Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
Èasopis DO
Hrvatska
Va¹a pisma
Knjige
  Iz ©vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - PRIJEPORI I MITOVI      (19.02.2011.)

KAKO JE DARKO SAGRAK RAZBIJAO NEKE DUGOGODIŠNJE MITOVE U SVEZI S NEZAVISNOM DRŽAVOM HRVATSKOM

Knjiga Nezavisna Država Hrvatska - prijepori i mitovi, autora i urednika Darka Sagraka, neprijeporno spada u dosada relativno mali broj publicističko-znanstvene literature, koja je "srušila" nekoliko desetaka vrlo markantnih stereotipa o NDH, koja je - svidjelo se to nekome ili ne - ipak prethodnica naše današnje Republike Hrvatske (za koju u preambuli Ustava, ali ne i u tekstu, piše da ima svoj korijen u ZAVNOH-u, tj. AVNOJ-u).

Darko Sagrak je u okviru pravila struke nepobitno dokazao da je NDH bila pravni subjekt koji je početkom Drugog svjetskog rata, što de iure, de facto ili konkludentnim činom priznalo više od 23 europskih, azijskih i južnoameričkih država. Nemojmo zaboraviti da je 1941. godine u svijetu bilo međunarodno priznatih ne više od 58 država (npr. Australija, Kanada, Novi Zeland, Južnoafrička Unija, Indija itd., nisu bile države, već pripadnici Britanskog dominiona!).Time je ostavio bez daljnjih argumenata neke istaknute povjesničare, među kojima ima akademika: Petar Strčić, Dušan Bilandžić, sveučilišnih profesora: Ivo Goldstein, Neven Budak, pa i jedan, od docenta na brzinu stasali sveučilišni profesor - Tvrtko Jakovina, koji opetovano tvrde da NDH nije bila država ni Hrvatska.

Zanimljivo je da navedene "neprikosnovene autoritete" povijesne znanosti u Hrvata ne smeta da Titovu Jugoslaviju, nakon Å¡to se sama priznala na II. zasjedanju AVNOJ-a 29. studenog 1943. g. u Jajcu (bez potrebnog kvoruma delegata iz Srbije, Boke Kotorske i Makedonije) nije tokom sljedećih godinu i pol dana priznao niti "veliki" Sovjetski Savez, a kamoli ikoja druga neutralna zemlja ovoga globusa. Demokratska Federativna Jugoslavija, kasnije nazvana Socijalistička Federativna Jugoslavija, nije uspjela u nekoliko mirnodopskih godina nakon zavrÅ¡etka Drugog svjetskog rata postati članicom tolikih međunarodnih kulturnih, Å¡portskih, prometnih i inih organizacija, kolikih je bila članica NDH u vrtlogu rata.

Zanimljivo je da se gotovo 20 godina nakon ustrojstva Republike Hrvatske, dakle mnogo godina nakon propasti Titove Jugoslavije, još uvijek uporno rabi floskula da je NDH naci-fašistička država, iako svaki objektivni povijesni znalac zna da su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bile zabranjene sve političke stranke, pa tako i fašistička, koja nije nikada niti osnovana, i nacistička, koju je osnovao Slavko Govedić u svibnju 1941. i u nju uspio učlaniti ne više od sto članova, ali ju je morao već u jesen iste godine likvidirati, unatoč nastojanju visokog dužnosnika SS-a W. Beissnera da se ona proširi i učvrsti. Ustaški pokret, iako je imao nekih manje bitnih dodirnih točaka s fašizmom i nacizmom, bio je isključivo hrvatski nacionalistički pokret koji je imao sve elemente diktatorskog režima. Pokušao je fingirati u vrijeme svoga opstanka (a NDH je postojala 49 mjeseci isključivo u vrtlogu Drugog svjetskog rata!) i neke elemente demokratske državne tvorevine, npr. Hrvatski državni sabor i Ustav (koji su trebala supstituirati Načela Ustaškog pokreta).

Sagrak je u knjizi koju je uredio, a jednim dijelom je i autor mnogih tekstova i komentara, uspio dokazati brojne zablude staro-novih povjesnika, od kojih mnogi uspješno i neometano napreduju, pa su i šefovi katedri na Filozofskom fakultetu i akademici HAZU, o tome da npr. imamo "ustaški" novac kunu - iako je ne samo numizmatičarima nego i iole obrazovanijim intelektualcima jasno da u Hrvatskoj već u prvoj polovini 13. st. imamo novac koji narod zove kuna (na svakoj kovanici je kuna i nacrtana!), odnosno banovac, ovisno o tome koji ga je ban dao kovati. Što se pak tiče hrvatskog povijesnog grba, komunisti = antifašisti krste ga kao ustaški zato jer počinje prvim bijelim poljem, što Sagrak vrlo vjerodostojno demantira faksimilom najstarijeg poznatog kamenog reljefa grba iz Senjske katedrale koji potječe iz 1491. godine, a počinje bijelim poljem. Osim stotina drugih primjera tokom posljednjih šest stoljeća naše povijesti, već više od 150 godina resi takav grb i krov zagrebačke Crkve sv. Marka ispred Hrvatskog sabora.

Komunističko-antifašističkoj sljedbi nimalo ne odgovaraju činjenice vezane uz najmarkantnije osobnosti kulturnog života u vrijeme NDH. Tako npr. nije baš s oduševljenjem prihvaćen niz sada već nepobitnih činjenica, od kojih ćemo izdvojiti samo neke. Sagrak je već pred sedam godina ustvrdio da je oda posvećena Poglavniku, dr. Anti Paveliću, jedno od najboljih Nazorovih poetskih ostvarenja. Sagrak je tu nepotpisanu odu pronašao u jednom ljetnom nedjeljnom izdanju Hrvatskog naroda iz 1944. g. Tezu da se radi o Nazorovoj pjesmi prvi je Sagraku potvrdio bivši predsjednik Hrvatskog sabora prof. dr. Nedjeljko Mihanović, zatim su to učinili i kasniji predsjednik Hrvatskog sabora prof. dr. Vlatko Pavletić, akademik Dubravko Jelčić., prof. dr. Slobodan Prosperov Novak, jedan od najboljih hrvatskih kritičara, nedavno preminuli, Branimir Donat, što predstavlja vrh poznavatelja hrvatske literature, posebno u svezi s književnim djelom Vladimira Nazora. Međutim, Sagrak otkrivši ovu dugo čuvanu tajnu, punim pravom zaključuje kako se time dovodi u pitanje i vjerodostojnost ZAVNOH-a, jer njegov tvorac i predsjednik, a kasnije predsjednik prvog hrvatskog Sabora u Titovoj Jugoslaviji, Vladimir Nazor, teško da je u isto, odnosno gotovo u isto vrijeme, mogao biti iskreno lojalan i oduševljen i Antom Pavelićem i J. B. Titom.

Sagrak uspješno razbija i neke mitove u svezi s proganjanjem i zapostavljanjem Srba i u manjoj mjeri Židova tokom trajanja NDH. Tako naglašava da za visoku razinu hrvatskog teatra, posebice drame, Hrvati mnogo duguju Srbima - jer su vodeći dramski glumci u vrijeme NDH bili po podrijetlu Srbi (Bela Krleža, Mila Dimitrijević, Dejan Dubajić, Aco Binički, Stevo Vujatović i dr.). Najslavniji Nikola Šubić Zrinski u istoimenoj operi bio je Pajo Grba. Dirigent opere, M. Sachs, bio je židovskog podrijetla. Srba i Židova bilo je i među istaknutim liječnicima, arhitektima itd. (uz napomenu da su Židovi mogli obnašati važne kulturne dužnosti samo ako su od Poglavnika dobili status počasnog arijevca, što nije bilo tako rijetko).

Antun Augustinčić, neprijeporno jedan od vodećih hrvatskih kipara, postao je čuven u Europi sa svojom skulpturom dr. Ante Pavelića, koja je bila ocijenjena na međunarodnim izložbama u Mletcima, Bratislavi, Beču i Berlinu kao jedno od najboljih ostvarenja hrvatskih likovnih umjetnika. Nedugo nakon toga Augustinčić je otišao u partizane i izradio kip J. B. Tita, koji neometano prkosi vremenu (i Rezoluciji br. 1481 Europskog parlamenta). Titov spomenik postao je čak kultno mjesto, koje ne okuplja više samo hrvatske komuniste (koji sami sebe zovu antifašistima), već mu se dolaze klanjati i rezidue iz mnogih europskih zemalja. U isto vrijeme, daleko bolje umjetničko ostvarenje hrvatskog kipara, bista Poglavnika, od koje je ostao samo jedan sadreni primjerak, čami u mraku Hrvatskog povijesnog muzeja, a kopiju nema niti Gliptoteka u Zagrebu, dok je odljev u bronci netragom nestao. Da li bi to trebalo značiti da je J. B. Tito manji zločinac od dr. Ante Pavelića?

U Sagrakovoj knjizi razbijen je još jedan dugo vremena "njegovan" mit. Radi se o nobelovcu Ivi Andriću, posrbljenom hrvatskom književniku. Sa svojim hrvatskim kolegom, dr. Milom Budakom, ima nekoliko zajedničkih sastavnica. Obojica spadaju među vrhunske književnike, čija je specijalnost ruralna tematika (jednom bosanska, drugom lička). Obojica su bili poslanici u Hitlerovom Trećem Reichu. Međutim, Ivo Andrić je direktno pridonio pristupanju Kraljevine Jugoslavije osovini Berlin - Rim, parafiravši u Beču 25. ožujka 1941. Trojni pakt, kao zamjenik ministra vanjskih poslova. Budak nije bio "umočen" u tako nezgodnu situaciju, u vrijeme kada je NDH pristupila Trojnom paktu, jer je bio u to vrijeme udaljen od događanja u svjetskoj politici, tj. bio je ministar nastave i bogoštovlja. Ratne godine proveo je, ni od kog ometan, Ivo Andrić u Beogradu, kratko vrijeme nakon "oslobođenja" biran je za prvog predsjednika Jugoslavenskog društva književnika, a Jugoslavenska vlada nominirala ga je 1960. za Nobelovu nagradu koju je i primio godinu dana poslije. Osim Nobelovom nagradom "proslavio se" i izjavom da se albansko pitanje u Jugoslaviji može najefikasnije riješiti njihovim iseljenjem ili likvidacijom.

* * *

Vrlo rado rabljena stara njemačka poslovica kaže šećer dolazi na kraju (Zucker kommt zum Letzt), pa ćemo tako završiti i sa zadnjim, ali za sve nas Hrvate, dugo godina vrlo ponižavajućim mitom o (navodnom!) Poglavnikovom ustaškom novogovoru.

Starije generacije dobro se sjećaju kolika poniženja su Hrvati pretrpjeli zbog tzv. Poglavnikovog ustaškog novogovora. Nu, ta poniženja nisu trajala samo za vrijeme krvave komunističke (Titove diktature) od 1945. do 1990. - ona traju i danas. Naime, kada i u našoj današnjoj (navodno) slobodnoj domovini Republici Hrvatskoj netko kaže da sluša krugovalnu postaju Zagreb, ili da ga je upravo nazvala supruga na brzoglas, ali da on nije mogao prihvatiti razgovor jer se nalazio u samovozu, koji je morao na cesti dati prednost munjovozu, a on akoprem je trebao od žene čuti obaviestnicu da li je iz Osieka stigla brzojavka o tome kakav je uspjeh doživio novi hrvatski slikopis Lisinski. I najdobronamjerniji hrvatski rodoljubi smatrali bi da je taj čovjek "skrenuo".

Međutim, sve ove koso otisnute riječi, danas velikoj većini Hrvata nerazumljive, bile su u javnoj uporabi Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i (naročito) Dalmacije sve do konca Prvog svjetskog rata i ponovno tokom 49-mjesečnog trajanja Nezavisne Države Hrvatske. Da su riječi: brzoglas, krugoval, samovoz, slikopis, obaviestnica, svjetlopis bile zaista izvorne sastavnice hrvatskog književnog jezika, već zadnjih godina 19. i početka 20. st., lako je dokazati iz mnoštva onodobne stručne, pa i pučke literature.

O tom "Poglavnikovom novogovoru" vrlo stručno raspravljao je u svojim radovima vatikanski kanonik i profesor na Rimskom sveučilištu Antun Dragutin Parčić, koji je najprije u domovini, u nakladi Spiridona Artalea, u Zadru 1878., izdao prvo pa potom i drugo izdanje Hrvatske slovnice. Uz brojne druge znanstvene i stručne radove proslavio se s tri izdanja jednog od najuspješnijih rječnika u povijesti hrvatske leksikografije (Rječnik hrvatsko-talijanski, treće izdanje, Zadar, 1901., tisak i naklada Narodnog lista, s oko 70.000 natuknica), zatim slijedi ne manje značajan Vocabolario Italiano-Slavo-Croato, izdan u Senju 1908., tisak i naklada Hreljanović. O mnogim riječima "ustaškog" novogovora vrlo su kvalificirano raspravljali već pred više od sto godina Bogoslav Šulek, otac hrvatskog znanstvenog nazivlja i izvrstan poznavatelj hrvatske pravne povijesti i povijesti hrvatskih ustava, zatim Igor Gostl , koji je 1981. imenovan zamjenikom glavnog urednika Enciklopedije Jugoslavije, a 1986. i 1987. ravnateljem Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.


Kako je pitanje hrvatskog jezika bilo oduvijek vrlo "sklisko" područje, o hrvatskom književnom jeziku niti se smjelo, a niti se još uvijek smije govoriti sine ira et studio (bez mržnje i naklonosti). Posprdno poistovjećivanje izvornih hrvatskih izraza za mnoge riječi koje su se rabile dugi niz godina s navodnim Poglavnikovim ustaškim novogovorom, bilo je svjesno korišteno da se Hrvatima nabije kompleks krivnje za nešto što je u većini europskih jezika (njemačkom, francuskom, danskom, nizozemskom itd.) potpuno normalno. U tima, a i mnogim drugim jezicima, unatoč velikim naporima globalista (zapravo slobodnih zidara!) neće se pronaći riječi koje se silom žele nametnuti u hrvatski književni jezik, kao npr.: automobil, telefon, tramvaj, fotografija, radio, mikroskop - i da ne nabrajamo dalje, jer bi popis tih riječi ispunio jednu manju knjižicu. Zbog toga, trebalo bi osvijestiti sve pripadnike hrvatskog naroda da se koriste hrvatskim izrazima, na što uostalom upućuje i hrvatski Ustav, u kojem se kaže da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik.

Branko Dilberović

Knjigu možete naručiti:

telefonom 00497611374341

 

Letak u pdf-u

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU