Razlog: trajno Mostovo iritiranje većinskoga dijela koalicije, sumnjičavo propitkivanje bilo kojega poteza koji dolazi od strane HDZ-a, svojevrsna manija proganjanja i duboko usađena predrasuda da su svi hadezeovci i svi uopće koji nisu Most – u stvari lopuže.
Na toj lako čitljivoj podlozi Most se i bio pozicionirao u Vladi, tražio i dobio mjesta (ministre) s kojih se može nadzirati represivni aparat, što je HDZ teško progutao i nastavio gutati, čekajući (ne)strpljivo da Most sam uleti u zamku. Što se i dogodilo. One tri ruke u zraku na sjednici Vlade (i četvrta izvan dvorane) likovno su djelovale kao dizanje ruku u znak predaje, što je Orepić, navodno ljubimac žena, shvatio tek kada se vratio doma i trgnuo se, pa sa svoga računala pozvao narod na ulice. I doista, mnogi su sljedećega jutra izišli na ulicu i otišli na posao ili u dućan.
Što se dogodilo s Mostom? Nikako da premosti svoje utopističke ideje, opusti se i ušeta u realpolitiku koja jest kakva jest i kakva je bila od početka svijeta. Koliko god mi je žao, jer sam jezgru poznavao iz doba njezine prve mladosti, sada, s odmakom, promatram Most kao dobitnika na lutriji koji se u novom, blaženom stanju počinje ponašati iracionalno i ubrzo ostane bez novca. S nešto manje inata, s elastičnosti koju ne treba poistovjećivati s odricanjem od temeljnih stajališta, znači partnerskim odnosom u kojemu se gdjegdje i popušta ne samo zbog mira u kući, Most je mogao omogućiti dugoročnu stabilnost Vlade, toliko potrebnu u ovim (i svakim) vremenima. Stabilnost Vlade desnoga centra kojemu po svjetonazoru pripada. A nije. Žao mi je naroda, što bi rekao biskup (sada u miru) Bogović, žao mi je jer je narod već bio pomislio da se ne može ponoviti što je već vidio, relativno zadovoljan da ima hrvatsku Vladu, a ne šarenu i nenarodnu, te će se stvari kretati nabolje ne samo u financijskom smislu.
I sada smo tu gdje jesmo.
U prvim svibanjskim danima Hrvatska je nalik Las Vegasu: kockari i hazarderi sjede za stolovima, neki kamenih lica s neznatnim smiješkom zadovoljstva kojim daju na znanje da imaju dobre karte, uz njih bleferi neproničnih očiju s laganim grčem oko usana, neki su igrači već otišli u hotelsku sobu iz koje se čuje pucanj. Na obližnjem ruletu svi se žetoni stavljaju na broj sedamdeset šest, vlada dolična napetost.
No, pustimo metafore i slične literarne fore jer je riječ o politici a ona nije umjetnost – kako god joj neki tepali – nego tek umješnost prevođenja kaosa u mirnije stanje nadziranih nemira. A nemirni možemo biti kako god se sadašnja situacija razvila. Ako se Plenković kockao i ako nema karte za koje tvrdi da ih ima, onda je to (privremeno) neugodno i vodi do novih izbora koji ne moraju imati nezgodan ishod, štoviše, ali u međuvremenu obećavaju velike turbulencije. Klipsanje s manjinskom Vladom ne drži vodu u duljim relacijama, stvara velik prostor za ucjene i mešetarenja „podupiratelja“ Vlade u Saboru, pa ni jedan potez Vlade ne može biti čist i – štono bi se reklo – vjerodostojan, ni jedna reforma ne može biti nego samo forma.
Trijumf pupovačkih Srba?
Dok su stvari s HNS-om nejasne, možemo ustvrditi da je u ovom trenutku jedino razvidan trijumf pupovačkih Srba koji će za svoje usluge tražiti veliku nagradu u obliku mjesta potpredsjednika Vlade i još većega nego do sada masovnog pozicioniranja u državna tijela, u institucije hrvatske države koju od srca vole i ljube. Upravo to je od njih i tražio četnik Vučić (na beogradskom sastanku s Pupovcem i Stanimirovićem), a raspad koalicije HDZ-a i Mosta otvorio im je prostor da učine što Vučić želi bez dodatnoga napora i prenemaganja o lošem položaju srpske manjine. Možda dobiju i dio represivnoga aparata kao u dobrom dijelu dvadesetoga stoljeća, to jest vrate svoju žandarsku baštinu u Hrvatskoj.
Ako tako ne bude, jer nije posve vjerojatno da bude, svakako će tražiti silna i visoka mjesta u Ministarstvu kulture, budući da su oni – za razliku od Hrvata – svjesni što kultura znači i kako se hrvatska kultura razara, kako se od nje krade i kako lako Držić i Gundulić postaju srpskim piscima, što već i jesu, uvršteni u „Deset stoljeća srpske književnosti“ (ili dvadeset, nisam siguran). I do sada su, bez visokih mjesta u kulturi, preko HAVC-a i sličnih ustanova, frljićevskih pozorišta, nakladničkih podmetanja i tiskovina poput „Novosti“, ali i drugih koje nemaju otvoreni srpski (ali imaju otvoreni jugoslavenski) predznak terorizirali hrvatski narod uz blagoslov lijevih i kunktatorskih desnih opcija, a možete si zamisliti kako će biti nadalje. Ako stvari ostanu kako sada stoje.
Idu im na ruku i „europska“ kretanja, doslovna moljakanja iz Bruxellesa da Beograd uđe u Uniju po žurnom postupku, a koliko je daleko EU spremna ići pokazuje idiotska izjava povjerenika za proširenje Johannesa Hahna da je „Srbija lider u dobrosusjedskim odnosima“ nasuprot „zapaljivim izjavama u regiji“ – i to nakon što je četnik Vučić u danima komemoriranja Jasenovca izrekao o Hrvatima više gadosti nego i jedan srbijanski političar u povijesti.
Vraćam se HNS-u koji se skrovito nudi i daje vrdoljakovski bekrijske dvosmislene izjave. Nakon što se ta neznatna i mutna stranka godinama i godinama šlepala na leđima SDP-a i sisala mu krv, sada kada tijelo na kojemu je parazitirala i samo plovi prema neznatnosti - HNS traži novoga „domaćina“ u obliku HDZ-a, što pravi, stari i čvrsti hadezeovci ne će moći svariti i – ako do bolesne simbioze dođe, pružit će ogorčen otpor. Inače se može dogoditi veliki povratak Vesne Pusić na mjesto ministarke vanjskih poslova, gospođe koja je s prozora svoje kancelarije vidjela agresiju Hrvatske na BiH .
Sve su mogućnosti otvorene, i autonomaškom IDS –u je u stvari svjedeno tko je na vlasti u Hrvatskoj, ako ne dira njihovu vlast u Istri gdje im je opasniji SDP od HDZ-a. “Sestrinska stranka“ HSS odnedavno je postala podružnicom lijeve klateži i stavila sebi konjske naočale, pa su joj širi vidici postali nepoznatima, a u Desno (Trebarjevo) više ne zalazi. Tu nema partnerstva, racionalniji je čak i Živi zid.
Nelagodno okruženje i izvlačenje ljudskih resursa iz Hrvatske
I sve bi te političke igre bile zabavne da drugorazredna država Hrvatska nije u nelagodnom okruženju i da ostali svijet ne daje znakove opasne sumanosti, bliski i daleki. Znači, na istoku imamo susjede iz pakla koji nam rade o glavi, preko Save je velikim dijelom na genocidu nastala republika srpska koja u danom trenutku djeluje bočno, Muslimani drže za vrat onaj dio hrvatskoga naroda koji se nalazi u FBiH, na zapadu je Slovenija koja tradicionalno paktira s Beogradom, postavlja žice i maltretira putnike, na sjeveru Mađarska koja inamolskom aferom drži Hrvatsku u šahu, na jugu Italija zbog koje Hrvatska ne može (ne smije) proglasiti gospodarski pojas, a dalje na europskim prostranstvima ostala Europska unija koja kao da je Hrvatsku primila samo u dopisno članstvo, kao da je Hrvatska treće prase kojemu se mogu prodavati lošiji proizvodi ali zato po višoj cijeni, zemlja u kojoj europske banke gule Hrvate visokim kamatama i niskim prijevarama, te na druge beskrupulozne načine, iz Hrvatske se izvlači novac lukavim metodama i – što je najgore – izvlače se ljudi, obrazovani ljudi , liječnici, inženjeri, informatičari , majstori.
Tako Europska unija u čije se fondove uzdamo u projektima, stvara Hrvatski fond iz kojega ona sama izvlači ljudske „resurse“ čije je školovanje u Hrvatskoj bilo skuplje od svih dosadašnjih unijskih potpora. Istodobno, tiskovine i ustanove u Europi – od Francuske, Njemačke do sada brexitske Engleske snažno navijaju za petu kolonu u Hrvatskoj i staju na njezinu stranu u svim podmetanjima, primjerice u jezičnoj sferi, ali i u izmišljenoj fašizaciji Hrvatske. A budući da svi putevi vode u Rim, i Vatikan se potrudio da malo zagorči život najkatoličkijega naroda u Europi mješovitom komisijom sa SPC-om, skandaloznom komisijom kojom vrijeđa hrvatski narod i sprječava kanonizaciju Alojzija Stepinca. Dokaz da „vani“ Hrvatsku smatraju drugorazrednom državom je i nastavak (završetak) arbitraže o granici Slovenije i Hrvatske, i to bez Hrvatske koja je arbitražu proglasila ništetnom. No tko nju pita.
Istodobno, a da to zemaljski Hrvati nisu ni opazili, ruski zrakoplovi lete nad Hrvatskom u okviru Sporazuma o otvorenom nebu koji je u novoj situaciji upravo perverzan i opasan, dok na tlu naoružavaju Srbiju, a u gospodarskom su smislu već odavno gospodari republike srpske u BiH. Imaju duge prste i u Crnoj Gori koju su pučem, uz pomoć Srba naravno, pokušali skrenuti od NATO-pakta, imaju svoje mešetare na cijelom Balkanu, a u nebalkanskoj Hrvatskoj osobito ih intrigira hrvatsko more.
Ukratko, položaj Hrvatske je nezavidan, a nesklono okruženje samo je jedna strana medalje. Druga je strana unutarnje prirode. Ni jedna vlast u Hrvatskoj nije (isprva iz objektivnih razloga, rat itd.) obavila čak ni površnu lustraciju, čak ni onda kada joj je EU dvama rezolucijama naložila da to učini, da se obračuna s totalitarnim komunističkim sustavom i njegovim repovima, njegovim kadrovima. Zato su kadrovi mogli podignuti repove i iz otvora ispod njih sijati smradne fekalije po državi hrvatskoj, njezinim simbolima, po vrijednostima hrvatskoga naroda i njegovim osjećajima – bez pravoga otpora dosadanjih garnitura koje su ili njima bile srodne te ih zaplotnjački podupirale, ili nisu imale političke volje da ih maknu s javne scene.
Pravu, jedva prikrivenu vlast u Hrvatskoj u ovom trenutku ima klatež koja je premrežila sve institucije i uporno, polujavno i javno, radi protiv Hrvatske, ili je svakako radila u komunističkom sustavu i svojim je tadanjim poslom i danas zadovoljna. Na svim razinama. Ilustracija: postalo je posve prirodno da se na sudu pojavi bivši udbaški odnosno SDS batinaš a sada profesor na Fakultetu političkih znanosti Ante Barišić, pojavi kao svjedok protiv Tomislava Karamarka i hladnokrvno govori o svojoj „službi“ koja je podrazumijevala vezanje mladih ljudi za radijatore, te na pitanje gdje su dokumenti koji uptužuju Karamarka vrlo jasno kaže da je sve dokumente o Trsu i sličnim progonima katoličke mladeži osamdesetih – predao svršetkom toga desetljeća organima sigurnosti JNA. I takav čovjek onda mirno išeće iz zgrade suda... Zašto je predao dokumente „organima“ JNA u trenutku kada je već bilo bjelodano što će se dogoditi, nije li to bio doprinos i dodatak „spiskovima“ koje će JNA upotrijebiti kada „za sedam dana pregazi Hrvatsku“, i kako bi se proveli ljudi s popisa da je završilo po jugoslavenskom, srbijanskom scenariju - nije teško pretpostaviti.
Pa eto, kada se radi ta reforma obrazovanja koja treba obuhvatiti i visoko školstvo, nije li prirodno da se propiše i koji kadrovi mogu a koji ne mogu podučavati današnje studente na fakultetima, poglavito na fakultetu koji proizvodi buduće novinare i političare.
No kada smo kod katoličke mladeži, trideset tisuća mladih ljudi u Vukovaru vraća ponešto nade.
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
|
