Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

ZAVRÅ ETAK PARTIZANSKO-USTAÅ KOG (DOMOBRANSKOG) RATA    (13.09.2012.)

VRIJEME ZA KRAJ KOMUNISTIČKIH TRAUMA

Dvadeset i dvije godine nakon propasti komunizma još nije učinjeno dovoljno na davanju relevantne društvene ocjene o represivnom komunističkom poretku od 1945. do 1990. u Hrvatskoj.

Inicijativa Ministarstva branitelja da se donese Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, dobra je prilika da se temeljito rasprave i zaključe pitanja odgovornosti za zločine u vrijeme represivnog komunističkog režima u Hrvatskoj.

Neki vrlo važni društveni čimbenici, primjerice Crkva, često javno ističu kako o tome ne postoji opća relevantna društvena ocjena, a svoje zahtjeve temelje na golemom broju dokaza o krajnje nasilnu karakteru komunističkog režima u Hrvatskoj. Od zločina počinjenih već potkraj Drugoga svjetskog rata (pokolj na Daksi 1944...), zatim u danima neposredno nakon toga rata (Bleiburg, križni putovi...) pa sve do političkih ubojstava hrvatskih emigranata potkraj Jugoslavije (u Njemačkoj) za koje nitko nikad nije odgovarao. Iako ratni zločini ne zastarijevaju. Ni za ostale, najraznovrsnije oblike represije, počinjene nad tisućama hrvatskih građana, također nitko nije odgovarao. Primjerice, tko je odgovoran što su hrvatski politički zatvorenici robijali u kaznionici Stara Gradiška, jedinom europskom zatvoru bez grijanja?


Osude čak i od komunističke vrhuške


Postojanje zločina najbolje potvrđuju dokazi koji dolaze od strane koja ih je i činila. Tako Vladimir Bakarić na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) 6. srpnja 1945. govori: "Streljanja zarobljenika se i dalje nastavljaju i pored naših opomena i kažnjavanja. U Zagrebu se vrše zulumi" (tur. nasilje, op. p.). Na sljedećoj sjednici 18. srpnja Vlado Bakarić ustvrđuje: "Međutim u logorima je slabo. Pitanje se zaoštrilo nepravilnim postupcima prema zarobljenicima.", a Ivan Krajačić govori ovako: "Ne smijemo dozvoliti da pojedinci iz šovinističkih razloga ubijaju neke domobrane zarobljene. Takve pojave treba oštro kažnjavati. Svi povratnici Srbi iz Srbije govore o kralju Petru."

Na sjednici 26. srpnja Duško Brkić kaže: "Jedan od glavnih problema jeste sprečavanje i uništenje šovinizma koji se razvio u posljednje vrijeme naročito u Srijemu i prešao u istočnu Slavoniju. U Srijemu su se dešavali takovi slučajevi da su velikosrpski elementi linčovali i ubijali domobrane - zarobljenike nazivajući ih i oglašavajući ih za ustaše.". Vicko Krstulović: "Karakteristično je kakav se šovinizam razvio u Sremu da su neki naši vojnici i mase ubijali domobrane-zarobljenike, a Nijemcima-zarobljenicima su čak davali vode." te Rade Žigić: "Vojnici naše Armije prilikom prolaska kroz Slavoniju napravili su čitav niz grašaka i nepravilnosti. U selu čika Tune (Antuna Babića, člana HRSS-a, zastupnika u Narodnom Saboru Hrvatske, op. p.) (kotar Županja) pobijeno je 23 HSS-ovca." Dakle, nije bila riječ o vojnom sukobu ustaša i partizana. Riječ je bila o egzekucijama zarobljenika (vojnika i civila) te političkih neistomišljenika.


Povijest povjesničarima, a ne politikantima


Teza pojedinaca, primjerice Stjepana Mesića, koji tvrde da su svi ubijeni u Jasenovcu bili nevini, a u Bleiburgu je među ubijenima bilo i krivaca, duboko je protivna svim međunarodnim pravnim i moralnim standardima, krajnje je nehumana i protucivilizacijska. Ona ni u čemu ne opravdava ubijanje zarobljenika. Dobro pak znamo da na Bleiburgu i križnim putovima nije donesena nijedna sudska smrtna presuda, kao uostalom ni protiv Brune Bušića i Stjepana Đurekovića.

Uzimanje primjera nekih naroda kojima su se dogodile slične nekažnjene tragedije nije i ne može biti dobra praksa. Uzmimo radije primjer onih naroda koji su se držali i drže svih zakonskih i moralnih standarda. Ili, još bolje, držimo se našega Ustava: "Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja." Kada Ustav kaže svatko i svi, misli na svakog čovjeka, na sve ljude. Pa i na ubijene poslije Drugog svjetskog rata. Dakle, opravdanjem poslijeratnih egzekucija Mesić i ostali krše Ustav.

Krajnje je vrijeme da rješavanje pitanja poslijeratnih komunističkih zločina preuzmu najpozvanije institucije. Hrvatski sabor i Vlada najbolje bi postupili kada bi za izvršenje te zadaće odredili Hrvatski institut za povijest, i za to osigurali sva potrebna financijska i materijalna sredstva. Povjesničari (i ostali znanstvenici) jedini su kadri to obaviti temeljito. Najlošija odredba novoga Zakona upravo je ona koja predviđa istraživanja o poslijeratnim žrtvama dati Ministarstvu branitelja. Političari ovu osjetljivu tematiku nikad neće moći rješavati potpuno neovisni o politici, za razliku od znanstvenika.

Žrtve komunističkog režima morale bi dobiti mjesto obilježavanja svoje tragedije. Nedavnom nesretnom odlukom o ukidanju pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad manifestacijom u Bleiburgu to je pitanje nepotrebno postalo novim opterećenjem. Budući da je Bleiburg krajnja točka do koje su bjegunci pred partizanima (i sovjetima) došli u pokušaju spašavanja, da je to mjesto na kojem su se vojnici i civili predali Englezima, da su na Bleiburškom polju i u neposrednoj okolici mnogi od njih ubijeni, da su s toga mjesta preživjeli deportirani, da svoju nacionalnu simboličku ulogu odavanja počasti komunističkim žrtvama faktički ima već pedesetak godina, Bleiburg je najprimjerenije mjesto memoriranja tragedije. Time bismo imali i datum održavanja godišnje nacionalne komemorativne manifestacije, jer je 15. svibnja 1945, dan na koji su egzekucije započele, u dobrom dijelu javnosti već prihvaćen.


Pratimo iskustva Europe


Zašto, osim toga, stavljanjem bleiburške tragedije u drugi plan omogućiti nastavak skrivanja odgovornosti tadašnje britanske vlade, koja je znala da zarobljene ljude šalje u smrt? Naime, neki ističu da se postupalo u skladu s odlukom Konferencije u Jalti o upućivanju svih ratnih zarobljenika u zemlje iz kojih potječu. Ako je u Jalti i dogovoreno vraćanje zarobljenih pripadnika poraženih vojnih snaga u njihove zemlje, sasvim sigurno nije dogovoreno izručenje civila i njihova likvidacija kao ni ubijanje zarobljenih vojnika. Mnogi izvori jasno govore da su Britanci znali što se sprema Hrvatima nakon izručenja partizanima. Dakle, nedvojbeno je da su za te pokolje odgovorni partizani/komunisti, ali ni britanska politika neće moći vječno biti amnestirana za dio svoje odgovornosti. Njihovi će arhivi biti otvoreni kad-tad.


A što se vojnog sukoba ustaša i partizana tiče, on bi u hrvatskoj nacionalnoj memoriji trebao zauzeti mjesto slično onomu koje ima sukob dvije strane Građanskog rata u Sjedinjenim Državama. Uglavnom ga tumače kao nesretan obračun za kojeg narod nije kriv. Treba dodati da su mnoge zemlje svoje mnogobrojne ratne traume iz Drugoga svjetskog rata u općem interesu riješile već odavno.

Primjerice, Ronald Reagan i Helmuth Kohl 1985. zajednički su se u njemačkom Bittburgu poklonili i odali počast američkim i njemačkim poginulim vojnicima. U ruskoj oblasti Pskov nedavno je otvoreno groblje 14.000 njemačkih vojnika. Takvih groblja ima i u Francuskoj, kao i u drugim europskim zemljama. Hrvatskim poginulim vojnicima, međutim, poneki još osporavaju pravo na mir. Naprotiv, prošla desetljeća čovjek je živeći u Hrvatskoj morao steći dojam da su Hrvati bili gori ratni zločinci od nacista i fašista. A to ipak ne može biti istina.


Zorislav Lukić

http://zorislavluki.blogspot.ch

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU