Nedavno je predstavljena knjiga Ive i Slavka Goldsteina
o Titu. Ako su sredstava javnoga priopćavanja korektno
obavijestila, prema autorima "najuspješniji vođa protiv
fašizma u Europi" i "najpoznatiji čovjek rođen u ovoj
zemlji" bio je antifašist samo tijekom četiri godine
rata, a poslije 1945. više nije bio antifašist jer je
uveo Staljinove metode. Ipak, sve se više razaznaje da
je Tito bio najpoznatiji zahvaljujući međunarodnom
političkome i geopolitičkome oportunizmu (održavanje
Jugoslavije, otpor Staljinu, nesvrstanost). To se jasno
vidjelo na Titovu pogrebu, kada su se pred poviješću
osramotili mnogi državnici odajući počast zločincu.
Ipak, taj pogreb Titovi nasljednici spominju kao dokaz
međunarodnoga priznanja njegove veličine. No on danas
postaje sve poznatiji po zločinu, a ne po dobru. U svezi
s inovativnom knjigom o Titu valja postaviti pitanje
predstavlja li 1945. usjek u njegovu djelovanju ili je,
pak, ratni antifašizam bio samo maska za revolucionarno
uvođenje komunizma staljinističkoga boljševičkog tipa.
Godina 1945. ne može biti nikakav usjek jer je
boljševizacija neprekidan proces koji traje tijekom rata
i prelazi u Titovu "staljinističku" etapu. To je lako
dokazati.
Prema Dušanu Bilandžiću (1999),
uglednomu komunističkom funkcionaru i povjesničaru,
Narodnooslobodilačka borba od početka je bila, premda
prikrivena, boljševička revolucija, koja je poput
drugih takvih revolucija realizirana odozgo. U toj se
borbi stvarala komunistička varijanta jugoslavenskog
pitanja, a bez svjetskoga rata njezina bi realizacija
bila nemoguća. U ratnim uvjetima, slijedeći direktive
Kominterne i konačno primajući obilnu pomoć od
saveznika te koristeći se dogovorima velikih na
međunarodnim konferencijama, komunistima se otvorio
put prema preuzimanju vlasti. Bilandžić objašnjava da
su tijekom rata komunisti prikrivali konačne ciljeve
iz taktičkih razloga bojeći se negativne reakcije
zapadnih saveznika i mogućeg straha naroda od
komunizma. U razgovoru s Churchillom Tito je 12.
kolovoza 1944. rekao kako je više puta istaknuo da
nema namjeru uvesti komunistički sustav u Jugoslaviji.
Prikrivanje konačnih ciljeva NOB-a iz taktičkih
razloga u smislu dogovaranja sa zapadnim saveznicima
bilo je dirigirano i iz Sovjetskog Saveza, o čemu
svjedoči brzojav koji je Tito dobio iz Moskve 10.
ožujka 1942. U telegramu se traži da se iz Proglasa
Vrhovnog štaba partizanske i dobrovoljačke vojske
Jugoslavije izbaci isticanje Komunističke partije u
organiziranju ustanka. Telegram spominje Vladimir
Dedijer (1988).
Uključivanje predstavnika nekih
predratnih političkih stranaka tijekom rata u nova
politička tijela bila je samo prevara koja je
komunistima davala tobožnji legitimitet za
revolucionarno preuzimanje vlasti. Kako navodi Jerca
Vodušek Starič (2006), u NOB-u se počelo oblikovati
sudstvo koje je prihvatilo elemente sovjetskoga prava
(smrtna kazna, konfiskacija imovine, protjerivanje,
prisilni rad). Potkraj 1944, u vrijeme oslobođenja
Beograda, postojali su temelji novoga pravnog poretka,
provedena je centralizacija i formiran novi politički
sustav. Komunisti su, slijedeći Lenjinove krvave
obračune s neprijateljima, počeli okrutno braniti
"tekovine" revolucije pripremajući sebi dolazak na
vlast. Obračun s "klasnim" neprijateljem započeo je
već na početku NOB-a.
Dedijer (1981) iznosi zanimljivu tezu o tome da je na retorziju
(lat. protumjera) u redovima komunista utjecala misao o dvjema fazama revolucije
razrađena u Istoriji SKP(b). Naime, poslije prve buržoasko-demokratske faze
revolucije, u drugoj fazi, proleterskoj, valjalo je likvidirati građanske
elemente iz prve faze. Komunističko vodstvo potkraj 1941. odlučilo je započeti
drugu fazu revolucije, pri čemu su likvidirani potencijalni protivnici. Za
retorziju u prvim godinama NOB-a i poslije Dedijer optužuje visoke partijske
funkcionare (Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i dr.), ali priznaje da je
teško odgovoriti na pitanje koji su bili motivi partizanskih rukovodilaca u
zaoštravanju retorzije tijekom rata. Neopravdano je mišljenje da je obračun s
neprijateljima započeo tek po završetku rata, čime bi se mogla braniti teza o
početku Titove staljinističke faze 1945. Dokumenti potvrđuju da su se zločini
događali prije 1945. Između mnogih dokaza navodimo dva.
U pismu OZNA-e (osnovana 13. svibnja
1944) za zagrebačku oblast upućeno Oblasnom komitetu
KPH i komesaru X. korpusa, "zagrebačkog" od 29. rujna
1944. piše: "Vojni sud komande Bjelovarskog područja
pokazao se skoro oportunistički čak toliko daleko, da
to ide na štetu naše borbe. U posljednji mjesec i pol
dana isti sud nije izrekao ni jednu smrtnu kaznu,
premda je bilo više slučajeva, da su optuženi
zaslužili smrt."
O razlozima likvidacije domobranskih
časnika i vojnika koji su se odazvali amnestiji ovako
izvješćuju pripadnici OZNA-e VI. korpusa NOV-a i PO-a
Jugoslavije za razdoblje od 15. rujna 1944. do 1.
siječnja 1945: "Bez mnogo skrupula treba likvidirati
sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će
sutra biti protiv nas."
Izvješće jasno tumači smisao masovnih
likvidacija za vrijeme rata, ali i poslije rata
(Bleiburg, Križni put i dr.) "onih koji će sutra biti
protiv nas". Zločini nad fratrima u Širokom Brijegu i
nad uglednim dubrovačkim građanima na Daksi počinjeni
su 1944, dakle prije Titove tobožnje nove,
staljinističke faze. Primjera ima i previše.
Poglajenov antitotalitarizam
Titovu ulogu i ciljeve shvatili su
intelektualci u NDH. Novinari Spremnosti isticali su
Titov staljinizam i upozoravali da je cilj komunista
revolucionarno osvajanje vlasti svim sredstvima i
načinima. Tito je prema tim novinarima oruđe
Kominterne, a KPJ je na liniji ciljeva velikosrpskog
ekspanzionizma. Danas je jasno da je analiza novinara
Spremnosti bila utemeljena. To su u potpunosti
potvrdili povijesni izvori i poslijeratni razvoj.
Navedenim činjenicama valja dodati
podatak koji je vrlo nezgodan za branitelje Tita kao
antifašista. Naime, jugoslavenski su komunisti
poštivali njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju
potpisan 23. kolovoza 1939. Tito i komunisti od
potpisivanja pakta do napada Njemačke na SSSR 22.
lipnja 1941. bili su, jednostavno rečeno, pronacisti.
U Hrvatskoj se ipak nije šutjelo. Reagirao je isusovac
Stjepan Tomislav Poglajen. U časopisu Život (1939),
napisao je članak u svezi s paktom pod znakovitim
naslovim I nastala je noć. Stjepan Tomislav Poglajen,
zastupnik kršćanskoga personalizma, bio je protivnik
svih totalitarizama - fašizma, nacizma i komunizma -
koji su utemeljeni u ateizmu i koji podređuju
pojedinca kolektivu pri čemu se dokida dostojanstvo
ljudske osobe. Protivio se vezivanju Hrvatske uz
Njemačku jer nacizam Hrvatsku prezire, a, predviđa
Poglajen, Hrvati će konačno biti protiv Njemačke.
Razotkrio je zabludu da je povezivanje Hrvatske s
Njemačkom nužno kao brana od komunizma. Poglajenova
stajališta jasno ukazuju da je neopravdano optuživati
katoličko svećenstvo u cijelosti kao profašističko i
pronacističko, iz čega su komunisti stvorili pojam
klerofašizma. Poglajenu u komunističkoj
historiografiji nema mjesta.
Rijetki se danas pitaju kakva je bila
Titova uloga u za Hrvatsku nepovoljnim procesima nakon
1918. Pod Titovim vodstvom pojačano je koloniziranje
hrvatskoga nacionalnog bića iz Beograda i nastavljeno
odvajanje Hrvatske od Zapada. Titov totalitarizam
ukinuo je hrvatsku samostalnost i nastavio s rušenjem
hrvatske europske pravne tradicije. Taj je
totalitarizam demografski opustošio Hrvatsku, a 1945.
počinio aristocid ubijajući hrvatske intelektualce,
posebno svećenike. Titov komunistički totalitarizam
dotukao je hrvatsku inteligenciju 1971. zatvaranjem i
otpuštanjem s posla. Tito je pripojio Istru Hrvatskoj,
ali joj je oduzeo Boku kotorsku i istočni Srijem (što
se prešućuje), komunisti su pod Titovim vodstvom
ostvarili svoju ideološku i gospodarsku nadmoć, što
danas obilato koriste na svim društvenim područjima
(privatizacija, klijentelizam i dr.) pa je obrana
antifašizma (bolje reći Titova boljševizma) posve
logična. Niska je Titovih "zasluga" bogata, ali za to
je potrebna posebna rasprava. Dakako, u ovakvim
analizama ne smije se prešutjeti ono pozitivno što se
događalo nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji
poput razvoja industrije, opismenjavanja, kulturnih
dostignuća (ali podobnih) i dr.
U smislu multiperspektivnosti i u ime
komunistima zazorna demokratskog načela audiatur et
altera pars navodimo sud predstavnika hrvatske ustaške
emigracije koja je dobro shvatila bit i tragiku NDH.
Vjekoslav Vrančić objavio je 1985. godine u dva dijela
knjigu Branili smo Hrvatsku. On je s vremenske
distance nastojao ocijeniti zbivanja kojima je bio
sudionik te postavlja pitanje "nije li nakon
četrdesetogodišnjeg iskustva došlo vrijeme da se
hrvatski intelektualci prestanu hvaliti svojom
pripadnosti partizanskom pokretu i Komunističkoj
partiji Jugoslavije, čiji je cilj bio uništiti
Hrvatima državu i podvrgnuti ih tuđinskoj vladi, u
državi zvanoj Jugoslavija, u kojoj hrvatski narod
zauzimlje mjesto roba, a njegovi marksistički
predstavnici ne baš 'ugledan položaj'. Sve nas to
također nuka, da se upitamo jesu li hrvatski
intelektualci, napose oni na slobodi sviesni težine
rieči, kada govore o 'oslobodilačkoj borbi' i
'oslobođenju' Hrvatske."
Jugoslavenski pjesnici natjecali su se
tko će bolje ukrasiti lik i djelo maršala Tita te se
tako, uz ostalu propagandu koja je veličala kult vođe,
vođa nastojao pretvoriti u mitsko biće s nadnaravnim
moćima. Stvoren je kult ličnosti koji je
podrazumijevao i nepogrešivost vođe. Uspostavljena je
libidinozna veza između vođe i nesamostalne mase.
Psihijatar Eduard Klain (1992) smatra da je lažno
samoupravljanje u Titovoj Jugoslaviji zadovoljilo
narcističke potrebe nekih osoba, napose onih
jednostavno strukturiranih. Prema vođi usmjeravala se
libidinozna projekcija, a agresivnost prema nižim
članovima partijskog aparata. Jednom ostvarena
libidinozna veza održala se i post mortem te danas
živi u ljudi koji tuguju za "zlatnim dobom
socijalizma". U toj vezi post mortem održan je i mit o
nepogrešivosti "najvećega sina naših naroda", a
podupiru ga prepredeni stari komunistički kadrovi. Tko
razotkriva nedjela vođe, bit će proglašen ustašom.
Pavelić kao antifašist i
antiboljševik
Goldsteinovi svojom knjigom od više od
tisuću stranica nisu mogli dokazati da je od 1941. do
1945. Tito bio primarno antifašist te nisu mogli
odvojiti njegovu antifašističku i staljinističku
etapu. Takvi će pokušaji biti uzaludan posao i budućim
autorima koji će se baviti Titom veličajući njegov
antifašizam. Ipak, hvale je vrijedno što su
Goldsteinovi inovativnim metodološkim pristupom
potaknuli na razmišljanje o takvim analizama
različitog etapnog djelovanja drugih povijesnih
ličnosti. Kako, primjerice, ocijeniti djelovanje Ante
Pavelića do 10. travnja 1941. i u vrijeme NDH? Do
uspostave NDH Pavelić je svoj život posvetio
oslobodilačkoj državotvornoj borbi proti
monarho-fašističke diktature (termin koji je koristila
komunistička historiografija), a ustaški pokret tada
nije bio obilježen nacifašističkim idejama. Stoga je
jasno da se Pavelić predratnoga razdoblja može
ocijeniti kao antifašist. Imao je protivnika -
kraljevu fašističku diktaturu.
Od 10. travnja 1941. Pavelić se, koristeći se kao i Tito ratnim
prilikama, priključio totalitarizmu novoga svjetskog poretka i odgovoran je za
nepobitne zločine. Dakle, Pavelićeva antifašistička etapa i djelovanje u NDH
dvije su godinom 1941. jasno omeđene etape, što se ne može ustvrditi za Tita u
ratu i poslije rata. Usto Pavelić je u prvoj etapi bio i antiboljševik (vidjeti
Strahote zabluda - prvo izdanje 1938. na talijanskom jeziku kao Errori e orrori.
Communismo e bolscevismo in Russia e nel mondo.) On je u boljševizmu vidio
najveću opasnost za svijet. Boljševička vlast, prema njemu, spremna je za volju
svoje diktature žrtvovati najveće duhovne tekovine čovječanstva i milijune
ljudi. Boljševizam ljude tjera u krdo i pretvara ih u gomilu koja nema i ne zna
ništa drugo osim onoga što im ona daje i čemu ih ona naučava. Zar ta ocjena nije
aktualna i danas?
Raspravljajući o povijesti NDH kao
predmetu istraživanja, Nada Kisić Kolanović (2002)
upozorila je da se ustaška ideologija ne može
poistovjetiti s ideologijom fašizma i
nacionalsocijalizma, niti se može prosuđivati mimo
njih. Ustaštvo, ali i četništvo (kojim se ovdje ne
bavimo) plod su, između ostaloga, stoljetnih
transgeneracijskih prijenosa i transkulturnih
psihijatrijskih poremećaja koji su ovisili o
sociokulturnoj sredini. Ti se poremećaji iskazuju u
"dinarskoj" sastavnici koja u kriznim, posebno ratnim
situacijama, lako prelazi u destruktivnost. Ta
sastavnica obilježava i komunistički pokret.
Izvornoga fašizma/nacizma na ovim prostorima zapravo nije ni
bilo pa ga ne može biti ni danas. Komunistička historiografija stvorila je svoju
sliku o NDH ne dopuštajući da se povijesti te države, ma kakva ona bila, priđe
multiperspektivno, odnosno da se uvaže i drukčija mišljenja. NDH je bila svedena
naprosto na endehaziju, koja je nastala sama od sebe bez prethodnih uzroka.
Status Hrvatske na mučilištu u monarhističkoj Jugoslaviji zanemaruje se i tako
nastanak NDH ostaje bez jednog od važnijih objašnjenja. Godina 1941. održava se
kao čvrsta vremenska granica ispod koje se ne smije ići. U interesu
komunističkoga režima stvorena je zauvijek zacementirana i neupitna shema
endehazija pod kojom se automatski bez razmišljanja odmah podrazumijeva
genocidnost, nacifašizam, klerofašizam i kvislinštvo.
Čemu danas služi avet ustaštva?
Europski antifašizam u vrijeme Drugoga
svjetskog rata iznjedrio je demokraciju te danas više
nije aktualan u demokratskome svijetu. S druge strane,
jugoslavenski komunistički antifašizam koji se izrodio
u totalitarizam brani se danas kao velika
civilizacijska tekovina. Protiv koga je ili čega danas
hrvatski antifašizam? Objekt protivnosti očigledno je
izmišljen. Pomno promatranje hrvatske situacije
ukazuje da je komunizam živ (premda maskiran
liberalizmom) te da se koristi anifašizmom radi
vlastite obrane. Vođe Srba u Hrvatskoj antifašizmom se
koriste kao sredstvom tradicionalne srbobranštine koja
isključuje vlastitu krivicu, a za zlodjela prošla,
sadašnja i buduća optužuje druge - ustaše.
Sjetimo se samo događaja u Srbu 27. srpnja 1941. U komunističkoj
Jugoslaviji taj se datum slavio kao dan antifašističkoga ustanka naroda
Hrvatske. Taj se datum i danas obilježava iako se zapravo tada dogodio četnički
zločin nad Hrvatima. Postkomunistima tradicija NOB-a i komunističkog antifašizma
(pri čemu se taje zlodjela komunista) temelj je obrane njihove legitimnosti u
preobrazbi u socijaldemokrate. Komunističke strukture (zločinci, udbaši,
ideolozi, menadžeri, podobni ntelektualci.) prešle su u fazu postkomunizma, a
raspršene su po raznim strankama. Te strukture toliko su jake da su spriječile
svaki pokušaj lustracije ili kažnjavanja ma i jednoga komunističkog zločina.
Postoji i stranka koja je izravna i legitimna sljednica totalitarne KPH.
To je današnja Socijaldemokratska partija koja bi morala na sebe
preuzeti i odgovornost za zločine iz komunističkoga razdoblja te se usmjeriti
prema ispitivanju savjesti i katarzi da bi se ostvarila istinska demokracija.
Katarza se nije dogodila, već se veličanjem Titova komunizma i prešućivanjem
njegova totalitarnog karaktera čuva današnja politička pozicija komunista
preodjevenih u liberale. S druge strane nema ni traga neke stranke koja bi bila
sljednica ustaškog pokreta. Te stranke nema iz jednostavnog razloga što su
komunisti u potpunosti likvidirali NDH daleke 1945. Od kojeg bi onda
totalitarizma ili nacionalizma eventualno mogla Hrvatskoj, u budućnosti,
zaprijetiti opasnost?
Obnovu totalitarizma mogli bi ostvariti (zapravo je ostvaruju)
samo još aktivni stari komunistički kadrovi i njihovi nasljednici koji žestoko
brane svoj antifašizam i svoje privilegije te im je upravo zato potrebno
"razotkrivanje" aveti ustaštva. "Ustašizacija" Hrvatske samo je simbolička i
izražava nezadovoljstvo ljudi postkomunističkom vladavinom. Poklič Za dom
spremni ili pojava ustaške kape dovoljni su "dokazi" ustašizacije Hrvatske. Za
pojavu kape partizanke i partizanskih derneka nitko ne pita. Katolička crkva
zbog svojih otvorenih analiza i kritika društva proglašava se poticateljicom
ustašizacije. Iz krugova "tolerantnih" antifašista dolazi tvrdnja da je jedina
crkva koja osvjetljava ona koja gori.
Radi obrane od fantomskoga fašizma ove je godine osnovana
Antifašistička liga RH u koju su se uključili stari komunisti i neke nevladine
organizacije koje se inače sumnjiče za protuhrvatsko djelovanje. Ligaši su
isključivi. Oni ne raspravljaju. Njihova je istina jedina. Oni su protiv svih
koji se ne slažu s njima, a osnovna im je potreba kreiranje neprijatelja.
Oslanjajući se na Umberta Eca čelnik Lige Zoran Pusić kao jednu od
karakteristika fašizma navodi potrebu za neprijateljem (to bi u nas trebao biti
antifašizam protiv kojeg se dižu ustaše), pri čemu su rasizam, šovinizam i
ksenofobija prirodan izbor. Neoprezni čelnik nije se sjetio da se Ecovo
razmišljanje može primijeniti i na komunistički totalitarizam te je zapravo
objasnio smisao ligaške potrebe za neprijateljem. Stara je komunistička parola:
Budimo budni - neprijatelj nikada ne spava.
Na montiranim procesima (primjerice na suđenju preškoj grupi i
Ivi Mašini potkraj pedesetih) otkrivali su se "narodni neprijatelji" i slali na
dugogodišnju robiju. Obrana komunističkoga antifašizma dogodila se, uz klicanje
Josipu Brozu, na memorijalnom skupu u Jasenovcu 2015. Govornici Zoran Milanović,
Milorad Pupovac i Franjo Habulin politikantski i u svrhu predizborne kampanje
manipulirali su sa žrtvama navješćujući izrazitim govorom mržnje novu
ustašizaciju i negirajući svjetski priznatu potrebu znanstvenoga povijesnog
revizionizma. Politizacija je poništila pijetet prema žrtvama. Kakav
civilizacijski pad! O miserrima (najjadnija) Croatia, kako govoraše Bernardin
Frankopan 1522. u vrijeme turske navale.
Osuda komunizma - mrtvo slovo na
papiru
Hrvatska kao članica Europske Unije
ima obvezu osuditi komunističke zločine. U tom smislu
mora se pridržavati Rezolucije Vijeća Europe o osudi
komunističkih zločina iz 2006. te Deklaracije
Hrvatskoga sabora iz iste godine u kojoj se zahtijeva
osuda komunističkih zločina. Godine 2009. donesena je
Rezoluciju Europskoga parlamenta o europskoj savjesti
i totalitarizmu u kojoj se ističe da je "krajnji cilj
otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane
komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se
može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za
praštanje i njegovanje moralne obnove". Ti dokumenti
koji su od vitalnog značaja za budućnost Hrvatske
ostali su samo mrtvo slovo na papiru. Komunistički
antifašizam u Hrvatskoj i dalje se veliča, dok se
svaki pokušaj aktualizacije tih dokumenata proglašava
ustašoidnim povijesnim revizionizmom. Nije samo slučaj
da navedene rezolucije nisu ni spomenute u programu
toliko razvikana građanskog odgoja. Očigledno je
poznavanje tih dokumenata za nekoga mladima nepotrebno
i opasno.
Odakle sada odjednom velika uzbuna
među antifašistima? Dogodilo se nešto neviđeno u
Hrvatskoj. Predsjednica Republike na civilizacijski je
način otpremila Titovu bistu s Pantovčaka u muzej i
time je simbolički započela lustraciju koja se već
odavno dogodila u nekim postkomunističkim zemljama
(baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka i
Mađarska), što je društvo unaprijedilo i moralno i
gospodarski. Predsjednica je samo slijedila spomenute
europske dokumente i saborsku Deklaraciju, ali
izazvala je veliku paniku u retrogradnih antifašista
koji se lažno predstavljaju kao svjetlo i moralni
korektiv društva (sic!). Oni drugi su mrak. Gdje je tu
snošljivost za koju se tobože zalažu? Antifašisti
konačno shvaćaju da se približava kraj njihove pogubne
mitologije.
Ivo Rendić-Miočević, Vijenac 553
www.hkz-kkv.ch
(108) |
