Odmah na početku razgovora g. Goldstein bi htio iznijeti
bar nešto pozitivna u korist aktualne garniture na
vlasti. Možda ni kao povjesničar, ni kao politički
misleći čovjek, nije izabrao najsretniji put, jer na
temelju čega bismo danas mogli reći da na vlasti u
Hrvatskoj "nakon puno godina imamo garnituru koja nije
opterećena poviješću i povijesnim činjenicama", kao što
tvrdi g. Goldstein?
Bolje bi bilo reći da stvari stoje
baš suprotno. Postojeća je garnitura opsjednuta
poviješću. Takva bi se tvrdnja mogla lako dokazati.
Kako bi
mogao, primjerice, biti neopterećen povijesnim
činjenicama Dražen Budiša, koji je kao student, zbog
svojih političkih uvjerenja, najbolje godine mladosti
morao provesti u odvratnim komunističkim zatvorima?
Kako bi mogao biti neopterećen povijesnim činjenicama,
recimo Ivica Račan, koji je u vrijeme dok je Budiša
bio u tamnici, obnašao visoke dužnosti u komunističkoj
partiji, s kojih se izravno moglo utjecati hoće li tko
u zatvor ili neće.
Kako bi mogla biti neopterećena povijesnim činjenicama
vlast koja se još uvijek svaki dan susreće s
posljedicama tranzicije iz teškoga komunističkog
nasljeđa, uništenoga gospodarstva i u razdoblju od
1945 - 1990. izgubljena koraka sa slobodnim
civiliziranim svijetom, s kojim smo dijelili sudbinu
mnogih stoljeća? Kako bi mogla biti neopterećena
povijesnim činjenicama vlast koja još i danas gleda
ljude bez doma, kuće, crkve, bolnice i škole srušene u
agresiji mahnitoga srpskog imperijalizma?
Pripreme agresije na Hrvatsku trajale su dugo i
svakako imaju veze s povijesnim činjenicama. Među tim
činjenicama važno mjesto pripada Memorandumu SANU.
Neki od autora toga dokumenta, plana osvajanja tuđih
zemalja, imali su važnu ulogu u tvorbi mita o
Jasenovcu. Nikad nije bilo sporno da je Jasenovac crna
točka hrvatske povijesti, ali tvrdnje da je u Drugom
svjetskom ratu tamo ubijeno više od milijun i pol
ljudi nemaju veze s povijesnim činjenicama.
Kasnije se tvrdilo da je tamo ubijeno sedam stotina
tisuća ljudi. Ni takve tvrdnje nisu utemeljene na
znanstveno utvrđenim činjenicama. Zbog nekoga razloga,
a to je bilo razbuktavanje mržnje, osvete i otimanja
zemlje Hrvatima stalno su ih ponavljali. Taj je broj,
ovisno o zgodama, dosizao i prelazio milijun žrtava. O
tomu su srpski povjesničari pisali knjige koje nimalo
nisu vodile računa o povijesnoj istini. Ali su
posljedice takvih konstrukcija bile vrlo teške.
Uporno se, zlorabeći nesreće nevinih žrtava
Jasenovca, sotonizirao hrvatski narod, koji je zbog
tih strašnih brojaka optužen za genocidnost. Na to je
trebalo odgovoriti, ali nije imao tko. Nitko se nije
usudio suprotstaviti srpskom stroju laži. Nitko se
nije usudio na glas reći kamo može dovesti to
kolektivno optuživanje hrvatskoga naroda.
Konačno je o tomu u svojim tekstovima progovorio dr.
Franjo Tuđman. On, Titov general, imao je kuraže
kazati: velike su opasnosti od manipuliranja
žrtvama Jasenovca, velike su opasnosti od optuživanja
hrvatskoga naroda za - genocidnost. Velike su
opasnosti od prikrivanja žrtava Bleiburga.
Agresija na Hrvatsku pokazala je da je bio u pravu.
Danas kad je za dr. Franjom Tuđmanom djelo, kakvo za
sobom ostavljaju rijetki državnici i političari,
osnovana, obranjena i oslobođenu država, Hrvatska koju
je zatekao nenaoružanu, izmučenu komunističkim
eksperimentom, usamljenu i osuđenu na poraz, danas kad
pred zgradom UN-a u New Yorku, među zastavama
slobodnih država, leprša i hrvatska zastava, očigledno
u Hrvatskoj nema važnijega povijesnoga pitanja od
onoga što ga neki dan postavlja g. B. Maruna - kako je
osamdesetih godina dr. Tuđman došao do putovnice, ili
tvrdnje g. Goldsteina da je dr. Tuđman "kasnih
šezdesetih" "uredno prepisivao tekstove Ljube Bobana".
Kakvu je zadaću, "kasnih šezdesetih" dobio Ljubo Boban
i od koga, kad su Vladimir Bakarić i Partija bili
nezadovoljni znanstvenim tezama i političkim stavovima
dr. Tuđmana, zbog kojih ga i danas unuci Orjune i
horde ljutih ujdijevskih komandosa-osvetnika psuju i
kleveću, je li zadaća ispunjena i kako, pitanje je o
kome bi se moglo u nekom drugom kontekstu
raspravljati, a u interviewu g. I. Goldsteina tvrdnje
u vezi s Bobanom služe jedino pokušaju ocrnjivanja dr.
F. Tuđmana.
Među Tuđmanove "kvazihistoričarske ocjene" "kasnih
šezdesetih" g. I. Goldstein ubraja i to što je on
"očigledno bio duboko uvjeren da Muslimani-Bošnjaci
kao nacija ne postoje". Što tvrdi g. Goldstein? Jesu
li drugim povjesničarima u to vrijeme Muslimani u BiH
bili nacijom? A što se tiče imena te nacije predlažemo
da pogleda zaključke Banditerove komisije o raspadu
Jugoslavije.
Čudno je, zapravo, da se povjesničar najprije
zaklinje u načela znanstvene nepristranosti, a onda
iznosi prosudbe koje niti imaju kakve veze sa
znanstvenom objektivnošću, niti sa elementarnim
činjenicama. Politikanstvo? Da, to da. Politikantska
naklapanja o tomu kako je Tuđman s nekim "dijelio
Bosnu", da se s nekim sporazumijevao o podjeli BiH, ne
služe ničemu drugomu nego demoniziranju prvoga
hrvatskog predsjednika, jer nisu utemeljene na istini.
Vidjet ćemo čemu još te tvrdnje služe.
Najprije g. Goldstein na upit je li postojao
"detaljni sporazum o podjeli BiH" između Tuđmana i
Miloševića odgovara: "Reklo bi se da nije", a par
rečenica kasnije kaže: "No, obojica su bili odlučni da
sporazum o podjeli na ovaj ili onaj način
realiziraju."
I bez obzira na takav pristup, koji ne možemo zvati
ni ozbiljnim ni odgovornim, iako krivnja za plasiranje
neistinitih tvrdnja, kako se Tuđman dogovarao i
sporazumijevao o podjeli BiH, nije na g. Goldsteinu,
prisjetimo se riječi g. Mike Tripala koje je izrekao
1995.: "Iz ovoga što smo sada čuli i što smo do
sada raspravili, za mene su dvije stvari vrlo važne:
prvo, da su najodgovornije političke ličnosti ovih
triju naroda - Muslimana, Srba i Hrvata - u krajnjoj
konsekvenciji bili za podjelu Bosne i Hercegovine i za
njeno razbijanje".
Taj je svoj stav g. Tripalo gradio i na ovakvim
iskazima: "Kad sam jednom prilikom u Washingtonu
stao uvjeravati kako je Bosnu nemoguće podijeliti,
jednostavno su mi stavili na stol plan s potpisom
našega predsjednika: ' Izvolite, vidite!' U Lisabonu
je stavljen preliminarni potpis na podjelu, pa je onda
stavljen potpis u Ženevi, pa u Sarajevu . Ostao sam
zapanjen da je ta tendencija nacionalne podjele, koja
je bila apsolutno prisutna kod Srba kao pritisak na
nas da ne budemo protiv Jugoslavije bila prisutna
također kod Izetbegovića."(A. Zulfikarpašić,
Okovana Bosna, Bošnjački institut, 1995. str. 90)
Na istoj stranici naći ćete i ovo svjedočenje o
razgovoru u svibnju 1991.: "Izetbegović je meni
tada otvoreno pred svima rekao: ' Mi zajedno više
živjeti ne možemo. Evo, meni stručnjaci kažu da je
ovaj dio centralne Bosne - Sarajevo, Visoko, Tuzla -
najvrjedniji dio i da ćemo tu moći stvoriti svoju
državu'. Bila je to, dakle, kod njega evidentna
tendencija, što je napokon rezultiralo Vance-Owenovim
planom, koji je apsolutno značio podjelu Bosne."
Može li iz ovoga i g. Goldstein shvatiti da nije
Tuđmanova "politika podjele Bosne" gurnula Hrvatsku "s
pozicije žrtve na poziciju agresora", nego su to
učinili oni koji su "u jednom trenutku" odustali od
onoga što su dotada podržavali - a to je bila podjela
BiH .
I Vance i Owen zastupali su međunarodnu zajednicu
(!?), a ne dr. Franju Tuđmana. Nema smisla dalje
opovrgavati neistine tvrdnje g. Goldsteina, na tu
temu, jer bi odgovor bio predugačak, ali treba
upozoriti na tvrdnju u zadnjoj rečenici koja govori da
su se samo naizgled Hrvati borili za cjelovitu BiH, a
protiv srpske agresije, i na tu zemlju, nego "zapravo
se radilo da bi hrvatske snage zauzele teritorij i
zamrzle stanje praktičke podjele teritorija po
etničkom principu". Jesu li se Hrvati u BiH smjeli
braniti? Ne samo u središnjoj Bosni gdje su bili u
okruženju, a brojčano deset puta slabiji od Muslimana?
Tko je u središnjoj Bosni htio osnovati svoju državu?
Može li g. Goldstein osporiti vlastitu tvrdnju da
postoji "praktička podjela teritorija po etničkom
principu"? BiH jest podijeljena zemlja, čine je tri
konstitutivna i suverena naroda. Jedan od ta tri
naroda, nakon agresivnoga rata, protiv druga dva
naroda u BiH, konstituirao je svoj entitet kao zasebnu
državu, koju je nasiljem dodatno etnički očistio.
Svi ovi prigovori povjesničaru g. Goldsteinu, koji
nastupa kao, politički misleći čovjek, a sebe smatra
"puno većim Hrvatom od Tuđmana" koji govori i o
aktualnom životu, doduše ne jezikom znanstvenika,
dobivaju posve drugo značenje kad navedemo kako on
Hrvatsku drži "proizvodom" koji, kako kaže, ne
ocjenjuje "po činjenici da postoji, nego i po
kvaliteti." Hrvatska - neuspješan proizvod. Znači li
što uspostava samostalne države? Znači li što obrana
Hrvatske? Znači li što oslobođenje Hrvatske?
"A koji je značajniji privredni, društveni,
kulturni itd. uspjeh postigla Hrvatska u ovih deset
godina? Nijedan". To je pitanje i odgovor g.
Goldsteina. Čini nam se da ne govori istinu. Sigurni
smo da uopće ne govori istinu. Postignuti su mnogi
uspjesi. I neuspjesi, naravno.
Iz govora o Hrvatskoj (proizvodu) slijedi da u
svojim opservacijama o dr. F. Tuđmanu, g. Goldstein
najmanje misli na prvoga hrvatskog predsjednika, a
više na "proizvod". Dakle, u prošlih deset godina
apsolutnih neuspjeha nastao je, ipak, "proizvod", za
koji su hrvatski ljudi ginuli, hoteći ga obraniti, jer
je to njihov dom, htjeli su obraniti svoju slobodu i
čast i tu jedinu svoju zemlju.
Taj dom nije još uvijek najuređeniji, ali Hrvatima
je izgledalo da na livadi uređivati ni primaću ni
spavaću sobu i nema smisla, bolje bi bilo nekako
sagraditi zidove i krov, svoju kuću, pa je onda
uređivati marom svih koji u njoj žele živjeti. Kao i
drugi slobodni narodi. "Proizvod" ima puno mana, ali
prodati ga ne možemo i nećemo, nećemo ga se ni odreći
u ime internacionale - u njemu je krv i nada hrvatskih
sinova. Onih koji su umrli i onih koji će se tek
roditi.
U taj je "proizvod" utkana i Tuđmanova
ljubav, odlučnost, hrabrost i znanje. Nekima je upravo
zbog toga - kriv. Kriv je što je pisao o Jasenovcu,
kriv je što je pisao o Bleiburgu (novinar bi i o tomu
razgovarao s g. Goldsteinom: je li dr. Tuđman za
Bleiburg znao, da nije i on tamo bio, kako je dobio
generalski čin) kriv je što nije pristao na
optuživanje hrvatskoga naroda za genocidnost, kriv je
što se usudio pozvati svoj narod na pomirbu i
zajedništvo u uspostavi, obrani i oslobađanju
Hrvatske. Hrvatska je država - krivnja i grijeh prvoga
hrvatskog predsjednika. Ali on nipošto, kao ni njegov
narod, nije htio Balkaniju.
Mr. sc. Ivan
Bekavac
u ime Odbora za zaštitu povijesnog djela dr. F.
Tuđmana
|
