|
Rumunjski novinar, pisac i povjesničar Cristian Cealera, koji živi i radi u gradu Constanti, znači na obalama Crnoga mora, objavio je do sada tri knjige naslovljene "
Legende o Crnome moru" (Legendele Marii Negre).
Knjige su pune zanimljivih tekstova o prošlosti Dobrudže, gradovima na Crnome moru, trgovcima i raznim narodima koji su ovdje prolazili, trgovali, osnivali kolonije, gradili crkve itd. Zanimljivo za nas je to da se među raznim tekstovima nalaze i oni koji govore o Dubrovčanima, trgovcima na Dunavu.
|
Pozornost nam je posebno skrenuo tekst o Dubrovčanima, danas pomalo zaboravljenim trgovcima na Dunavu.
Naime, danas je manje poznato da su Dubrovčani nekoliko stotina godina vodili intenzivnu trgovačku aktivnost u rumunjskoj pokrajini Dobrudži. Prema riječima autora, Dubrovčani su putovali kopnenim putovima između Dunava i Crnoga mora, od Silistre do Babadaga i od Tomisa do Harsove ili Cernavode, prodajući i kupujući robu (kožu i stoku) kroz sva naselja pokrajine Dobrudže.
Poznato je da su Dubrovčani, cijenjeni trgovci i moreplovci, uživali veliko poštovanje u trgovačkom svijetu. To i ne čudi obzirom da je Dubrovačka republika izazivala divljenje u tadašnjem svijetu, a divljenje i zanimanje za njezinu bogatu prošlost, povijest, diplomaciju, kulturu i naravno umijeće trgovanja izaziva i danas.
U trgovačkoj Europi srednjeg vijeka, kojom su dominirali Genovežani i Mlečani, mala republika, latinskog naziva Ragusa - odnosno Dubrovačka republika, borila se uspješno za trgovački monopol na kontinentu. Godine 1358., Zadarskim mirom, Venecija se obvezuje ustupiti teritorije u Dalmaciji ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku I. Tako on službeno postaje vladarom Dubrovnika, ali dopušta da isti postane neovisna republika.
Nakon godine 1458., Dubrovačka republika, zahvaljujući izvanrednim diplomatima, uspjela je isposlovati povlastice i izuzeća za trgovanje u svim provincijama Otomanskog carstva, uključujući i Dobrudžu. Od druge polovice stoljeća XV. još se više pojačala prisutnost Dubrovčana na području između Dunava i Crnoga mora. To je razdoblje vrhunca razvoja i gospodarskog prosperiteta, a više od dva stoljeća Dubrovčani će imati intenzivnu trgovačku aktivnost, što dokazuju brojni pisani izvori.
Saveznici Osmanlija, postali su redovita nazočnost u srednjovjekovnoj Dobrudži, uvijek prisutni na kopnenim cestama, od Silistre do Babadaga ili od Kiustenge do Hirsave ili Bogazchioi (Cer navoda). Kupuju vosak, med, žitarice, ali trguju i kožama ili živim životinjama, govedima i ovcama. Oni ne podižu posebna naselja u Dobrudži, ali imaju trgovine u svim važnijim gradovima i sajmovima. Svake godine stotine dalmatinskih trgovaca putovalo je između Dubrovnika i Dobrudže, vrlo velik broj ako se uzme u obzir da je Dubrovačka republika u XV-XVI. stoljeću brojila oko 30.000 stanovnika i da je glavni grad republika, Dubrovnik, zapravo imao oko 5.000 stanovnika.
Godine 1640. Dubrovčani su poslovali vrlo unosno u Silistri, Varni, Babadagu i Čiliji. Sredinom stoljeća XVII, turski putnik Evlija Čelebija prikazuje Dubrovčane kao one koji su kontrolirali trgovinu u Babadagu. Prema njegovim riječima, ovdje je bilo 390 dućana, najviše latinskih. Nekoliko desetljeća kasnije, talijanski putnik Matteo Gondola, piše da su postojale katoličke crkve Dubrovčana u Silistri i Babadagu te da su također činili male zajednice u Isaccei, Ismailu, Tulcei ili Chilia.
Još jedan dobrudžijski grad u kojem piše da su Dubrovčani bili brojni je Rovato! Identitet i položaj ovog grada još uvijek izazivaju žestoke polemike među stručnjacima. Jedna od opcija bila bi Rasova, koja je u srednjem vijeku bila sajam u procvatu, s većinskim rumunjskim stanovništvom.
Vidimo da su Dubrovčani bili nazočni u velikom broju, ponajprije zbog trgovine. Bili su cijenjeni i poštovani o čemu svjedoči i činjenica da ih je rumunjsko-bugarski car, doduše prije što je Dubrovnik postao republikom, Asan II. u 13. stoljeću nazvao omiljenim i vrlo vjernim gostima i dodijelio im brojne privilegije na ovim prostorima. U 18. stoljeću utjecaj dubrovačkih trgovaca postupno opada na dunavskim i crnomorskim prostorima. Godine 1808. Dubrovačka republika gubi svoju neovisnost jer biva asimilirana od strane velikog Francuskog Carstva Napoleona Bonapartea. No dobrudžanska priča Dubrovčana je preživjela i kada putujemo velikim gradovima na Crnome moru, tržnicama ili ulicama punim starih kuća, možemo lako zamisliti glasove dubrovačkih trgovaca koji pozivaju svoje kupce da kupuju njihovu robu.
Maria Latchici, Hrvatska grančica
Priredila D. Gaupp
|
