|
U nedjelju 11. rujna na ostacima crkve Našašća sv. Križa
u Zrinu, na obljetnicu stradavanja tog mjesta sredinom
Drugog svjetskog rata, sisački biskup Vlado Košić u
koncelebraciji župnika Stjepana Filipeca i potomka
Zrinjana kapucina Ivice Petanjaka, predvodili su misu
sjećanja na sve poubijane i raseljene Zrinjane.
Ovo je mjesto pusto, jedina župa u Sisačkoj biskupiji
bez i jednog vjernika-katolika, rekao je biskup Košić.
U propovijedi je potaknuo da se što prije započne s
obnovom crkve župe Našašća sv. Križa Zrin, na čijim se
temeljima već petnaestak godina služi sveta misa.
Biskup Košić je pozvao sve domoljubne i umne ljude
koji žele pomoći bilo idejom, bilo sredstvima, kako bi
se što prije osnovao Odbor za obnovu crkve u Zrinu. |
Po riječima biskupa Košića obnovljena crkva biti će
trajni spomen cijelom hrvatskom narodu kako se ne može i
ne će nikada prihvatiti činjenica da nas se protjeruje s
naše zemlje, iz našeg zavičaja. Obnovom crkve potaknuli
bi se uvjeti da se u Zrin vrati živjeti barem desetak
katolika, kao jezgra za buduću živu župu u Zrinu.
Biskup se u homiliji pozvao na
povjesničara stradanja pounjskih Hrvata mr. Antu
Milinovića koji je zapisao kako je šutnja o uništenju
Zrina - prikrivanje zločina holokausta. Riječ je o
genocidu i taktici "spaljene zemlje", zatoru hrvatskog
naroda, koji ovdje nije smio postojati, jer su to tako
zamislili velikosrpski ideolozi, istaknuo je biskup
Košić.
Na kraju mise govrio je i fra Ivica
Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i kao
desetgodišnje dijete 1943. godine, nakon spaljivanja
Zrina protjeran u Slavoniju. Podsjetio je na
konfisciranu imovinu Zrinjana po odluci tadašnjih
komunističkih vlasti poslije 1945. te ukazao na
nepravde koje po pitanju vlasništva imovine ni do
dan-danas nisu riješene.
U pravnoj državi, u kojima institucije
trebaju raditi svoj posao, kako nam to kad im odgovara
dociraju bivši i sadašnji predsjednik države,
postavlja se pitanje vrijedi li to u svim slučajevima
i na svim primjerima? U Hrvatskoj, u kojoj je
totalitarni režim pustošio gotovo pola stoljeća,
pravedno je jedino vraćanje otetog pravim vlasnicima
ili njihovim potomcima. No, zašto to u praksi nije
provedeno? Tko je za to odgovoran? Potrebno je
poništiti nepravedne komunističke odluke i vratiti
gruntovno vlasništvo. No zašto se to i dan-danas još
uvijek ne čini, primjerice na vraćanju otetog u Zrinu?
Zašto se u slučaju Zrina podvaljuje da bi vraćanje
otetog imalo učin još većih nepravdi. Kako se to
zločini pljačke, spaljivanja, ubijanja, otimanja i ne
vraćanja otetog zemljišta smije osporavati lažima i
podvalama o novim, još većim nepravdama? Imali li
većih nepravdi od ovih koje se još i danas nakon 15
godina slobodne Hrvatske, potvrđuju u Zrinu,
Boričevcu, Španovici... temeljem starih
srbokomunističkih zločina nad Hrvatima?
Za upitati je, što to radi hrvatska
vlast koja financira i podiže lažne spomenike, u ime
izmišljenoga antifašizma i prikrivenoga četništva kao
primjerice u Srbu, dok se godinama ne vide nikakvi
pomaci u obnovi istinskih spomenika kulture hrvatske
srednjovjekovne povijesti. Obnovu u Zrinu započelo je
Ministarstvo kulture još prije desetak godina. No
godinama se ništa ne radi na obnovi crkve sv.
Magdalene, ne istražuju se ostaci srednjovjekovnog
franjevačkog samostana, prilazni put dopustio se
izgraditi doslovno preko srednjovjekovnog groblja, a
grad u kojem je 1508. godine rođen jedan od najvećih
hrvatskih junaka Nikola Šubić Zrinski - Sigetski i
dalje propada.
Neki su pak, prije neku godinu uspjeli
u ime obnove skinuti hrvatski barjak sa zrinske
utvrde, jarbol zasuti kamenjem i tako ostaviti
zarašteno u korov usred utvrde. Ne bi li bilo vrijeme
da predsjednica vlade i ministar kulture posjete Zrin,
upoznaju se s povijesnim značajem hrvatske baštine i
poslušaju još uvijek žive svjedoke bolne i tragične
povijesne nepravde. Možda bi tada hrvatska vlada
zaključila kako je doista potrebno spaljenu župnu
crkvu Našašća sv. Križa ponovno izgraditi i time svima
pokazati, a posebice potomcima protjeranih, kako je
povratak u Zrin ipak moguće ostvariti. Dakle, iščekuje
se vrijeme kada će se hrvatska vlada bez kalkulacija
zauzeti za istinu, koja je u Zrinu lako dokazljiva,
uočljiva i opipljiva. Ako ne prije, tada će se
vjerujemo i hrvatski barjak vratiti na zrinsku utvrdu,
gdje se godinama vijorio poslije vojno-redarstvene
"Oluje", a nestao s nje početkom tzv. obnove u
nadležnosti Ministarstva kulture.
Tekst i slike:
DAMIR BOROVČAK
|