Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

JEZIK NAÅ  HRVATSKI     (22.04.2012.)

Hrvatskomu uhu ugodne hrvatske riječi

Hrvatska se diči bogatom i raznolikom duhovnom, jezičnom, folklornom i inom kulturnom
baštinom. Nedvojbeno je da ljudi oduvijek cijene, štuju i vole ponajprije svoje. Tako je i s jezikom
koji valja trajno i obogaćivati novim riječima. Ne razumijemo zašto se npr. u engleskom
jeziku smiju stvarati nove riječi za nove pojmove, a u hrvatskom pak ne smiju?

Često pojedine autore prekoravaju da rabe u svojim tekstovima novotvorenice, zastarjelice, prigodnice ili maloporabljive riječi koje navodno malo tko razumije. Ima i onih koji čak gnjevno pišu da takvim autorima treba zabraniti uporabu riječi koje ne razumiju čitatelji. Navest ćemo samo jednu riječ koja izaziva ili može izazvati prijekor.


Riječi zagana i zaganka zapisane se u Šulekovu rječniku u značenju 'problem' ("zagana, zaganka, stil. phil. problema, Problem." - Bogoslav Šulek, Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, 2., str. 1317., Globus, Zagreb, 1990.). Imajući u vidu podatke u Zoranićevim Planinama i Belostenčevu rječniku, a pod utjecajem značenja riječi zagada i záhada u zapadnoslavenskim jezicima (poljski, češki i slovački) u kojima te riječi imaju nekoliko značenja, a jedno od njih je i značenje 'problem', Šulek je riječi zagana, kao što je vidljivo iz navoda, odredio da znači isto što i internacionalna riječ problem. Iz Šulekva rječnika riječ zagana je preuzeta u Akademijin rječnik ("zagana, f. zagonetno pitańe. U Šulekovu rječniku zn. naziv: zagana, zaganka, stil. phil. problema, Problem.") - Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 21., str. 847., JAZU, Zagreb, 1973./4.).

Nedvojbeno je da je Akademijin rječnik najznačajniji i najpotpuniji rječnik hrvatskoga jezika na kojem je rađeno malo manje od sto godina, od 1882. do 1976. Akademik S. Babić o AR-u je napisao sljedeće riječi: "Za nj su ispisani svi stariji hrvatski rječnici, ali jezikoslovci baš mnogo ni u njega ne zagledaju, a o drugima stručnjacima i nestručnjacima da i ne govorimo, neki zaziru od njega već i zbog naslova, iako je AR nepresušno, neiscrpno vrelo hrvatskih jezičnih podataka za razdoblje do 1850., a i za novije." (S. Babić, Hrvanja hrvatskoga, Zagreb, 2004., str. 16.).

Zabranjivati uporabu pojedinih nedovoljno razumljivih riječi znači isto što je činila kraljevska, a zatim i komunistička vlast u prvoj i drugoj Jugoslaviji prema hrvatskoj leksičkoj baštini. I u prvoj i u drugoj Jugoslaviji svi su morali govoriti i pisati samo: kompozitor, krivično djelo, oficir, oktobar, partija, pasoš, sekretar, sudija.

Jezičnoga nasilja u doba obiju Jugoslavija bilo je premnogo - ljudi su zbog hrvatskih riječi smjenjivani, otpuštani, osuđivani, zatvarani. Dovoljno je kao potvrdu za ovo navesti slučaj dr. Ivana Šretera koji je bio osuđen na zatvorsku kaznu zato što je pacijentu u karton pod rubriku "zanimanje" upisao hrvatski izraz "umirovljeni časnik JNA" umjesto srpskoga izraza "penzionisani oficir JNA". Tko to ne zna o tom razdoblju, neka pročita npr. knjigu Taj hrvatski (priredio A. Selak, Zagreb, 1992.) ili pak knjigu S. Babića Hrvatski u političkom vrtlogu (Zagreb, 1990.).

Bez pravih mjerila


U novije doba oni koji su na vlasti uzimaju za pravo nekompetentno poučavati stručnjake, znanstvene ustanove i strukovne udruge u tom što je bolje: neću ili ne ću, sport ili šport, zdravlje ili zdravstvo: od predsjednika bivše i sadašnje vlade, ministara znanosti i zdravstva do brojnih novinara.

U doba globalnoga uprosječnjenja (mediokritetstva) izgleda da je postalo normalno da nestručnjaci savjetuju stručnjake i da oni na vlasti za savjetnike biraju osobe koje manje znaju od njih. Zapravo, svatko bi se trebao baviti poslom za koji je stručan: glazbenik - glazbom, ekonomist - ekonomijom, medicinar - medicinom, novinar - novinarstvom... Tako je i s jezikom, svi ga znaju u određenoj mjeri, ali jezikom kao strukom bave se samo jezikoslovci jer je jezikoslovlje (lingvistika) znanstvena disciplina u kojoj medicinari ne mogu odlučivati je li bolje u imenu određenoga ministarstva imati riječ šport ili sport, zdravstvo ili zdravlje. Kriteriji i vrijednosti su srozani jer da nije tako ne bi se događalo da ministri školstva u Hrvatskoj budu forenzičari, veterinari i medicinari umjesto da to budu istaknuti pedagozi.

Novotvorenice i oživljenice


Svaki mjesec u novinama se pojavljuju brojne nove riječi: bajkopisac, čarteraš, duplerica (dvije stranice u sredini novina, obično s fotografijama), javnik (javni djelatnik), kratkiš (kratki film), kravatoljubac, kupinjak (kupinovo vino), međumrežje (internet), udomitelj (obitelj ili osoba koja udomljuje dijete iz dječjega doma; osoba koja udomljuje napuštenoga kućnoga ljubimca), uspornik (ležeći policajac).

Svake godine časopis Jezik organizira natječaj za najbolju hrvatsku riječ. Prednost imaju zamjene za nepotrebne i neprilagođene tuđice, osobito engleštice (anglizmi). Neke od riječi koje su ove godine pristigle na natječaj za najbolju hrvatsku prigodnicu su: brojomat (uređaj koji izbacuje broj mjesta u redu za čekanje), odobrenica (licenca), zatipak (tipfeler), razvojnik (developer, onaj koji što razvija), bezoklijevno (promptno), daroteka (gift shop), dodirnik (touch screen), klizinica (slajd), ponovak (repriza), jušnjača (šefla), nejasnica (nejasna riječ), blaćenik (osoba izvrgnuta javnoj poruzi, osoba koju blate), iskočnik (pop up window, prozor na mrežnim stranicama koji sam iskoči), bojomet (paintball), rasprodajnica (outlet), rječarenje (rafting), sunčaljka (ležaljka za sunčanje, ligištul), spojnik (modem), nekapnica (napravica koja se utakne u grlić vinske boce, sprječava kapanje vina pri nalijevanju), cjelozrni (integralni), zapozorje (backastage), bocar (osoba koja za život zarađuje skupljajući i prodajući boce), biciklati (voziti bicikl), spojište (modem).

Ove godine pripala je Šandoru Dembitzu prva nagrada dr. Ivana Šretera za riječ zatipak (tipfeler), Eduardu Begu - druga nagrada za riječ nekapnica, te Martini Kobaš - treća za riječ dodirnik (touch screen).


Ne razumijemo zašto se npr. u engleskom jeziku smiju stvarati nove riječi za nove pojmove, a u hrvatskom pak ne smiju? Po čem je to engleski bolji od hrvatskoga? Engleski jezik kao i engleštice (anglizmi) ne štete hrvatskomu jeziku ako ne uzrokuju promjene u njegovoj strukturi i sustavu, ako ne potiskuju izvorne hrvatske riječi, ako ne stvaraju nepotrebnu dvojezičnost, mješavinu tzv. anglokroatizama ili ako ne zaprječuju leksičko i rječotvorno stvaralaštvo kakvo postoji u književnom (standardnom) jeziku.

Prigodom uporabe engleskih pa i drugih stranih riječi ponajprije treba ispitati ne narušavaju li tuđice leksički i slovnični (gramatični) sustav hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika te postoji li domaća istovrijednica za posuđenicu. Kad se pojavi novi pojam, treba mu dati i novu odgovarajuću riječ. Najprije se poseže za značenjski slobodnom riječju u suvremenom standardnom jeziku ili se u skladu s njegovim tvorbenim zakonitostima tvori nova riječ. Ako to nije moguće, poseže se za zastarjelicom kojoj se daje novo značenje. Treća mogućnost je posuđivanje riječi iz nekoga od dijalekata materinskoga jezika i prilagodbi dijalektalne riječi zakonitostima standardnoga jezika na svim razinama (morfonološkoj, tvorbenoj, sinatktičko-semantičkoj...). Četrvrta mogućnost je posudba iz kojega srodnoga slavenskoga jezika i kao posljednja mogućnost jest posudba iz nesrodnoga jezika.

Engleski i hrvatski nisu srodni jezici. Zato postoji potreba da se engleske i druge strane riječi zamjenjuju hrvatskima. Tako su činili i čine i u drugim jezicima: francuskom, njemačkom, češkom, slovenskom, litavskom, estonskom..., naravno i u hrvatskom. Bilo kojoj tuđici ne treba davati prednost ako postoji dobra domaća istovrijednica. Čuvajući i njegujući vlastiti jezik, čuvamo i njegujemo bogatstvo jezične i kulturne raznolikosti svijeta. Nije svaka novotvorenica ili domaća zastarjelica dobra. One nisu obvezne ni za koga. Novotvorenice i oživljenice dobro su došle u jeziku ako imaju stručno obrazloženje, književnojezičnu tradiciju i ako ih općinstvo prihvaća.

Ako netko ne prihvaća neku riječ, to pak ne znači da je riječ loša i da ju treba obvezatno zabraniti ili ismijati. Osim toga svaki autor ima pravo na svoj autorski stil. Ako čitatelju ne odgovara kako pišu pojedini autori, onda ih ne treba ni čitati. Isto činimo kada nam se ne sviđa neki televizijski program. Ne gledamo ga ili mijenjamo kanal. Ako se znanstveno-strukovne ustanove ne budu bavile nazivotvorjem (tvorbom naziva) za nove pojmove i ako se bude nepromišljeno uzimalo nazivlje iz drugih jezika, tada će književni (standardni) jezik izgubiti svoju polifunkcionalnost.

Maja Bratanić, znanstvena savjetnica u Institutu za hrvatski jezik i jezikovlje, o tom kaže sljedeće: "(...) terminološka je djelatnost u Hrvatskoj u prevelikoj mjeri prepuštena prevoditeljima ili individualnim inicijativama područnih stručnjaka. Nazivlje je još uvijek raspršeno po različitim institucijama, a terminološki rad nekontroliran. Rad Hrvatskoga zavoda za norme i norma-rječnici koje on objavljuje slabo su poznati i razmjerno teško dostupni javnosti pa se stječe dojam da se odvija u svojevrsnoj samodostatnoj izolaciji." (Što je nazivlje? Jezična politika i terminološko planiranje // Jezična politika i jezična stvarnost. Zagreb, 2009., str. 610.).

Hrvatska leksička baština


Ruski pisac A. I. Solženjicin (11.12.1918. - 3.8.2008.), dobitnik Nobelove nagrade za književnost, objavio je 1990. god. rječnik nefrekventnih (maloporabljivih) riječi (Ruski rječnik jezičnoga proširivanja). Izdala ga je Akademija znanosti SSSR-a. Nitko ne gleda na te riječi kao na neke čudnovate ideologeme prošlosti. U Rusiji je objavljen i školski (R. P. Rogožnikova / T. S. Karskaja: Školski rječnik zastarjelih riječi ruskoga jezika, Moskva, 1996.) i običan rječnik zastarjelica. U Francuskoj i dalje izlazi časopis 'Put' koji rabi u svojim tekstovima stari ruski pravopis, sastavljen prije revolucije.

U Hrvatskoj, nažalost, nema sličnih. Bilo bi dobro i korisno izdati rječnik zastarjelih riječi (barem jedan svezak) na osnovi Akademijina rječnika za one koji čitaju staru književnost i uopće kao spomenik hrvatske leksičke baštine. U takvu bi rječnik morala biti i riječ zagana zbog koje je nekima muka u želudcu kad ju čuju ili vide pa malo nedostaje da ju proglase ustaškom. A kamo onda smjestiti Petra Zoranića, Ivana Belostenca, Bogoslava Šuleka i druge koji su znali za tu i slične riječi, i to davno prije nas.

Nekada unitarizam - danas globalizm


Prijašnja jugoslavenska unitaristička (inernacionalistička) politika sliči sadašnjoj etnojezičnoj i kulturnoj europskoj globalizaciji (europeizaciji): jedna država (SFRJ : EU) - jedna nacija (Jugoslaven : Europljanin) - jedan nacionalni jezik (srpskohrvatski : engleski). Unitarizam je isto što i globalizam: ignorira razlike među narodima i rješavanje narodnih problema vidi u sveopćem uzajamnom etnolingvokulturnom izjednačivanju (asimilaciji) - u brisanju etničkih, kulturnih, psiholoških, tradicijskih, državno-organizacijskih, jezičnih i drugih razlika među narodima.

Unitaristička i globalistička politika teži tomu da ljudi različitih narodnosti zaborave svoje korjene: bili su prinuđeni gledali iste televizijske serije (Od Triglava do Vardara, Kamiondžije, Žikina dinastija : Big Brother, Ljubav na selu, Ples sa zvijezdama...), jesti istu unificiranu hranu (ćevabdžinica : McDonald's), pušiti iste cigarete (Vardar, Morava, Ibar, Drina, Neretva, Drava, Opatija... : Marlboro, Winston, Camel...), piti ista pića (Cezar, Trenk... : Coca-cola, Sprite, Fanta, Whisky...), slušati istu, većinom američku popularnu glazbu, te čitati slične knjige...

Opet je u modi kao i prije geslo "bratstva i jedinstva", ali sada s narodima Europske unije. Opet nastaje jedan globalnounitaristički svijet, ali ne kao priznavanje ili njegovanje etnolingvokulturne raznolikosti nego svijet jednoga opet izvana nametnutoga rješenja. Postupno se mijenja identitet, a jezičnokulturna baština sve više ide u zaborav, kao što su npr. zastarjelice. Moramo uvijek imati u vidu da je jezična unifikacija jeftina i nažalost vrlo funkcionalna.


Za hrvatski jezik, ali i druge jezike tzv. malih naroda, karakterističan je masovan unos stranih riječi, uglavnom engleskih. Za Hrvatsku je to navlastito karakteristično od 1990-ih godina. Dok su u 19. st. strane riječi u Hrvatsku dolazile većinom iz europskih jezika, danas su to riječi iz američkoga engleskoga. Jezikoslovci predlažu uporabu postojećih riječi ili stvaranje novih hrvatskih istoznačnica, oživljavanje i uvođenje, gdje god je to moguće, starih naziva umjesto postojećih. Počela čistunstva, koje možemo primijetiti, itekako se mogu opravdati potiskivanjem i zatiranjem prava na nacionalni književni jezik od doba Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, pa sve do SFRJ.

Težnja za čistoćom trajna je značajka hrvatskoga jezika koji je tijekom svoje duge i teške povijesti bio izložen snažnim utjecajima drugih kultura i jezika. Jezično čistunstvo u hrvatskom jeziku jedan je od načina očuvanja i utvrđivanja vlastitoga etnojezičnoga identiteta. Sadašnja etnojezična odvojenost jest svojevrstan oblik obrambenoga otpora na novi agresivni val globalizacije. Pojava nacionalne odvojenosti ima svoju postojanost: povijesno narodno pamćenje koje je bilo izloženo etnolingvokulturnomu izjednačivanju (asimiljaciji) sposobno je dugo vrijeme ispunjavati etnozaštitnu funkciju.


I na koncu, Hrvatska se diči bogatom i raznolikom duhovnom, jezičnom, folklornom i inom kulturnom baštinom. Nedvojbeno je da ljudi oduvijek cijene, štuju i vole ponajprije svoje. Tako je i s jezikom. Hrvatski jezik jest i biti će na prvom mjestu sadašnjim i sljedećim naraštajima koji će ga znati braniti od svih nasilja koja mu prijete sada i u budućnosti jer je vlastiti jezik potvrda našega postojanja i trajanja.

Artur Bagdasarov (Moskva) / Milan Nosić (Rijeka)
Hrvatsko slovo, 20.04.2012


 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU