Ne ću dalje, samo spominjem da je uoči Uskrsa objavljena knjižica s razmišljanjima uglednih hrvatskih znanstvenika koji vjeruju a da nisu vidjeli. Ono što su vidjeli baveći se raznolikim prirodnim znanostima vodilo ih je sve više prema Bogu, prema razjašnjenju svemira i njegova postanka umom i duhom Svevišnjega, prema zaključku da je sve na što su naišli u istraživanjima previše inteligentno zamišljeno da bi bilo slučajno. I još jedna dvojba koja to možda i nije – je li se Bog nakon stvaranja (velikoga praska) udaljio misleći da je njegova misija završena. Jest, sve se savršeno odvijalo do jedne točke, ali onda se morao vratiti budući da su nastale teškoće u vrlo važnoj fazi. Zato je još nekoliko puta intervenirao: prvi put kada je vidio da evolucija nikako ne uspijeva oblikovati razumno biće na Zemlji, drugi put kada mu se učinilo da ljudi predugo žive, pa im je s otprilike osamsto godina kao do tada, odredio stotinu i dvadeset, treći put kada su i u tako skraćenom vijeku postali toliko pokvarenima da ih je morao „poništiti“, ali bijaše milosrdno nedosljedan (Noa), i četvrti put kada se, već očajan, u obliku čovjeka dao žrtvovati ne bi li ispravio narav ljudsku i uputio ju prema dobru.
Glede prve intervencije, podsjećam na moj naoko znanstveno-fantastični roman „Ur“ koji bi netko mogao nazvati svemirskim satirikonom – ispod amaterskih konstrukcija ipak sam ponešto dotaknuo, u što me uvjeravaju razmišljanja suvremenih znanstvenika. Je li na čudesnoj Zemlji došlo do genetske pogreške u etičkoj komponenti, jesu li oni kojima je Bog dao da budu gospodari Zemlje nositelji razornog sjemena. I ključno pitanje na koje sam dao podosta jasan odgovor: zašto je Bogu bilo toliko stalo da stvori inteligentno biće – a to se dogodilo prije svega trideset tisuća godina najviše! Jesmo li mi na neobjašnjiv način potrebni Njemu kao što je on nama, jesmo li mi ili i cijeli naš svemir neuron neshvatljivo velikoga, inteligentnog organizma, s tim da je glede čovjeka nešto pošlo po krivu i došlo do pojave nesavršenosti u Savršenom.
Četvrta je intervencija završila smrću i uskrsnućem, patnjom i novom svjetlošću, najuzbudljivijom pričom u povijesti čovječanstva. Je li pripomogla da se narav čovjekova promijeni, da barem bude manje zla, a više dobra?
Mučenička smrt Hrvata iz sela Gore
Baš na Veliki petak preslagivao sam knjige na policama i našao jednu koju sam svojedobno prelistao. Gotovo fotomonografija 145. brigade Hrvatske vojske koja se borila na Banovini, uglavnom dečki iz zagrebačke Dubrave. Ipak ima i teksta, a jedan mi je privukao pažnju jer bijaše Veliki petak, kažem, a opisana je u knjizi strašna, mučenička smrt nepoznatoga Hrvata iz sela Gore, civila, čovjeka koji je mučen i razapet.
„U malom ograđenom prostoru naizgled stariji muškarac. Tog nesretnika smo našli razapetog na tlu. Ruke su mu bile kao Kristu na križu raširene, a oko zapešća urezala se žica vezana za klinove zabijene u tlo. Vrhovi prstiju kao da su ostrugani, noge su bile razmaknute, a na njima nagorene gumene čizme, koje su kao i ruke klinovima pribijene o zemlju. Klinovi su bili zabijeni pored peta s vanjske strane stopala. Glava mu je bila odrezana, sva iznakažena kao da je namazana nečim masnim, izgleda da su mu derali kožu, a nalazila se među razdvojenim koljenima. U ustima su bile jedva prepoznatljive njegove genitalije. Oči iskopane, onako zjape kao da nikada nisu bile oči nego samo rana, jezika čini se da nema, bez ušiju je. Nos kao da je otrgnut, vide se oštećene kosti lica, nije rezano, čupano je, kliještima ili čime, možda je tako i jezik završio – te sve nagoreno. Kroz prsa proboden veći klin. Rana na prsima je velika, izgleda da je napravljena sjekirom, čini se da nema srca iznutra.“
Poslije se saznalo da su nesretnika mučili i ubili pripadnici Šiltova, zloglasne bande srpskih četnika na Banovini.
Eto, to se događalo na veliki petak hrvatskoga naroda početkom devedesetih koje su čudesno završile trijumfom hrvatske vojske, uskrsnućem volje hrvatskoga naroda koji je odbio nestati iz povijesti. A kada je bilo razborito očekivati da se kazne neprijateljski zločini i zločinci - usporedo s lustracijom - sve se rastočilo, hrvatsko državno odvjetništvo i pravosuđe stali su lutati sanjivom dolinom rukom pod ruku s raznobojnim hrvatskim vlastima, papiri i dokazi držani u ladicama bajićevskim i cvitanovskim, ali je zato suđeno hrvatskim braniteljima i njihovim zapovjednicima, u zemlji i u Haagu, što se nikada nije dogodilo otkako je svijeta i vijeka.
Vidjevši što se zbiva, vojujući dio srpske manjine – proviđen amnestiranima – okuražio se i uz pomoć medija u kojima ima instalirane zastupnike zametao tragove i napokon prešao u protunapad na svim područjima Hrvatske i na svim poljima kulture osobito, osnažio veze s Beogradom i nastojao (nastoji) na destabiliziranju hrvatske države s perjanicom u obliku Pupovčevih srpskih „Novosti“ kojima je u dosluhu s vlastima (tri glasa su tri glasa, a oni vuku sa sobom i vuku za nos i ostale manjine) dopušteno vrijeđati Hrvatsku i to njezinim novcem, što se nikada nije dogodilo otkako je svijeta i vijeka.
Ne postoji jedinstveno pravosuđe?
Sažeto: sanjiva Hrvatska nije bila u stanju suočiti se odlučno s bliskom prošlošću devedesetih, nije u stanju suočiti se sa sadašnjošću, s nešto daljom prošlosti suočava se na način nepovijestan i uvrjedljiv za većinu hrvatskoga naroda, a k tomu dodaje i opasne „novotarije“ poput rodne ideologije koja bi trebala biti budućnost, a ne će biti. Naime, iskustvo kaže da se trenutno, glede te komične ideologije, nalazimo na samom početku devedesetih odnosno u obrani, ali da će koju godinu poslije trijumfirati vrijednosti od kojih je zdrav razum najveća. Kada se to dogodi, trijumfirat će i konvertiti, narod će ih milosrdo ostaviti ili dovesti na vlast, a oni će opet pronaći način da narodu napakoste.
Glede hrvatskoga pravosuđa koje je na tako niskim granama da dodiruju blatno tlo: postoji ona latinska Locus regit actum, to jest zločin se prosuđuje po zakonima mjesta gdje je izvršen. Jesu li se zločini nad Vukovarom, zločini u Ovčari, uopće neprijateljski zločini počinjeni u Hrvatskoj sudili u Hrvatskoj, ne, nego u Beogradu (farsa sa suđenjem za Ovčaru), u Haagu (na zločinačkom sudu), u samoj Hrvatskoj vrlo malo ili nimalo, za devedeset i pet posto zločina nad Hrvatima nikada nitko nije odgovarao, nisu se podizale optužnice ili malo, izlika je bila da su zločinci nedostupni ali nisu raspisivane međunarodne tjeralice, nije se radilo baš ništa. Hrvati su bili dostupni, pa je s njima lakše.
Smišljena je i lukava praksa kojoj je cilj da Hrvati budu pošto-poto osuđeni za nedokazane zločine, pa ako je sud u jednom gradu oslobodio Hrvata, onda je viši sud presudu poništio i odredio da sudi drugi sud – u drugom gradu. S tim je locus regit actum još jednom poništen, pa imamo svjež primjer Marijana Živkovića kojega sud u Vukovaru oslobađa, ali „pravosuđe“ prebacuje slučaj u Pulu. Ondje valjda vlada neko drukčije pravo nego u Vukovaru, a notorno naše (?) pravosuđe s pravom drži da će Hrvata Živkovića u Istri osuditi. I nije to prvi slučaj, a u ovom se i ne radi o sumnji na zločin, nego o skidanju ćiriličnih ploča u Vukovaru, kojima ondje nije mjesto. U zaključku: time je rečeno, urbi et orbi, da ne postoji jedinstveno hrvatsko pravosuđe, nego se ono bitno razlikuje od područja do područja naše domovine, što je skandalozno.
Prošlost i arhivi
U suočavanju s prošlošću, ne onakvom kakvo je prezentirano u zaključcima komiteta, zaključcima koje ne priznajem, jer su pisani crvenom bojom, ponešto bi mogao pomoći i Beograd u kojemu su arhivi iz Hrvatske, iz mnogih razdoblja. Beograd ih ne želi vratiti. Beograd to može, može i nastaviti sa svojom zlokobnom regionalnom jurisdikcijom, može se s lakoćom miješati u unutarnje posle hrvatske države izravno ili putem SDSS-a, njegovi dužnosnici mogu lutati Hrvatskom i govoriti nove i stare laži, pa zašto ne bi mogao odreći Hrvatskoj pravo na hrvatske arhive.
„Argument“ Beograda je da „Hrvatska želi zarobiti istinu“, a da ju ne bi zarobila, Beograd drži zarobljenima arhive ne samo iz NDH nego i druge, jer bi štošta isplivalo na svjetlost dana, očito nepovoljno za Srbijance i Srbe općenito, za jugoslavensku historiografiju štetno i sramotno. U svakom slučaju, Hrvatska ne može dopustiti da Srbija uđe u EU prije nego vrati arhive, kao što joj ne može dopustiti da uđe prije no što se razjasni sudbina nestalih hrvatskih ljudi, a tu je naravno i pitanje granica i ratne odštete. No ključno je pitanje hoće li se Hrvatsku uopće išta pitati, što otvara i pitanje možemo li mi napokon imati vlast koja ne će dopustiti da ju se ne pita. (Usput: iz zarobljenih beogradskih arhiva ipak je ponešto procurilo u zadnjim desetljećima, i to zahvaljujući korumpiranim čuvarima.)
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
|
