Kolaborirala je s Miloševićevom Jugoslavijom kad je
pokušala ugušiti stvaranje slobodne Hrvatske; skrivila
nam je šašavi Dayton, petljala se svojom politikom
svuda po svijetu kojom je uzrokovala nemire, ratove,
gladi, nametala rodne ideologije, i tko zna što još
sve ne.
Međutim, ako bi to bio razlog da se
Ameriku prezire, trebalo bi prezirati i Hrvatsku.
Evo recimo zašto: promatrano iz perspektive jednoga
stranca, Hrvatska je zemlja koja prezire svoje
branitelje. Drugo, to je zemlja koja pati za
Jugoslavijom i pokušava svoj narod vratiti u njeno
okrilje. Treće, to je zemlja koja se odrekla svoje
dijaspore. Četvrto, to je zemlja koja je izigrala i
ugušila referendumske inicijative vlastitoga naroda.
Peto, to je zemlja koja čak i financijski promiče
nametanje rodnih ideologija drugim zemljama. Šesto,
sedmo, osmo... - razvalila je vlastitu vojsku;
opljačkala vlastiti narod; neće da istraži zločine
iz II. svjetskog rata; veliča zločinca Tita; u
svakom njenom gradu i danas strši neki njegov
spomenik; ulica ili trg nose njegovo ime; nikada
nije htjela provesti lustraciju (među rijetkima u
svijetu) te su i danas posvuda njegovi kadrovi.
Pa bi
taj netko rekao kako više prezire Hrvatsku nego
Ameriku jer ona čini više zala po (vlastitom)
stanovniku nego Amerika. A ja ipak volim Hrvatsku.
Ne samo zato što je moja, nego zato što znam da ona
nije to. I da je u njoj nešto silno lijepo,
plemenito, vedro, nešto što zadivi svakoga stranca
koji malo zađe u naš narod i osjeti ga, neku
dobrotu, toplinu, ljudskost, kršćanski duh...
Ali, osim svega ovoga što imate u
Hrvatskoj, ima u Americi i nešto što nema u
Hrvatskoj. Nešto gotovo mistično. Već nakon što sam
sletio, zapljusnuo me jedan vrlo ugodan osjećaj.
Kako god sam ulazio u razgovore s našim ljudima
ondje, obilazio mjesta ovoga grada, Sveučilište,
parkove, spomenike, ulice..., neki meni nepoznati
duh lebdio je zrakom koji sam udisao, koji nikada
prije nisam osjetio. A onda sam shvatio: ja sam
zapravo tek prvi put hodao zemljom koju duh
komunizma nije okužio. Prvi put to dišem. Ovdje nema
onog bolesnog prezira spram Crkve. Nema ateističkog
duha u umjetnosti, arhitekturi, medijima (znate li
da ćete na američkim TV programima puno teže
naletjeti na neprimjerene sadržaje?). Nema prezira
prema nacionalnim herojima, nego duboki pobožni
respekt koji srce razgaljuje.
Kao da sam sada prvi put čitao geslo
koje stoji na njihovom dolaru: "In God we trust".
Oni stvarno tako žive! "U Boga se uzdamo!" I u tom
duhu, u ovoj danas tako omraženoj zemlji sasvim je
normalno na sveučilištima, koledžima, državnim
ustanovama, vidjeti biblije, križeve, molitve,
zajedno s nacionalnim simbolima, posvuda prisutnima.
Ondje je sasvim normalno čuti od političara,
sportaša, glazbenika, da o Bogu javno govore,
svjedoče, pa i zazivaju ga, izmole neku molitvu na
javnom mjestu u javnom programu. I to, čudna mi
čuda, nikome ne smeta. Jednostavno: ovdje komunizam
nije dopirao!
Nitko mi dakle nije rekao kako u
Americi živi kršćanski duh koji je u cijeloj Europi
prezren i progonjen, i gotovo posve nestao - osobito
u našoj Hrvatskoj. Ondje nikada nije prodro duh
bezbožnog komunizma. Okužio je, više ili manje,
cijelu Europu, ali Amerika je ostala netaknuta.
