Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
╚asopis DO
Hrvatska
Va╣a pisma
Knjige
  Iz ęvicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

"PORIV ZA PISANJEM - NE ZNA┼á MU NI IZVIRA, NI UVIRA - JA─îI JE GDJEKAD I OD PORIVA ZA SAMOODR┼ŻANJEM"

Umrla velika ┼żena hrvatskog pjesni┼ítva - Vesna Parun

 

Ja ljubim jezik moj,
kolijevku sun─Źanu smilja.
U travi nemirnoj
grgolji rijeka od milja.

A zvije┼ż─Ĺe rasuto, sjajno
na odsjev vode ─Źeka.
Jezik je disanje tajno
i draga duboka jeka.

(iz pjesme "Ja tjeram krdo rije─Źi")

 

Javnost ju je do┼żivljavala prije svega kao poetesu dje─Źjih i ljubavnih pjesama, no njezin umjetni─Źki opus obuhva─ça, uz poeziju, i aforizme, basne, eseje, epigrame, kritike, prijevode i autobiografsku prozu, pa je stoga mo┼żemo nazvati klasikom hrvatske knji┼żevnosti.

Vesna Parun ro─Ĺena je 10. travnja 1922. g. na otoku Zlarinu. Gimnaziju je poha─Ĺala u ┼áibeniku i Splitu, a romanistiku i filozofiju studirala u Zagrebu. Prevodila je sa slovenskog, francuskog, njema─Źkog i bugarskog jezika (u Bugarskoj je ┼żivjela pet godina i nakratko bila udata, djece nikada nije imala).

Bila je posebna i jedinstvena, kreativna i otvorena, s puno naivnog povjerenja prilazila je ljudima u kojima je tra┼żila "suradnike, sugovornike, znance", a nalazila "doslu┼żnike, klevetnike, Marsijance". Zbog takvih njenih osobina mnogi su je smatrali za "enfant terrible" ("zlo─Źesto dijete" ili odrasli koji nehotice izrekne stvari neugodne za nekoga).
Otvoreno je govorila i pisala, nekada o ljudima i doga─Ĺajima u biv┼íoj dr┼żavi, poslije o zbivanjima i ljudima iz hrvatskog javnog i kulturnog ┼żivota.

U autobiografskoj knjizi "No─ç za pakost, moj ┼żivot u 40 vre─ça" svojim ─Źitateljima ostavlja specifi─Źan testament. Pregled je to njezinih radova, oboga─çen nepoznatim detaljima intimnog ┼żivota, fotografijama iz najranije mladosti i crte┼żima koje je sama naslikala. Veliki dio njenih radova, zapise o va┼żnim doga─Ĺajima i ljudima, fotografije, uspomene..., sakupljala je i ─Źuvala u vre─Źama za sme─çe. Cijeli ┼żivot u 40 vre─ça!

Poezija Vesne Parun poznata je i izvan granica Hrvatske. Manje je poznato da se na njoj jedinstveni na─Źin suprostavljala "vrijednostima" nekada┼ínje dr┼żave.

Od velike dame hrvatskog pjesništva opraštamo se s jednom pjesmom i ulomkom jednog njenog govora.

Priredila Dunja Gaupp

 

Zahvalnost


Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.


Da sam umrla
na tvojim rascvjetalim grudima
o ru┼żo ljubavi
ru┼żo putenosti


ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privr┼żena samo─ça.

 

 

Ne glave, samo fotelje

Za┼íto bi onda, pitam vas, ovi dana┼ínji kriti─Źari vremena i re┼żima bili manje grlati u svojim zahtjevima za tek parcijalnim promjenama bez krvi, i manje drski u proklamiranju tih zahtjeva, u kojima se umjesto skidanja glava tra┼żi samo skidanje s fotelja i mandata. Za┼íto bi jednom vremenu bilo dopu┼íteno sve, a drugom ni┼íta? Kako to da se oni koji su sebi nekad, sje─çam se toga dobro, bili utuvili u program stvaranje nekog sutra┼ínjeg veli─Źanstvenog nad─Źovjeka Komune, u ime kojeg su lakovjernu i nezrelu djetinju du┼íu izvukli na ulice mitinge i barikade - kako to, dakle, da ti slavni mu┼íketiri revolucija kroz sva ova desetlje─ça mira, blagostanja i kulture ne samo nisu uspjeli sebe doizgraditi i usavr┼íiti do tog zacrtanog ideala, nego su se ─Źak na o─Źigled srozavali sve to ni┼że - kako smo eto i ovdje imali priliku u izobilju ─Źuti - a ti isti odustali dekadenti i mje┼íanci usu─Ĺuju se zahtijevati od svojih podanika an─Ĺeosko ─Źistunstvo, a od protivnika uljudnost i bon-ton.

Prvo ┼íto smo od marksizma na fakultetu nau─Źili bilo je ono ─Źuveno i ve─ç otrcano: ─Źovjek nije ono ┼íto sam o sebi misli ili govori. Ako to va┼żi za pojedince, za┼íto da ne bi va┼żilo i za grupe ljudi koje o sebi ne┼íto u sebi misle i naglas govore, za funkcionere tih grupa, za partije i kongrese? Na kraju govora svakog marksista bilo bi lijepo ─Źuti izvinjenje: "Ali ja mo┼żda nisam to ┼íto o sebi mislim da sam - i molim vas da to kao dobri marksisti shvatite i uva┼żite!" I onda, tko zna, ne bi bilo danas ove bijedne kuknjave oko isto─Źnih grijehova pro┼ílosti.

A meni nešto pada na um: za koji je to socijalizam prolivena pusta krv mladića i djevojaka, na koji se neprestano pozivamo? Za utopijski, naravno, za onaj jedan jedini za koji se onda znalo i u koji se onda vjerovalo, da prelaskom u realni neće više biti utopijski, ali će ostati intaktan od neumoljivih zakona realnosti, korupcije i degeneracije. Nije se dakle ginulo, tada barem ne ovdje kod nas, ni za kakav realni i postojeći oblik socijalizma, već za onaj vizionarski divan, negdje tamo u oblacima. Utopijski. Oni su pali prije nego što se desila njegova preobrazba u ovaj drugi, nisu dakle imali priliku ovaj drugi ni da okuse, a kamoli upoznaju, kao što smo ga upoznali mi.

Napredna omladina moje generacije zapo─Źela je svoj mukotrpni put rije─Źju: moram. Onda je to moram postepeno evoluiralo, da se napokon prometne u moramo, da se izrodi u mora┼í. Rije─Ź najapsurdnija i najneljudskija od svih postoje─çih. I to je bio kraj utopije, kraj mi┼íljenja, kraj jezika kao mosta sporazumijevanja.

Ta rije─Ź, zakriliv┼íi pravu su┼ítinu moranja, iza kojeg se krije moralni postulat, stvorila je od ove planete robija┼ínicu. Ona je toljaga, no┼ż, plinska komora. U┼íla je u svaku poru svakida┼ínjice, ugnjezdila se u bi─çe, pro┼żela, kako bi se reklo, sve strukture.
Od straha pred njom ─Źovjek ili se stavlja pod okrilje onih koji je izgovaraju, ili s pravom tra┼żi azil u apoliti─Źnosti, seksomaniji, drogi. Droga poslu┼ínosti i droga vlasti razornije su od ha┼íi┼ía i marihuane. Ideologija kao droga, dogma kao giljotina.

Samodr┼íci ne bi bili ono ┼íto jesu, da ih takvima ne ─Źine njihovi obo┼żavatelji i dou┼ínici. Tako je po uzoru onog Darwinova zakona prirodnog odabiranja, zacario u ljudskoj vrsti zakon dru┼ítvenog odabiranja: ostaju samo najkukavi─Źkiji i najpohlepniji, koji se onda dalje mno┼że, multicipliraju─çi svoje politi─Źke vrline, a ljudske manjkavosti u nedogled - s izgledom da sutra imamo umjesto dr┼żave rezervat, a umjesto kulture cirkusku ┼íatru - u kojoj nam odabrani vje┼ítaci i vje┼ítice pokazuju blje┼ítave numere, ali ne i njihovu onkrajkulisnu cijenu ko┼ítanja. Trik, ali ne i pozadinu trika. Privid, ali ne i na─Źin funkcioniranja tog privida. A mi mo kupili ulaznicu za Hamleta, a ne za groficu Maricu. Za socijalizam, a ne za cirkus.

Izme─Ĺu dr┼żave koja odumire i dr┼żavotvoraca nikad budnijih. Izme─Ĺu apoliti─Źnog gra─Ĺanina i pomahnitale politike. Dr┼żava je postala odjednom va┼żnija od ljudi u njoj, koletivna besvijest od pojedina─Źne svijesti, odnosi pseudo-proizvodni od odnosa me─Ĺuljudskih. Dobili smo tako pseudo-dru┼ítvo, pseudo-odnose i pseudo-kongrese. Kao da je revolucija jedina ─Źovjekova domovina, a domovina njegov jedini kozmos!

"Svi su ljudi djeca kad u mraku di┼íu" - rekoh u jednoj svojoj davnoj pjesmi, i ostajem pri tome. Ljude ne treba u─Źiti bratstvu, treba ih samo odu─Źiti od bratimljenja sa r─Ĺavom politikom. Uostalom, nikad mi se rije─Ź bratstvo nije ─Źinila idealnom, milije mi je pobratimstvo - kao ono Ujevi─çevo "lica u svemiru" - jer zna ┼íto je u─Źinio ve─ç jedan od prvih Ljudi na zemlji svom ro─Ĺenom bratu, Kain Abelu. Priznavaju─çi bratstvo mo┼żda upravo ─Źinimo obratno: navla─Źimo na sebe drevno rodoskrvno prokletstvo.

Pisac i dana┼ínja civilizacija jedna je od zadanih tema ovog kongresa. ─îudno. U Danteovom paklu posljednji krug je Deveti. Ovaj kongres je Deveti. Da nije i on nedajbo┼że, posljednji krug onog ba─Źenog kamen─Źi─ça u vodu koji se zove jugoslavenska knji┼żevnost?

─îemu kukati za propa┼í─çu ove civilizacije, odavno najavljivanom, sustavno pripremanom, tra┼żiti me─Ĺu nama krivce za ne┼íto ┼íto je ustvari skrivila nama na┼íu bratoubila─Źku povijest, jer smo brane─çi civilizaciju, koju jo┼í nismo ni bili dosegli osudili sebe u doglednom neminovnom ─Źasu na njezine prve grobare. Ili smo mi, naprotiv, te prve stidljive ljubi─Źice, prve laste njezina potajnog preporoda - jednog dana, iznenadno, na nekom drugom smo uhu poezije pri┼íapnutom mjestu iza devet obronaka, na ─Ĺubri┼ítu starog neproduhovljenog svijeta i njegove otu─Ĺene papirnate kulture kojoj, evo, na┼íi suvremenici okre─çu le─Ĺa i posi┼żu radije za ─Źarima lijepih Brena, kao normalni ljudi, doju─Źera┼ínji ─Źobani i ora─Źi, a ne za ─Źarima Heideggera ili Manna bez mane - kako ga zovu, govorio je Mi─ça Danojli─ç, seljaci u njegovoj Ivanjici.

Vesna Parun,

9. kongres knji┼żevnika, 19. travnja 1985., Novi Sad

26.10.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU