1. PROLOG
U Tuđmanovu znaku
Kad je rijeÄ o politiÄkim procesima koji su unatrag tri godine doveli do uspostave i punog meÄ‘unarodnog priznanja hrvatske države, tada u prvom redu treba voditi raÄuna o politiÄkim snagama koje su postojale na hrvatskoj pozornici, te o pojedincima koji su na sve Å¡to se dogaÄ‘alo imali presudan utjecaj. MeÄ‘u njima će ime dr. Franje TuÄ‘mana, utemeljitelja i voÄ‘e Hrvatske demokratske zajednice te predsjednika Hrvatske u razdoblju njezina državnog ustanovljenja i meÄ‘unarodnog priznanja, bez ikakve sumnje biti ono ime kojim će biti oznaÄeno i po kojem će naraÅ¡taji do konca svijeta pamtiti ovo razdoblje hrvatske povijesti.
Stoga je razumljivo i to da su se svi politiÄki Äimbenici, kako u Hrvatskoj i na teritoriju raspadajuće Jugoslavije, a isto tako i Å¡irom svijeta, od Washingtona do Moskve, i od Bonna do New Yorka i Pekinga, u razdoblju 1989.-1992. morali prema pojavi dr. TuÄ‘mana nekako odnositi. Hrvatski povjesniÄar, general pa robijaÅ¡ zbog hrvatstva u Titovoj Jugoslaviji, postao je za jedne kamen zaglavni, a za druge kamen spoticanja u stvaranju demokratske Hrvatske, ovisno o tome kako je tko tu buduću Hrvatsku zamiÅ¡ljao. Mnogi bi bili sretni da TuÄ‘mana nije bilo, mnogi su se dugo nadali da će ga eliminirati iz politiÄke igre, pokuÅ¡avajući njemu i nacionalnom pokretu kojem je doÅ¡ao na Äelo na razliÄite naÄine oduzeti legitimitet, legalitet i bilo kakvu vjerodostojnost.
U odnosu prema imenu i pojavi dr. TuÄ‘mana i Hrvatske demokratske zajednice, kojoj je on od poÄetka bio na Äelu, i za Äije je utemeljenje najzaslužniji, prelamao se je u javnosti cijeli spektar politiÄkih pogleda, strujanja i interesa. Prema njemu svatko je, volens-nolens, zauzeo odreÄ‘eno stajaliÅ¡te – od vodećih generala Jugoslavenske armije do vodećih stranaka, politiÄkih Äimbenika i istaknutih pojedinaca u Hrvatskoj i drugim republikama tadaÅ¡njeg SFRJ.
Ako bi se htjele sve, inaÄe vrlo raznorodne, politiÄke snage odnosno politiÄke struje i orijentacije u Hrvatskoj i bivÅ¡oj Jugoslaviji koje su bile za Hrvatsku “zainteresirane†pojednostavljeno razvrstati, onda bi se moglo zakljuÄiti da su godine 1989., kada je nastao HDZ, uz TuÄ‘manovu (hadezeovsku) postojale joÅ¡ dvije znaÄajne politiÄke opcije u Hrvatskoj i bivÅ¡oj Jugoslaviji: federalistiÄko-unitaristiÄke i velikosrpske snage, te stranke „hrvatske opcije“.
FEDERALISTIÄŒKO-UNITARISTIÄŒKE I VELIKOSRPSKE SNAGE
“Za sve vrijemeâ€, rekao je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo TuÄ‘man u izvješću Saboru 28. prosinca 1991., “od uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj do donoÅ¡enja Ustava Republike Hrvatske, a osobito od poÄetka ove godine, neprestano nam je prijetila otvorena opasnost, pa i najveća pogibelj, od dogmatsko-komunistiÄkih, jugo-unitaristiÄkih i velikosrpsko-hegemonistiÄkih snaga. One su djelovale odvojeno, ali su se i udruživale i sjedinjavale u protimbi svakoj hrvatskoj nacionalnoj i državotvornoj ideji, a pogotovu oživotvorenju državne suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.
Vodeći raÄuna o odnosima snaga u bivÅ¡oj SFRJ, a imajući na umu meÄ‘unarodne Äimbenike, s obzirom na politiÄke prilike u Europi i u svijetu, mi smo i prije i nakon proglaÅ¡enja naÅ¡ega Ustava, razboritom politikom, nudili politiÄko rjeÅ¡enje jugoslavenske državne krize. Nudili smo nacrt saveza suverenih država, hoteći izbjeći žrtve krvoprolića i ratnog razraÄunavanja.
Nasuprot naÅ¡im prijedlozima, na brojnim sastancima u PredsjedniÅ¡tvu SFRJ, i na sastancima predsjednika republika (odnosno predsjednika predsjedniÅ¡tva republika), da se samo mirnim i demokratskim putem mogu postići pravedna i trajna rjeÅ¡enja, nama je – najprije zbog pokuÅ¡aja restauracije komunizma, a zatim radi ostvarenja ciljeva velikosrpske imperijalistiÄke politike – nametnut rat s razarajućim posljedicama kakve ne pamtimo ni iz drugog svjetskog rata†([vidi ovdje i na svim daljnjima mjestima na kojima nije oznaÄen izvor TuÄ‘manovih izjava, nego je oznaÄen rijeÄju isto: Dr. Franjo TuÄ‘man: ZNA SE – HDZ u borbi za samostalnost Hrvatske, Zagreb, 1992.).
KomunistiÄke vlasti u Hrvatskoj svoj su “odgovor†na sve agresivniju velikosrpsku politiku Slobodana MiloÅ¡evića naÅ¡le u ideji “jugoslavenske sintezeâ€, iza koje je kao eksponent stajao onodobni Å¡ef Saveza komunista Hrvatske Stanko StojÄević, s cijelom lepezom kolega, od Ive Družića preko Celestina Sardelića do najliberalnijeg od njih, Drage Dimitrovića. StojÄević je u Beogradu imao moćnog zaÅ¡titnika Antu Markovića, odnosno golemi aparat jugo-režimskih snaga, koje su sve do pojave Slobodana MiloÅ¡evića imale golemu politiÄku i tvarnu moć. Tim je snagama glavna vrijednost bila Jugoslavija, a mislile su da će nju najbolje braniti i Äuvati ako budu Äuvale socijalizam, jednopartijski komunistiÄki sustav, “bratstvo-jedinstvoâ€, pa i, makar formalne, republiÄke granice.
Sam Ante Marković bio je jugounitarist koji je htio Jugoslaviju oÄuvati Äak i pod cijenu brisanja republiÄkih granica. Njegov je plan bio Jugoslaviju donekle demokratizirati, promiÄući pravo graÄ‘ana da, u prvom redu kao “Jugoslaveniâ€, odluÄuju o “budućnosti zemljeâ€. Takvu orijentiranost htio je utvrditi time Å¡to će uz pomoć zapadnoga kapitala i puÅ¡tajući drugim republikama i pokrajini Kosovo da i dalje žive dijelom na raÄun Hrvatske, kako ne bi bankrotirale, izvući “zemlju†iz dugogodiÅ¡nje gospodarske krize. Njemu je, s jedne strane, lojalna bila i Partija i Armija, s druge strane imao je zapadnu, osobito ameriÄku, pa i njemaÄku potporu (Hans-Dietrich Genscher bio je kućni prijatelj Markovićeva ministra vanjskih poslova, po podrijetlu Hrvata, kao Å¡to je i Marković, Budimira LonÄara). Marković s MiloÅ¡evićem nije ulazio u sukobe, za prava saveznom politikom pljaÄkane Hrvatske nije se javno zauzimao, za Kosovo se nije brinuo, a s tadaÅ¡njim predstavnicima Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije uglavnom se dobro razumijevao.
S tim u svezi dr. TuÄ‘man je, govoreći jednom prilikom o borbi Hrvatske za samostalnost, rekao: “Za svoju politiku nismo dugo vremena imali potpore niti u svim drugim republikama, niti u meÄ‘unarodnim Äimbenicima. (…) Mi nismo mogli raÄunati na zaÅ¡titu i pomoć glavnih meÄ‘unarodnih Äimbenika, jer su oni svestrano podržavali reformski program Ante Markovića za održanje Jugoslavije. Za tu i takvu jugoslavensku politiku, a ne samo za memorandumsku velikosrpsku politiku, stvarna je i glavna opasnost bila hrvatska politika stvaranja samostalne i suverene Hrvatske†(iz Izvješća podnesenog Saboru 28. prosinca 1991., isto).
Jugoslavenski nacionalisti
U Hrvatskoj su na pozicijama takve politike, koja je bila izrazito antinacionalistiÄka, osim kad je posrijedi bio jugoslavenski državotvorni nacionalizam, taj sljednik Orjune (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), bila i skupina osoba okupljenih u UJDI-ju (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu), Äiji su protagonisti bili dr. Branko Horvat (kojega je ujdijevski orijentirani tjednik Danas svojedobno htio gotovo nasilu uÄiniti nobelovcem), dr. Žarko Puhovski i joÅ¡ nekolicina intelektualaca ljeviÄarske, praksisovske, unitaristiÄke orijentacije. Oni su svoju “jugoslavensku inicijativu†htjeli proÅ¡iriti po cijeloj Jugoslaviji, u Äemu su imali samo djelomiÄna i privremena uspjeha, a na osobite poteÅ¡koće naiÅ¡li su u Beogradu, gdje je MiloÅ¡ević sve viÅ¡e uÄvršćivao svoju vlast, istodobno se, proklamiravÅ¡i “pravo svih Srba da žive u jednoj državiâ€, obraÄunavajući s titoistiÄkim ‘ustavobraniteljima’ (misli se na Ustav iz 1974.), avnojevcima i tzv. demokratskim jugoslavenima.
Sve jugoslavenski orijentirane snage, tj. snage za koje je kao država bila prihvatljiva, a to znaÄi i željena, samo Jugoslavija, bile su potpuno iskljuÄive prema bilo kakvoj ideji suverenih nacionalnih država, osobito suverene ili Äak samostalne hrvatske države (sintagmu “nezavisna hrvatska država†gotovo nitko nije se usuÄ‘ivao javno niti izustiti). Iznova ustrojiti Jugoslaviju bio je cilj mnogih.
(Zanimljivo je da je godine 1989. dr. Slaven Letica, tada na sve strane hvaljen kao autor knjige Četvrta Jugoslavija u jednom od svojih nebrojenih napisa predlagao da se naziv države “SFRJ†što prije izmijeni u “SRJ†(Savezna Republika Jugoslavija). To se tada nije dogodilo, ali se dogodilo ove, 1992. godine, kada je Srbiju s adoptiranim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom, udruženu sa Srbiji jedino preostalom Crnom Gorom, tako nazvao – Slobodan Milošević!)
Tri Jugo-opcije: Milošević – Kadijević – Marković
No, meÄ‘u jugoslavenski usmjerenim snagama postojale su ipak velike razlike. Velikosrpsko-hegemonistiÄka struja, odana MiloÅ¡eviću, mislila je prijetećim, puÄistiÄkim mitinzima, poput onoga u Titogradu i Novom Sadu, slomiti tzv. “republiÄke etatizme†i tako faktiÄno ujediniti i podložiti sve republike, a republiÄke vlasti dovesti u iskljuÄivu orbitu Beograda. MiloÅ¡ević je htio, u skladu s Memorandumom SANU, oÄuvati Jugoslaviju, vjerojatno bez Slovenije, prekrojiti unutarnje granice tako da stvori veliku Srbiju sa zapadnom granicom od Virovitice do Karlobaga, a s južnom na Gevgeliji. Zagreb bi tada mogao “birati†hoće li dragovoljno, u skladu s “pravom naroda na samoodreÄ‘enje do odcjepljenjaâ€, ostati u tako ureÄ‘enoj “Jugoslaviji†ili pak tako okljaÅ¡trenu Hrvatsku “separisati†od “Jugoslavijeâ€.
Druga struja, jugo-komunistiÄka, bliska generalima i admiralima, napose Kadijeviću, Brovetu i dijelu KOS-a [KontraobavjeÅ¡tajna služba JNA], vrÅ¡ila je politiÄke, obavjeÅ¡tajne i druge pritiske i igre, držeći da će tako “odvratiti†dezintegracijske snage od daljnjeg labavljenja federacije. Ta je struja, kao Å¡to se poslije i pokazalo, imala cijelo vrijeme u rukavu adut “vojne intervencijeâ€, za kojim je viÅ¡e puta htjela posegnuti kao za krajnjim sredstvom, ali su ju meÄ‘unarodne prilike (dokinuće komunistiÄkih sustava u istoÄnoeuropskim zemljama, napose demokratski procesi u Sovjetskom Savezu te pad Ceausescua u Rumunjskoj koncem 1989., odnosno “Pustinjska oluja†protiv Iraka poÄetkom 1991.) od toga najviÅ¡e odvraćale. Ta je struja svoj politiÄki izraz poslije naÅ¡la u formiranju Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju (SK-PJ).
Treća, integralno jugoslavenska, struja bila je “demokratsko-reformistiÄkaâ€, a svoj je politiÄki izraz tražila u Savezu reformskih snaga Ante Markovića. Takvu koncepciju zastupali su svi oni politiÄari, intelektualci i državni službenici koji su shvatili da se Jugoslavija, s obzirom na jake dezintegracijske naboje i jaÄanje nacionalne svijesti kod svih naroda, može održati jedino ako se saÄuva mir, te ako se povedu razgovori i pregovori u kojima bi svatko poneÅ¡to dobio, a od neÄega odustao. Njihov cilj bila je nova nagodba jugoslavenskih naroda, u prvom redu nova hrvatsko-srpska nagodba pod kapom “druÅ¡tvenih reformiâ€, “demokratizacijeâ€, “ljudskih prava†i “tržiÅ¡ne privredeâ€. Stoga su te snage nastojale potisnuti nacionalne i nacionalistiÄke tendencije, podsmjehujući se nacionalnim svetinjama, veliÄajući nadnacionalni kozmopolitizam, “ekumenizamâ€, i promiÄući u medijima ideju “slobodnih i ravnopravnih pojedinacaâ€, “ljudskih prava i slobodaâ€, a osobito nudeći svijetle gospodarske perspektive i oÄekujući da će rjeÅ¡avanjem pitanja standarda i socijalnih problema radnika postići to da se ljudi ne okreću naciji, nego materijalnom napretku i potroÅ¡aÄkom mentalitetu, Å¡to bi omogućila reformirana i “demokratizirana†Jugoslavija.
Svim otvoreno jugoslavenski orijentiranim snagama TuÄ‘man je, postavÅ¡i Äelnikom hrvatskog nacionalnog pokreta, bio trn u oku. Njegov politiÄki program, u kojem se tako odluÄno zastupao hrvatski nacionalni interes, ruÅ¡io je antihrvatske izmiÅ¡ljotine i mitove, kako u domovini, tako i u svijetu, posebno srpske notorne laži o “milijun Srba pobijenih u Jasenovcuâ€, i uopće teÅ¡ku optužbu o tobožnjoj genocidnosti hrvatskoga naroda. TuÄ‘manov program sve je viÅ¡e okupljao, izmirivao i mobilizirao hrvatski narod u domovini i Å¡irom svijeta, te je stoga bio rak-rana na biću jugoslavenske ideje, jer je ta ideja mogla živjeti samo u obrnutom odnosu: kao parazit ili kao udav na tijelu hrvatstva.
Puna usta “demokracije†– prazno srce Kroacije
I represivno oÄuvanje Jugoslavije vodilo bi u konaÄnici svome “demokratskom obratuâ€, tj. nakon Å¡to bi silom bila održana “jedinstvena Jugoslavijaâ€, vjerojatno bi, pod zapadnim pritiscima, s vremenom doÅ¡lo do “demokratizacijeâ€. To je zacijelo bio razlog da je Marković ostajao na premijerskom mjestu sve dotle dok je bilo ikakvih izgleda da se slomi hrvatski otpor i pokori Hrvatska; nadajući se da će u konaÄnici maknuti i MiloÅ¡evića te dovesti “mekÅ¡u†vojnu garnituru u vrh JNA, a Å¡to bi mu omogućilo, uz strane zajmove, da provede politiÄke i gospodarske reforme, ublaži nezadovoljstvo “narodaâ€, nametne anacionalne koncepte budućnosti i time Jugoslaviju saÄuva za vjeÄnost.
Stoga je razumljivo da je u redovima hrvatskih nacionalnih snaga, u prvom redu u HDZ-u, vladala gotovo veća (dugoroÄna) bojazan od onih koji su inzistirali na pukoj nadnacionalnoj “demokracijiâ€, koji su “punim ustima demokracije†prikrivali srce prazno Kroacije, a puno Jugoslavije, nego od represivnih snaga. Pogotovu kad se uzme u obzir Äinjenica tko je sve najednom poÄeo propagirati “demokracijuâ€. Vjerovalo se naime da cijeli narod nikakva sila viÅ¡e ne može pokoriti, te da glavna pogibelj dolazi od onih mudrijih, koji bi Jugoslaviju htjeli obnoviti politiÄkim putem, a takvih je i u Hrvatskoj bilo vrlo mnogo, premda su najÄešće navlaÄili simpatiÄne krinke, da ih se teže raspozna. Nacionalne snage stoga su u pravilu otklanjale vjeru u sva nastojanja da se pokuÅ¡a stvoriti koalicija s tzv. demokratskim snagama u Srbiji, a protiv vladajućih komunista kojima je na Äelu bio MiloÅ¡ević.
Da se treća Jugoslavija doista skrivala iz anacionalno shvaćene “demokracijeâ€, može se potkrijepiti citatima brojnih izjava, poput ove koju je jedan od najdemokratskijih Srba dao ujesen 1989.: “Ja verujem da će se u budućnosti Jugoslavija ponovo ujediniti, i to kroz jednu demokratsku stranku. Ali – prethodno mora da se raspadne ova danaÅ¡nja Jugoslavija, koja nije demokratski utemeljena. (Mirko KovaÄ, u interviewu omladinskom listu Iskra, Split/Zagreb, 16. listopada 1989.)“
S tim u svezi povjesniÄar TuÄ‘man iznio je jednom prilikom sljedeću pouÄnu paralelu: “PoÅ¡to je doÅ¡lo do hrvatsko-srpskog sporazuma, odnosno stvaranja Banovine Hrvatske, demokratska srpska opozicija, koja je dotad suraÄ‘ivala s hrvatskim nacionalnim pokretom, kaže knezu Pavlu: ZaÅ¡to ste dali toliku autonomiju Hrvatima i toliki teritorij Banovini Hrvatskoj? Mi im nikad ne bismo toliko dali. (vidi TuÄ‘manov interview Startu od 13. travnja 1991.)“
Stoga niÅ¡ta dobro TuÄ‘man nije oÄekivao za Hrvatsku od srpskih demokrata, niti se htio zavaravati miÅ¡lju Å¡irenom meÄ‘u intelektualnim krugovima po Hrvatskoj: da Hrvatska svoje nade treba polagati u jaÄanje demokracije u Srbiji, koje bi dovelo do ruÅ¡enja Slobodana MiloÅ¡evića. TuÄ‘man je viÅ¡e puta znao reći da su “i karaÄ‘orÄ‘evićevci i obrenovićevci, i srpski radikali i srpski demokrati, ma koliko se meÄ‘u sobom ‘klali’, uvijek bili i ostali ujedinjeni u jednoj, velikosrpskoj idejiâ€.
Nezaobilazni Å uvar
MeÄ‘u državotvorno-jugoslavenski orijentiranima bio je i dr. Stipe Å uvar, tadaÅ¡nji Älan te predsjednik PredsjedniÅ¡tva CK SKJ [Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije]. No, za razliku od ujdijevske orijentacije, koja je naginjala spoju “demokratizacije†i jugoslavenstva, pa i uz cijenu brisanja ili zanemarivanja republiÄkih granica, Å uvar nije imao sluha za demokraciju, pogotovu ne za nacionalnu slobodu i suverenost, niti je bio za uvedbu viÅ¡estranaÄkog politiÄkog sustava. Bio je uvjereni Jugoslaven, premda doduÅ¡e nije popuÅ¡tao ni pod pritiscima da se ukinu, relativiziraju ili izmijene republiÄke granice (Å¡to bi bilo u prvom redu na Å¡tetu Hrvatske, s obzirom na kninski nacionalizam koji se već tada sve otvorenije podjarivao iz Beograda). Bio je komunist titoistiÄko-avnojskoga kova, jer je u takvoj politici vjerojatno vidio jedini naÄin oÄuvanja i općega i privatnoga “statusa quoâ€, a kao obrazovan Äovjek vodio je brojne bojeve “protiv nacionalizma†i straÅ¡io nacije njima samima, tvrdeći da će “nacionalistiâ€, ako im se to dopusti, izazvati sukobe i krvoprolića te razbiti Jugoslaviju.
“U Jugoslaviji imaju Å¡anse samo one politiÄke partije koje će biti integrativne i zadržati ono Å¡to je naÅ¡e revolucionarno nasljeÄ‘e. (…) Ako sadaÅ¡nji Savez komunist ne bude sposoban za integrativnu ulogu, on će se raspasti. Ali, mi ćemo se onda boriti za novi SK, a SocijalistiÄki savez će u svakom sluÄaju ostatiâ€, ocjenjivao je Å uvar, potpuno pogreÅ¡no, “lijeve†perspektive koncem 1989. (“PolitiÄka borba vodit će se na socijalnom planuâ€, Komunist, 29. prosinca 1989.).
Kao takav, Å uvar je uživao veliko povjerenje u redovima tzv. Jugoslavenske narodne armije, osobito u oÄima generala Veljka Kadijevića, koji je Ävrsto držao kormilo vojne sile u svojim rukama. I Å uvar i Kadijević popuÅ¡tali su MiloÅ¡eviću i Äinili ustupke kada ne bi bilo druge, valjda radi “mira u kućiâ€. Poznato je da je za jednu sjednicu CK SKJ Å uvar bio najavio da će “popu [tj. MiloÅ¡eviću] reći pop, a bobu bobâ€, ali to ipak nije uÄinio, navodno pod pritiskom Kadijevića. Na poÄetku kninske pobune Å uvar je opozvan kao predstavnik Hrvatske u PredsjedniÅ¡tvu SFRJ na izvanrednoj sjednici Sabora 24. kolovoza 1990., a na njegovo mjesto doÅ¡ao je Stipe Mesić. No Å uvar se definitivno “proslavio†kada je objavio feljton pod naslovom “Hrvatska kao božja država anno Domini 1991.â€, u kojem, držeći se svojih starih, jedino njemu i sliÄnima omiljenih “temaâ€, piÅ¡e da u TuÄ‘manovoj Hrvatskoj vladaju – hrvatski “nacionalizam†i posvemaÅ¡nji “klerikalizam†(Borba, 28. studenoga – 4. prosinca 1991.). Bilo je to onih dana kada je Hrvatska bila suoÄena s gotovo totalnom agresijom JA [Jugoslavenska armija] i Srbije, i kad su neki pomiÅ¡ljali da se neće uspjeti obraniti.
General Kadijević sve je uÄinio da oÄuva Jugoslaviju, svim raspoloživim sredstvima, ali je “uspio†samo to da je zagazio u krvavi boj protiv hrvatskog naroda, dokraja posrbio “svoju†Jugoslavensku armiju te otiÅ¡ao u doživotni zloÄinaÄki nemir praćen bijesnim i prezirnim pogledima onih koji su sve dotad iza njegovih leÄ‘a iÅ¡Äekivali da Armija sprijeÄi raspad Jugoslavije, pokori “secesionistiÄke†republike i omogući prekrajanje “unutraÅ¡njih†granica u smislu stvaranja velike Srbije.
Zdravko Gavran/Kako su rušili Tuđmana/Hrvatsko nebo -1-
|