Onakva kakav je nekada bio i naš svijet. Prvi put
hodam svijetom kojeg najveća kuga povijesti nije
dotakla. Nikada ne bih rekao da će mi iskustvo
Amerike poslužiti za sliku Uskrsa.
Komunizam nam je uništio duh. Pa ne
znamo ni podignuti pošteni spomenik braniteljima,
imamo minorni Oltar domovine, hrvatsku zastavu ne
možete tako lako negdje susresti, hrvatska himna se
svira tek ponekad i ponegdje; javnim je osobama
gotovo zabranjeno osjećati se vjernicima. Spomenik
na Ovčari je prava bijeda, muzej još gori. Treba nam
Uskrs! Gradovi su nam puni titovštine. Sramimo se
Tuđmana. Dopustili smo da mu amateri prave nakaradne
spomenike. Oltar domovine nam je k'o neko dječje
igralište. Izdaju se nacionalni interesi. Dilaju se
transkripti. Treba nam Uskrs duha naroda!
Čovjek bez duha teško će pronaći
bilo kakvu inspiraciju, dobiti ideju, ugledati svoju
šansu, imati viziju kojoj treba težiti. Njega se ne
može pokrenuti izvana. Takav nije kadar ni kopirati
ideju. On je duhovno mrtav, i ne može dalje. Tako je
i s narodom. Njemu treba Uskrs!
Duhom čovjek vidi nevidljivo,
vjeruje u nevjerojatno, uzda se u nadnaravno, i
počinje stvarati. Kao Bog. Takav oživljuje mrtvo,
pokreće ustajalo, osvježava učmalo. Takav ne
pristaje ni na što što nije nebesko. Prihvaća svoje
stanje, realno ga spoznaje, ali se njime ne da
prikovati kao na svoju sudbinu, nego se duhom uzdiže
iznad te činjenice, i stremi k svojoj viziji koju
duhom nazire. Tijelom je u realnosti, a duhom je u
svojoj viziji koju ostvaruje.
Hrvatska ima puno problema. A
zapravo samo jedan: mora početi vjerovati u sebe.
Voljeti sebe, i vidjeti sebe očima ljubavi. Hrvatska
se mora zakleto voljeti. Više nego bilo kakva
Amerika, najviše! To je Uskrs koji nam treba. Hitno
nam treba. A zna se po kome on dolazi.
Onda će postati nemoguće da se u
njoj živi kriminal, pljačka, nepotizam,
strančarenje... Nemoguće da ti tvoj branitelj, onaj
koji je krv za tebe lio, prebiva u šatoru godinu i
pol, i da i trenutka bude nezadovoljan. Pitajte
Ameriku kako se to radi! Postat će nemoguće da se
hrvatski barjak ne vije posvuda i uvijek, i da se
himna ne ori. Da nas ne ohrabruju i ne inspiriraju
hrvatski heroji kakvih nema. I da se dijaspora
zaboravi, Crkva prezre, zločin i ne istraži...
I da se ne otvaraju vrata poduzetništvu, da je kultura
nakaradna, da je odgoj destruktivan, obitelj zanemarena. Pitaj Ameriku! A postat
će moguće da se otvaraju radna mjesta, poduzetništvo razvija, djeca rađaju,
njive oru, vojska služi i jača... Imamo puno problema, a imamo samo jedan: Treba
nam zapravo duhovno uskrsnuće Hrvatske! Vjere, nade. Kako bismo se u ljubavi
razdali za Domovinu, ponosnu i lijepu, k'o u snovima. Kako bismo onda odvažno
krenuli dalje, s geslom: U Boga se uzdamo! Treba nam uskrsnuće duha iz grobne
jame komunizma kojim još itekako odišemo... Za svakog čovjeka. Prvi sramežljivi
znaci se naziru. Ali još smo američkim miljama daleko od pravog uskrsa duha
naroda kakav nam treba.
Autor: pater Ivan Ike Mandurić
Večernji list, www.hkz-kkv.ch
|
