Sudbina trojice hrvatskih generala, Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, u rukama je sudskog vijeća na čelu sa sudcem Alfonsom Orijem. Do kraja godine on će izreći prvostupanjsku presudu, a vrijeme u kojem se počelo špekulirati kako će generali proći, već je počelo s obzirom da je krajem prošlog tjedna procurila neslužbena informacija da su tužitelji u svom podnesku za Gotovinu tražili čak 27 godina zatvora, za Markača 23 i za Čermaka 17 godina.

Reakcije u Hrvatskoj na šokantne neslužbene informacije bile su dosta suzdržane i osim ponekog zluradog komentara u jugonacionalističkoj Slobodnoj Dalmaciji, čiji će komentatori valjda doživjeti nervni slom ako hrvatski generali budu oslobođeni, rijetko se tko usuđuje bilo đto predvidjeti. Već ovog tjedna plekuje se daće biti i službeno poznato što tužitelji traže, a za obrane hrvatskih generala, treba li to uopće i spominjati, generali su nedužni pa prema tome jihovo je oslobađanje jedini logičan ishod.

Haaško tužiteljstvo kao jedna od strana u postupku može predložiti sudskom vijeću bilo što, moglo je, teoretski, za hrvatske vodeće ratne zapovjednike traćiti čak i doživotnu zatvorsku kaznu. Naravno, realno bi bilo očekivati da svoje zahtjeve logički utemelje na prezentiranim dokazima tijekom postupka. Sud je taj koji u konačnici odlučuje, a dosadašnje iskustvo sa suđenjima u Haagu je svakako - bilo je uvažavanja tužiteljevih zahtjeva, ali i potpunog odbacivanja. Luka Mišetić, voditelj odvjetničkog tima generala Gotovine, uvijek je isticao da su optužbe protiv generala Gotovine neutemeljene i da će on, bude kli odlučivalo pravo a ne politika, biti oslobođen.

Što je više postupak u Haagu odmicao, Mišetić i ostali odvjetnici bili su sve optimističniji. Ne jednom su izraziloi visoku profesionalnost sudca Alfonsa Oriea koji vodi spor i uvjerenje da će se on voditi isključivo i jedino prezentiranim dokazima. U postupku je saslušano više od stotinu svjedoka optužbe i obrane. Čak su i svjedočenja većine svjedoka tužiteljstva išla u prilog Gotovini i drugoj dvojici generala. Odvjetnici smatraju da je uvjerljivo pobijena teza tužiteljstva o prekomjernom granatiranju Knina uz pomoć koje tužitelji nastoje dokazati da se tim granatiranjem natjeralo Srbe da napuste svoje domove, dakle da je proizveden efekt etničkog čišćenja. Ono što je i laicima koji poznaju situaciju u Kninu nakon ulaska hrvatskih oslobodilačkih snaga jasno. Ili što je vidljivo običnom usporedbom slike Vukovara koji su 1991. zaposjele srpske okupacijske snage i oslobođenog Knina, još je dokumentirano i obrazloženo nizom iskaza među kojima je u prilog (primjerice, generalu Gotovini) posebno išao iskaz zapovjednika tadašnje srpske vojske, generala Mile Mrkšića. Tvrdnja o prekomjernom granatiranju Knina jednostavno je smiješna. Obrane ne spore da su nakon Oluje počinjena odrežena kaznena djela, no dokazano je da je u vrijeme topnočkog tretiranja Knina poginula samo jedna civilna osoba, a spomenuta kaznena djela na štetu građana srpske nacionalnosti počinjena su nakon službenog trajanja Oluje kada je general Gotovin nastavljao oslobodilačke operacije u Bosni i Hercegovini.

Pravno gledajući, čini se da Gotovina ne bi morao strahovati za ishod procesa, no može se, naravno, dogoditi da Sud posegne za preširokim tumačenjem zapovjedne odgovornosti i da zaključi u stilu kako je bez obzira što za vrijeme službenog trajanja Oluje nije bilo žrtava, bez obzira što je operacija završila, bez obzira što je Knin ostao nerazoren grad po ulasku hrvatskih snaga i bez obzira što je Gotovina bio u Bosni, on morao pretpostaviti da se naknadno mogu događati određena kaznena djela te unaprijed poduzimati radnje za njihovo sprječavanje, pa na temelju toga izreći osuđujuću presudu. Ali kad se ide u perverziju, onda se može zaključiti ili učiniti bilo što.

Od tužitelja se taško moglo i očekivati nešto drugo nego da traže osuđujuću kaznu. Da su tužitelji drukčije mislili, odavno bi odustali od optužnice i prekinuli postupak. S njihova stajališta, bilo bi porazno voditi proces nekoliko godina i onda tražiti oslobađajuću presudu za hrvatske generale. Ni u jednom trenutku tužiteljstvo nije pokazivalo nekakvu milost prema Gotovini i drugima. Tek po Gotovininom dolasku u zatvor, Carla Del Ponte htjela je razgovarati s njim u pritvoru i ponuditi mu nagodbu, no general Gotovina glatko je odbio razgovor jer na nj nije bio ni dužan u toj pravnoj situaciji. Dakle sudeći po raspoloženju tužitelja, oni bi najradije za njega predložili Sudu doživotni zatvor, a budući da nisu, očito je da su krajnje tanki s dokaznim materijalom protiv njega. Uostalom, aktualna potraga tužitelja za fantomskim topničkim dnevnicima i nakon što je glavna rasprava završena, na neki način svjedoči o težini dokaza protiv Gotovine.

Ipak, valja priznati da priejdlog od 27 godina, pod uvjetom da se ta špekulacija pokaže točnom, izaziva zebnju kod svakog čestitog hrvatskog grašanina. Strah izaziva prije svega nesigurnost oko toga hoće li o svemu odlučivati pravo ili politika. Bude li Gotovina osuđen, jasno je da že to izazvati zadovoljstvo kod raznih hrvatskih protivnika i neprijatelja u svijetu i u samoj Hrvatskoj. No osuđujuća presuda, osim što bi bila sramotna sa stajališta stvarnih činjenica, ponizila bi Hrvatsku, bacila u blato hrvatsku politiku, a od pomirenja "na ovim prostorima" (što je tobože implicitni cilj Haaškog suda) ne bi ostalo ni prah ni pepeo, štoviše bila bi to klica trajne nepomirljivosti i potencijalnih sukoba.

Ivica Marijačić, Hrvatski list 29. srpnja 2010.

02.09.2010.