Zašto i u drugim područjima, pogotovo u gospodarstvu, nismo tako uspješni kao u sportu? Jedan je od glavnih razloga što u sportu nema privilegija, s kim god se Hrvati natjecali natječu se svojim sposobnostima, a ne inferiornošću, sluganstvom i podaništvom.
Sjajni Borna Ćorić prije nekoliko dana pobijedio je Švicarca Federera, prvog na ATP ljestvici i vjerojatno najboljeg tenisača u povijesti. A trijumfirao je zato što nije igrao kao servilni hrvatski političar koji, na primjer, stalno slavi Europsku uniju, a u njezinim gospodarskim i drugim natjecanjima Hrvatska koju vodi redovito gubi i uvijek je na pretposljednjem ili posljednjem mjestu. I dok ništa nema od hrvatske suverenosti u ponižavajućim odnosima sa svijetom u takvim odnosima vrhunski su hrvatski sportaši potpuno suvereni, suveren je njihov talent i neporeciva nadmoć nad drugima. U stvarnom i metaforičkom značenju, oni su država, hrvatska država, uvažavana, poštovana, rado viđena u elitnim natjecanjima. Pogledajte i počujte stotine tisuća i milijune hrvatskih nogometnih i drugih navijača – oni tu suverenost i nadmoć iz sportskih ekipa i pojedinaca prenose u svoje navijanje.
Ništa toliko ne govori o samosvijesti i samopoštovanju jedne države kao ponos njezinih stanovnika, a svako malo tim nas ponosom tako reći cijelo stanovništvo ispune hrvatski sportaši na međunarodnim natjecanjima.
Pogubni uvozni lobi u Hrvatskoj cvate zbog ove logike moćnih europskih država koju štiti politički teror – što će vama proizvodnja mlijeka, mesa, kukuruza, pšenice, jagoda, namještaja, posuđa i mnogih drugih proizvoda (među njima čak i slame koju uvozimo!) kad svega toga mi imamo napretek pa uvezite i kupujte naše. Da mogu, te bi se države, u dugoj povijesti navikle na dominaciju i izrabljivanje svojih kolonija, i u sportu poslužile sličnom logikom – što će vama Janica, Ivanišević, Čilić, Ćorić, Blanka, braća Sinković, nogometna, rukometna, vaterpolska reprezentacija... kad mi toga imamo napretek pa gledajte nas i uživajte u našim vještinama.
Istina, bogati europski i svjetski nogometni, rukometni, košarkaški drugi klubovi mogu kupovati naše igrače, ali njihov osjećaj da svojom igrom oduševljavaju neku zajednicu istinski postoji samo kad igraju za hrvatske reprezentacije. Prema svojim klubovima u inozemstvu naši se igrači drže po načelu – ti meni novac, ja tebi talent, a u reprezentacijama, gdje je novca neusporedivo manje, svoj talent “troše” po načelu – domovino, ja tebi ljubav, ti meni ljubav.
Radujemo se njihovim dobrim igrama i u Realu, i u Barceloni, i u Juventusu, i u američkim košarkaškim klubovima, ali naše su emocije prema njima najprirodnije kad igraju za Hrvatsku. Za razliku od političara, oni vani prodaju sebe i zarađuju, političari prodaju hrvatska nacionalna bogatstva i gube. Kad igraju, oni nas ne mogu obmanjivati frazama kao političke i druge elite u društvu, njihove su sposobnosti ogoljele do samih sebe i takve vidljive. Profesionalni frazeri grade sebi spomenike očekujući da im narod vjeruje, a da ne vidimo što su to učinili i za što su zaslužni, sportašima možemo vjerovati samo po onome što vidimo.
Vidi se i kad pokušaju frazirati, na primjer, kad nogometaši nepostojeći prekršaj spektakularnim padom, frazom tijela, pokušaju prikazati kao stvarni, pa ih suci kažnjavaju. Po svemu tome oni su u iskrenim, nepatvorenim, neglumljenim doticajima s navijačima i s narodom. Takvi, vrhunski hrvatski sportaši uzor su u radu, u komunikaciji s publikom samo onim što znaju i imaju, a ne s onim što bi značili po nekoj moći koja je izvan tih vrijednosti. Takvi, razlikuju se od gotovo svih javnih osoba koje se služe upravo takvom moći.
Pojavi se na televiziji ili u novinama, i ti si već mit, slikaj se ovdje ili ondje, laktaj se u politici, ogrni se plaštem mitova koji se zovu estrada, književnost, kazalište, slikarstvo i druge umjetnosti – i imat ćeš “moć” i “ugled” već po “autoritativnosti” tih mitova. Sportaši nemaju takvu moć, nego samo onu koju pokažu i koju vidimo, zato su milijuni uz naše nogometaše na SP-u u Rusiji.
Milan Ivkošić, Večernji list
|
