Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

NAGRADA PETRU MALBAŠI     (27.09.2011.)

Prošlo je dvadeset godina od srpske agresije na Republiku Hrvatsku. Vrijeme je da se ponovno prisjetimo dana koje smo proveli u obrani i stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Poglavito se trebamo sjećati i odati dužno štovanje onima koji su dali krv za hrvatsku Domovinu. A među njima bilo je i novinara, dakle ljudi koji su perom, fotoaparatom ili kamerom pobijedili treću ili četvrtu vojsku u Europi. Tko danas pamti njihova imena? Ljudi koji su do jučer pisali o svakidašnjim mirnodopskim temama, tijekom noći postali su ratni izvjestitelji. Nitko ih nije učio kako se treba ponašati kad šalju svoja izvješća, a oko njih padaju granate ili fijuču metci. Međutim, oni su i u takvim nenormalnim uvjetima izvještavali istinito i nepokolebljivo.

Svi znamo za sudbinu Siniše Glavaševića, ali trebamo se prisjetiti i ostalih naših kolega koji su dali svoje živote. Ne smijemo zaboraviti ni one koji su ostali živi, koji su imali sreće da ih ni metak ne okrzne.

Ali, tko danas uopće i pamti npr. sudbinu jednog Stjepana Penića, ubijenog novinara iz Osijeka? Nakon masakra u Dalju, 1991., četnici su ga pretukli, a onda ga poluživog polili benzinom i zapalili.

Sjeća li se još itko kako su u vrijeme rata prošli Gordan Lederer, Branimir Polovina, Žarko Kaić, Tihomir Tunuković, Pavo Urban, Nikola Stojanac, Željko Ružičić, Đuro Doboj, Zdenko Purgar, Ivan Maršić... A kako je prošao Mario Filipi, novinar Glasa Slavonije koji je u vrijeme rata ostao bez jedne ruke i jedne noge?

Svi oni, ali i brojni drugi, bili su krivi što su prenosili istinu o hrvatskoj borbi za slobodu. Da nije bilo hrvatskih novinara, koliko bi i kakva bi istina o hrvatskom Domovinskome ratu ugledala svjetio dana? Osim što su informirali javnost, hrvatski su novinari često upućivali i riječi ohrabrenja, prije svega hrvatskim braniteljima, ali i onima nemoćnima koji nisu bili u stanju suprotstaviti se neprijatelju.

I sam sam bio sudionik hrvatskog Domovinskoga rata. Napisao sam relativno veliki broj knjiga i više od tisuću članaka o toj temi. Bio sam pokretač i glavni urednik prvog hrvatskog vojnog lista Gardist. Kroz kakav sam pakao prošao sa suborcima u Bosni, opisao sam u knjizi Dnevnik pakla. Međutim, i danas se divim kolegama novinarima koji su, gotovo svojom krvlju, ispisali najljepše i najbolje stranice o oslobođenju Hrvatske, ostvarene pod zapovjedništvom prvog hrvatskog predsjednika i pobjednika u Domovinskome ratu dr. Franje Tuđmana. Ali i hrvatskih generala i branitelja, koji se danas neopravdano nalaze na robiji ili su neopravdano osuđeni.

Stoga mi je bilo iznimno drago što sam inicirao da se "Velika zlatna plaketa" za doprinos u stvaranju hrvatske države, pred prepunim Alkarskim dvorima u Sinju dodijeli - Petru Malbaši, čovjeku i ratniku živog, nemirnog duha i nepokolebljivom medijskom pokretaču. S kamerom na ledima, kao pripadnik 4. gardijske brigade, prošao je cijeli rat. Njegove snimke tek oslobođenog Knina, onog glasovitog sastanka generala Gotovine, kao i mnoge druge, obišle su svijet, a da gotovo nitko i ne zna da su one djelo ovog velikog čovjeka i domoljuba.


Priznanje sam mu uručio u ime Udruge branitelja Podravke(UBnjDR), Udruge veterana 4. gardijske brigade i velikog broja Udruga proizašlih iz Domovinskog rata diljem Hrvatske. Što čeka hrvatska država da ne uzdiže na pijedestal takve koji su perom i kamerom u danima ponosa i slave radili posao koji je prelazio ljudske mogućnosti? Malbaša je i sam, svojim novcem, kupio kameru. Imao je skromnu tehniku, ali to ga nije sprječavalo da, crpeći vlastite rezerve, nadmaši nmoge uvježbanije i tehnički opremljenije snimatelje.

Kako da zaboravimo sva ona izvješća koje je ostvario s pokojnim Joškom Martinovićem ili Nadom Šurjak? Kako da zaboravimo njegov rad u Dopisništvu HTV-a Split? Ostavio je snimke - za povijest. Ali, danas, danas je "višak" i na Hrvatskoj televiziji, a mora prehraniti djecu i obitelj.

Međutim, pita li se danas itko, što bi se dogodilo sa svim tim novinarima, kamermanima, tehničarima i drugima, koji su se ispod svojih izvješća i potpisivali, da je Hrvatska kojim slučajem izgubila rat? Zar smo zaboravili da je nakon 2. svjetskog rata na stotine novinara, koji nisu bili na Brozovoj crti, ubijeno ili nestalo? O tome govori i iznimno vrijedna, ali, nažalost i prešućena knjiga Josipa Grbelje "Cenzura u hrvatskom novinarstvu 1945.-1990.". Autor je došao do podatka da je nakon 8. svibnja 1945. uništen cijeli naraštaj novinara NDH, te da su uništeni i mnogi književnici i publicisti. Zajedno sa svojim djelima. Neke su Brozovi partizani ubili, neke protjerali, a nekima su doživotno zabranili baviti se novinarstvom. Postoje imena i prezimena tih nesretnih ljudi, kojima je pero, a ne puška, bilo oružje, ali nema popisa onih koji su krivi za njihovu strašnu sudbinu. Tko je prvi javno osudio novinare koji u vrijeme 2. svjetskog rata nisu pisali kako "Broz kaže"? Pa bili su to njihovi kolege, Sud časti Društva novinara Hrvatske!

To bi bilo isto tako da je ovo društvo nakon završetka hrvatskog Domovinskoga rata osudilo na te i slične kazne kolege novinare koji su bili (ali nažalost jedan dio još je i sada) na strani Srbije, Miloševića i Jugoslavije, odnosno JNA. Mnogi se danas ponašaju i govore kao da je normalno što smo gotovo goloruki porazili treću ili četvrtu vojsku u Europi.

Petar Malbaša, koji je od svojih suboraca dobio zasluženo priznanje, ostavio je filmski i tv materijal - za vječnost. Njegova kamera prenosila je istinu i samo istinu, pa je i to možda jedan od razloga što još uvijek nije dobio mjesto koje zaslužuje. Zahvaljujući i tome i što je uspio spasiti glavu i u najtežim trenutcima, postao je izniman svjedok - svjedok istine, koju nitko i nikada ne će pobiti. Njegova istina, poput istine Siniše Glavaševića, ali i ne samo njega, sjekla je i siječe poput najoštrijeg mača!

Piše Mladen Pavković

Hrvatsko slovo

24.06.2011.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU