U cjelini, bez ideoloških namaza, donosi sliku
političkih i ratnih događaja u Hrvatskoj, što je
novost u odnosu na cjelokupnu jugoslavensku
komunističku historiografiju, koja je nesmetano
nastavila živjeti i nakon demokratskoga prevrata i
obnove hrvatske državnosti poslije 90-ih godina u
samostalnoj hrvatskoj državi.
Ljetopisac je zabilježio gotovo sve
važnije događaje vezane uz NDH, od hrvatskoga
ustanka, razoružavanja jugoslavenske vojske i utrke
s vremenom da se prije ulaska Nijemaca u Zagreb
proglasi hrvatska državna neovisnost. Sve te
događaje popratio je reakcijama njemačke i
talijanske politike, ali i država savezničke
koalicije. Navodi i četničke otpore proglašenju
hrvatske suverenosti, te njihove zločinačke pohode
na civilno pučanstvo. Opisuje i događaje vezane uz
jugoslavensku komunističku gerilu, sabotaže i
podmetanje mina pod vlakove u kojima je od
eksplozija stradao velik broj nedužnih civila.
Postupnim ustrojavanjem oružanih snaga i oružništva
hrvatske vlasti pokušavaju uspostaviti javni red i
mir na svom državnom području.
Od mnoštva zabilježenih događaja
tijekom četverogodišnjega rata, autor posebno
naglašava dramu oko proglašenja NDH, formiranje
državnih granica i razgraničenje s Talijanima i
Srbima, slučaj puča Vokić-Lorković, te povlačenje
vojske i civila iz Hrvatske u svibnju 1945.
Kad je pak riječ o povijesnoj
prigodi za uspostavu hrvatske državnosti ljetopisac
bilježi kako je Maček, nakon beogradskoga puča 27.
ožujka, već na početku travnja razgovarao s
njemačkim diplomatskim predstavnicima o Jugoslaviji.
Ustaški poglavnik Ante Pavelić pak je 5. travnja
preko radiopostaje uputio hrvatskom narodu otvoreni
poziv na ustanak i najavio borbu za samostalnu
Hrvatsku "u kojoj će biti sve zemlje od Mure i Drave
do Drine, od Dunava do sinjega Jadranskog mora".
Hrvati su masovno reagirali na taj
poziv, a u oslobođenom Čakovcu ljekarnik Teodor
Košak objavio je 7. travnja da preuzima građansku
vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja. U noći od
7. na 8. travnja pobunili su se hrvatski vojnici u
Velikom Grđevcu kod Bjelovara, a pobunjena vojska
ušla je 8. travnja u Bjelovar i razoružala srpske
vojnike i časnike te zaposjela vojarne. Pobunu su
poduprli gradski načelnik Julije Makanac i narodni
zastupnik HSS-a Franjo Hegeduš. Oni su zajedno s
hrvatskim vojnicima proglasili privremenu vladu.
Na događaje u Hrvatskoj reagiralo je iseljeništvo, a javnu
potporu bečkih Hrvata uspostavi NDH odmah je osudio njemački ministar vanjskih
poslova von Ribbentrop i GESTAPO. Nijemci, kako navodi ljetopisac, preko svoga
izaslanika Veesenmayera pokušavaju spriječiti dolazak Pavelića na čelo države,
što Kvaternik odlučno odbija. Slijede i političke manifestacije u Zagrebu, a
članovi Uzdanice i sveučilištarci s kojima surađuje Hrvatska seljačka i
građanska zaštita 9. travnja se ubaciju u Radio Zagreb.
Ustanak se
širi po cijeloj Hrvatskoj pa se i u Crikvenici 10.
travnja pobuniše hrvatski časnici, koji pod vodstvom
Petra Milutina Kvaternika prisežu hrvatskoj državi.
Zbog toga jedna skupina srbijanskih oficira
poslijepodne upada u mjesnu poštu i ubija
Kvaternika.
U Šibeniku je poručnik Želimir Milić
pobunio hrvatsku posadu na torpiljerki i s njom otplovio u Sušak, gdje je već
bila uspostavljena hrvatska oblast.
Hrvatski je pokret posebno snažan u
južnoj Hrvatskoj, a zamjenik državnoga odvjetnika u
Splitu i pričuvni časnik Milan Luetić kad je
jugoslavenska vojska krenula iz Sinja u Bosnu
zatražio je na Bilom brigu kod Vagnja od srbijanskih
oficira da obustave pokret. U raspravi koja je
nastala Luetić je ustrijelio obojicu srpskih
oficira, a njega je pritom ustrijelio jedan od
njihovih "poslinih". To je potaknule Hrvate na
neposluh, pa se postrojba raspala.
U Splitu su ustaše također 10.
travnja sa žandarmerijskim potpukovnikom Josom
Bojićem preuzeli vlast. Istodobno je i u Zagrebu
došlo do čarkanja između zaštitara i četnika oko
vojarne u Ilici, gdje su četnici ubijali pojedine
hrvatske vojnike. Do sukoba je došlo i na Savskoj
cesti, a nakon četničkoga bijega, iz zatvora su
pušteni političkli zatvorenici koje je na njihovu
pohodu prema gradskom središtu narod srdačno
pozdravljao. Kolona pak iz središta grada oko 15
sati ubrzano se sa sveučilištarcima uputila prema
Radio Zagrebu. Krenula je utraka s vremenom kako bi
prije ulaska Nijemaca bila proglašena državna
neovisnost.
Njemačke postrojbe u to su vrijeme
bile 30-ak kilometara od Zagreba, u Dugom Selu, a u
16 sati njemačke su se izvidnice nalazile još u
Dubravi. Slavko Kvaternik je sa suradnicima i
brojnim pristašama ušao u 16 sati u radiopostaju, te
proglasio uspostavu hrvatske države. Pritom je
pozvao na održavanje reda, a pripadnike oružanih
snaga i javne sigurnosti da se prijave
zapovjedništvu i prisegnu hrvatskoj državi.
Predsjednik HSS-a Vlatko Maček odmah
je svojim pismom pozvao narod i dužnosnike HSS-a da
iskreno surađuju s novom vladom. Tako je Hrvatska u
borbi s vremenom, između 16,00 i 16,10 sati, dakle
prije ulaska Nijemaca proglasila svoju državnu
neovisnost. Nijemci su ušli u grad svojom okolopnom
divijzijom u 17,45 minuta. O toj grozničavoj utrci s
vremenom svjedoči, između ostalih, i američki konzul
u Zagrebu John James Meily, koji u svom izvješću
državnom tajniku piše o "tisućama oduševljenih
građana", koji su u Zagrebu poduprli državnu
samostojnost.
O proglašenju hrvatske državne
nezavisnosti izvijestile su švicarske radiopostaje,
a pozivajući se na njihova izvješća vijest su
prenijele i američke postaje iz New Yorka. Američka
novinska agencija Associated press (AP) u više je
navrata, iz Budimpešte i Berlina izvijestila o
proglašenju hrvatske države, te konstatirala kako
"više ne postoji srpska vojska" koju su Hrvati
razoružali. Associated press upozorava kako se jedan
dio srpske vojske povukao, te da su u tom sklopu
ostale i neke hrvatske pukovnije, koje su Srbi sad
"lukavo postavili da ginu na južnom bojištu".
Agencija konstatira da se veći dio Hrvata bori za
oslobođenje Hrvatske proglašene u Zagrebu "s
nevjerojatnim oduševljenjem". AP na kraju zaključuje
kako je proglašeno postojanje jedne nove države -
Nezavisne Države Hrvatske, s glavnim gradom
Zagrebom, nešto prije nego li su motorizirane
postrojbe Reicha ušle u ovaj grad.
Zbog svega toga zagrebački je
nadbiskup Alojzije Stepinac, poslije rata pred
jugoslavenskim komunistčkim sudom, jasno poručio
kako bi i sam bio ništarija kad ne bi osjetio bilo
hrvatskoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za
svoju državu. Stepinčevu misao potvrdio je i
američki sudac Theodor Hocke na suđenju Andriji
Artukoviću 1959. izjavivši "kako se Hrvati nikad
nisu odrekli ideala vlastite samostalne države i kad
su Talijani i Nijemci napali Jugoslaviju, hrvatski
su vođe iskoristili tu priliku i 10. travnja 1941.
proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku".
Svjestan hrvatskih težnji za
vlastitom državnom neovisnošću i Franjo Tuđman je u
veljači 1990. izjavio kako je NDH, između ostaloga,
bila i izraz volje hrvatskoga naroda za svojom
državom.
Posebne glavobolje hrvatskim
vlastima zadavala je talijanska politika, kojoj je
Hitler još 27. ožujka 1941. poručio da "Jadran
pripada Italiji". Sutradan je njemački Fuehrer
izjavio i kako nema ništa protiv madžarskih
revizionističkih zahtjeva, a što se tiče izlaska na
more kako je za to mjerodavna Italija. Njemačka će
pak poduprijeti Madžarsku u njezinim zahtjevima.
Hrvatima su još gore poruke stigle
od Vrhovnoga stožera njemačke oružane sile, koji je
višim zapovjednicima uputio privremene naputke, a u
kojima je stajalo da Međimurje pripada Madžarskoj,
te da se ustroj Bosne i Crne Gore prepušta Italiji.
Tim činom Hrvatima je ostalo da se sami izbore za
svoje državne granice, jer je Njemačka već ranije
prepustila Dalmaciju Italiji, a ovom uputom i BiH,
čime je Hrvatskoj praktično ostalo na raspolaganju
samo područje bivše Kraljevine Hrvatske i Slavonije.
U tom komadanju hrvatskih zemalja
posebno sudjeluju Srbi s hrvatskih područja, a Niko
Novaković Longo i stotinu srpskih intelektualaca
predaju talijanskom guverneru u Zadru Bartolucciju
molbu da se sva Dalmacija i Lika pripoje Kraljevini
Italiji. To isto zahtjeva i Novica Kraljević u
Hercegovini.
Osim navedenih nepovoljnih
međunarodnih okolnosti u trenutku potpisivanja
Rimskih ugovora o razgraničenju s Italijom, Hrvatska
nije raspolagala još nikakvom organiziranom vojnom
silom, za razliku od Talijana čije su postrojbe već
zaposjele jadransku obalu i njezino zaleđe. Premda
se u hrvatskoj javnosti javilo veliko nerspoloženje,
unatoč svemu, Hrvatska je sačuvala dio obale i
otoka, a nakon kapitulacije Italije, poništila je
Rimske ugovore. Unatoč protimbi njemačkih središta
moći sama je uspostavila i svoje istočne granice,
onu na Drini, a nešto kasnije i onu u Srijemu.
Zbog potpore srbijanskoj politici i
četničkim postrojbama koje su prelazile državnu
granicu i upadale u istočnu Bosnu, te hrvatskoga sve
uspješnijega otpora i vojnih pobjeda, njemački su
vojni krugovi u Beogradu i Zagrebu u siječnju 1943.
pokušali ukloniti poglavnika i ustaše s vlasti u NDH
i na njezinu području uvesti njemačku vojnu upravu.
Zahvaljujući hrvatskim naporima ni taj im pothvat
nije bilo moguće realizirati. S druge pak strane
pothvat vrijedan divljenja izveli su u rujnu 1943.
hrvatski vojnici i časnici svojom pobunom protiv
Nijemaca u francuskom gradu Villefranche, kad su
strijeljali 5 nacističkih časnika. U operaciji
gašenja hrvatske pobune ubijeno je oko sto hrvatskih
vojnika.
U hrvatskoj publicistici dosta je
prašine dizano i oko t. zv. slučaja Vokić - Lorković
iz 1944. godine i pokušaja da se NDH privede na
stranu saveznika. Njihov krimen se nije sastojao u
pokušaju, nego u pregovorima s Dražom Mihajlovićem i
dogovoru oko stvaranja "federalne" Jugoslavije. Nu,
Mihajlovića su Englezi odbacili još 1943. zbog
suradnje s nacistima, a u međuvremenu "velika
trojica" su već bila priznala komunističku
Jugoslaviju pa je dogovor s Mihajlovićem bio i u tom
smislu nepotreban. Ljetopisac navodi kako su za
Lorkovićevu i Vokićevu smrt u zatvoru neposredno
pred povlačenje hrvatske vojske odgovorni pojedini
zatvorski čuvari, koji su ih smatrali izdajnicima i
zato ih smaknuli.
U ljetopisu je nešto prostora
posvećeno i odnosu vlasti prema ratnim
zarobljenicima. Tako auktor navodi bilješku
američkoga zrakoplovnoga dopukovnika Paula E.
Hardena, koji je bio zarobljen u NDH. On piše kako
je u zatočeništvu djelovanje hrvatskoga naroda i
njegovih vlasti bilo primjereno i u skladu s
međunarodnim zakonima. "Unutar svojih sredstava i
mogućnosti hrvatski je narod pružao trajnu i vrsnu
potporu osoblju Oružanih snaga SAD tijekom Drugoga
svjetskog rata", svjedoči američki dopukovnik.
U emigraciji se, a kasnije i u
Hrvatskoj, dosta prigovaralo odluci državnoga
vodstva zbog povlačenja vojske i pokušaja da se
predaju saveznicima. Nu, vojno stanje na terenu i
nedostatak naoružanja, a ponajprije prijeko
potrebnoga strjeljiva, utjecali su na takvu odluku.
Sovjeti su zauzećem Madžarske tada već bili na
hrvatskim granicama, a probijanjem srijemske fronte
ušli su i na njezin teritorij pa bi možebitna odluka
o održavanju obrane bez osnovnih sredstava samo
dodatno pojačala ubijanje i razaranje Hrvatske.
Ljetopisac je u svojoj kronici
posvetio relativno malo prostora represijama protiv
protivnika režima, premda je na nekoliko slučajeva
dokumentirano raskrinkao jugoslavenske komunističke
i velikosrpske mitove o stradanju Srba. Pitanje pak
pravoslavnoga pučanstva, NDH je pokušala riješiti
1942. uspostavom Hrvatske pravoslavne crkve, koju su
jugokomunističke vlasti s njezinim klerom
likvidirale u poraću.
O stradanju i spašavanju Židova u
NDH iscrpnije je u zadnje vrijeme, razbijajući
jugoslavenske komunističke stereotipe, pisala
američka židovka Esther Gitman, koja je utvrdila
kako je na području NDH preživjela trećina Židova.
Njemačka pak filozofkinja židovskoga podrijetla
Hannah Arendt, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu
Eichmannu, podsjeća kako je vlada Ante Pavelića tri
tjedna nakon uspostave donijela antižidovske zakone.
Međutim, istaknula je, Nijemci su tek u jesen 1943.
u tim zakonima zapazili "zanimljiv paragraf kojim su
u 'počasne arijevce' pretvoreni svi Židovi koji su
dali doprinos 'hrvatskoj stvari'. Arendt smatra kako
je još zanimljivija bila činjenica koju je otkrila
obavještajna služba SS- a (.), da su skoro svi
pripadnici vladajućega režima, od predsjednika vlade
do ustaškog vođe, bili oženjeni Židovkama".
Begićeva je knjiga jedan potpuno
drukčiji pogled na hrvatsku prošlost u razdoblju od
1941. do 1945. za razliku od jugokominističke
historiografije, koja je kao ancila komunističkoga
režima trebala opravdavati sve ratne, a posebice
poratne jugoslavenske zločine nad hrvatskim narodom.
Knjiga Mirona Krešimira Begića
pretiskana je u ograničenom broju od 200 primjeraka
i služi samo za znanstveno proučavanje.
Trpimir
Kovač, hrsvijet.net
www.hkz-kkv.ch |
