Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), predvođena Vojislavom Stanimirovićem i Miloradom Pupovcem, ali i Srpsko narodno vijeće, iznova izazivaju prijepore u Hrvatskoj, utječu na nestabilnost hrvatsko-srpskih odnosa, štoviše, izazivaju burne reakcije, pa i dovode do političkih apsurda. Jedan od njih bio je kad je hrvatske nacionalne interese protiv zahtjeva SDSS-a u Hrvatskom saboru nedavno branila Vesna Pusić uz odobravanje SDP-a, a protiv HDZ-a koji je pokušao u Ustav progurati SDSS-ov prijedlog o pravnoj osobnosti Zajedničkog vijeća općina. No, u Ustav je ušlo da je srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj ekskluzivna, jer se odrekla dvostrukog prava glasa, koje inače imaju sve ostale manjine, u korist svoja tri zajamčena saborska zastupnika.

SDSS obilato koristi svoju poziciju u vladajućoj koaliciji, i stalnu popustljivost HDZ-a. Jedan od takvih primjera jest i gradnja spomenika u Srbu na račun državnog proračuna, kojim se također krivotvori povijest, jer povjesničari znaju kakav je bio karakter tzv. ustanka u Srbu 1941. godine. Valja onda tu spomenuti i SDSS-ovo i SNV-ovo prihvaćanje, ili u najmanju ruku neizjašnjavanje o mitomanskim brojevima žrtava Jasenovca i Jadovnog, a da se uopće i ne spominje kako Pupovac i društvo ni u primisli nemaju priznati da se 1991. dogodila srpsko-crnogorska agresija i srpska pobuna u Hrvatskoj.

Ključno je pitanje, vodi li SDSS vlastitu politiku u interesu Srba u Hrvatskoj, ili je on, sa SNV-om, određeni transmiter beogradske politike i njezinih interesa. Jer nije nepoznato da Pupovac gaji odlične odnose sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem i da je često kod njega na razgovorima. I zacijelo ne samo kod njega. Kao da se ne zna kako je kroz povijest beogradska politika manipulirala hrvatskim Srbima. Očito neki još nisu ništa naučili iz povijesti, a i pitanje je koliko im je zapravo stalo do stabilnog suživota Hrvata i Srba, odnosno u prvom redu do dobrobiti samih Srba u Hrvatskoj.

Prošli su tjedan u Hrvatskom državnom arhivu predstavljene nove knjige dokumenata koje kontinuirano izdaje Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Jedan od predstavljača bio je hrvatski sociolog prof. dr. Ozren Žunec s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Njegova dvosveščana knjiga "Goli život. Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj", izašla 2006. i 2007. godine, jedna je od ključnih za razumijevanje agresije i pobune. Cilj je studije opisati socijalnu konstrukciju zbilje pobunjenih Srba koja je dovela do sukoba, kao i utvrditi dimenzije i posljedice sukoba. Žunec se koristio raznovrsnim izvorima: od transkripata s haških suđenja, sjećanja protagonista, intervjua do dokumentarnih, pa i igranih filmova. Znatan dio knjige posvetio je stvaranju projekta srpskih elita "Svi Srbi u jednoj državi", a čiji je izvoz utjecao i na pobunu Srba u nekim hrvatskim regijama sa znatnijim udjelom srpskog stanovništva.

Na spomenutom predstavljanju Žunec je progovorio upravo o problematici Srba u Hrvatskoj. Kako je njegovo izlaganje ostalo posve nezapaženo, ovdje ga prenosim u cijelosti:

"Raduje me i počašćen sam da ponovno mogu biti sudionikom još jednog predstavljanja rezultata rada Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Svake se godine u ovo doba sastajemo na ovom mjestu kako bismo prezentirali i ocijenili prinos ove institucije i sa zadovoljstvom mogu ustvrditi da iz godine u godinu svjedočimo predanom, upornom i iznad svega sustavnom radu i važnim uradcima. Premda može izgledati da je izdavanje dokumenata jedan manje ili više rutinski, pače mehanički i uglavnom neautorski posao, izdavanje dokumenata koji neposredno svjedoče o tome što se u Domovinskom ratu događalo nastaje na planu jedne šire koncepcije shvaćanja odgovornosti historiografije u sadašnjem i budućem političkom životu nacije.

Izdavanje dokumenata, a to osobito važi za one koji su nastali na srpskoj strani u pripremi i tijekom rata, predstavlja metodologijski najpogodniji način da se pokuša razumjeti i objasniti što se zapravo i u cjelini dogodilo. Naime, razumijevanje onoga što se dogodilo neophodno uključuje i ulaženje u mentalni sklop i način mišljenja i jedne i druge strane, pri čemu je upravo shvaćanje onoga Drugoga najteže i najzahtjevnije. Za to smo uglavnom nepripremljeni te vrlo često o Drugome mislimo isključivo temeljem vlastitih predstava i već pretpostavljenih stavova, pri čemu nam ne samo izmiče razumijevanje logičkog sklopa pozicije Drugoga, nego nam neshvatljivim ostaju i njegovi motivi. Kad bi se bez razumijevanja Drugoga danas govorilo o uzrocima, okolnostima i tijeku oružane pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, onda bismo ostali nijemi pred očitom apsurdnošću i destruktivnošću tog pokreta i poduhvata koji je strašne i vjerojatno nenadoknadive gubitke i štete nanio upravo samoj srpskoj nacionalnoj zajednici u Hrvatskoj.

Kako razumjeti činjenicu da se dio srpskog stanovništva koji u Hrvatskoj živi generacijama okrenuo protiv svojih sugrađana i odazvao se zovu nacionalističkog projekta iz Beograda, središta moći za koje je bilo jasno da Srbe u Hrvatskoj smatra pijunima i topovskim mesom i za koje, što se na kraju i praktično potvrdilo, neće učiniti ništa nego će ih prepustiti sudbini koju je srbijanska politika pokrenula i zakuhala? Kako razumjeti to što su Srbi u Hrvatskoj, premda su imali primjera da je suradnja hrvatskih Srba i Hrvata davala obostrano korisne rezultate - dovoljno je spomenuti Hrvatsko-srpsku i Seljačko demokratsku koaliciju,

Zagrebačke punktacije i Narodnooslobodilačku borbu - ipak odabrali konfrontacijske predstave te su 1990. godine u odnosima s Hrvatima kao referencijalni okvir odabrali prvenstveno iskustva iz vremena Nezavisne Države Hrvatske te ih generalizirali u stav o perenijalnom ratu Hrvata protiv Srba, pri čemu je rat devedesetih bio samo jedna od njegovih instancija? Kako razumjeti da je srbijanska politika koju su predstavljali daleki, strani i spram stvarnih problema prečanskih Srba uglavnom ravnodušni političari bili prihvatljiviji od susjeda Hrvata s kojima se živjelo decenijama i dijelilo zajedničku sudbinu?

Kako je srbijanskoj politici uspjelo pridobiti i mobilizirati stotine tisuća hrvatskih Srba na liniji politike konfrontacije s Hrvatima kad se, s obzirom na okolnosti, mogla predvidjeti, a i predviđalo se, da će to završiti samo katastrofom srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj i njenom alijenacijom od većinskog stanovništva? Odgovori na ovakva ključna pitanja neophodni su za razumijevanje sukoba Srba i Hrvata koji je naša generacija morala proživjeti, a u tom kontekstu je izdavanje dokumenata srpske strane, koji barem djelomično mogu pomoći u rasvjetljavanju naravi sukoba, jedna od najvažnijih zadaća koju imaju historiografi i istraživači ovih događaja.

Međutim, rad na razumijevanju Drugoga ima još jednu ključnu dimenziju koja se ne sastoji u nastojanju da se objasni ono što se dogodilo, nego u tome da se otkrivanjem obrazaca mišljenja i mentalnih sklopova koji su doveli do sukoba, gubitaka i trajnih negativnih posljedica, pokuša izbjeći sličan ishod u budućnosti. Nalazi društvenih znanosti, dobiveni analizom stotina i stotina etničkih sukoba, pokazuju da je vjerojatnost da do nekog konflikta dođe veća ukoliko je sukob imao neku raniju instanciju i pri tome završio neuspjehom; u našem slučaju to znači da pobuna devedesetih, barem u ovom pogledu, ima čak i povećane šanse da jednom bude reprizirana. Imajući u vidu nesklapnost i destruktivnost političkog projekta koji ju je pokretao, jedna od strategija prevencije bila bi da se ova ranija pobuna jasno pokaže u svojoj apsurdnosti i pogrešnim premisama, kao što je ona o vječnom ratu i po naravi srbožderskim Hrvatima. Dakako, to više i nije stvar razumijevanja Drugoga, nego ponajprije vlastitog samorazumijevanja i napuštanja obrazaca mišljenja koji vode u sukobe.

Uzmu li se u obzir neki pokazatelji, može se reći da to samorazumijevanje još uvijek nije na najboljem putu da otkrije zablude i krive procjene. Kao jedan od primjera za to može poslužiti činjenica da se i ove godine na komemoraciji jasenovačkim žrtvama u Donjoj Gradini, dakle na desnoj obali Save, odnosno u Republici Srpskoj, od strane političkog vodstva tog entiteta i u nazočnosti predsjednika Republike Srbije, koji se smatra predstavnikom najmodernije i najeuropskije opcije u današnjoj srpskoj politici, moglo čuti da je u Jasenovcu pobijeno sedam stotina tisuća ljudi. Nije sada toliko bitno što su i najsavjesnija istraživanja različitih znanstvenika, uključujući i one koji pripadaju narodima koji su imali najveće i najtragičnije gubitke u tom logoru smrti, pokazala da se radi o manjem broju - uostalom, kad su ovakve stvari u pitanju brojevi nisu odlučni jer je i jedna smrt strašan zločin - nego u tome da se ne odustaje od iz poznatih pragmatičnih razloga svojedobno proizvoljno postavljene brojke a koja je s vremenom poslužila za stvaranje mita ne samo o Jasenovcu, nego i o genocidnoj naravi Hrvata. Ne odustajati od te brojke znači ne odustajati od mita koji je bio jedna od najpogrešnijih premisa pobune te na taj način stvarati subjektivne pretpostavke i motivacijske temelje budućeg sukoba.

Drugi primjer su neke od argumentacija u recentnim dokumentima koje Republika Srbija pripravlja za međunarodnopravne postupke, a gdje se, primjerice, tvrdi da je područje Republike Srpske Krajine, dakle područje zahvaćeno pobunom, bilo "središte" i "ishodište" sveukupnog života Srba u Hrvatskoj. Područje na kojem su Srbi imali uglavnom relativni većinski udio u stanovništvu i to u krajevima koji su ionako općenito rijetko naseljeni, i gdje se, bez obzira na nacionalnu pripadnost, živjelo teško, siromaški i oskudno te u zaostalim prilikama, dakle područje na kojem je prisustvo Srba samo demografska ili biološka činjenica, sada se proglašava središtem života nacionalne zajednice, pa se onda utoliko i prisutnost Srba u Hrvatskoj svodi na puku demografsku činjenicu.

Svakom tko poznaje i cijeni doprinos Srba modernizaciji i razvitku Hrvatske na svim područjima jasno je da se radi o falsifikatu i da su Srbi u Hrvatskoj daleko od toga da budu puka demografsko-biološka činjenica. Po strani od Tesle za čiji su talent i srpski i hrvatski, pa čak i austrougarski i europski okviri bili preuski, treba se podsjetiti samo nekoliko imena ljudi i žena koji su u bitnome pridonijeli ostvarenju hrvatskih političkih ciljeva i društvenih institucija: osim Svetozara Pribičevića i Srđana Budisavljevića u politici tu su Jelačićev ministar Mojsije Baltić, zatim borac za sjedinjenje hrvatskih pokrajina i ministar Maksimilijan Prica, ilirac i varaždinski župan Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, inače i danas važan autor hrvatske etnografije; u vojnim stvarima tu je Svetozar Borojević, jedini austrougarski nenjemački feldmaršal i jedan od nadarenijih vojskovođa XX. stoljeća, a koji se, premda pravoslavac, izjašnjavao Hrvatom; u kulturi tu su dva čovjeka koji su Zagrebu dala dva kazališta, poduzetnik Hristofor Stanković koji je uredio kazalište na Markovu trgu te Branko Gavella koji je otac modernog hrvatskog glumišta; spomenimo tu i glumicu Milu Dimitrijević, književnika Vladana Desnicu, kompozitora Petra Konjovića, znamenitog knjižara Đorđa Ćelapa, slikara Nikolu Mašića, kipara Vojina Bakića; a na drugim područjima endokrinologa Vuka Vrhovca, ili Anastasa Petrovića, utemeljitelja, glavnog dioničara i predsjednika Prve hrvatske štedionice, zasigurno jedne od najvažnijih financijskih institucija na našem tlu, da nabrojimo samo neke koji odmah padaju na pamet.

Svi oni sudjelovali su u stvaranju važnih hrvatskih nacionalnih institucija i političkih projekata i ugradili su se trajno prvo u sve društvene strukture a onda i u hrvatsku povijest. U tom smislu "središte" i "ishodište" srpstva u Hrvatskoj nisu oni najslabije naseljeni i najmanje razvijeni krajevi koji su postali središtem i ishodištem jedne destruktivne politike, nego svi hrvatski prostori u kojima su spomenuti i mnogi drugi Srbi živjeli i djelovali, gradeći Hrvatsku i pridonoseći njenom civilizacijskom napretku. Kad se sada stvari opet okreću i središtem srpstva proglašava njena demografsko-biološka masa, ne možemo se osloboditi dojma da se ponovno, dakle kao i u vrijeme pobune, insistira na odjelitim životnim prostorima odnosno na nemogućnosti sudjelovanja u zajedničkim i obostrano korisnim projektima. To u određenoj mjeri povećava vjerojatnost da bi se, naravno u određenim okolnostima koje sada doduše ne naziremo, sukobi koje smo proživjeli mogli reprizirati i vjerojatno zauvijek uništiti svaku ideju mirnog i konstruktivnog zajedničkog života i ostvarivanja zajedničkih ili obostrano korisnih projekata. Upravo na tome području najveća je odgovornost historiografije, ali ne samo istraživača, nego i čitatelja o čijoj recepciji ovisi učinak istraživačkog rada, naime da djeluju preventivno, prosvjetiteljski i otrežnjavajuće na nacionalne samosvijesti te da ih, ako ih i ne mogu usmjeriti na pravi put, barem spriječe da ne lutaju besputicama na kojima su već premnogi talenti i životi tragično prokockani i uzaludno izgubljeni."

Piše Zvonimir Despot

08.07.2010.