Nikoga ovdje nema / Tamnice da me riješi; / Nema ni
moga dragoga, / Bolno da srce tješi.
Zapada u blag drijemež, u kojem joj
se priviđaju slike vjenčanja (goluban, golubica). No
ubrzo nastupa buđenje:
Je l' istina il' samo san? / O san je, san! / Sve je ko i prije,
/ Utjehe mi nije, / Sve je samo san.
A tko bi tu uznemirenu mladicu i
tješio?! Otac, razapet između službe caru
austrijskomu i vojevanja s nadmoćnim Osmanlijama?
Majka, očeva desna ruka i potpora u svakoj, pa i u
ratnoj, nevolji? Ona se i sama sprema dignuti u zrak
grad da ne padne u ruke neprijateljima. Dragi, koji
se ne može ni "kandidirati" za njezinu ruku dok se
ne dokaže u boju - u kojem dokazatelji obično ostaju
bez glave? Čamila je tako sama među ratnicima, u
nesigurnom gradu koji će brzo prijeći u
neprijateljske ruke. Ako se dublje zamislim nad tim
bezizlaznim prizorom, kada mlada Jelena radije
odabire smrt od drage ruke nego da dopadne mučenja i
iživljavanja u neprijateljskom taboru, razumijem
zašto tuguje što joj niotkuda ne dolazi nikakva
utjeha, što "utjehe joj nije". A i što bi
je moglo utješiti? Pa premda je svaka utjeha po svoj
prilici prolazna, ljudi u potrebi ipak za njom
čeznu, čeznu da je dobiju, ali ne od bilo koga, da
netko primijeti njihovu želju za utjehom, za
blaženjem, ali ne bilo tko. Željni su utjehe od
nekoga bliskog, nekoga kojem vjeruju, tko se neće
samo razbacivati praznim riječima.
Jer utjeha i znači
ublažavanje nečije žalosti, smirivanje nečije
duševne boli, pa je jasno da to može pružiti samo
osoba empatijski povezana s nevoljnikom, a ne neki
površni frfljavac. Tješiti znači smirivati
komu tugu razgovorom, otvaranjem izlaza iz teške,
naoko često i bezizlazne, situacije. Ako ozbiljno
shvaćam što to znači, onda mi se čini da je
tješenje posvemašnje uranjanje u situaciju
osobe koja vapi za utjehom, za blizinom osobe kojoj
vjeruje, za bivanjem s takvom uzdanicom kad ju je
snašla nevolja. Pokušaj pronalaženja izlaza upravo
unutar onoga rastera koji je toj nesretnoj osobi
blizak i primjeren, koji će nju samu potaknuti da u
sebi probudi želju za izlaskom iz "bunara", čini mi
se jedinim ispravnim pristupom, jer ako ičije
rješenje osjeti kao nametnuto, ništa od utjehe.
Promašit će i utjeha i tješitelj. Jer tješiti koga
znači i obradovati ga, okrijepiti ga, ili - još
bolje - (nesvršeno) okrepljivati. Zašto se i
utješna nagrada zove tako, utješna?
Zato da čovjeku koji u nagradnoj igri ili natječaju
nije dobio ništa ublaži žalost zbog nedobitka, da ga
bar malo razvedri (na neki način utješi).
I glagol tješiti i imenica
utjeha upućuju, kao na svoj izvor, na pridjev
tih. Etimolog Petar Skok i navedeni glagol i
navedenu imenicu izvodi iz praslavenskoga korijena,
odnosno njegova prijevojnog oblika, *teh-. Naravno,
tako onda i njihove izvedenice: tješitelj (osoba
koja tješi), tješiteljica (ženska verzija), pridjev
utješan. Glagol može biti i povratan,
tješiti se, što znači smirivati vlastitu tugu,
no ipak je to nešto posve drukčije nego tješiti
nekoga. Čovjek pritom ne tješi sam sebe razgovorom,
više se sam pred sobom opravdava (tješim se, moglo
je biti i gore). Ako tješenje potječe od
pridjeva tih, pogledajmo što njega
karakterizira, kakav to treba biti čovjek da može
utjehu pružiti drugomu.
Tih (lat. quietus)
jest onaj koji je bez buke, kojemu je buka (i u
doslovnom značenju i u prenesenom značenju strke i
zbrke) strana, koji ne zalazi u bučna društva niti
sam buku stvara, koji je uvijek nekako prigušen,
slabo ga se čuje, koji miruje, koji se ne svađa, ne
izaziva konflikte, koji je krotak i skroman, koji je
umjeren i blag. Potpuno je jasno da samo takva
osoba i može žalosnoj i/ili razočaranoj osobi
upućivati iskrene riječi utjehe, jer joj želi dobro
kao samoj sebi, želi toj osobi ublažiti, a ako je
moguće i potpuno odagnati, tugu - ukratko, pružanje
utjehe shvaća kao pružanje prijateljske ruke da
nevoljnik ponovno prispije u puno zdravlje i dobro
raspoloženje, da opet bude bodar i poletan, da sve
opet može raditi s voljom, da - osnovno i najvažnije
- opet zadobije svoj duboki mir (u duši), bez kojega
ionako ništa ne može raditi kvalitetno, bez kojega,
konačno, ne može kvalitetno ni živjeti.
Slovenci imaju vrlo zanimljiv glagol
koji znači tješiti. To je tolažiti. Prasl.
*toliti i znači tješiti, a on potječe iz ie.
baze *tel-, što znači mučati, biti tih,
šutjeti. Približit ćemo se već poznatijem terenu ako
se sjetimo svnjem. stilli, što je dalo
njem. still, tih, miran. Dakle,
tješitelj mora biti u prvom redu i sam miran u
sebi da može utješiti, a to znači
umiriti koga drugoga. I u hrvatskom postoji
glagol koji je sličan ovom slovenskom. To je glagol
utoliti, npr. žeđ, glad. I on u krajnjoj liniji
znači: dovesti u mir, umiriti, udovoljiti gorućoj
želji, ugasiti je do mirnoće. Ta želja može biti za
jelom i pićem, a može biti i seksualna. I ona se u
svojem zadovoljavanju penje do vrhunca, eda bi se,
utoljena i utažena, smirila, a što je zadovoljenje
nego ispunjen povratak u mir?! Netom spomenutom
glagolu značenjski je blizak i glagol tažiti,
koji također znači miriti, tješiti, blažiti.
I riječ talac, kojega mi
znamo samo kao nemoćnog aktera talačke krize
(oteta čovjeka koji otmičarima služi da ispune neki
svoj cilj), ima veze s prasl. *toliti.
Talac je najprije bio zalog i zavjet, zaštitnik,
onaj koji je svojom prisutnošću i životom jamčio,
tj. mirio, umirivao, tješio onoga koji mu je bio
povjeren. Uloge su se, eto, stubokom promijenile. No
u lingvističkom talogu i opet caruje uspostava
mira kao ispunjenje glavnoga cilja, bez obzira
na danas drukčije podijeljene uloge.
Plovimo između scila i haribdi,
batrgamo se. No evo nas na kraju puta do mirne vale,
gdje je "more kako uje", stoji, miruje; gdje je
bonaca (tal. bonaccia), tišina na
moru, maina (od tal. ammainare,
spustiti), utiha, tihodnevlje, dnevi tihi.
Dok je more na otvorenom bilo uzburkano, dok je vani
puhao vjetar, mirna uvala pružila je i brodu i
čeljadi sigurno utočište. Kako smo u njega ulazili,
počelo se bonacati, stišavati. Kad je sve
tako tiho, istim se glagolom kaže i kad po
bonaci idete brodom uz obalu i tučete hobotnice
ostima. Kad se počne bonacati, vjetra potpuno
nestane, nema ni bave. Bava je
talijanizam koji je ušao u regionalni dalmatinski
idiom za povjetarac, lahor, lagano strujanje zraka
koje utječe i na stanje mora. Po mreškanju dotad
mirne pučine ("kako uje") vidi se da se zrak
pomaknuo, da je počeo strujiti. Jer jao si ga tebi
ako te snađe vrijeme da nema "ni bavice ni ćuha".
Tada je i "jidro kako krpa". Premda se izraz "bava
od vitra" može smatrati tautologijom, on - osim
meteorološkoga značenja - ima i preneseno značenje i
tada označuje raspoloženje. Kad se kaže: dobra
ti je bava jutros, znači da si jutros dobro
raspoložen, da si dobre volje. I bonačina, uvećanica
od bonace, dobro služi i kao usporedba. Kad se kaže
da tko hoda kao na bonačinu, znači da se vuče
lijeno, satrveno, da se jedva miče.
A tišina? Ono stanje bez
zvuka da se i muha čuje? Onaj posvemašnji mir u duši
koji ništa ne može poremetiti? Ona ima samo svoje
predjele i zakutke. Mirne, skrovite, urotničke,
supružničke, ljubavničke. Ona ima cijela carstva,
cijele svjetove (tišine), ona je nadahnuće za
pjesme, eseje, svjetonazorske knjige (zadnja te
vrste bila mi je izvrsna Knjiga tišine Sare
Maitland). Za tišinom su tragali mnogi, a
pronalazili je tek rijetki. Sretni.
Tiho, o tiho govori mi jesen. /
Šuštanjem lišća i šapatom kiše. / Al zima srcu
govori još tiše. / I kada sniježi, a spušta se tama,
/ U pahuljama tišina je sama. (D. Cesarić)
Piše: Nives Opačić
Vijenac 522, 6.3.2014. |
