Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

BIHAĆ      (29.10.2018.)

Migranti su pokupovali sve mačete i noževe

‘Allahu Akbar!’ – zaurlikao je jedan iz grupe koju smo presreli noću u šumi, prilikom ilegalnog prelaska državne granice. S isukanim je nožem krenuo prema najbližem policajcu koji je odmah izvukao pištolj, repetirao i ispalio u zrak metak upozorenja. Napadač je zastao, odbacio nož i okrenuo se kako bi pobjegao, no drugi upozoravajući metak ga je natjerao da zalegne na tlo. Ostali, koje je njegov čin, vidjelo se, iznenadio, poslušno su se okrenuli i vratili natrag otkud su došli, na teritorij BiH – prepričao nam je jedan hrvatski policajac jednu od brojnih ‘škakljivih’ situacija kojoj je nazočio tijekom kontrole naše granice sa susjednom Bosnom i Hercegovinom otkud u Hrvatsku, nakon što su Mađari sagradili ogradu, a naši uspješno ‘pokrili’ graničnu crtu sa Srbijom, od početka ove godine, neprestano pokušavaju ilegalno prijeći brojni migranti na svom putu u ‘obećane zemlje’ – Njemačku, Švedsku, Francusku, Italiju…


‘Iskreno, da je tako krenuo prema meni, nisam siguran bi li taj prvi metak otišao u zrak ili njemu u čelo. Kolega je očito hladnokrvniji od mene’, zaključio je. On je samo jedan od brojnih pripadnika našeg MUP-a iz cijele Hrvatske koji, u smjenama od po desetak dana dolaze na smjene u policijske uprave županija koje graniče s područjem Unsko-sanskog kantona BiH, pretvorenim u neformalni ‘hotspot’ za migrante zaustavljene na famoznoj ‘Balkanskoj ruti’, piše Robert Valdec/dnevno.hr

Hrvatski granični i interventni policajci iz svih županijskih uprava, od Dubrovnika do Vukovara, koji su bili ili su trenutno na tom dijelu granice i danju i noću, a s kojima sam posljednjih desetak dana razgovarao pripremajući se za odlazak ‘preko’, bili su složni u jednom – ogorčeni su lažima koje o njima iznose naši, hrvatski mediji potpomognuti vojskom aktivista nevladinih udruga, koji se iz petnih žila trude od hrvatske policije u javnosti stvoriti sliku brutalnih, bezosjećajnih i agresivnih tipova. Nezadovoljni su još mnogočime – nedovoljnom opremljenošću, nedovoljnom brojnošću, a i time što čelni ljudi policije odlučnije ne stoje iza njih. Dojam je donekle popravio nedavni intervju ministra Božinovića, u kojem je, dijelom stao iza ‘svojih’ ljudi.

Sinkronizirana medijska demonizacija hrvatske policije traje još od početka prelijevanja migranata u Hrvatsku, preko granice sa Srbijom, nakon što je Mađarska svoj teritorij uspješno zaštitila podizanjem ograde i pojačanom kontrolom. Cilj te demonizacije policije je jasan – omekšati, obeshrabriti njene pripadnike, oblikovati javno mnijenje, a sve s ciljem da u našu zemlju nesmetano uđe što više migranata koje uporno nazivaju izbjeglicama, žrtvama rata u Siriji, iako je Sirijaca među njima najmanje. Najveći broj tih ljudi dolazi iz Afganistana, Pakistana, Bangladeša, Indije, a arapski dio popunjavaju državljani Alžira, Maroka, Tunisa… Jedina od tih zemalja u kojima se ratuje je, dijelom, Afganistan, no oni koji su pobjegli iz te države nisu smješteni u prvu sigurnu zemlju, te čekaju da se stanje normalizira, već organizirano odlaze za Europu.

‘Migranti koje uhvatimo i vraćamo natrag nakon nekoliko dana ili tjedana opet pokušavaju prijeći u Hrvatsku. Jedan dio njih je doista bijedan, no veliki broj tih ilegalaca dobro je opremljen i opskrbljen – novom obućom, sofisticiranim mobitelima, hladnim oružjem, a kod mnogih smo pronašli i bankovne kartice – MasterCard. Bez imena, na njima piše samo broj i UNHCR. Pomoću njih podižu novac na bankomatima, no tko im ga uplaćuje ne znam’, ispričao nam je jedan od interventnih policajaca iz Slavonije koji je nedavno bio na smjeni uz granicu u Sisačko-moslavačkoj policijskoj upravi. Slične smo priče čuli i od drugih njegovih kolega. S ophodnjom Interventne policije susreli smo se i prošlog tjedna na cesti prije granice, na putu za Bosansku krajinu, gdje smo se željeli na licu mjesta uvjeriti u to što se zbiva i što nam se sprema.

Granicu smo prešli na prijelazu Ličko Petrovo Selo-Izačići i ubrzo stigli u Bihać, grad osakaćen ratnim ožiljcima koji ipak ne poništavaju ljepotu bosanskog gradića čije je središte izgradila Austro-ugarska. Grad je cvjetao u vrijeme SFRJ – ponajviše zahvaljujući obližnjem vojnom aerodromu Željava. Piloti JRZ-a, pomoćno osoblje, živjeli su u novoizgrađenim zgradama, a uz njihove visoke plaće cvjetalo je i ostalo gospodarstvo – gotovo je cijeli Bihać na ovaj ili onaj način živio od toga. No onda se zaratilo. I sada, kada je napokon ranjeni i osiromašeni grad počeo ‘lizati rane’, krenuli su stizati migranti. Njih tisuće.

‘Neki na njima profitiraju. Puno ih je smješteno po privatnim kućama, hotelima, bar oni koji imaju dovoljno novaca. A oni su u većini. Profitiraju i trgovine gdje kupuju, krijumčari i vodiči koji ih vode preko granice, u Hrvatsku. No, generalno, ovo za grad i kanton nije dobro, a bit će još gore’, kaže prvi Bišćanin s kojim smo porazgovarali, odmah na ulazu u grad. Prišli smo mu kako bi se raspitali za put do našeg prvog odredišta, kafića ‘Borik’, čiji nam je vlasnik, naš prijatelj, obećao pomoći oko smještaja i kontakata u gradu. ‘Borik’ je jedan od najstarijih lokala u Bihaću, u ‘boljem’ dijelu grada, na putu za park Borići, borovu šumu sa stoljetnim stablima u kojoj se donedavno uređivala trim staza, popratni sportski i izletnički sadržaji, a u kojoj dominira velika, prije rata započeta, ali velika nedovršena zgrada Đačkog doma. Nesuđeni i nedovršeni Đački dom i cijela park-šuma Borići, sada su veliki, neslužbeni migrantski kamp. Parkiramo kod ‘Borika’, sjedamo na terasu promatrajući kolone migranata koji se spuštaj s Borića ili penju gore.

‘U bihaćkim trgovinama je nestašica mačeta, lovačkih, kuhinjskih noževa…, čak su i skalpele, one za rezanje tapeta pokupovali’, zabrinuto nam priča jedan od gostiju za susjednim stolom. ‘Pješadijska obuka, gledaj!’, dobacuje drugi pokazujući na kolonu migranata koja se upravo spušta pokraj nas prema središtu grada. Doista. Njih dvadesetak, s punim naprtnjačama na leđima, u parovima su razvili kolonu koja gazi doista vojnički – ukorak. Na čelu i začelju kolone su po jedan. Ovaj prvi, očito vođa, hoda odrješito, istovremeno gledajući zaslon svog ‘pametnog mobitela’. I u samoj koloni mnogi se, hodajući , ‘igraju’ mobitelima.

Ubrzo nam konobar donosi adrese – kuće gdje ćemo noćiti, te sjedišta Crvenog križa Bihaća gdje možemo ishoditi akreditacije za ulazak u kamp. Krećemo redom – prvo se smjestiti u apartman u gradu. Vlasnik u dvorištu popravlja perilicu. Na desnom ramenu veliki, istetovirani križ. Predstavlja nam se kao Edin pa zbunjeno pitamo kako se to što je musliman slaže s tetoviranim križem. ‘A, to je bilo prije rata’, smije se. Priključuje nam se njegova supruga koju pitamo o migrantima. "Ne znam više što bih mislila. Prvo mi, kada je krenulo, bilo žao ljudi. Oprala sam, ispeglala i složila dvije velike vreće odjeće pa kada je jedna grupa prolazila, dala im. Kasnije sam krenula u trgovinu i 50-ak metara od kuće, u kontejneru za smeće, pronašla cijelu moju, neotvorenu donaciju. Imaju bolje patike nego moja djeca, mobitele kakve si mi ne možemo kupiti… Izgleda da i nisu baš toliko jadni, bar ne svi", u dahu je ispričala.

Kasnije, u sjedištu Crvenog križa, dok čekamo na akreditacije, Selam Midžić iz bihaćkog Crvenog križa informira nas o ‘situaciji na terenu’. ‘Pripremamo svakog dana obroke za oko 800 ljudi, odnosimo ih u Boriće i dijelimo, čistimo kamp, odvozimo smeće… Sve smo to financirali iz naših sredstava i donacija građana do kraja srpnja. A za kolovoz je uskočilo američko veleposlanstvo iz Sarajeva. Kako ćemo dalje – ne znam’, kaže.

Obilazimo kuhinju u kojoj se spremaju obroci – žene i djevojke, volonterke, gule krumpir, režu kupus, čiste salatu, dok kuhar pokraj vojničke kuhinje, velikog kotla, miješa goveđi gulaš. Danas im je poseban dan, sakupili su se svi volonteri i zaposleni u Crvenom križu, spremili interni domjenak, ispekli janje i zovu nas da se pridružimo. ‘Ti si očito talentiran. Od brda novinara koji su ovuda protutnjali, ti si jedini koji je stigao na janje’, smije se jedan od volontera. Drugi nam se žali na vlasti u Sarajevu, ali i na migrante: ‘Sarajevo je nedavno odobrilo 200 tisuća maraka za pomoć migrantima – od toga je 100 tisuća dodijeljeno u samom Sarajevu gdje ih je stalno tek 50-ak, 85 tisuća Mostaru gdje ih je i manje, a nama, tek 15 tisuća. A samo u Bihaću ih je trenutno više od tri tisuće. Mi dijelimo 800 obroka, a ostali ionako nisu u Borićima već po hotelima i u privatnom smještaju, a neki su provalili u prazne kuće i vikendice i od tamo se spremaju za prelazak u Hrvatsku. Ovi u kampu ni da mrdnu i pomognu, naše djevojke im tegle mlijeko, lonce s hranom…, oni samo stoje i čekaju. Čak im i improvizirane toalete čistimo mi’, nastavlja.

 

 

Pozivaju nas da sutradan ujutro, oko 8.30 sati dođemo na raspodjelu doručka i sami se uvjerimo. No želimo već danas, za dana, obići kamp, porazgovarati s migrantima, fotografirati pa se opraštamo od njih i krećemo za Boriće. Na ulazu u park-kamp policijski automobil. Pregledavaju akreditacije, zapisuju imena. Svake noći dođe do gužve, međusobnih sukoba, kažu. Rade noževi, mačete… Više je tu, na malom prostoru, raznih nacionalnosti, Pakistanci i Indijci nisu baš u velikoj ljubavi, ovi iz Bangladeša se drže po strani, a najagresivniji, Afganistanci, ne vole nikog. Ima, vele, čak i Kineza. Ne da nam se objašnjavati kako je zacijelo riječ o Ujgurima, jednom od naroda iz Kine koji je islamske vjere i čiji su brojni pripadnici otišli, kao borci, u Siriju i Irak priključujući se ISIL-u, baš kao što u redovima ISIL-a ima i Afganistanaca, Pakistanaca, pripadnika brojnih naroda iz Azije i s Kavkaza – Čečena, Dagestanaca, Tadžika… Najveći dio teritorija Sirije je do prije godinu, dvije kontrolirao ISIL. U nekim razdobljima i više od 80 posto te države bilo je pod njihovom vlašću. Danas su spali na oko pet posto. I ne vidim pita li se itko gdje su otišli svi ti ‘borci’ koji su donedavno sjekli glave ‘nevjernicima’ i postavljali te snimke na internet hvaleći se.

“Bosanski” nam policajci nude da u obilazak krenu s nama, no ljubazno odbijamo ponudu. I već nakon pedesetak metara prilazi nam mladić, kasnije će nam ispričati da je iz Pakistana, iz Pešavara. Govori engleski. I pita otkuda smo. Na spomen Hrvatske započinje s recitalom na engleskom: ‘Hrvatska policija je jako loša. Tuku nas, razbijaju nam mobitele, otimaju nam novac. Tuku i žene i djecu. I na silu nas vraćaju natrag preko granice’.U slovo identičnu priču ispričalo nam je na engleskom još nekoliko desetaka migranata, iako većina na tom jeziku očigledno zna kazati samo taj, razvidno napamet naučen ‘recital’. Pokazuju mobitele slomljenih zaslona, istovremeno tipkajući na novima, neoštećenima. Kasnije ćemo otkriti da ih toj ‘pjesmici’ uče pojedini aktivisti nekih nevladinih organizacija na terenu. I to je u kontekstu demonizacije hrvatske policije.

Ukratko, svi bi oni kroz Hrvatsku samo prošli, pa dalje, za Sloveniju, Italiju, Njemačku… No, Slovenci svoju šengensku granicu gotovo potpuno zatvaraju, Mađarska je već odavno zatvorena, tako da bi se vrlo lako moglo dogoditi da Hrvatska uskoro postane ‘slijepo crijevo’ Europe u kojem bi se nakupljale desetine, ako ne i stotine tisuća migranata. Dok istovremeno naši mladi odlaze odavde trbuhom za kruhom. ‘Naš’ Pakistanac, nakon što sam mu ispričao kako sam svojedobno boravio dugo u njegovom Pešavaru i okolici, gotovo se raznježio i sprijateljio s nama pa nam postao i ‘turistički vodič’ kroz kamp. Ispričao je kako je iz Pakistana krenuo na put:

‘Preko Irana, pa u Tursku. Iz Turske na grčki Lezbos, odakle su nas prebacili do Atene. Iz Grčke sam kroz šumu ušao u Bugarsku, pa iz Bugarske u Srbiju. Mađarska i granica s Hrvatskom su bile nemoguće za prijeći, pa smo na kraju, iz Srbije ušli u Bosnu. Stigli smo do Sarajeva, odakle su nas autobusima doveli ovdje’, prepričao nam je svoj itinerer do Bihaća dodavši kako mu je cilj Italija. Pridružio nam se i njegov prijatelj, oniži, ali agresivni Afganistanac. On ne govori engleski, ako ne računamo onu ‘Hrvatska policija je jako loša…’ pjesmicu. Pokazuje svoj mobitel ispucanog zaslona istovremeno nas pitajući koliko novca želimo za našu akreditaciju Crvenog križa s kojom bi, misli, mogao stići do sanjane mu Njemačke.

Obilazeći kamp u kojem je, dakle, najmanje 800 duša, zapažamo tek nekoliko žena i djece. Žene i djeca, njih oko 150, saznat ćemo kasnije, smješteni su van Bihaća, u hotelu ‘Sedra’. Tamo humanitarne udruge u pravilu dovode novinarske ekipe u obilazak. Sljedećeg jutra, u dogovoreno vrijeme, stižemo ponovo u Boriće. Pred zgradom se napravio poduži red, kojeg sada održavaju bosanski policajci – specijalci. Nekoliko puta interveniraju izvodeći iz reda one koji se preguravaju. ‘Moramo paziti jer malo je potrebno da izbije opća tučnjava. Eto sinoć je bila gužva, njih 50-ak je tuklo jednog jadnika. Kada smo stigli, razbježali su se i nije preostalo drugo nego pozvati hitnu pomoć za jadnika koji je sada u bolnici’, objašnjavaju.

I dok volonterke i volonteri bihaćkog Crvenog križa tegle uz dugačke stepenice namirnice, migranti čekaju u redu. Mnogi od njih, kada vide kameru, prekrivaju lica, okreću leđa, očigledno ne želeći biti snimljeni. Za razlog se raspitujemo kod policajaca. ‘Tko će ih znati. Većina nema nikakve dokumente. Možda su na tjeralicama, u svojim matičnim državama ili na internacionalnim. Ne možeš to znati. Ne obrađujemo ih, ne uzimamo im otiske i podatke. Jer ako će ih jednom protjerivati iz Njemačke ili Švedske, poslat će ih u državu gdje su prvi put registrirani’. Licemjerstvo pojedinih država i njihovih čelnika sve više dolazi do izražaja. U početku, sa svojim pozivima migrantima da dođu, prednjačila je Njemačka. Sada se žele riješiti dobrog dijela njih, a vratili bi ih u tom slučaju u BiH ili, ako bi ih kod nas kojim slučajem registrirali, u Hrvatsku.

Odlazimo iz Borića na dogovoreni sastanak sa šefom kabineta bihaćkog gradonačelnika Edina Moranjkića. ‘Bihać je sve više u problemima zbog ove situacije. A najviše je zakazala država – Ministarstvo sigurnosti koje je i nadležno za pitanja migranata’, započeo je i nastavio: ‘Ne žele zatvoriti granicu sa Srbijom i Crnom Gorom, iz Sarajeva ih svakodnevno dovode ovdje nadajući se, valjda, da će prijeći u Hrvatsku. No vaša ih policija presreće i silom vraća natrag’, potužio se dodavši kako je cijelo Gradsko vijeće Bihaća na čelu s gradonačelnikom prosvjedovalo u Sarajevu zbog nastale situacije. ‘Mi, kao grad, ali i kanton, nemamo nikakve ovlasti rješavati bilo što. Možemo samo pomoći koliko možemo, no stanje postaje sve napetije. Bojim se i pomisliti što će biti kada stisne zima. Za sada su agresivni samo jedni prema drugima, no pitanje je dana kada će se njihove frustracije i agresivnost preusmjeriti na domaće stanovništvo’, strahuje.

U bihaćkom je zatvoru trenutno šestero njih – jedan zbog ubojstva, jedan zbog silovanja i dvojica zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Vlasti ne znaju ni koje su nacionalnosti, iz kojih država dolaze, tko su, što su do sada radili… ‘Gledajte, samo u Bihaću i okolici je sada njih oko 3000, osamstotinjak je u Borićima, no za ostale ne znamo. Cijela policija u kantonu broji 300 ljudi. U gradu živi 15-ak tisuća stanovnika. Nabije li ih se ovdje još, zatekne li ih ovdje zima, hladnoće, moglo bi doći do svačega. Ljudi se boje. Krivimo za sve i Europsku uniju. Jer svi oni nam i dolaze iz država EU – Grčke ili Bugarske, no tamo ih nisu registrirali’.

Iz Bihaća potom, krećemo za Veliku Kladušu u kojoj je nešto manje migranata, no uvjeti u kojima žive daleko su lošiji i od onih nemogućih u Bihaću. Jedan dio je organizirano smješten izvan grada, na nekakvoj livadi, u ‘šatorima’ improviziranim od dasaka i crnih plastičnih folija. Bilo je, doznajemo, planova da se u Velikoj Kladuši, u praznim pogonima bivšeg ‘Agrokomerca’, organizira migrantski kamp, no lokalno se stanovništvo pobunilo i od toga se odustalo. Ovaj improvizirani, primjećujemo, odnijet će prve jesenske kiše. No, Kladuša je na samoj granici s Hrvatskom i ovdje dolaze oni koji namjeravaju prijeći.

‘Vaša policija ih nelegalno vraća natrag’, žali se policajac na ulazu u kamp s kojim smo popričali dok je zapisivao naše podatke. ‘Nelegalno? A vi nam ih legalno šaljete, zar ne?,’ branim naše dečke i hrvatsku taktiku. Tu ga probija smijeh. ‘Pa ne baš legalno, no što ćemo mi ovdje s njima. A ionako oni svi žele dalje, preko Slovenije za Italiju, do Njemačke…’. Kažemo mu kako se Slovenija sve bolje zatvara, one koji uspiju ući, ako ih ulove, isto tako vraćaju natrag, u Hrvatsku. Raspitujemo se za rute kojima ilegalno prelaze i tko ih vodi. ‘Ne znam za rute, to mijenjaju. Vode ih naši krijumčari, a imaju i s vaše strane suradnike koji im javljaju gdje se može prijeći, gdje trenutno nema policije’.

U samom kampu susrećemo i trojac, dvojica iz Sarajeva i jedan Grk. Rade za Soroševo ‘Otvoreno društvo’. Došli su, kažu, razgledati, da vide mogu li nekako pomoći. Pitamo kako bi konkretno pomogli. ‘Ne znam, mi nemamo previše sredstava. Možda savjetima, organizacijom…’, odgovara jedan od njih.

U središtu Velike Kladuše vidimo druge migrante. Po izgledu i govoru riječ je o Arapima. Potvrđuje nam to i policajac s kojim smo zapodjenuli razgovor. ‘Alžir, Maroko, Tunis, uglavnom. Oni spavaju u privatnom smještaju, a očito imaju dovoljno novca – i po tome kako su odjeveni, po mobitelima te po redovima ispred bankomata i pred Western Unionom’, objašnjava. Za bankomate nam je jasno, UNHCR-ove MasterCard kartice ‘nepoznat netko’ izgleda redovito puni, no kako podižu novac preko Western Uniona, ako nemaju nikakve isprave. ‘Za njih podižu domaći kod kojih stanuju’, dobivamo odgovor.

Napuštamo i Veliku Kladušu. Kratki red od desetak automobila ispred nas na graničnom prijelazu izgledao je obećavajuće, no detaljni pregled svakog vozila i ljudi koji obavljaju naši natjerao nas je na gotovo polusatno čekanje. Neka.

Robert Valdec, kamenjar.com/dnevno.hr

www.hkz-kkv.ch

164- 2018

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU