Njegova izjava kako je Vukovar srpski te da u njem
Hrvati nemaju što tražiti prosla je u tzv. međunarodnoj
javnosti gotovo nezapažena, pa se po toj reakciji još
jednom očitovao model međunarodne politike. koja je
slično reagirala i na svojedobnu jugoslavensku i srpsku
agresiju na Hrvatsku 1991. Tako je prešutjela i
Nikolićevu izjavu kako nikad ne će priznali Kosovo, a
reagirala je tek kad je ovaj zanijekao genocid u
Srebrenici. Nu, budući du je Srebrenica u raspodjeli
teritorija pripala Republici Srpskoj, moglo bi se
tumačiti i kako je međunarodni ugovor po kojem je toj
gradić poslije ruta pripao Srbima. zanijekao, kao i
Nikolić, srpski genocid u Srebrenici.
Aktualne
reakcije nekih europskih političkih krugova mogu se
zato svrstati u jednu vrstu verbalnoge rata protiv
Sjedinjenih Država, koje su zahvaljujuči suradnji s
Hrvatskom te hrvatskim vojnim oslobodilačkim
pothvatima Bljesak i Oluja, stvorile preduvjete za
prekid rata u BiH i tako spasile stotinjak tisuća
muslimana u UN-ovu zaštičenu području Bihač od
opetovanja genocida iz Srebrenice, koji su, nota bene,
mirno promatrali mnogi europski političari. Nu bez
obzira na to što su Hrvati na ćelu s predsjednikom
Tuđmanom toliko pridonijeli oslobađanju područja u BiH
te na taj način prisilili Srbe da završe rat i sjednu
za pregovarački stol, jedan dio europskih političara,
čije odbljeske i danas možemo čitali po hrvatskim
medijima, zal onodobno stanje u BiH i dalje okrivljuje
bivšega hrvatskog predsjednika, što na političkioj
razini nije ništa drugo. nego prigovor zato što je
Tuđman svojom politikom skršio uspostavu velikosrpskog
projekta, a time i opetovanje genocidnih pothvata na
područjima koja su trebala pripasti Srbima.
Taj se prigovor
odnosi i na američku politiku Billa Clintona, koji
tvrdi kako su samo on i njemački kancelar Hoelmuth
Kohl bili uz Hrvate, pa je, na primjer cijela farsa od
haaškoga suđenja hrvatskim generalima, uprave nekim
središtima moči trebala poslužiti kao nastavak
velikosrpskoga rata protiv hrvatske, ali i američke
politike. Optužnice, a i prvostupanjske presude
generalima Anti Gotovini i Mladenu Mnrkaču ispisane su
memoranduskim rječnikom Miloševićeve politike s
početka rata iz devedesetih godina pa se i Nikoličevo
nijekanje genocida u Srebrenici, po svom podrijetlu
može pratiti sve do haaških tužiteljskih arsenala.
Zagrebčki Srbobran, danas doduše pod
imenom Novosti, inače pokrenut u vrijeme vlasti
hrvatsko-srpske koalicije Ive Sanadera, ne konstatira
uzalud kako Hrvati "za generale kojima se sudi, u
cijelom svijetu pale svijeće i žale! ih", a stanoviti
Dragan Paić s Petrove gore, na kojoj su Velikosrbi
1990. oštrili svoje noževe protiv Hrvata i muslimana,
kako su "Oluja i Tuđman dovršili ono što je Pavelić
započeo". I iz Paićeve konstatacije proistječe kako je
za Srbe svaka hrvatska država, pa i ona nastalo voljom
hrvatskoga naroda na referendumu 1991., ako se proteže
preko granica zamišljene velike Srbije, dakle do
Petrove gore, zločin protiv srpskoga naroda, čime se
opravdava velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku
s početka devedesetih godina, a ujedno slovi i kao
poziva na pripravnost za agresiju novim sredstvima.
Upravo takva jedna tankoćutna
agresija, s dobro ustrojenom infrostrukturom
promidžbenih središta, već je dobrim dijelom
pripremljena, a vrhunac će doživjeli otvaranjem
velebnoga hrama svetoga Save na jednom od najljepših
zagrebačkih brežuljaka - Svetom Duhu. Svečanom
otvaranju nazočit će, kako je objavljeno, i sam
patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej. s cijelim
svojim Sinodom. Naravno, sve je to prikrivena debelom
diplomatskom i ekumenskom korom o međusobnim
odnošajima dviju krščanskih Crkava te međusobnim
poboljšanjem odnosa između Srbije i Hrvatske. Nu,
nekoliko elemenata narušava tu diplomatsku šminku, a
ponajprije svojedobni napisi već spomenutoga Srbobrana
o navodnoj rastrošnosti Katoličke crkve, kad je na
primjer podizala zgradu Hrvatske biskupske
konferencije, dok je raskoš i količinu belona,
željeza, kamena, različitih ukrasa i novca hrvatskih
poreznih obveznika potpuno prešutio u izgradnji
svetosavskoga duhovnog središta u Zagrebu.
Jednako tako, nitko još iz srpske
manjine nije digao glas za oko stolinjak tisuča
beogradskih Hrvata, koji se javno ne smiju očitovati
Hrvatima, a tek rijetki pojedinci usude se doći na
euharistiju u katoličku crkvu. O izdvajanju novca iz
srbijanskoga proračuna za pomoć hrvatskoj manjini, još
nikad nismo ništa čuli. premda smo kao porezni
obveznici. ali i Zagrepćani pozamašno, bez vlastita
znanja sudjelovali u izgradnji infrastrukture za novo
širenje svetosavlja po Hrvatskoj. Kad se tome pridoda
i financijsko-politička djelatnost novoutemeljene
srpske banke u Hrvatskoj, onda nije teško zaključiti
kako će s vremenom stasati sve snažnija i otvorenija
srpska promidžba u Hrvatskoj. Najprije potajno kao
Tadić, a onda bez pardona i otvoreno, kao Nikolić - Do
istrage vaše ili naše!
Mate
Kovačević
Hrvatsko slovo, 8. lipnja 2012. |
