Zašto sam pozvao hrvatske iseljenike na prosvjede ispred diplomatskih predstavništava Republike Hrvatske u svijetu?

Izreka "nikad ne reci nikad", za mene se ovih dana pokazala stoposto releventna i činjenična. Da mi je netko 1990. godine rekao da ću dvadeset i pet godina kasnije iz Zagreba, glavnog grada samostalne hrvatske države hrvatskim iseljenicima slati poruke da organiziraju prosvjede ispred diplomatskih predstavništva Republike Hrvatske, rekao bi mu da nije normalan i da je u najmanju ruku provokator. U vrijeme dok sam bio na dužnosti generalnog konzula Republike Hrvatske u Melbourneu, bilo je, iz jednog dijela hrvatske zajednice u Viktoriji, poziva da se organizira prosvjed ispred Generalnog konzulata RH u Melbourneu. Tada sam mislio da je to prava i neprihvatljiva ludost, jer je razlog za taj prosvjed bilo navodno neslaganje s mojim odnosom prema jednom dijelu zajednice.

Tijekom 1993. godine kao pročelnik Odjela za informiranje u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske i član službene državne delegacije u Vijeću Europe, oštro sam se sukobio s tadašnjim zastupnikom u Hrvatskom državnom saboru Ivom Škrabalom, članom Liberalne stranke, koji je Hrvatsku tužio Vijeću Europe zbog navodne diktature u Hrvatskoj koju provodi Hrvatska demokratska zajednica, na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Bio sam jako ogorčen i taj sam čin, u vrijeme obrambenog Domovinskog rata, smatrao izdajom državnih interesa.

Naravno, tada mi nije bilo niti na kraju pameti da ću jednog dana biti prisiljen, ne tužiti Hrvatsku jednoj multilateralnoj tj. međunarodnoj organizaciji u Europi ili na globalnoj razini (što ne bih nikada učinio) nego da ću najiskrenije biti uvjeren kako je moja duboka domoljubna dužnost upozoriti Hrvate izvan domovine, da kao najbliži promatrač i analitičar, političke situacije i događaja u Domovini, zavapim za pomoć od strane Hrvata u svijetu, koji su do 1995. godine dali veliki doprinos u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Hrvatske.

Za takav dramatičan poziv hrvatskom iseljeništvu s moje strane potrebno je dati i objašnjenje.

Od mojeg povratka iz diplomacije prije dvije godine gotovo redovno u mojim komentarima upozoravam na opasnost zbog puzajućeg suspendiranja demokracije i uvođenja prokomunističke diktature u Hrvatskoj. Više sam puta upozorio i na mogućnost da u Hrvatskoj dođe do oružanih sukoba tj. do građanskog rata i svaki puta sam pozivao na razum i potrebu da se takav gotovo nezamisliv scenarij izbjegne. I ovoga puta moram ponoviti kako ozbiljno strahujem da se Hrvatska već nalazi na samom rubu suspendiranja Ustava, demokracije i uvođenja prokomunističke diktature. Da nije, a hvala dragom Bogu što je, nedavne predsjedničke izbore dobila gospođa Kolinda Grabar - Kitarović, nego da je te izbore dobio dr. Ivo Josipović već bi prošlog tjedna u Hrvatskoj bi izbio oružani sukob i uvedeno izvanredno stanje. Sve Josipovićeve izjave poslije gubitka izbora pokazuju njegovo pravo prokomunističko i projugoslavensko lice Ive Josipovića. Da je bio izabran Josipović bi, kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, u sporu između hrvatskih branitelja i Vlade Zorana Milanovića, neizbježno stao na stranu Zorana Milanovića.

Može li itko pametan i razuman opisati Milanovićevo slanje do zubi naoružane policije i specijalnih policijskih postrojbi prošlog tjedna na stopostotne invalide Domovinskog rata drugačije drugačije osim pokazivanja što je sve spreman učiniti da on osobno i njegova projugoslavenska i neokuministička vladajuća koalicija ostanu na vlasti u Hrvatskoj i nakon sigurnog gubitka na slijedećem parlamentarnim izborima? Mnogi od nas u Hrvatskoj, koji smo s velikim strahom i nervozom preko medija promatrali napad na hrvatske branitelje i ulazak hrvatske policije u sakralne prostorije Crkve sv. Marka na Markovom trgu, bili smo svjesni da se svakog trenutka mogla proliti nevina krv hrvatskih branitelja od strane hrvatske policije, među kojima je navodno bilo dosta i Srba, ali i mladića čiji su roditelji sudjelovali kao branitelji u Domovinskom ratu. Bio bi to sigurno početak građanskog sukoba, pa i rata u Hrvatskoj, koja nikada nije bila tako duboko ideološki podijeljena kao što je danas.

Policijska akcija protiv hrvatskih branitelja, koji su stvorili samostalnu hrvatsku državu, bio je uvod u ne samo još veće unutarnje političke i svjetonazorke sukobe u Hrvatskoj, nego i pokusni test sadašnje Vlade za uvođenje izvanrednog stanja i diktature u Hrvatskoj. Policijska akcija na Trgu svetog Marka bio je zapravo test za uvođenje neokomunističke diktature u Republici Hrvatskoj. Bio sam toliko ogorčen na to što se događalo na Markovom trgu da bih se i osobno pridružio hrvatskim braniteljima da kod kuće nemam jako teško bolesnu suprugu.

Lijevo orijentirani hrvatski mediji, analitičari pa i neki vladini dužnosnici u zadnjih nekoliko dana optužuju policiju da je postupila preblago prema braniteljima. Ono što ostaje, za sada, nejasno, jesu li policijske vođe odbile poslušati zapovijed ministra policije Ranka Ostojića i premijera Zorana Milanovića da budu beskompromisni "u provođenju zakona" protiv branitelja. Kasnija izajva predstavnika Sindikata policije RH, o tome kako oni traže da se od njih ne traži obavljanja poslova za interese drugih, najava je da i među hrvatskim policajcima ima sve više onih koji su svjesni da će HDZ pobijediti na slijedećim izborima, te da će netko morati i odgovarati za prekomjernu uporabu sile protiv ratnih invalida Domovinskog rata na Markovom trgu. Zamislite što bi se dogodilo u Australiji da koji slučajem australska policija uporabi takvu silu protiv članova australskih veterana? Pala bi cijela vlada.

Milanović vodi Hrvatsku, ali i SDP u totalnu propast

Sadašnji predsjednik Vlade, prema mišljenu nekih poznatih psihologa i psihijatara, te sve većeg broja njegovih stranačkih kolega, na rubu je neuračunljivosti. Radi se o čovjeku koji je spreman povuči i najopasniji potez koji bi doveo do urušavanja stabilnosti hrvatskog društva i hrvatske države. Za neke, riječ je o osobi koja više pripada 20-tom stoljeću kad su u Europi na sceni bili nacizam, fašizam i komunizam, koje su vodili neuračunljivi ljudi poput Hitlera, Musolinija i Staljina. Komunisti diljem svijeta odgovorni su za ubojstva preko sto milijuna svojih građana u mirno doba. Ima, međutim, i onih koji Zorana Milanovića vide kao predsjednika Vlade koji više odgovara afričkom modelu političara koji gotovo svaki dan hladnokrvno izazivaju sukobe i građanske ratove u svojim zemljama u kojima stradava na stotine tisuća ljudi.

Naravno, za neke se ponašanje Milanovića može donekle usporediti s ludim rimskim carem Neronom koji je, navodno, zapalio Rim da bi dobio umjetničku inspiraciju. Mi Hrvati u Domovini s velikom strijepnjom očekujemo slijedeći korak čovjeka kod kojeg postoji deficit morala i suosjećanja s građanima. Svi smo mislili da nakon Sanadera u hrvatskoj demokraciji na vlast ne može doći veći diktator i čovjek koji je više od Sanadera zaljubljen u sebe. Grdno smo se prevarili. Možda smo imali pravo biti strpljivi i očekivati neku promjenu u njegovom ponašanju sve do onog trenutka kad je odbio čestitati novoj predsjednici RH, gospođi Kolindi Grabar - Kitarović na pobjedi. Od tog trenutka, ne smije nas niti iznenaditi, a još manje začuditi bilo koji budući potez premijera Zorana Milanovića. Ima li uopće nekoga u SDP-u tko bi pokrenuo pitanje izglasavanje nepovjerenja čovjeku koji SDP vodi u višedesetljetnu političku izolaciju i irelevantnost na hrvatskoj političkoj pozornici? Očigleno je da nema. Stranka koja je 26. lipnja 1991.godine izišla iz Hrvatskog državnog sabora kad je trebalo glasovati za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, nikada neće iskreno prihvatiti samostalnu hrvatksu državu kao svoju državu, a još manje će biti spremna za pomirenje ili dijalog o potrebi zajedništva u hrvatskom društvu.

Ovdje držim jako važnim skrenuti pozornost na izvanredno izlaganje prof. dr. sc. Josipe Jurčevića na sjednici Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (najvažnije nevladine domoljubne organizacije u Hrvatskoj od 1990. godine) u Europskom domu u Zagrebu u utorak 26. svibnja 2015. godine. Prof. dr. Jurčević je doktorirao na komunizmu kao destruktivnom ideologiji i sustavu i njegov posebno poučan i znanstveno utemeljen govor trebalo bi diljem Hrvatske, kao i diljem svijeta, širiti u obliku DVD-a. Tom prigodom prof. dr. Jurčević je, između ostalog, rekao:
"Mi u Hrvatskoj nismo se odmakli od komunističkog naslijeđa iz 1945. godine. Taj duh i danas traje dvadeset i pet godina postojanja samostalne hrvatske države. Kad je riječ o napadu na Crkvu u Hrvata, nema nikakve razlike što u tom pogledu pišu današnji glavni mediji u Hrvatskoj od onoga što su o Hrvatskoj katoličkoj crkvi pisali režimski komunistički mediji 1945. godine. Od svih bivših komunističkih država u Europi, komunizam se jedino obnavlja u Hrvatskoj".

U tom kontekstu, posebno je važno istaknuti da prigodom jurišanja hrvatske specijalne policije na hrvatske branitelje ispred Crkve. sv. Marka nije bilo nekoliko hrabrih hrvatskih svećenika koji su stali na ulazna vrata i na taj način spriječili ulazak policije u crkvu, Hrvatska bi danas možda već bila u izvanrednom stanju ili građanskom ratu. Jedan i drugi scenarij su zastrašujući.

Najveći provokator i izazivač sukoba između hrvatskih branitelja i Vlade je Milanovićeva pudlica i sve manje pri zdravoj pameti ministar branitelja Predrag Matić. Nisam stigao prikupiti sve njegove nastupe u kojima je govorio o prolijevanju krivi u zadnja dva mjeseca, ali bilo ih je najmanje nekoliko puta. Zadnji je bio u jednoj izjavi u četvrtak 28. svibnja. Svaki ozbiljan predsjednik Vlade u demokratskim državama, koji vodi računa o stabilnost stanja u državi i društvu, već bi odavno smijenio ministra koji se tako provokativno i prijeteći odnosi prema osobama koje pokriva njegov resor. No. Milanović je taj koji tjera Matića na provokacije.

Zato, kao dugogodišnji hrvatski diplomat, sada u mirovini, i hrvatski politički emigrant, pozivam Hrvate diljem svijeta da u zemljama u kojima postoje hrvatska diplomatska predstavništva organiziraju upozoravajuće mirne javne prosvjede ispred hrvatskih diplomatskih predstavništva. Hrvatska opstojnost dovedena je u najozbiljniju opasnost. Nemojmo samo okrenuti glavu i reći: "Babić ponovno piše gluposti i krivo procjenjuje stvarno političko stanje u Hrvatskoj". Svijet u kojem živimo jako je nesiguran i sve su promjene moguće. Već sutra ujutro kad se probudimo možemo se naći u novom svjetskom, ali i unutarnjem hrvatskom sukobu. Kao relativno mala država ne možemo utjecati na ono što će se dogoditi u svijetu, s nama ili bez nas. No, zasigurno možemo i moramo spriječiti nove Nerone u našim redovima koji pokušavaju ponovno zapaliti Hrvatsku i uvaliti hrvatski narod u još jednu tragediju koja bi neizbježno dovela do nestanka hrvatske države.

Ministarstvo Hrvatske narodne stranke i Vesne Pusić

Posebno je važno istaknuti kako to nije poziv na prosvjed protiv Republike Hrvatske kao samostalne države ili protivhrvatskih diplomatskih predstavništava koji u svijetu tumače i provode i zastupaju sveukupne interese cijelog hrvatskog društva u Republici Hrvatskoj. Ne bi to bio niti prosvjed koji usmjeren prema većini hrvatskih diplomata osobno. Osim onih za koje znamo da su bili djelatnici Udbe, a neki su sudjelovali i u prokazivanju hrvatskih iseljenika u zemljama u kojima su služili komunističku Jugoslaviju, kao što je to, na primjer bila Njemačka, gdje je Udba ubila najveći broj hrvatskih političkih emigranata. Bilo bi je to nemoguće izvesti bez pomoći djelatnika Udbe koji su se skrivali iza raznih diplomatskih dužnosti.

Kao prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske i gotovo dvadeset godina djelatnik tog ministarstva na raznim dužnostima u Hrvatskoj i u diplomaciji, tvrdim da današnje Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nije ministarstvo koje u Domovini i svijetu služi općim interesima hrvatskog društva i hrvatske države, nego da je to ministarstvo isključivo podređeno stranačkim interesima Hrvatske narodne stranke i osobnim globalnim karijerističkim željama i planovima Vesne Pusić (natjecanje za generalnu tajnicu UN-a). Prema tome, bilo kakav prosvjed pred hrvatskim diplomatskim predstavništvima, koja danas samo formalno nose ime - hrvatska, bio bi zapravo prosvjed protiv protuhrvatske i projugoslavenske politike HNS-a, Vesne Pusić i Vlade Zorana Milanovića. Njihov glavni interes je uništiti samostalnu hrvatsku državu koju smo kao narod stvorili 1991. godine. Naša je sveta dužnost da im to ne dozvolimo, kao što u Domovinskom ratu nismo dozvolili da uspije velikosrpska okupacija Hrvatske.

Ukoliko se hrvatski iseljenici bilo gdje u svijetu odluče na prosvjed ispred hrvatskih diplomatskih predstavništva, potrebno je čuvati dostojanstvo službenih hrvatskih državnih simbola, a prosvjedi trebaju biti održani u skladu s propisima država u kojima žive tj. na način na koji smo u iseljeništvu desetljećima prosvjedovali protiv komunističke Jugoslavije, tražeći pravo hrvatskog naroda na svoju državnu samostalnost.

Došlo je vrijeme da i Hrvati u iseljeništvu prekinu njihovu šutnju i počmu upozoravati svjetsku demokratsku javnost na opasnost ukidanja demokracije, vraćanja komunističke diktature i ovoga puta stvarnog građanskog rata u Hrvatskoj, što se mora izbjeći pod svaku cijenu. Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj je pokazao put.
Netko mora zaustaviti jako opasno političko ludilo koje zagovara sadašnja Vlada u Republici Hrvatskoj.

Autor: Antun Babić, www.hkv.hr

(108)