Mislimo, da je u ovom povijesnom trenutku hrvatske
države vrlo važno identificirati, locirati i sanirati
ove društvene metastaze koje su se razmiljele u
Hrvatskoj kao crvi po mesu, ako hoćemo da hrvatsko
društveno tkivo ozdravi. Omiljene mete u Hrvatskoj
bijega bivših komunista uglavnom su slijedeće.
(1) Bijeg
u anacionalnu i nadnacionalnu univerzalnost znanosti,
da se ne bi morali poistovjetiti s hrvatskim
domoljubljem. Uz izdašnu pomoć komunista, koji su još
od doba Jugoslavije zauzeli vodeće položaje u visokom
školstvu, komunistička su se djeca brzopotezno
provukla kroz doktorate znanosti, da bi bila
postavljena još brže na položaje asistenta, docenta,
izvanrednog ili redovitog profesora. Nevjerojatnom
lakoćom bitka, kako bi rekao Kundera, ti su se bivši
komunisti preko noći "prešaltali" od predavača,
recimo, predmeta "dogovorna ekonomija" (naziv za
komunistički dirigiranu ekonomiju), u predavače
predmeta "ekonomija slobodnog tržišta", ili od
nastavnika koji, recimo, izlažu pojam otuđenja kod
Karla Marxa, u one koji brane otvoreno društvo i
kritiziraju njegove protivnike. No ipak neki od njih
ne mogu odoljeti napasti, da ne proture ponekad "meki"
marksizam, osobito kroz seminare i satove osobne
konzultacije.
(2) Bijeg
u globalizam, europeizam, kozmopolitizam, da bi
izbjegli etiketu "ognjištara". Kao takvima dodijeljeni
su im vodeći položaji u medijima (elektroničkim i
tiskanim), u kojima - po nalogu svojih stranih
poslodavatelja - oni šire među narod nepovjerenje u
bilo koju hrvatsku vlast, pomanjkanje vlastitog
pouzdanja hrvatskoga naroda, katastrofičnost i cinizam
prema svemu "ognjištarskome".
(3) Bijeg
u neoliberalizam zbog nekih njegovih
totalitarističkih crta sličnih onima komunizma, kao
što su npr. egalitarno-globalističko usmjerenje,
ideologija napretka na svim poljima života (ostatak
prosvjetiteljstva), totalitarna i konformistička
obilježja liberalizma ( "totalitarni liberalizam" -
Ernst Nolte), skretanje svih političkih stranaka prema
centru, što vodi u konačnici prikrivenom
jednostranačju, liberalizam, za razliku od komunizma,
ne ubija niti šalje u logor svoje disidente, ali ih
marginalizira, sprječava im zaposlenje, i tako ih
ušutkava.
(4) Bijeg
u anarhizam, gdje vlada potpuna relativnost svih
vrijednosti, pravnih, moralnih i vjerskih. Ovo je
uglavnom opcija djece članova bivše komunističke
elite.
(5) Bijeg u bogaćenje svim
dopuštenim i nedopuštenim sredstvima po paroli "nema
Boga, nema drugoga života, sve propada i prolazi poput
našega komunizma, stoga carpe diem". Za vrijeme
Domovinskoga rata oni su se okoristili pretvorbom,
privatizacijom i "menadžerskim kreditima" dok je narod
gladovao a branitelji ginuli. U komunističkoj
Jugoslaviji oni su bili nedodirljive "svete krave", da
bi danas u Hrvatskoj postali "zlatna telad".
(6) Oni koji su izabrali političku
karijeru priključili su se spontano, ili po zadatku,
većim političkim strankama, kao što su SDP i HDZ, u
njima ostali kao krtice i isplivali na najviše
stranačke i državne položaje. Tu u svom anacionalnom
karijerizmu sprječavaju hrvatsku pomirbu i slogu i
postaju desna ruka stranim moćnicima koji žele obnovu
Jugoslavije pod drugim nazivom.
(7) Oni komunisti, koji su bili samo
prerušeni velikosrbi, sada otvoreno nastupaju s
velikosrpskih pozicija u čemu dobivaju izdašnu podršku
od anacionalnih karijerista u hrvatskoj vladi.
(8) I na kraju spomenimo kategoriju
onih bivših komunista, koji su se iskreno razočarali u
marksistički komunizam, njegovu metafiziku i njegova
masovna ubijanja,pa su se ili povukli u svoj privatni
život, ili su se obratili na neki drugi svjetonazor
(npr. agnostički humanizam, kršćanstvo i sl.) i svojim
angažmanom u javnome životu Hrvatske pokušavaju dati
barem djelomičnu zadovoljštinu za onu štetu što su oni
i njihov zločinački režim nanijeli hrvatskome narodu
kroz više od pola stoljeća. Treba napomenuti, međutim,
da ih je u ovoj kategoriji relativno malo.
Prof.
Branimir Lukšić
27.10.2010.
|
