Zahvalna sam Zadarskom sveučilištu koje je prihvatilo moju doktorsku tezu i omogućilo mi da se posvetim temeljitom izučavanju hrvatske dijaspore u Australiji jednim posve novim pristupom iseljeničkoj tematici, njenim interdisciplinarnim obuhvatom. Naime, rad se sastoji od tri cjeline:
- teorijsko-filozofski pristup osnovnim pojmovima kao što je dijaspora, dom/domovina i mit o povratku;
- povijesnim pregledom i razvojem dijaspore i njezinih institucija na primjeru hrvatske dijaspore u Australiji
- te etnografskim dijelom koji obuhvaća sedam velikih životnih priča hrvatskih iseljenika.
Rezultat mojih istraživanja jest zaključak da je emotivna energija hrvatskih iseljenika i trauma proizišla iz činjenice “izglobljenosti” iz društvenog i prirodnog okoliša domovine ona snaga koja je razvila institucije dijaspore pod velom ideje o povratku kad se za to stvore uvjeti, kad Hrvatska kao zemlja bude slobodna i neovisna. Međutim, to se na kraju nije ni moglo dogoditi, jer su pripadnici hrvatske dijaspore uglavnom već stvorili korijene u novoj domovini. Tako, da zaključim, mit o povratku nije tek neka nebulozna ideja koja proganja iseljenika, nego nasušno potreban narativ koji ga drži u dijasporskoj formaciji u kojoj stvara svoje institucije kao simulakrum izgubljene domovine, koji služi zajednici za očuvanje njezina identiteta i funkcije društvenog života da se održi u novom kulturnom i društvenom okolišu mainstreama i da se tamo pokuša integrirati kao ravnopravan društveni čimbenik među drugima.
Hrvatska dijaspora u cjelini odgovara definiciji klasične dijaspore. Riječ je o hrvatskom etnonacionalnom supstratu koji je emocionalno trajno okrenut staroj domovini, a u transnacionalnom prostoru, ostalim hrvatskim dijasporskim zajednicama i grupacijama. U rasponu od završetka Drugog svjetskog rata do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske hrvatska je dijaspora vodila borbu za osamostaljenje Hrvatske uvjerena u svoju mesijansku zadaću, jer je to bila borba za priznavanje njezine autentične biti u očima svijeta. To je bila borba za pravo na pripadanje i legitimiranje vlastitog identiteta ’drugosti’ u odnosu na društvo mainstreama koji je mogla ostvariti jedino međunarodnim priznanjem hrvatske države.
2. Sprijateljio sam se s našim australskim Hrvatom koji je služio kao dragovoljac u Hrvatskoj vojsci tijekom Domovinskoga rata, da bi se potom vratio u Australiju, a sada se s obitelji pokušava snaći u novim okolnostima ponovno u Hrvatskoj. I nije sretan s ovakvom hrvatskom državom koja globalizacijom gubi nacionalni identitet, a i politički sadržaj je (post)jugoslavenski, umjesto srednjoeuropski i sredozemni kakav bi povijesno morao biti. Što su Vaša istraživanja pokazala, je li to dominantno mišljenje naše dijaspore i kako bi se, bez obzira u kojem dijelu svijeta trenutno živjeli, uklopili u sadašnje hrvatsko društvo i čime bi se bavili?
Da, to je nažalost dominantno mišljenje većine Hrvata u iseljeništvu, a temelj mu leži u činjenici da nije bilo lustracije, pa se još uvijek u dobrom dijelu hrvatskog javnog prostora, u medijima i političkim elitama Hrvate iz iseljeništva doživljava s podozrivošću. Osim toga, pravih poticaja za njihov povratak hrvatska država nikad nije pokazala. Postoje dva problema koji su uzrok tomu. S jedne strane nerazumijevanje i nedovoljan interes vlasti da omogući povratak brojnijoj populaciji iseljenika, jer ne zna ni kako ni zašto, a s druge strane sve snažniji utjecaj globalnih agendi koje promoviraju nomadski način života, konzumerizam i obezvrjeđivanje nacionalne svijesti o pripadnosti što jednako pogađa i domaće stanovništvo i iseljenike u zemljama boravka.
Usto, nemojmo zaboraviti i faktor vrijeme u kojemu su daleko od domovine većina odseljenih stvorili novi dom, ali razvili i nepovjerenje spram države u kojoj se često ne osjećaju dobrodošlima. Većina povratnika stariji su ljudi, oni bi došli uživati mir i blagostanje u sigurnoj i lijepoj domovini. Mlađi naraštaji, potomci prve i druge generacije iseljenika, osobito oni iz južne Amerike ili SAD-a teže bi se uklopili prvenstveno stoga što ne poznaju jezik niti pravne i zakonske norme implementirane u svakodnevni život hrvatskoga društva, a onda i način komunikacije administracije koja je spora, komplicirana, ponekad i nedobronamjerna. Pamtim iskustvo Španjolske s početka 21. st. kad su imali veliku doselidbu iz južnoameričkih zemalja i nisu bili pripremljeni da budu zemlja prijema kao Australija, Kanada i Amerika zbog čega su bili suočeni s puno problema, iako im je činjenica zajedničkog jezika i kulturnog nasljeđa bila od znatne pomoći u tranziciji došljaka. Za Hrvatsku ne vrijedi, jer većina doseljenika ne govori hrvatski.
3. Skloni smo kao narod, barem ovaj naš državotvorni i nacionalno osviješteni dio, zavaravati se fantazijama o samosvjesnoj hrvatskoj iseljeničkoj zajednici koju brojimo u milijunima, a čiji masovni povratak priželjkujemo kako bismo se spasili od demografske katastrofe i napokon riješili udbošeksističke duboke države koja nas drži zarobljene u srhrvatskoj matrici. No, koliko je sve to realno i s obzirom da su se Hrvati naraštajima miješali s drugim narodima i rasama, posebno u Južnoj Americi, pa niti etnički nisu više homogeni?
To što hrvatski iseljenici miješanjem s pripadnicima drugih etnija nisu više etnički homogeni ne bi bio problem ni za nas ni za njih. Zemlje južne Amerike potresaju u kontinuitetu velike gospodarske krize, loš standard života i nesigurnost pa zbog toga postoji interes za Europu. Mnogi su tražili hrvatsku putovnicu ne da bi se nastanili u Hrvatskoj nego da bi lakše prispjeli u neku od razvijenijih europskih država. Da bi se znatniji broj ljudi odlučio na doselidbu u Hrvatsku, trebala bi ih pritiskati egzistencijalna ugroza u vlastitoj domovini ili pak, posebne pogodnosti i mogućnost posla i prosperiteta u Hrvatskoj. Hrvatska bi po uzoru useljeničkih zemalja poput Australije ili Kanade trebala imati detaljan useljenički program i strategiju koji bi obuhvatili prioritetnu populaciju, ali i pogodnosti i prikladne treninge i edukativne sadržaje za učinkovitu integraciju u hrvatsko društvo.
4. Iznimno je vrijedna Vaša emisija „Živa veza“ na Hrvatskome katoličkom radiju čiji je cilj upravo povezivati domovinsku i iseljenu hrvatsku, kako se to voli naglasiti u želji za istinskim nacionalnim zajedništvom. Koji su Vam sugovornici ostali u posebnom sjećanju i zašto?
Nemam preferencija što se tiče sugovornika osim jedne – iskren i kritički duh. Moji sugovornici predstavnici su hrvatskog iseljeništva iz različitih krajeva svijeta od najudaljenijih do nama najbližih. Svaki mi je na svoj način drag. Svi oni o Hrvatskoj kao zemlji govore s mnogo ljubavi i ponosa, moglo bi se reći i s osobito dubokim emocijama. Ne jednom mi se dogodilo da se rasplaču prisjećajući se nekih životnih situacija koje pamte iz domovine ili onih u kojima im je domovina silno nedostajala. To su potresna stanja i dokaz od kakve je važnosti za svako ljudsko biće svijest o značenju porijekla, identiteta, korijena.
Simon Weil je jednom napisala: “Ukorijenjenost je možda najvažnija i najmanje poznata duševna potreba [...]. Ljudsko se biće ukorjenjuje svojim zbiljskim djelovanjem i naravnim sudjelovanjem u postojanju neke zajednice, koja na životu čuva stanovite riznice prošlosti i stanovit predosjećaj budućnosti. [...] Od svih potreba ljudske duše najživotnija ja potreba za prošlošću i uništenje prošlosti možda je najveći zločin s kojim se može usporediti uništenje čitave jedne ljudske civilizacije” (2003: 39).
5. I sama ste bila iseljenica u Australiji krajem osamdesetih, da biste se 1991. vratili u ratnu Hrvatsku i potom postali hrvatska diplomatkinja. Što su Vaša sjećanja na ta različita, ali i snažno povezana, razdoblja Vašega života?
Moje kratko iseljeničko iskustvo opisala sam u knjizi Moja australska priča. Australija je prekrasna zemlja, uređen svijet s puno mogućnosti, veličanstvena priroda, kvalitetan životni standard, ali s jednim velikim nedostatkom - udaljena je od ostaloga svijeta, osobito od tisućugodišnjeg nasljeđa zapadne kulture. Onome tko je ponikao u europskoj kulturi upravo to mu nedostaje. Susreće se s umjetnim svijetom, kojemu nedostaje duša, s multikulturnim svijetom u kojemu susjed ne poznaje susjeda, njegov jezik i običaje, s konzumerističkim svijetom koji je naoko savršeno demokratsko društvo, ali boluje od unutrašnjih društvenih podjela po bogatstvu i ekonomskim mogućnostima pa stoga i životnim prilikama.
U Australiji postoje geta, ali ih tako ne zovu. Aboridžini žive na margini društva. Po kvartovima u kojima živite prepoznaju vaš standard, vaše financijske mogućnosti, navike, etničku pripadnost. O tome nitko ne priča. Odlučili smo se vratiti kako bismo djecu sačuvali od toga ispraznoga svijeta da bi poslije Domovinskog rata ubrzo shvatili da taj isti svijet kuca na vrata našega hrvatskog doma. Ipak, nikad nisam požalila. Imala sam neizmjernu čast i sreću da mogu svojim skromnim mogućnostima pružiti utjehu onima koji su najviše pretrpjeli u tim strašnim danima agresije na Hrvatsku. U tome mi je pomogla upravo hrvatska dijaspora.
6. Još ste se krajem devedesetih zalagala za osnutak Muzeja hrvatskog iseljeništva u Zagrebu, da biste posljednjih desetak godina različitim inicijativama pokušavali takvu ustanovu pokrenuti u Rijeci s obzirom da je još prije Velikoga rata bila glavna luka Habsburške Monarhije za iseljavanje u prekomorske zemlje. Što je s tim projektom i kako su neojugoslavenski esdepeovski uhljebnici reagirali na tu Vašu ideju?
Prvi tekst u kojemu sam predložila osnutak muzeja hrvatskog iseljeništva objavljen je u listu Vjesnik, 1997. godine. Tada sam bila savjetnica u veleposlanstvu RH u Canberri i na licu mjesta se osvjedočila o bogatoj baštini koju su naši iseljenici stvorili u Australiji, o privatnim arhivima koji će nestati ako o tome ne budemo brinuli, o tome kako neki drugi narodi puno više pažnje posvećuju svojoj dijaspori pa sam pozvala nadležne institucije hrvatske države da u svezi toga nešto konkretno poduzmu, ali su se na to oglušile. Do danas sam svima koji su obnašali vlast u Hrvatskoj predstavila svoj elaborat muzeja hrvatskog iseljeništva. Većina tih ljudi složila se sa mnom da bi to bilo vrijedno i korisno kako za naše iseljeništvo tako i za Hrvatsku.
Bivši gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel s oduševljenjem podržao moj elaborat 2003. godine kao tadašnji ministar kulture Božo Biškupić koji mi je obećao da će zgradu jednoga skladišta, primjer austrougarske industrijske baštine u Rijeci upravo za tu namjenu osigurati. Veliki interes i potporu tom projektu dobila sam i od ljudi iz dijaspore sa svih kontinenata. Insistirala sam da muzej bude u Rijeci i pojasnila zašto je to važno. Kultura je čuvarica identiteta jednog naroda, a rubna područja uvijek su izložena gubitku identiteta zato kulturne institucije treba disperzirati na osjetljiva područja kulture diljem hrvatskoga ozemlja - na Rijeku, Vukovar, Varaždin, Dubrovnik itd.
Druga važna stvar koja čini ovaj projekt muzeja potrebitim, je povezivanje iseljene i domovinske hrvatske zajedničkim ciljevima, jer time se otvaraju različite mogućnosti suradnje na više područja, znanstvenom gospodarskom, turističkom, a iznad svega jača se međusobno domovine i iseljeništva uvažavanjem i prihvaćanjem baštine iseljenika kao zajedničke baštine i baštine čovječanstva. Muzej bi bio prilika da se na jednom mjestu pokaže drugim narodima gdje žive naši Hrvati, čime su doprinijeli zajedničkom dobru njihovoj domovini i napretku čovječanstva. Moja ideja naslanja se na sličan pokušaj između dva svjetska rata u Zagrebu koji je nakon tri godine propao. Već tada bilo je jasno da su neki pojedinci imali svijest o važnosti takvoga muzeja.
Moj pokušaj naišao je na ogluhu i nerazumijevanje, ali mene to neće zaustaviti. Upravo spremam za jesen veliki kolokvij o temi muzeja hrvatskog iseljeništva pa ću nastaviti s time dok ne dopre do ušiju i svijesti onih koji su odgovorni čimbenici u ovoj državi, jer takav jedan projekt od nacionalnog značaja trebao bi biti dio njihove agende kao što su to oduvijek bili svi veliki nacionalni kulturni projekti.
7. No zato već godinama, lokalni partijski visuljci i mastodonti, s milijunima eura obnavljaju galebastu podrtinu od Brozova broda koji će, ako se ikada dovrši, biti, poput rashrvaćenog Kumrovca,necivilizirano razdragano okupljalište primitivnih balkanskih obožavatelja tog boljševičkog masovnog ubojice hrvatskoga naroda?
Točno, tome sam se također javno suprotstavila. Bolje reći, taj je projekt “progutao” financijska sredstva koja su mogla biti utrošena za muzej iseljeništva u Rijeci. Doista je žalosno da građani Rijeke nisu imali snage oduprijeti se činjenici da će obnavljanje olupine u kojoj je nekad uživao ploveći debelim morima najveći hohštapler onodobnih jugoslavenskih naroda koštati porezne obveznike velikog novca. Odabrali su zahrđali lim Galeba umjesto muzeja hrvatskog iseljeništva koji povezuje sve Hrvate u Domovini s onima diljem svijeta. Tko će u tim salonima i na tim palubama uživati? Običan svijet, ili bogata svjetska potucala? Vi ni ja sigurno nećemo od toga imati ništa.
Čestitam onoj šačici Riječana koji su se trudili, govorili i upozoravali svoje sugrađane i ignorante u vlasti. Naravno, njihov glas riječkim moćnicima nije značio baš ništa. Tužno je što će Rijeka taj ploveći “bastion” pokazivati svijetu kao ures hrvatskoga identiteta i doseg “svjetske Hrvatske”, one raseljene, popljuvane, odbačene i prezrene koja je morala napustiti svoju zemlju, imanje i dom da bi našla sigurno utočište i “kruh sa sedam kora” u tuđemu svijetu. Dotle je dendi u društvu njemu jednakih bjelosvjetskih krvopija pijuckao whisky, pušio kubu i kušao kavijar zavaljen u raskošne odaje Galebovih salona. Kakva je to nepodnošljiva ironija!
Za utjehu zabrinutima i revoltiranima, to je još uvijek puno manje od onoga što su plaćali naši djedovi na jugoslavenskim gubilištima i u kazamatima. Rijeku treba osloboditi ponižavajuće prošlosti, treba joj pomoći da prodiše, da se širom otvori svijetu i pokaže najbolje što ima od svoga kulturnog nasljeđa i ponosnoga duha. Pioniri i agitatori olovnoga vremena konačno su pred mirovinama, ali ni do danas nisu prestali trčati štafetu niti su se oslobodili vjere u komunizam kao “najbolji od sviju svjetova” koji je samo za njih stvorio raj na zemlji. Umjesto Muzeja hrvatskog iseljeništva, gradska politička klika uvalila je Rijeci i Hrvatskoj muzej uspomena na jednog od najvećih tiranina i diktatora 20. stoljeća.
8. Dokaz kako ne živimo u slobodnoj i nacionalnoj hrvatskoj državi jest odnos prema hrvatskoj povijesti koja se temelji na nelustriranim jugokomunističkim (slobodarski antifašizami bratstvo-jedinstvo) i velikosrpskim (Jasenovac i milijunskiustaški zločini) historiografskimkrivotvorinama. Posebno je bolan protuhrvatski odnos „hrvatskih“ vlasti prema Bleiburškoj tragediji, koja je, razvidno, trajno intelektualno, identitetski, kulturalno i duhovno razorila hrvatski narod koji se tek kratkotrajno oporavio tijekom Domovinskoga rata?
Hrvatski duhovni prostor boluje od straha i šutnje. Strah i šutnja ukorijenili su se u srcima ljudi. Zatirali nam memoriju. Damnatio memoriae je, čini se, naša usud. I sama sam na svoju sramotu predugo čekala da istražim istinu o svome stricu Mirku i djedu Petru koji su ni krivi ni dužni nastradali od četnike i komunističke pravde. Jedan u Boboti, drugi odveden iz Virovitice i prijekim sudom osuđen na strijeljanje u logoru negdje blizu sela Borki na obroncima Papuka.
Mene su kao djevojčicu proganjali duhovi osvetnika, jer sam navodno pripadala ustaškoj obitelji, a roditelji me vodili u crkvu. U elitnom dijelu Zagreba, u školi na Jabukovcu (koja je jednom bila Titova vila), na nagovor učiteljice na mene jedanaestogodišnju djevojčicu djeca su pljuvala i ismijavala me na nagovor učiteljice. Živjeli smo u Zamenhofovoj ulici, a susjedi su nam bili pripadnici crvene buržoazije ‒ Krajačići, Karanovići, general Nađ, Maslarići, Holjevci, Milka Planinc – svi u tuđim vilama, a većina s dvadeset četiri satnom stražom. Moj pokojni tetak, inače ravnatelj bolnice Merkur tek nam je pred smrt prije 5-6 godina ispričao o strahotama koje je vidio kad je kao sedamnaestogodišnjak ravno iz škole krenuo put Bleiburga. Kad se iz toga pakla spasio zadao si je obavezu šutnje koju je održao do pred posljednje dane života.
9. To je očito samo nastavak hrvatskog ideološkog narativa koji ne dopušta znanstvenu valorizaciju cijelog razdoblja NDH i uopće razloga nastanka ustaškog pokreta u velikosrpskoj satrapiji od 1918. godine, zar ne?
Hvala Bogu, stasala je nova generacija mladih znanstvenika koji, iako sramežljivo, ipak ulaze dublje u istraživanje narativa kojeg nam je nametnuo komunizam kao neprikosnovenu istinu. Međutim, rezultati tih novih istraživanja ostaju u knjigama i na tribinama na koje dolazi uglavnom stari svijet koji nema više ni snage ni vremena da nešto mijenja. Njihov je krug slušatelja jako ograničen dok ih mediji uglavnom ignoriraju, a njihove rezultate skrivaju. Drugi problem su uhljebi na sveučilištima i znanstvenim institucijama koji uporno guraju narativ iz retorte jugokomunističkog režima. Oni se boje revizionizma u znanosti kao da ne znaju da svaka znanstvena istina treba moći biti podvrgnuta provjeri.
Ortodoksna komunistička jednoumna “istina” jednostavno pada pred novim znanstvenim istraživanjima i spoznajama. Valjalo bi prodirati izvan granica Hrvatske s tim istinama, prevoditi ih na druge jezike, objavljivati ih u eminentnim znanstvenim publikacijama i rušiti mit o genocidnosti hrvatskog naroda. Trebalo bi zahtijevati da jedna međunarodna komisija istraži Jasenovac bez obzira na krajnji rezultat. Istine se ne smijemo bojati. Jedino laž nas može uništiti i crna legenda koju vrlo spretno i sustavno širi propaganda naših neprijatelja. Ta nas propaganda može dotući moralno kao što nas je desetljećima držala u zaboravu i šutnji, a jednom moralno uništen narod biva laki plijen tuđih interesa.
10. No, kako ljudski, a kamo li nacionalno i uljudbeno, objasniti ignoriranje od političkog vrha RH silnih žrtava brozoboljševičkog partizansko-četničkog pokolja stotina tisuća Hrvata, čije se kosti pronalaze gotovo svakodnevno u jamama, rudnicima, rovovima diljem Slovenije i Hrvatske, a da ih se dostojno u Domovini ne pokopa, odnosno prije toga pokuša identificirati pomoću modernih tehnologija?
To je neoprostiva sramota. Naše tzv. političke elite nemaju vremena ni smisla za istinu, a veliko je pitanje koliko uopće poznaju hrvatsku povijest. Tko je te ljude obrazovao i odgajao, tko su im bili roditelji, što za njih znači domovina? Kako je moguće da naši predstavnici slušaju one koji hrvatsku državu mrze, a od nje dobro žive, one koji je ne priznaju, ali sjede u njezinim institucijama, koji je olajavaju i sramote pred drugima bez i kakve odgovornosti i stida, koji grobove naših agresora posjećuju i izražavaju im počast, a istovremeno kosti vlastitih sunarodnjaka, žrtava komunističkih zločina puštaju da trunu po kutijama i vrećama.
Kamo je moguće da podržavaju mitove kakav je navodni partizanski ustanak u Brezovici kod Siska iako svi znamo da je to notorna laž. To je zato što su ti kadrovi djeca onih koji Hrvatsku nisu ni voljeli ni željeli. Oni nisu branili domovinu, nisu osjetili strahote stradanja ovoga naroda. Ništa od toga ne razumiju. Smatramo se kršćanskom nacijom, a prema mrtvima, unesrećenima, braniteljima, potrebitima nemamo ni poštovanja ni razumijevanja. Neshvatljivo je da danas kad konačno pripadamo slobodnome svijetu još uvijek nismo raščistili s kompleksima koje nam nameću oni koji su odavna posezali za našim teritorijem i na svaki način nas nastojali uništiti. Dok druge države poštuju pravo na grob i onima koji su se borili protiv današnjih pobjednika kao u slučaju Njemačke, mi tisućama mrtvih hrvatskih vojnika od kojih većina nije ni znala razliku između Hitlerove opsesije o stvaranju lebensrauma i Staljinove boljševičke revolucije i komunističkog poretka nego su branili dom, oduzimamo dostojanstvo i pravo na grob. Mnogi su grobovi preorani, mnoge jame još vape za istinom otkrića.
11. Kako se iskrivljuju povijesni događaji, primjer je, na žalost, i Vaša obitelj koja je doživjela tragediju na samom početku Drugoga svjetskoga rata kad je Vaš stric Mirko Tarle (rođen 1920.), hrvatski redarstvenik, nenaoružan, tada u civilu, u društvu s još jednim mladim redarstvenikom, teško ranjen od strane bivšeg jugoslavenskog žandara Đoke Patkovića, kojega njegovi suseljani,u izgleda uvijek četničkoj Boboti, slave kao organizatora ustanka protiv NDH!Oba su mladića nakon ranjavanja iz neposredne blizine u abdomen završili u vukovarskoj bolnici gdje su 3. kolovoza 1941. preminuli. Tko je bio Vaš stric, a tko njegov ubojica?
Riječ je o falsificiranju povijesnih događaja za potrebe revolucionarnog komunističkog narativa pa su mladi svježe regrutirani redarstvenici, moj pokojni stric Mirko Tarle i njegov drug, poslani od ustaških vlasti ni tri mjeseca nakon uspostave NDH u četničko gnijezdo u Boboti da bi nadgledali vršidbu žita na državnom dobru. S jedne strane imate nenaoružane mladiće, redarstvenike u kamgarn odijelima, a s druge naoružanog Đoku Patkovića, bivšeg jugoslavenskog žandara i dvoje njegovih jataka. Đoko je navodno pružio otpor ovim mladićima, koji su ga zatražili da osobne dokumente, a on ih je obojicu upucao iz neposredne blizine pa su tjedan dana nakon toga preminuli.
Potom je stvoren mit o troje “ustanika” koji su nosili “sanitetske potrepštine i digli prvi ustanak" u Slavoniji. Od izvora iz Bobote u koju, vjerujem, nikad nije stupila hrvatska vlast do danas, doznala sam da je 20 ljudi odvedeno u znak odmazde u logor Jasenovac dok se Đoko sam ubio sedam mjeseci nakon toga događaja. Naknadnom provjerom doznala sam da je tih 20 mještana streljano u Dudovcu, a njihova smrt ide Đoki na dušu. Pouzdano znam da mi nikad nitko neće moći dokazati da je moj pokojni stric Mirko bio član ustaških postrojbi i nosio ustašku odoru, te da je na bilo koji način sudjelovao u ustaškom teroru u Boboti. Što onda znači to što obilježava Bobota kao ustanak 25..07.1941.? Dokle ćemo podnositi klevete i laži na račun nevinih? Nisam zlopamtilo i nemam mržnju u srcu, ali istinu sam dužna svjedočiti.
12. Slično zlo se od bobotskih četnika ponovilo 1991. kad su neljudski zakopali na divljem deponiju smeća dvanaest nedužnih hrvatskih civila iz Tenje od kojih je najmlađoj žrtvi bilo 19 godina. Prema navodima SOA-e u tim dijelovima Hrvatske i dalje postoji četništvo, pa trebamo li doživjeti i treći pokolj na istom mjestu kako bi se napokon taj problem riješio, ili to možda može i prije?
Radi se o istom zločinačkom rukopisu. Budemo li i dalje tolerirali iskrivljavanje povijesti, laži i mitomaniju mogla bi se našim potomcima povijest ponoviti. Pogotovo kad uzmemo u obzir činjenicu da duhovni, politički i vojni vođe nekih naroda nikad nisu odgovarali za svoja nedjela nego su, štoviše, za zločine protiv nedužnog stanovništva nagrađivani. Najsvježiji primjer u našem susjedstvu u BiH je čudovišna patuljasta kvazidržavna tvorevina Republika srpska koja je stvorena na genocidu nad Bošnjacima. Puzajuća invazija laži, mreže tajnih službi, strateško osvajanje pojedinih ključnih pozicija u zemljama od interesa agresora, ideje o nebeskom narodu, o srpskom svetu kao i globalna situacija bremenita političkim krizama i ratovima mogli bi pogodovati ponavljanju loše odrađenih zadaća naših kvazi političkih elita u miru. Nadajmo se da su toga svjesni i oni u čijim je rukama sigurnost hrvatske nacije.
OKVIR 1:
1. U tijeku ste najžešćeg otpora velikosrpskoj agresiji 1991. osnovali u Hrvatskoj matici iseljenika prvu humanitarnu organizaciju za pomoć djeci žrtvama rata pod nazivom Zaklada DORA. Vjerujem da ste na to jako ponosni?
To se pokazalo kao nužda. Trebalo je pomoći onima koji su najviše stradali, čije su obitelji pretrpjele najteže gubitke, pogotovo djeca. U tome sam imala ogromnu potporu naših Hrvata i njihovih prijatelja iz drugih naroda na svim kontinentima. Naš mali ured od tri osobe povezao je dobrotvore iz 35 zemalja svijeta. Uspjeli smo organizirati pomoć i kumstva za više od pet tisuća obitelji. Dorin most dobrote bio je namijenjen stipendiranju siromašnih, ali vrijednih studenata koji su i sami vlastitim radom bili uključeni u humanitarni prsten. U to vrijeme civilno društvo u hrvatskoj bilo je u povojima. Izbijanjem rata ulaze u zemlju brojne međunarodne organizacije različitih provenijencija. Pojedine s vrlo sumnjivim programima, a druge velike i moćne i dobro uhodane u pranju novca u potrazi za novim područjima djelovanja.
DORA nikad nije primala donacije iz državnog proračuna jedino je uživala besplatan krov nad glavom u Hrvatskoj matici iseljenika. U to vrijeme bila sam i prva predsjednica Hrvatske humanitarne mreže s asocijacijom od 130 udruga i vrlo dobro poznavala problematiku nevladinog sektora, obučavala se na seminarima, čitala, pisala i studirala. Koliko god da sam u DORI davala još sam više od nje primala, a od svega je najvrjedniji bio osjećaj slobode. Kad zastupaš druge i kad se ne laktariš za sebe nitko ti ne može nauditi. Taj osjećaj da si alat u Božjim rukama nezamjenjiv je, ali to nije nešto tvoje, nešto sto pripada tebi, sto si možeš u zasluge pripisati. To je naprosto misija koju treba skrušeno obavljati. DORA mi je pomogla da spoznam veličinu darivanja i oporost primanja i da onima koji su prisiljeni da primaju pomoć pomognem primati je u dostojanstvu, a onima koji je pružaju da je daruju u poniznosti.
|

OKVIR 2:
2. Jesmo li svoju tisućljetnu hrvatsku narodnosnu samobitnost doista sveli isključivo na slavljenje športskih uspjeha, ma koliko oni u tom smislu bili veliki u svjetskim razmjerima, odnosno na ono što naši razgranati neprijatelji s malicioznom radošću napominju da nam je ostavljeno za „utjehu“kao reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae: grb (ali obvezno bez njima mrskog prvog bijelog polja), himnu (Lijepa naša bez povijesnih hrvatskih zemalja) i zastavu (trobojnica srhvatske RH). Kako Vi propitujete naš hrvatski nacionalni i kulturni identitet u tom smislu, o čemu ste održali i zapaženo predavanje?
Dobrim dijelom jesmo, na šport, protiv čega nemam ništa i čestitam od srca na sjajnim uspjesima naše nogometne vrste, ali i športašima u brojnim drugim disciplinama koji promiču Hrvatsku u svijetu, i na turizam. Znamo da je ponekad dovoljan samo jedan incident da sve pođe po krivu. Ostati bez turizma za Hrvatsku bi to bio potop. Nacionalne insignije su svetinja svakoga naroda i države i spram njih se treba ophoditi s dostojanstvom, ali ni slučajno nisu dovoljne za opstanak jedne nacije kao političkog i pravnog subjekta na međunarodnoj karti svijeta. Bez suvereniteta država je svedena na služenje moćnijima koji je koriste za svoje posebne interese.
Moramo se pitati je li opstanak hrvatskog naroda danas u pitanju. To je u ovom času presudna tema i ni Europa niti tko drugi neće nam u tome pomoći, ako sami ne osvijestimo poziciju u kojoj smo se zatekli i ne nađemo lijek protiv pogubne depopulacije stanovništva. Država koja ima sigurne i definirane granice, stabilnu vlast posvećenu služenju naroda, zdravu ekonomiju i potrebne životne resurse, koja skrbi o sigurnosti građana, a istovremeno gubi pučanstvo, nema budućnosti. Ispražnjeni veliki prostori Hrvatske, slaba povezanost administrativnih jedinica, centralizacija života u metropoli, posvađane političke vlasti, i bez pogubnog utjecaja globalističkih ideologija, ratova i kriza, neprijateljski nastrojenih susjeda koji s nezaustavljivim apetitom gledaju na Jadransko more izvor su stalne brige i ugroze. Zato je budnost neophodna, a odgovornost vlasti nemjerljiva. Nakon Domovinskog rata i silnih žrtava koje je kroz povijest do naših dana podnio hrvatski čovjek nitko nema pravo igrati se s budućnošću hrvatskoga naroda.
3. Što bi hrvatske nacionalne ustanove poput HAZU ili Matice hrvatske, da o rashrvaćenim kulturnim i obrazovnim institucijama ne trošimo prostor, morale učiniti kako bismo očuvali hrvatstvo, pa makar, nisam pri tomu jako ciničan, u nekom digitalnom obliku primjernom transhumanističkoj distopiji u koju kao čovječanstvo srljamo (ako će to tada uopće biti važno), kako bi se sačuvao spomen na nacionalno ponosni i kulturno vrijedni narod, kao što mi Hrvati i jesmo?
Ne smatram se kompetentnom da prosuđujem što bi trebale hrvatske nacionalne ustanove činiti da bi se sačuvao spomen na “nacionalno ponosni i kulturno vrijedni narod”. Mislim da u jednom transhumanom svijetu to ne bi imalo nikakvo značenje. Prvenstvena im je zadaća da se bore da opstanemo. Mi se moramo odupirati takvim bolesnim agendama koje se valjaju globalnim prostorima proizvodeći kaos i tretirajući čovjeka kao suvišni produkt evolucije. Zato takve ustanove još uvijek imaju svoju svrhu da educiraju i čuvaju kulturno nasljeđe naroda i njegov identitet. Ipak, prema onome što svatko u ovom društvu može i mora vidjeti jest činjenica da puno toga što se od tih ustanova očekuje nije dovoljno vidljivo.
Po mome sudu inteligencija kojoj su prirodni ambijent takve ustanove morala bi biti glasnija i uz Crkvu, predstavljati svojevrsnu kritičku platformu u društvu. Pasivnost inteligencije vodi društvo u apatiju i stagnaciju. Ona je pozvana da reagira na patološke pojave bez obzira na to što to zahtjeva od nje gubitak komocije ili čak poniženje i osudu. Matica hrvatska se probudila i u posljednjih dvije-tri godine dosta se toga pokrenulo. Osobito je velika stvar Zakon o hrvatskom jeziku, iako je i tu bilo puno otpora iz jugonostalgičnih krugova. U Matici hrvatskoj smo proširili Odjel za međunarodnu suradnju s temama vezanim za hrvatsko iseljeništvo.
Časopis Vijenac otvara svoje stranice iseljeničkim temama. Naša se dijaspora s vremenom uspavala jer se nije osjećala dobrodošlom u domovini nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Ono što je od nje ostalo trebalo bi snažnije povezati s domovinom kroz zajedničke kulturne projekte i investicije u gospodarstvo. Hrvatska država, prvenstveno Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Ministarstvo kulture trebali bi agresivnije raditi na kulturnoj promidžbi Hrvatske u svijetu, jer je to meka moć koja pristoji manjim državama s programima prilagođenim interesu publike zemalja domaćina. Velika je odgovornost i na obrazovnim institucijama, školama i sveučilištima u Hrvatskoj, kojima je povjerena naša mladost.
Njih ne bi trebalo puštati u svijet bez obveze spram države koja im je omogućila školovanje i struku. Katolička crkva također ima veliku odgovornost za skrb o moralnim standardima hrvatskoga društva. Svatko neka čini što mu nalaže savjest, neka djeluje, kako za sebe i svoju obitelj tako i za opće dobro, bez obzira koju dužnost obnašao. Kad bismo tako činili, ako ništa drugo, barem bismo odgodili crni scenarij transhumanističke distopije koji poput aveti prijeti nad obzorom našega svijeta života.
|
Intervju vodio Vanja Vinković
HRVATSKI TJEDNIK,
Četvrtak 18. 7. 2024.
|