|
Povratak iseljenika nije pitanje postojanja ministarstva već postojanja politiÄke volje
Prva hrvatska vlada nakon viÅ¡estranaÄkih izbora 1990. godine imala je i Ministarstvo iseljeniÅ¡tva. Ono je trebalo iseljenim Hrvatima omogućiti povratak u Hrvatsku i pomoći im u integraciji. Zadatak naoko lak, jer hrvatska dijaspora u prekooceanskim zemljama i u državama zapadne Europe je, prema procjenama, bila brojÄano bliska broju Hrvata u Hrvatskoj, a socijalno vrlo Å¡arolika: od zaista ozbiljnih poduzetnika u prekooceanskim državama (obje Amerike, Australija), preko vlasnika malih i srednjih poduzeća u europskim državama, menadžera i znanstvenika pa sve do radnika, umirovljenika…
|
U vrijeme kada se u cijeloj Europi slavila sloboda nakon uruÅ¡avanja komunistiÄkih poredaka, kada je Hrvatska iÅ¡la prema ostvarenju svoje državnosti, bilo je logiÄno u te promjene ukljuÄiti i Hrvate iz iseljeniÅ¡tva – da pomognu svojim poslovnim iskustvom, znanjem, novcem. A onima koji su morali otići iz politiÄkih razloga, pomoći u povratku. Prvi ministar za iseljeniÅ¡tvo postao je povratnik iz Kanade – Gojko Å uÅ¡ak. Poslije kao ratni ministar Å uÅ¡ak je pokazao da je ministar od zadatka: uspio je u ratnim uvjetima stvoriti vojsku, naoružati je pod embargom na uvoz oružja, ostvariti presudno savezniÅ¡tvo sa SAD-om... UÄinio je to velikim dijelom i u suradnji s hrvatskim iseljeniÅ¡tvom, koje je pomagalo i novcem i utjecajem. No projekt povratka iseljeniÅ¡tva ostao je do danas – neizvrÅ¡en zadatak. Može li Ministarstvo demografije i useljeniÅ¡tva, koje je osnovano na inicijativu DP-a kao manjega Vladina partnera, to promijeniti?
Vrata nikad nisu istinski otvorena
Vrlo jednostavno – to nije pitanje postojanja ministarstva, već pitanje postojanja politiÄke volje. Upravo zbog nedostatka te politiÄke volje, organiziranog i od države poduprtog povratka dijaspore nije bilo, kao primjerice devedesetih u Estoniji ili poslije u Irskoj, gdje su baÅ¡ povratnici bili pokretaÄi novog razvoja. Bez obzira na to jesu li otiÅ¡li u ‘svijet‘ zbog peronospore, ekonomskih ili politiÄkih razloga, stare vladajuće strukture hrvatsku su dijasporu uvijek doživljavale kao neprijateljsku. Ili barem kao konkurenta u podjeli utjecaja u politici i u gospodarstvu ovisnom o politici. Pa Äak i u vrijeme stvaranja i obrane države, kada su veze izmeÄ‘u Hrvatske i iseljeniÅ¡tva bile na vrhuncu, znale su kako od dijaspore uzeti novac, iskoristiti njezin utjecaj i obeshrabriti povratak. Nakon 2000. to se pretvorilo u otvoreno neprijateljstvo, koje je potom prerastalo u hinjeno prijateljstvo. No vrata nikad nisu bila istinski otvorena. Osobito se pazilo da ‘uljez‘ iz dijaspore ne preuzme dio politiÄke moći.
Prisjetimo se samo brutalne difamacijske kampanje koja je voÄ‘ena protiv predsjedniÄkoga kandidata Borisa MikÅ¡ića (2005.), hrvatsko-ameriÄkog poduzetnika koji danas ima vrlo uspjeÅ¡an, izvozno orijentiran biznis (i) u Baranji. Ili uvredljiv i vulgaran napad (tada) premijera Zorana Milanovića na podrijetlo zastupnika Davora Ive Stiera (2013.), koji se u meÄ‘uvremenu profilirao u rijetko kompetentnoga hrvatskog politiÄara. Ili strast s kojom su gazili kratkotrajnog premijera Tihomira OreÅ¡kovića (2016), izrugujući se njegovom hrvatskom jeziku… A primjerice u estonskim vladama na prijelazu stoljeća, u vrijeme razvojnog uzleta, radni jezik Äesto je bio – engleski.
Å ansa u promijenjenim okolnostima
Pogled unatrag ne budi nadu da su promjene tog dubinski neprijateljskog odnosa države prema vlastitoj dijaspori moguće. No ipak, možda je Å¡ansa u okolnostima koje se mijenjaju. I u Hrvatskoj i meÄ‘u iseljeniÅ¡tvom stasale su nove generacije. A postupno se ipak oblikuje i svijest o razvojnom potencijalu novih iseljeniÄkih generacija. Politika im je zatvorila vrata. Ali potomci iseljenika pomalo se vraćaju kroz menadžment stranih kompanija. Hrvatska zbog sigurnosti, položaja u Europi i ugodnog življenja postaje sve privlaÄnija. Malo viÅ¡e od toga može se potaknuti unaprjeÄ‘enjem poduzetniÄke klime (Å¡to sve viÅ¡e postaje neizbježna obveza) i otklanjanjem anakronih zakonskih blokada za dobivanje državljanstva pripadnicima novih generacija (Å¡to bi bila državna gesta ohrabrenja). I dakako pokazivanjem malo dobre državne volje prema njihovu povratku, u Äemu novoosnovano ministarstvo može biti od pomoći. No nije to baÅ¡ ministarstvo za pokazivanje rezultata, pa i nije iznenaÄ‘ujuće Å¡to je Mario Radić (DP) u posljednjem trenutku odustao, prepustivÅ¡i ga gotovo nepoznatom Ivanu Å ipiću.
I kada se vratimo na poÄetak, izgleda da je bilo lakÅ¡e iz naizgled bezizlazne situacije pobijediti u ratu nego iz naoko izgledne pozicije stvoriti integrirano hrvatsko druÅ¡tvo.
Višnja Starešina, lidermedia.hr/
|
