Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

BLAGDAN SVIH SVETIH I DUŠŠNI DAN     (01.11.2013.)

STJEPAN STIPE ROŠŠČIĆ (30.11.1924. - †† 13.05.2013.)

13. svibnja o. g. iznenada nas je zauvijek napustio ing. Stipe Rošščić, idejni začetnik i osnivač, te počasni član HKZ.


Posljednji oprošštaj bio je u petak, 24. svibnja 2013. u 14.00 h u krematoriju Nordheim (Halle 2) u Zürich-u.

STJEPAN STIPE ROŠŠČIĆ rođen je 30. studenog 1924. g. u Beogradu, kao dijete trgovačke obitelji. Maturirao je 1943. na 2. Mušškoj gimnaziji u Zagrebu. Te je godine primljen u Prvu Zrakoplovnu skupinu Hrvatskoga Domobranstva, a 1945. prolazi Križžni put.

1955. diplomira na Tehničkom fakultetu u Zagrebu i stječe diplomu građevinskog inžžinjera. Od proljeća 1955. radi u Ižnžinjerskom projektnom zavodu u Zagrebu, u grupi prof. dr. Ing. Krune Tonkovića, kao projektni suradnik na zagrebačkim mostovima: most Slobode, most Jankomir, Slunjski mostovi preko Korane i Slunjčice, most Seliššte ispred Plitivca, mostovi na cesti Popovača-Sisak i mnogim drugim objektima, kao i na urbanističkom planu grada Zagreba.


Godine 1959. od Skupšštine grada Zagreba i Ministarstva Saobraćaja NR Hrvatske, dobiva odličja i priznanja za rad.
U ljeto 1960. odlazi u Zapadnu Njemačku na daljnje usavrššavanje na konstrukcijama iz prednapetoga betona. Nepune dvije godine radi u firmi Strabag u Koelnu.


U siječnju 1962. dolazi u ŠŠvicarsku i radi na projektiranju i izvedbi mostova na autocestama i žželjezničkim prugama. Istovremeno konstruira industrijske objekte i objekte visokogradnje.


Sudbonosna godina hrvatskog proljeća 1971. nosi u sebi sve nade i sumnje za ostvarenje hrvatskih političkih i gospodarskih težžnji i ciljeva. U tom povijesnom trenutku Stipe Rošščić poziva istomiššljenike, iseljene Hrvate u Zuerichu, na osnivačku skupšštinu hrvatskog drušštva.

Dana 11. srpnja 1971. u hotelu Rigihof, Germaniastr. 99 u Zuerichu održžana je osnivačka skupšština "Drušštva prijatelja Matice hrvatske�. Na skupu je bilo nazočno 90 osoba (budućih članova). Stipe je pripremio referat i predstavio buduće drušštvo DPMH te statut drušštva. Predlažže da se drušštvo nazove "DPMH-e Zuerich-Baden�, jer su u velikoj svjetskoj tvrtci BBC u Badenu bili zaposleni mnogi Hrvati, visoko šškolovani stručnjaci. Aklamacijom (višše od 2/3 glasova) usvojen je statut i utemeljeno drušštvo.


Na Saboru HKZ 21. ožžujka 1999., Stipe Rošščić je izabran za počasnog člana. Ali, do zadnjega dana Stipe je bio i aktivan član, uvijek rado viđen na svim drušštvenim prigodama.


Smrt ga je odnijela nenadano, što je za njega sigurno milost Božžja, ali za njegovu obitelj (sin, kćerka, snaha i dvoje unučadi) i prijatelje, tešški ššok i velika žžalost.


U ime Hrvatske kulturne zajednice od dragoga nam Stipe oprostila se dopredsjednica Dunja Gaupp na njemačkom, predsjednik Ivan Matarić glazbenim prilogom na orguljama, a svojim prisustvom i mnogi drugi članovi HKZ.

Dragi Stipe, neka ti bude laka hrvatska zemlja koju si toliko puno volio i u koju se sada konačno vraćašš. Počivao u miru Božžjem.


UPRAVNI ODBOR HKZ

 

 

 

KAKO SAM UPOZNALA G. STIPU ROŠČIĆ?


Piše: Milica Krakan

 

 

 

Rijetko koji susret je ostavio na mene tako poseban i neizbrisiv dojam, kao što je to moj prvi susret s čovjekom o kojem sam samo znala da je ing. i član HKZ.


Ulazim u restoran gdje smo se okupili na zajedničkoj večeri, mi iz HKZ, i vidim g. Roščića. Preda mnom stoji čovjek kojeg sam imala priliku vidjeti nekoliko puta na hrvatskoj televiziji kao gosta u vrijeme dok je još televizijska kuća odisala hrvatstvom, to znači negdje odmah poslije domovinskog rata.


Prilazim mu i predstavljam se, ali mu nije bilo baš jasno tko sam. Tek mu gđa. Dunja Gaupp to pojašnjava. Njegov pogled, koji je prije toga nekako skeptično bio upućen prema meni, odjednom se pretvorio u široki i blagi osmjeh, i osjetih neko posebno razumijevanje, kao da mi je želio reći: "Sve u redu. Tu si sa svojima." Bio je pričljiv tu večer, a ja sam imala dojam da imam živu enciklopediju znanja pred sobom i divila mu se.


Naš sljedeći susret je bio nekoliko mjeseci kasnije na Saboru HKZ. Raspravljali smo o radu i planovima Zajednice. Sjedio je do mene i u jednom trenutku je tako oštro i odrješito izrekao riječi koje nikad neću zaboraviti: "Neka nas je malo, al' nek smo kako triba." Njegova odrješitost me toliko prenula, da je primjetivši nastavio sad blažim tonom: "Cilj ove udruge nije ponovno je omasovit sa kukoljom. Tribamo biti žito!"


Počela sam razmišljati, zbog čega on tako brani Zajednicu? A onda shvatih da je upravo on taj idejni začetnik i osnivač HKZ, pa nije ni čudo da to svoje "dijete" uzima u zaštitu.


Na zadnjem našem Saboru je pak sjedio meni nasuprot. Blagost, skromnost i jednostavnost je zračila iz njegove pojave. Odjednom primjetih neku decentnu uzrujanost na njegovu licu. Nije želio ometati izlaganje, ali je htio i sam sudjelovati i čuti o čemu se priča. Tek nam je poslije otkrio da je riječ o aparatiću iza uha koji mu je zadavao malu muku, pa nije mogao sve razumijeti jer se stvarala buka oko njega.


U opuštenom razgovoru je najviše pričao o Zajednici, o događajima uglavnom malo poznatima široj javnosti. A on je pripadao povijesti HKZ, i ona je pripadala njemu.


I zadnji susret sa g. Stipom je ostavio na mene snažan dojam pa sam pokušavala upiti svaku njegovu riječ dok je pričao o Zajednici.


Njegov nagli odlazak me iznenadio i ražalostio. Sa g. Stipom je na žalost otišao i jedan dio nepisane povijesti HKZ.
No uvjerena sam da nas naš gsp. Stipe prati iz nebeskih visina i moli za svoju HKZ i nas koji joj pripadamo. Njegova neustrašivost u opasnim vremenima kada je osmislio HKZ i kroz nju promicao, čuvao i branio ne samo hrvatsku kulturu, nego svoje hrvatske stavove koje je želio pretočiti u svakog novog člana, sigurno je od Boga stostruko nagrađena.

Gospodin Stipe je bio dušom i srcem veliki Hrvat i veliki domoljub pa mi je bila tim veća čast upoznati ga. Dok njegova duša uživa rajske visine, ovozemne ostatke prigrlila je Domovina koju je toliko volio i za nju živio. Hvala Vam Stipe za svaki susret koji me je uvijek iznova obogatio.

 

Zadnji susret sa našim Stipom bio je na na Saboru HKZ u studenome 2012.

(na slici: Stipe Roščić, Darko Kolić, Tomislav Kukalj)


 


 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU