Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

KAKO SLAVIMO USKRS    (07.04.2012.)

Festival Uskrsnih pisanica i izložba "Pisanica - tradicija koja traje"

od 21. ožujka do 15. travnja 2012. godine u Etnografskom muzeju u Zagrebu. 

Tijekom festivala održavaju se svakodnevne prezentacije i radionice tradicijskih tehnika izrade pisanica.

 

Kako slavimo Uskrs

Uskrs se slavi od samoga početka kršćanstva, kao najveći blagdan vjere diljem svijeta. Zato se za Uskrs svaki vjernik, a i cijela zajednica nastoji posebno pripremiti kako bi ga mogli dolično i proslaviti. U crkvenoj godini odgovara mu određeni vremenski ciklus zvan uskrsni.

Slavljenje uskrsnog blagdana ima kod Hrvata važno mjesto i u ciklusu proljetnih običaja, a odlikuje se bogatstvom raznolikih oblika. Tu nalazimo stare pretkršćanske elemente isprepletene s novijim kršćanskim i vjerskim običajima, stopljenim zajedno s novijim u živu narodnu tradiciju. Iako je mnogo toga već nestalo ili se promijenilo u minulim stoljećima i desetljećima, neke tradicije još žive.


Kao najveći blagdan Katoličke crkve Uskrs se u hrvatskom narodu slavio i slavi od samog početka primanja kršćanstva. Hrvati žive s križem i pod križem više od 1200 godina. Svatko nosi ili ima svoj križ, pa tako i narod. Povijest nas nije štedila, dapače, bacala nas je u razne vrtloge i iskušenja. No, dubina i snaga vjere vodile su naš narod kamenim i teškim stazama, a simbol im je bio križ i Spasitelj na križu. Sve teškoće u životu lakše se prebrode, kada imamo uporište u čvrstom znaku križa. Uz njega i s njim opstajali smo i opstali na ovim nemirnim prostorima koje nam je povijesna sudbina namijenila. Uz njega i s njim, njegujući smo sačuvali žive korijene naših predaka i vrednote kako duhovne tako i tradicijske koje čine nacionalni identitet našeg naroda. Ali jednako tako pod njima smo bili i oslonac drugih europskih naroda zasluživši častan naziv "predziđa kršćanstva".

Specifičnosti običaja diljem Hrvatske


Mnogi od običaja specifični su za pojedine krajeve Hrvatske koji su se samo u njima očuvali. Tako svaki kraj čuva, uz mnogo ostalih tipičnih za sve Hrvate, i neka vlastita obilježja i posebnosti Velikog tjedna i uskrsnog slavlja. Između ostaloga i sami nazivi blagdana nam podvlače te posebnosti. I dok se u nekim krajevima opće poznati naziv "Uskrs" izvodi od glagola "krsnuti" (oživjeti), u nekim krajevima naći ćemo stari naziv "Vazam", koji vuče porijeklo od riječi "vzeti" (uzeti), upućujući nas na obilje mrsnoga blagovanja poslije korizmenog odricanja. I naziv Cvjetnice, Cvjetne nedjelje koji se u drugim dijelovima naše zemlje veže uz cvijeće ili palmu u dijelu Dalmacije (Nedilja od polme ili palmana), u Istri vezan je uz "uliku" (maslinu) pa nosi naziv "Uličnica", a u ostalim uz stručak propupalog i procvjetalog granja - Cvjetnica.


Dok sjeverna i središnja Hrvatska u uskrsnim običajima posjeduju osobiti folklorni kolorit, u južnoj Hrvatskoj, od Savudrije do Vitaljine, uz određeni kolorit nalazimo i jednu neobičnu i izuzetnu duhovnu dubinu Korizme i Uskrsa. Naročitu pobožnost štovanja Križa i Muke ovdje su njegovale brojne bratovštine. Kao poseban fenomen nameće se štovanje križa na zapadnom dijelu otoka Hvara, gdje s u noćnoj procesiji od Velikog četvrtka na Veliki petak može doživjeti jedinstvena pobožnost "Za križem". Ta pučka pobožnost stara je više od pola tisućljeća.


U narodu se korizmeno doba smatra pokajnim, dobom očišćenja, trpljenja, pokore, molitve i posta. Nekada se strogo držalo da se ne buči, ne pjeva ili pjesma utiša, pa ni glasno ne dovikuje. Nije se svadbovalo ni išlo na zabave. Posvuda bi zavladala tišina i neobičan mir. Ni nošnja nije smjela održavati uobičajenu veselost i živost. Zbog toga je i odijevanje tomu bilo prilagođeno.


U okolici Zagreba u Turopolju korizmena nošnja bila je tzv. žutenina napravljena od žutog platna s pretkivanim bijelim cvjetnim ukrasom. Kao primjer poslužit će nam nošnja žene iz sela Stupno nadomak Zagreba. U Resniku ta se odjeća zvala tuženina, u Martinjskoj Vesi prostina, a u Kupinečkom Kraljevcu se reklo crni se v belini.

Prije Uskrsa


Današnje starije generacije još se sjećaju pokajnoga ruha bijele ili žute boje i velikih bijelih marama vezanih ispod vrata kako su nosile žene u Korizmi, a osobito u Velikom tjednu po čitavoj Posavini, Moslavini i široj zagrebačkoj okolici.


I u crkvi je posebno obilježeno korizmeno doba. Svećenička služba obavlja se u ljubičastom odijelu s ljubičastom štolom i kavulom. Nedjelju prije Uskrsa narod je zvao Cvjetnica (posvuda rašireni naziv), Cvetnica, Cvetna nedelja, Cvetna nedela (središnja Hrvatska), Cvitna nedilja, Cvitnica (Slavonija), Uličnica, Uljika (Istra), Maslinska nedjelja (otok Hvar), Nedilja od polme, Palmana nedjelja (Dalmacija), koju još zovu i nedjelja Muke, jer se na nju u našim crkvama pjeva Muka Isusova po Meteju, Marku ili Luki.


Cvjetnica je poseban blagdan na kraju korizmenog razdoblja. Djeca i odrasli nose grančice tek propupalog drveća ili cvijeća na blagoslov ili za posvet u velikim procesijama s križem, u crkvu. Kitice i grančice mogu biti veće ili manje, što ovisi o tome tko ih nosi - dijete ili odrasli, ali i o lokalnoj tradiciji. U sjevernim krajevima to su svežnjevi drijenka (drenka), macica od vrbe, ljeskovih ili šljivinih šiba, a uz njih ili samostalno, stručci raznog proljetnog cvijeća i zelenila; u Slavoniji češljuga, lijeska i jelica ili smrika; u Istri i Primorju obično grančice masline koje su uz lovor i ružmarin, u Dalmaciji vćinom složeno isprepletene. U Dalmaciji pletu se i palmine grane (pome) s izrazito umjetničkom izvedbom preplitanja.

Veliki tjedan


U spomen smrti Kristove na križu, tjedan neposredno prije Uskrsa ljudi žive sabrano i u molitvi. Na Veliki četvrtak susrećemo se sa simboličkim Zavezivanjem zvona (umjesto zvona koriste se klepetala i čegrtaljke), pravljenjem i obilaženjem Božjega groba na Veliki petak navečer i subotu ujutro.


Posljednja tri dana slijedila su brojna događanja s dubokim prožimanjem crkvenih obreda na koje se u raznim krajevima nadovezuje mnoštvo slikovitih običaja prožetih lokalnim koloritom. Na poljima se nije radilo i izbjegavali su se bučni poslovi. Postojale su zabrane i preporuke što valja raditi. Nije se smjelo obrađivati i dirati u zemlju, mlinari nisu smjeli mljeti žito, a niti kovači nisu smjeli kovati "jer Isus leži u grobu". Očekivala se uzdržanost, pokora i post. U crkvama su se održavale ispovijedi za koje je nekada župnik unaprijed davao i posebne potvrde, još od blagoslova kuća.

Ne samo na selu, već i u gradskim sredinama - pa i u samome starom Zagrebu - Veliki tjedan bio je posebno obilježen. Stari Zagrepčani se sjećaju da je pred Drugi svjetski rat u to vrijeme u svim kinima igrao Ben Hur, a u Velikom kazalištu na Veliki petak obvezatno se prikazivala Wagnerova opera Parisfal. To je u Zagrebu bio pravi glazbeni doživljaj na koji se dolazilo iz drugih gradova Hrvatske.


Od kad je Hrvatska samostalna u mnogim mjestima se opet može naći mnogo prigodnih programa, priredbi i događanja. U Zagrebu ih uz naš Etnografski muzej svih ovih godina podržava i organizira zagrebačka Pasionska baština.


Od Velikog petka do Velike subote po crkvama se obilaze Božji grobovi, nekad i kroz cijelu noć što se, nažalost, uglavnom napustilo. U mnogim mjestima stražu bi čuvali sami ljudi, mladići, vatrogasci, pripadnici pojedinih zanimanja prikladno odjeveni. Još i danas mogu se ponegdje naći takovi uniformirani čuvari, dok su prije bili panduri ili orlaši (seoski mladići obučeni u paradne uniforme, čak s oružjem). U nekim krajevima zadržao se stari običaj Žudija, kao u Vodicama i Metkoviću, gdje Isusov grob čuva posebna straža obučena u kostimirane odore rimskih vojnika.

Velikim petkom počinju zadnje pripreme za Uskrs - spremaju se jela (moći se šunka). Veliki petak karakterizira opće poznato bojanje jaja. I dok se u Istri, Primorju i dijelu Dalmacije od starine bojanje samo ponegdje javlja, u drugim dijelovima Hrvatske izuzetno je rašireno, da bi u Slavoniji i Podravini višebojno ukrašavanje došlo do punog savršenstva. Uz batik tehniku ukrašavanja voskom u Slavoniji i Posavini poznato je vezenje koncem. Pisanica se u tim krajevima središnje i sjeverne Hrvatske davala kao dar i poklanjala u znak prijateljstva, u jadranskoj Hrvatskoj u te svrhe služilo je posebno pecivo kojim se jaje ukrasno oplitalo. Ukrašavanje uskrsnih jaja (šarenih jajca) znatne je starine, možda i pradavne. Iako se simbolika i značaj šarenih jaja više ne navodi i spominje, to je stara tradicija koja je izgubila značenje, a pretpostavlja mladost, jakost i zdravlje, plodnost i obilja.

Pisanice


Koliko truda i preciznosti treba za ta mala remek-djela teško je i reći, ali ta se vještina strpljivo uči uz majku i baku od malih nogu. Osim novoprikupljenih pisanica, Etnografski muzej u Zagrebu čuva izuzetno vrijednu zbirku starih pisanica koje su se sakupljale još od samog osnutka Muzeja 1919. godine.


Veliku subotu karakterizira jutarnji blagoslov uskrsne vatre, a navečer unošenje svjetla u crkvu. Na Veliku subotu pripravljalo se bogato i raznovrsno blagdansko jelo koje će se na Uskrs nositi na blagoslov. Osim kuhane šunke, kobasica i jaja, bilo je mnoštvo peciva, pogača, kruhova (svčenica) i kolača (gibanica, kuglofa).

Na Veliku subotu u Jaskanskom prigorju, Žumberku, Posavini, Pokuplju, Kalničkom kraju, dijelu Zagorja i Podravine radili su se veliki zeleni stošci od borovice, raznoga granja, borovih grana, loze, kukuruzovine i slame. Negdje je prikupljane materijala počinjalo još na Cvjetnicu pa su se na određena mjesta vozila puna kola tih sirovina. Stošci su se zvali vuzmenjaki, vuzmenke, vuzemke, bazmenke, uzelnjaki, vuzmenjki, vuzmice. Svaki kraj, dio sela ili mjesta pravio ga je za sebe. U ravničarskom kraju slagali su se pred crkvom usred sela ili kod raspela, a u pobrežju na što višem ili vidljivijem brdašcu. Oko njega skupljala se mladež, osobito djeca, da bi ga čuvali čitave noći. Na Uskrs u zoru zapalili su ga i gledali čiji je plamen najveći. Takve vatre mogu se povezivati preko križevačkog područja s Hrvatskim zagorjem i s ostalom srednjom Europom. Oko Jastrebarskoga, Krašića te oko Križevaca i Ivanca običaj paljenja uskrsnih vatri održao se sve do danas.


Uskrs je naš najveći i najljepši blagdan. Oda radosti života, pobjeda dobra nad zlim. Kao što sve toga dana odiše uzvišenošću i obiljem, od radosnog srca do svečanog stola, blagdan Uskrsa slavio se u najsvečanijoj narodnoj nošnji, punoj vrijednog nakita. Nošnja Srijema izvezena je svilom, u Baranji kiti se jaspricama, a u Slavoniji zlatom.

Uskrs je blagdan svjetla i veselja. Uskrsnuće je središnji i temeljni događaj vjere. Simbolizira ga posebna, velika uskrsna svijeća koja se pali na Uskrs i svih 7 uskrsnih nedjelja. Boja bogoslužja je bijela. U izložbi simbolično dominira bijela dalmatika, misnica za đakona. Đakoni su nekad pomagali apostolima u praktičkim službama, tako danas đakoni pomažu kardinalu za vrijeme svečanih misa, jednako i za Uskrs. Čest ukras na uskrsnim misnicama je osim uskrsnog Spasitgelja i Marijin lik, jer je po predaji bila prvi svjedok Isusova uskrsnuća.


Kao najveći blagdan, Uskrs (Vazam, Vuzem, Vuzam) u našem narodu naročito se svečano slavilo. Nakon blagovanja posvećenog jela obukao se svatko što je ljepše mogao, osobito momci i djevojke, te krenuo u crkvu. Pa i veselo brujanje zvona poslije trodnevnoga muka kao da govori o veselju svakog pojedinca. Svatko osjeća da je došlo novo blagoslovljeno doba i da počinje novi život. Zbog toga se nastoji obući bar nešto novo od odjeće ili obuće. Na misi se okuplja cijelo mjesto, a rođacima i prijateljima čestita Uskrs. Nekada su se razmjenjivale pisanice, naročito među mladima, a povelo bi se i kolo uz pjesmu prvi put nakon korizmenog razdoblja.

Napisao Josip Barlek, kustos

Etnografski muzej Zagreb

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU