Policija ministra Vlahe Orepića brzo je u nedjelju ujutro uklonila okupljenu skupinu članova Autohtone hrvatske stranke prava i njihove šatore. Čelnik te stranke Dražen Keleminec kažnjen je na Prekršajnome sudu u Gračacu zbog povrede Zakona o javnome okupljanju, uz ostalo i šestomjesečnom zabranom pristupanja Srbu da ne bi kojim slučajem 27. ovoga mjeseca ometao Miloradu Pupovcu govor pokraj četničkoga spomenika u Srbu. Da, to jest spomenik četnicima i koliko god se trudili Pupovac i ostali iz te ekipe jugosrpskih nostalgičara prekriti svoj happening maskom antifašizma, ne mogu odagnati zastrašujuću činjenicu da slave četničke koljače, one koji su na jeziv način ubijali djecu, starce, žene i djevojke te počinili genocid na tome dijelu Like i Bosne.

Ondje od tada nema Hrvata, a njihovim nasljednicima diljem svijeta i Hrvatske nikada nije pružena ni tolika satisfakcija da im se vrate njive, obnove kuće, a ne daj, Bože, da se osude zločinci. Baš suprotno: svake godine Pupovac im iznova baca sol na ranu i implicite poručuje da im roditelji nisu bolje ni zaslužili. Svake godine na proslavama četničkoga ustanka u Srbu pokraj spomenika što ga je obnovio HDZ, a svečano otvorio SDP, ne sudjeluju samo velikosrbi, nego i etnički Hrvati i taj oblik mazohizma zacijelo je jedna posebna psiho-politička patologija vrijedna zasebne analize.

Može se o politici Autohtone hrvatske stranke prava misliti što god hoće, ali nitko im ne smije zanijekati pravo na javni prosvjed. Oni su uredno prijavili skup u Srbu, prije Milorada Pupovca i njegova SNV-a. Prekršeno je u tome ponašanju par odredaba Zakona o javnome okupljanju. Nepostojanje dopusnice vlasnika zemljišta da se utabore na tome mjestu osnovni je problem i motiv policijske intervencije. Zadarska policija ne zna tko je misteriozni vlasnik toga zemljišta. Prvo je lagala da je to općina Gračac, Keleminec kaže da je policija prisiljavala načelnicu općine Gračac da napiše protuzakonitu odluku Komunalnoga redarstva o uklanjanju šatora. Sada policija kaže da ne zna tko je vlasnik. Sada im to odjednom nije ni važno, važno je da pravaši nemaju dopusnicu.

Nitko se, zapravo, na te pravaše ne bi ni osvrnuo da nisu gnjevno reagirali Milorad Pupovac i ostarjeli jugošovinist Stjepan Mesić, koji su odmah okupljene etiketirali ustašama i oštro prozvali policiju zato što tolerira, kako su rekli, tu sramotu od ustaškoga okupljanja u Srbu. Kud oni okom, Orepić skokom. Začas je pronašao zakonske prekršaje u ponašanju organizatora i brzo oslobodio teren oko spomenika četnicima od "ustaša" i šatora te tako omogućio Miloradu Pupovcu bezbrižne pripreme za njegov dernek 27. srpnja.

Ministar Orepić ne zna što se dogodilo 27. srpnja 1941. u Srbu. Roditelji mu o tomu nisu ništa govorili, a sam se nije potrudio doznati. Pitanje je zna li uopće što je na istome mjestu bilo 1991. godine jer Orepić je bio profesionalac u JNA. Kako je ideološki umjeren, vidi se i po tome što munjevito šalje policiju na oznake povijesnih pozdrava "Za dom spremni" smatrajući ih fašističkim, odnosno ustaškim simbolima, a u Kumrovcu mu je i ove godine 10 tisuća spodoba mahalo zastavama tuđe, agresorske, okupacijske i nepostojeće države, vitlalo je zvijezdom petokrakom crvenom i od krvi vukovarskih mučenika poklanih na Ovčari. Veliki zagovaratelj pravne države i primjene zakona Vlaho Orepić junački je držao skrštene ruke. Da su mu ti četnici iz Kumrovca došli pjevati pod prozor, vjerojatno bi ih počastio rakijom.

Da ne zna ništa o Srbu, izravno i sam priznaje pa preko svoje facebook stranice poziva akademsku zajednicu u RH da već jednom kaže istinu o Srbu. Ali, da išta čita i da mu je stalo do nacionalne povijesti, onda ne bi trebao pozivati nikoga, znao bi istinu. Istinu o Srbu 1941. svjedoče još uvijek malobrojni živući svjedoci i oko 200 profesionalnih hrvatskih povjesničara. Osim amatera povjesničara Slavka Goldsteina te dvojice partijskih povjesničara Hrvoja Klasića i Dragana Markovine, koji sami nisu ništa istraživali nego su se priklonili četničkoj interpretaciji događaja, nema više onih koji pristaju na velikosrpske podvale o Srbu, a svoj propagandistički stav o tome djelomično je, koliko čujemo, pod udarom neumoljivih činjenica korigirao čak i Tvrtko Jakovina, veliki apologet zločinačkoga Titova komunizma.

Unatoč tomu što ništa ne zna o Srbu, Mostov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić staje na stranu velikosrba. Keleminčevi pravaši sigurno su formalno prekršili neke odredbe Zakona, ali nemojmo se lagati: nije Orepić zbog toga krenuo u akciju oslobađanja četničkoga spomenika u Srbu, nego zato da se ne zamjeri Pupovcu i Mesiću. Time je, svjesno ili nesvjesno, dao aktivni doprinos proslavi četničkih ubojica i s punim pravom može očekivati da mu Milorad Pupovac na sljedećem pravoslavnom domjenku javno uruči priznanje. I koliko god se Most predstavljao u javnosti novom političkom snagom ili osvježenjem, njegov kadar Vlaho Orepić zapravo je dio već viđene hrvatske iskompleksirane političke bijedne podaničke kaste, dio onih koji svoj politički identitet grade na klevetanju vlastitoga naroda i na pristajanju na lažnu povijest koju ispisuju hrvatski smrtni neprijatelji.

Kao takav, Orepić zapravo i nije ministar hrvatske policije, on je ministar zaštite i osiguranja četništva i jugonostalgije u Hrvatskoj. No u situaciji kada je antihrvatstvo u ovoj nesretnoj zemlji najisplativije zanimanje, lako mu je silom utjerivati pravnu državu nad nemoćnim Kelemincem i nad svim Hrvatima. Ako je, pak, toliki pravdoljubac, neka se usudi pitati Pupovca ima li dopusnicu misterioznoga vlasnika zemljišta. Neka se usudi, jadna mu "hrvatska" mater, zabraniti tu moralno bizarnu proslavu okrutnoga zločina nad vlastitim narodom.

Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

www.hkz-kkv.ch