U siječnju 2006. godine ugostili smo prof. Zdravka Tomca i predstavili njegovu knjigu "Predsjednik protiv predsjednika". Knjiga je izdana 2005. godine, ali do danas nije izgubila na aktualnosti.

Naprotiv, pokazalo se da je profesor Tomac odličan analitičar i da je prilično točno predvidio razvoj političke situacije u Hrvatskoj. Kao potvrdu za tu tvrdnju izabrali smo jedan ulomak iz knjige koju, ukoliko vas zanima, možte kupiti u našem izlogu knjiga (posjedujemo još samo dva primjerka).

Mesić je u Haagu teško optužio Franju Tuđmana

Mislim da ima dovoljno argumenata na temelju kojih se političko djelovanje Stjepana Mesića mora analizirati podijeljeno na dva razdoblja.

Prvo je razdoblje do 16. Ožujka 1998., odnosno, do svjedočenja Stjepana Mesića u procesu protiv Tihomira Blaškića pred Haaškim sudom na strani Tužiteljstva. To su svjedočenje Tužiteljstvo Haaškog suda i Haaški sud, pitanjima koja su postavljali Stjepanu Mesiću, pretvorili u svjedočenje protiv dr. Franje Tuđmana i vojnog i državnog vodstva Hrvatske, u kojemu je i Mesić bio jedan od ključnih ljudi.

To je svjedočenje toliko bitno ne samo za ocjenu prošlosti, za ocjenu Domovinskog rata i balkanskih ratova koji su se događali zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, nego i za hrvatsku budućnost, za političke procese koji će se temeljiti, između ostaloga i na Mesićevu svjedočenju. Neosporno je da je to svjedočenje bilo podloga, na kojoj je haaško Tužiteljstvo zasnivalo sve buduće optužnice protiv Hrvata iz Hrvatske i Hrvata iz Bosne i Hercegovine te da je bilo temeljem optužaba protiv Republike Hrvatgske za "etničko čišćenje Srba" i za "agresiju na Bosnu i Hercegovinu".

Mislim da je to svjedočenje bitno odredilo i budućnost Stjepana Mesića kao političara, omogućilo njegov novi uzlet u sam vrh hrvatske države te da je bitno utjecalo na politiku koju vodi drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, kako u prvom tako i u drugom predsjedničkom mandatu. Kako smo već opisali životno djelo Stjepana Mesića, do toga prijelomnoga trenutka u njegovoj političkoj karijeri, ali i u životu, ovdje ćemo se pozabaviti upravo tim svjedočenjem i posljedicama toga svjedočenja na politiku koju je drugi hrvatski Predsjednik Stjepan Mesić vodio u svome prvome predsjedničkom mandatu i koju nastavlja nakon pobjede na izborima i u drugom predsjedničkom mandatu, koji treba trajati do 2010. godine.

Evo najprije nekoliko neospornih činjenica o svjedočenju Stjepana Mesića u ulozi zaštićenog svjedoka Tužiteljstva u Haagu, protiv generala Tihomira Blaškića:

Od 16. do 19. ožujka 1998. sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić bio je tajnim svjedokom Tužiteljstva Haaškog suda u procesu protiv generala Tihomira Blaškića. Kao svjedok optužbe protiv generala Blaškića svojim je iskazima dao podlogu za podizanje brojnih optužnica u kojima se prvoga hrvatskoga predsjednika Franju Tuđmana optužuje kao ratnog zločinca, kao navodnog vođu dvostrukog zločinačkog pothvata i u kojima se Hrvatsku optužuje za agresiju na Srbe u Hrvatskoj i za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Mesić je svjedočio o postojanju prikrivene politike podjele Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. On je svjedočio o sastanku Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iz 1991., u Karađorđevu, i tvrdio da se ta "skrivena" politika predsjednika Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, nakon "dogovora" s Miloševićem u Karađorđevu, počinje "ostvarivati". On je dr. Franju Tuđmana optužio za delikt mišljenja tvrdeći da mu je Tuđman rekao kako bi bilo najbolje "da Bosna bude aneksirana Hrvatskoj", kako je Tuđman mislio da Hrvatska ima pravo obuhvatiti teritorij bivše Banovine.

Mesić je u Haagu trdio kako mu je Tuđman nakon Karađorđeva rekao da je Milošević bio velikodušan, da Hrvatska može uzeti Cazin, Kladušu, Bihać, odnosno, kako mu je Tuđman rekao da Bosna ne može preživjeti i da će Hrvatska dobiti teritorij Banovine plus Kladušu i Bihać. Mesić je tvrdio da je Hrvatska Republika Herceg Bosna bila faktično pod upravom Hrvatske i Tuđmana. Mesić se, na temelju navođenja izjave jednog neimenovanog čelnika HDZ-a iz Hrvatske, potvrdno izrazio o tome da su Hrvati vodili i proveli politiku entičkog čišćenja Muslimana.

Mesić je svjedočio, suprotno stvarnim činjenicama, da Muslimani u srednjoj Bosni nisu prvi napali Hrvate, odnosno, rekao je da je srednja Bosna u dogovoru Miloševića i Tuđmana bila tretirana kao dio Banovine Hrvatske, odnosno, buduće velike Hrvatske.

Na kraju Mesićeva svjedočenja sudac Jorda je, između ostaloga, rekao: "Bilo je to važno i povijesno svjedočenje. Bili ste na vrlo važnom položaju i sud mora imati što potpunije viđenje o onome što se zbivalo u smislu odgovornosti generala Blaškića. Radi se o zapovjednoj odgovornosti".

Na pitanje Nobila, Blaškićeva branitelja: "Možemo li zaključiti da niste uvijek govorili istinu - ovisno o političkom stavovima stranke kojoj ste pripadali?", Stjepan Mesić u svome stilu odgovara: "Jedino mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu."

Stjepan Mesić, pritisnut pitanjima i argumentima sudaca Haaškog suda i obrane Tihomira Blaškića, koji su osporavali njegovo svjedočenje, u kojima je tvrdio da su se Milošević i Tuđman u Karađorđevu dogovorili o završetku rata i o podjeli Bosne i Hercegovine, i dalje je ostajao pri svojim tvrdnjama koje su činjenice osporavale. Tako, primjerice, kada mu je navedeno da njegovu izjavu o tome kako su se Milošević i Tuđman dogovorili o završetku rata i o podjeli Bosne i Hercegovine opovrgavaju činjenice, kao što su žestoki napadi velikosrba, nakon navodnoga dogovora, na Vukovar i Dubrovnik, na Srednju Bosnu i Posavinu, Jajce i na druge brojne hrvatske gradove, Mesić i dalje ostaje pri svojoj izjavi, unatoč činjenicama, te inzistira na toe da je dogovor u Karađorđevu postignut onako kako je on rekao, a to što se rat nastavlja Mesić lakonski obrazlaže ovako: "To znači da se nisu držali sporazuma".

Na ključno pitanje suca Rijada: "Tako vi mislite da je postupke određivala visoka vlast u Zagrebu i da su potom izvršavani u Lašvanskoj dolini u srednjoj Bosni", Stjepan Mesić je, bez navođenja konkretnih dokaza, posredno potvrdio tezu Tužiteljstva da je Hrvatska agresor u srednjoj Bosni, jer lukavo, u svome stilu, na to pitanje odgovara: "Mate Boban, kao predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine i predsjednik Hrvatske Republike u Bosni i Hercegovini, uvijek mi je govorio da on isključivo izvršava politiku Zagreba, da nema vlastite politike, da nju vodi Zagreb, znači, vrh hrvatskoga vodstva za Bosnu i Hercegovinu."

Zatim je Stjepan Mesić ustvrdio da je dolina Lašve bila u granicama Banovine i da je Tuđman imao plan to pripojiti Hrvatskoj.
Dakle, nema sumnje da je svjedočenje Stjepana Mesića, kao čovjeka koji je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio u samom vrhu HDZ-a i hrvatske države, poslužio kao krunski dokaz za sve kasnije optužbe u kojima s Hrvatsku optužuje da je provela agresiju na Bosnu i Hercegovinu i da je vodila zločinačku politiku s ciljem stvaranja etnički čiste velike Hrvatske.

Američki znanstvenik opovrgava Mesića

Iz današnje perspektive mnoge njegove izjave, na kojim se temelje haaške optužnice, jesu osporenen. Međutim, to hrvatska javnost ne zna. Danas već postoje brojni dokazi i brojni kokumenti pa i brojna znanstvena djela koja osporavaju tvrdnje Stjepana Mesića kao svjedoka na Haaškom sudu, kao i optužnice Tužiteljstva Haaškoga suda u kojima se Hrvatska optužuje kao agresor u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u Srednjoj Bosni. Posebno je značajna knjiga, tj. svjedočanstvo istaknutog američkog znanstvenika Shradera koji je argumentirano opovrgnuo krivotvorine iz Haaških optužnica protiv Hrvata iz Srednje Bosne
Knjiga Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni - vojna povijest 1992. - 1994. istaknutog američkog znanstvenika, povjesničara i vojnog stručnjaka jedna je od najznačajnijih knjiga napisanih o ratu u Bosni i Hercegovini, posebno o muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u Srednjoj Bosni u razdoblju od 1992. do 1994.

Autor knjige Charles R. Shrader neupitno je vjerodostojan i objektivan vojni istraživač i znanstvenik. Riječ je o vojnom stručnjaku i znanstveniku koji je svoju kompetentnost dokazao brojnim istraživačkim i znanstvenim radovima o ratu u Alžiru, Vijetnamu, Indoneziji i Grčkoj te o autoru koji se bavio nekim suvremenim problemima ratovanja, pisao o prvom helikopterskom ratu i o problemu prijateljske vatre u suvremenom ratu. Zato je njegova navedena knjiga vjerodostojno svjedočenje i opovrgavanje stereotipova, mitova i laži o muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u Srednjoj Bosni.
Autor se u knjizi koristi brojnim izvorima, s više strana provjerava dokumente, razne izjave i izvješća te željeznom logikom argumenata opovrgava lažne optužbe o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i argumentima dokazuje ne samo da Hrvatska nije bila agresor u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u Srednjoj Bosni, nego da u taj rat nije bila ni umiješana.

Autor, također argumentirano, osporava lažne optužbe uključujući i optužnicu protiv generala Tihomira Blaškića, da su Hrvati u Srednjoj Bosni napravili agresiju na Muslimane s ciljem trajnog entičkog čišćenja Muslimana i pripajanja tih dijelova Bosne i Hercegovine velikoj Hrvatskoj.
Autor dokazuje da Hrvati u Srednjoj Bosni nisu vodili agresivni rat s ciljem etničkog čišćenja Muslimana, nego da su vodili obrambeni rat sa strategijom aktivne obrane od 8 do 10 puta brojnijeg protivnika. Ob rana se vodila legalno, bez planiranja zločina, odnosno, počinjeni zločini u Ahmiućima i drugdje nisu planirani u političkom vodstvu, nego su rezultat divljanja skupine ljudi koji za to trebaju odgovarati.
Knjiga potvrđuje da je u jesen 1992. godine muslimansko vodstvo, u nemogućnosti da se vojno suprostavi jačim Srbima, donijelo odluku napadanju svojih dosadašnjih saveznika, Hrvate, i u Lašvanskoj dolini osigura prostor za golem broj muslimanskih izbjeglica. Drugi razlog bila je želja muslimanskog vodstva da osvoji značajna postrojenja za proizvodnju oružja u Srednjoj Bosni kao i važne komunikacije.

l nove optužnice temelje se na Mesićevom svjedočenju

Prošlo je sedam godina od svjedočenja Stjepana Mesića kao svjedoka optužbe u procesu protiv Tihomira Blaškića. U žalbenom je postupku drakonska kazna Tihomiru Blaškiću smanjena s četrdeset pet godina na devet godina. Kako je Blaškić više od toga odležao, pušten je kući. Međutim, njegova "krivica" prebačena je, po zapovjednoj odgovornosti, na Darija Kordića, zamjenika predsjednika HDZ-a Bosne i Hercegovine iz ratnog vremena, koji je dobio dvadeset pet godina zatvora, iako mu nije dokazana krivnja, iako ne postoje dokazi da je Dario Kordić odgovoran na temelju neposredne zapovjedne odgovornosti, za razliku od generala Strugara koji je zapovijedao u napadu na Dubrovnik, kada su ubijeni deseci civila, i koji je za taj zločin dobio samo sedam godina zatvora.

U međuvremenu su podignute i nove optužnice, kojima se još neposrednije optužuje Hrvatsku kao dvostrukog agresora, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, koji postaje prvooptuženi u optužnicama protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine i protiv Markača i Čermaka iz Hrvatske. Prošli smo i aferu Bobetko, a na vrhuncu je afera Gotovina. Zbog svega toga bilo bi potrebno konačno skinuti zabranu objavljivanja zapisnika svjedočenja Stjepana Mesića u Haagu od 16. do 19. ožujka 1988. godine.
I sam Stjepan Mesić, kada bi bio dosljedan, dao bi objaviti istinu o svome svjedočenju.

Podsjećam da je Stjepan Mesić, kao hrvatski predsjednik, selektivno objavljivao transkripte razgovora predsjednika Franje Tuđmana, bez obzira na činjenicu da su ti razgovori bili državna tajna. Sadašnji predsjednik Stjepan Mesić tvrdio je da hrvatski narod i građani Hrvatske imaju pravo saznati istinu o svim događanjima te da je učinio dobro djelo time što je dao objaviti transkripte, bez obzira na to što su državna tajna.

Zato, kada bi bio načelan i kada bi i prema sebi postupao kao prema drugima, osobno bi inzistirao na objavljivanju transkripta njegova svjedočenja, kako bi se građani mogli uvjeriti je li govorio istinu, odnosno, je li branio hrvatske nacionalne interese, kako on tvrdi, ili je govorio teške neistine kojima je Hrvatsku i njezino državno i vojno vodstvo lažno optužio za provođenje zločinačke politike etničkog čišćenja i prema Srbima u Hrvatskoj i prema Muslimanima u Bosni i Hercegovini, radi stvaranja etnički čiste velike Hrvatske.

Nema dvojbe da je svjedočenje Stjepana Mesića o vremenu i događajima kada je bio u samome vrhu hrvatske države i HDZ-a, ustvari, kada je bio drugi čovjek HDZ-a i Hrvatske, odmah iza Tuđmana, bilo krunski dokaz za sve optužbe Haaškoga tužiteljstva u kojima se Hrvatska optućuje za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i za etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj, odnosno, u kojima se tadašnje hrvatsko državno i vojno vodstvo, čiji je ključni član bio i Stjepan Mesić, na čelu s Franjom Tuđmanom optužuje za zločinačku politiku.
Zato nema nikakve dvojbe da treba objaviti zapisnik sa svjedočenja Stjepana Mesića na Haaškome sudu i raščistiti je li on govorio neistine ili je doista istina da uzrok ratu nije velikosrpska agresija, nego dogovor Tuđmana i Miloševića radi komadanja Bosne i Hercegovine i stvaranja etnički čistih velike Srbije i velike Hrvatske.

To je potrebno tim više što Stjepan Mesić i političke stranke koje ga podržavaju već provode politiku raspodjele krivnje i uzajamnog oprosta te se pripremaju za novu regionalnu zajednicu.

Prije ili kasnije, hrvatski će narod morati raščistiti što je istina. Je li istina ono što tvrde Stjepan Mesić i stranke koje ga podržavaju ili je istina ono što je Hrvatski sabor utvrdio u Rezoluciji o Domovinskom ratu?

Mesić je dvostruko obmanjivao hrvatsku javnost

Sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić dugo je negirao svoju ulogu svjedoka optužbe u slučaju generala Blaškića. Kada je istina izbila na vidjelo i kada su se počeli objavljivati transkripti njegova svjedočenja, dva je puta zabranjeno objavljivanje transkripata toga svjedočenja, koje je bilo podloga na kojoj je Haaško tužiteljstvo zasnivalo sve optužnice do sada protiv Hrvata u Hrvatskoj, Hrvata u Bosni i Hercegovini i Republike Hrvatske za etničko čišćenje Srba i za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Kad su se transkripti pojavili u javnosti pokazalo se da je aktualni hrvatski predsjednik dvostruko obmanjivao hrvatsku javnost - tvrdeći da nije bio svjedok optužbe protiv generala BIaškića i govoreći neistine o navodnoj agresiji Hrvata u ratu u Srednjoj Bosni.

Kako bi dokazao da je njegovo svjedočenje protiv Hrvatske bilo istinito i utemeljeno na dokumentima, Stjepan Mesić je, kao predsjednik Hrvatske, kršio Ustav i zakone, odavao državne tajne i odabrane transkripte davao medijima i Haaškome sudu kako bi potkrijepio svoje optužbe protiv Franje Tuđmana, hrvatskih generala, Hrvatske i Domovinskog rata.
Kao Predsjednik Republike Hrvatske, on je ne samo sudjelovao u nametanju povijesnih krivotvorina kojima se Hrvatsku optužuje za dvostruku agresiju i kojima se Hrvatsku od žrtve velikosrpske agresije pretvara u agresora prema Srbima i Muslimanima, nego je, kao predsjednik države, nametao politiku pomirbe, raspodjele krivnje i oprosta, ne na istini nego na povijesnim krivotvorinama.

Njegova isprika u Beogradu početak je provođenja te politike utemeljene na krivotvorinama. Srbija je bila agresor na Hrvatsku. Rat se vodio na teritoriju Republike Hrvatske. Hrvatska se branila. Hrvati nisu učinili nikakvo zlo Srbima na teritoriju Republike Srbije. Zato Predsjednik Republike Hrvatske nije imao nikakva razloga ispričati se u Beogradu i izjednačavati krivnju agresora i žrtve. (Eventualno se mogao ispričati Srbima kao građanima Hrvatske u Hrvatskoj, za pojedinačne zločine koje su u oslobađanju Hrvatske počinili Hrvati, a ne u Beogradu.)

Izjava Stjepana Mesića da Crna Gora nije ratovala s Hrvatskom i da nije agresor na Hrvatsku nova je povijesna krivotvorina na štetu hrvatskoga naroda. Trideset tisuća crnogorskih vojnika napalo je, poharalo i spalilo Konavle. Cilj je napada bio promjena granice, jer je i Crna Gora željela, u stvaranju velike Srbije, prigrabiti komad Hrvatske. To priznaju i Crnogorci i oni koji su počinili agresiju na Hrvatsku to opisuju dokumentirano i detaljno.

Dakle, aktualni predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić ne samo što je, kao svjedok optužbe, podupro krivotvorene optužnice protiv Hrvatske i dr. Franje Tuđmana, nego je na temelju tih krivotvorina počeo provoditi politiku izjednačavanja krivnje između agresora i žrtve te stvarati pretpostavke za novu regionalnu zajednicu na štetu hrvatskoga naroda. U toj svojoj politici Stjepan Mesić imao je snažnu potporu "međunarodne zajednice", ali i, unutar Hrvatske, od svih onih koji dr. Franji Tuđmanu nisu oprostili što je stvorio nacionalnu državu i što je onemogućio obnovu bilo kakve jugoslavenske ili balkanske zajednice. Stjepan Mesić, zajedno sa strankama koje ga podupiru, nositelj je politike detuđmanizacije i pretvaranja Domovinskog rata od našeg ponosa u našu sramotu. Oni poslušno provode politiku "međunarodne zajednice" i prijete hrvatskome narodu novom UDB-om - Udruženim Državama Balkana.

Hrvatski narod mora ponovno obraniti ono što je već obranio u Domovinskom ratu 1990., mora znati kako spriječiti stvaranje nove UDB-e - Udruženih Država Balkana.

Stjepan Mesić i bivša vladajuća koalicija, koja čvrsto stoji iza njega, slažu se oko nekih bitnih strateških pitanja. Oni se žele vratiti na vlast kako bi do kraja proveli detuđmanizaciju, koja znaći i napuštanje koncepcije Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda. Spremni su pretvoriti Hrvatsku u građansku državu, u kojoj će nacionalno biti svedeno na folklor. Spremni su pretvoriti Hrvatsku u federalnu državu regija, u kojoj će jedna od federalnih jedinica biti srpska regija - neki oblik povratka na plan Z-4.

Spremni su ne samo prihvatiti, nego i provesti koncept regionalne suradnje na zapadnom Balkanu stvaranjem carinske unije i zone slobodne trgovine, uključujući i zajedničko tržište radne snage, te obnoviti bratstvo i jedinstvo. Mesić obećava da će Hrvatska biti predvodnica u regij. Da bi to bilo moguće potrebno je hrvatskome narodu nametnuti krivotvorine koje velikosrpsku agresiju pretvaraju u etničke i nacionalne sukobe i građanski rat s podijeljenom krivnjom. Predsjednik Mesić u toj koncepciji ima nezamjenjivu ulogu.

Predsjednik Mesić govori da, kad se uspostavi novo zajedništvo, nije važno s koje će strane granice živjeti Hrvat, Srbin, Albanac ili Bošnjak. Predsjednik Mesić prihvaća koncepciju individualizacije srpske krivnje za rat, čime amnestira Slobodana Miloševića i njegovu ekipu za planirani i ostvareni genocidni rat s ciljem etničkog čišćenja i pripajanja hrvatskih i bosansko-hercegovačkih teritorija velikoj Srbiji.

Nisu Hrvatsku ni Bosnu i Hercegovinu napali neki pojedinci, individualci, koji sada trebaju individualno odgovarati za počinjene zločine. Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu napale su Srbija, Crna Gora i JNA. Radilo se o planiranoj genocidnoj politici s ciljem stvaranja etnički čiste velike Srbije. Zato se krivnja za zločine ne može individualizirati, a kamoli izjednačiti s krivnjom za pojedinačne zločine koji su u obrani počinjeni s hrvatske i bošnjačke strane.

Mesić, iako zna istinu, provodi politiku utemeljenu na krivotvorinama

Postavlja se pitanje zašto to Stjepan Mesić radi, odnosno, zašto to rade političke snage koje stoje iza njega. Nema dvojbe, jer je i sam sudjelovao u ratu i deblokadi Dubrovnika, da predsjednik Mesić zna što se događalo u Konavlima i Dubrovniku, da nije mogao zaboraviti kako s u Crnogorci, kao agresori, palili i rušili Konavle i Dubrovnik, kako su ubijali pripadnike hrvatskoga naroda, kako su pljačkali želeći oteti komad hrvatskoga teritorija i pripojiti ga Crnoj Gori. Cmogorci priznaju agresiju i svoju krivnju, pljačku i ubojstva.

Postavlja se pitanje zašto ih hrvatski predsjednik amnestira. Stipe Mesić zna što je uzrok rata, odnosno, da je to velikosrpska agresija, te se s pravom postavlja pitanje zašto sada ne samo prihvaća nego i popularizira krivotvorine. Zašto u ime Hrvatske preuzima krivicu bez krivnje? On i politička ekipa koja ga podržava idu i dalje od prihvaćanja krivotvorina i amnestiranja agresora. Oni tvrde da je Hrvatska dvostruki agresor - na Bosnu i Hercegovinu i na srpsku paradržavnu tvorevinu u Hrvatskoj. Dakle. imamo paradoksalnu situaciju - da aktualni predsjednik Hrvatske i politička ekipa koja ga podržava amnestiraju agresora, negiraju njegovu krivnju i izmišljaju krivnju Hrvatske. U prihvaćanju krivnje koje nema bitna su tri događaja.

1. Proces optuživanja Hrvatske da je napravila agresiju na Bosnu i Hercegovinu i na Srbe u Hrvatskoj te da se pritom služila zločinačkom politikom radi stvaranja etnički čiste velike Hrvatske počeo je još 1993. izjavama Vesne Pusić, Ive Banca i drugih o tome kako je uzrok rata dogovor Tuđmana i Miloševića radi komadanja Bosne i Hercegovine, a ne velikosrpska agresija.
Od tada su Vesna Pusić i Ivo Banac čvrsta politička podrška Stjepanu Mesiću, a i mnogi drugi, te bezbroj puta ponavljaju krivotvorinu da uzrok rata nije velikosrpska agresija, nego dogovor Tuđmana i Miloševića, odnosno, ambicija srpskog i hrvatskog nacionalizma da komadaju Bosnu i Hercegovinu.

2. lako je Stjepan Mesić do 1994. bio desna ruka Franji Tuđmanu i drugi čovjek u HDZ-u, on nakon izlaska iz HDZ-a preuzima Pusičkine i Banćeve teze. Optužuje Franju Tuđmana i državno i vojno vodstvo, čiji je bio bitan dio, da su vodili zločnačku politiku etničkog čišćenja i stvaranja etnički čiste velike Hrvatske. Zato je njegovo svjedočenje od 16. do 19. ožujka 1998. drugi bitan događaj u procesu samooptuživanja Hrvatske i krivotvorenja istine o Domovinskom ratu.

3. Treći krupni događaj koji je bitno odredio našu sudbinu bilo je prihvaćanje Stjepana Mesića i koalicije šest stranaka, koja i sada stoji iza njega, da se, suprotno Ustavnome zakonu o suradnji s Haaškim sudom, dopusti "istraživati" Domovinski rat u cjelini, a ne samo počinjeni zločini. Otvaraju se arhivi i državne tajne ne samo Haaškome sudu nego i novinarima.
Još se jednom potvrđuje da Haaški sud ne zanimaju konkretni zločini ni ljudi koji su zločine počinili, nego da Haaški sud želi nametnuti krivotvorenu povijest. Zato sam smatrao svojom moralnom obvezom napisati knjigu Predsjednik, u kojoj sam argumentirano obrazloćio radi čega se hrvatskome narodu nameću krivotvorine i zašto su na udaru Domovinski rat i Tuđman, jer se mijenjanjem prošlosti želi programirati budućnost koja nije u interesu hrvatskoga naroda.

HDZ ponovnim dolaskom na vlast prihvaća Mesićevu politiku

Međutim, kako se hrvatska politika nakon promjene vlasti iz 2004. i dolaska na vlast HDZ-a ne mijenja, kako još više jačaju pritisci na Hrvatsku da mora bespogovorno prihvatiti nametnutu krivnju i krivotvorine, kako nakon ponovne pobjede Stjepana Mesića na predsjedničkim izbrima treba očekivati da će se dosadašnja politika kriminalizacije ne samo prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana nego i Domovinskog rata još odlučnije nametati bez ikakva otpora državnoga vrha, odlučio sam napisati i drugi dio knjige Predsjednik koji sam naslovio Predsjednik protiv predsjednika i u kojoj, analizom odnosa Mesića i Tuđmana i njihovih politika, ukazujem na nužnost otpora sadašnjoj politici koja ugrožava ne samo istinu o našoj prošlosti, nego i našu budućnost.

Predsjednik je Mesić na neki način imao pravo kada je dramatično upozoravao da se 16. siječnja 2004. godine na predsjedničkim izborima odlučuje o tome kamo će krenuti Hrvatska, u 21. stoljeće ili u prošlost. Jedino nije imao pravo što je sebe i svoju političku opciju prikazivao kao onu koja nas vodi u budućnost. Upravo je obrnuto - to je politička opcija koja će poslušno i pokorno, kao i do sada, provoditi politiku "međunarodne zajednice", koja nam kao našu sudbinu nudi zapadni Balkan. Postavlja se s pravom pitanje, s obzirom na to da je Stjepan Mesić pobjedom na predsjedničkim izborima dobio legitimitet za svoju dosadašnju politiku, postoje li zbiljske mogućnosti osporavanja politike obnove UDB-e koja je nanijela toliko zla hrvatskome narodu.
Ne radi se o staroj UDB-i, koja i danas djeluje, i to mnogo organiziranije i sveobuhvatnije nego što mi mislimo, nego o novoj UDB-i, koja može biti gora od stare i koja je kratica za Udružene Države Balkana.

U svom prvom predsjedničkom mandatu Mesić je bio ključni čovjek koji je Hrvatskoj nametnuo koncept zapadnog Balkana i posebnu koncepciju pridruživanja zemalja zapadnog Balkana kroz sporazume o stabilizaciji i pridruživanju.

U svom prvom predsjedničkom mandatu Mesić je već odradio dosta toga glede amnestiranja agresora, u svrhu prihvaćanja politike ravnomjerne raspodjele krivnje, s ciljem pomirbe s agresorom i opraštanja onoga što je agresor učinio, odnosno, u svrhu pretvaranja velikosrpske agresije, kao planiranog i provedenog genocida i zločina, u pojedinačnu odgovornost za pojedine zločine. Da bi se stvorile pretpostavke za novo regionalno zajedništvo, hrvatska politika, na čelu sa Stjepanom Mesićem, prihvatila je bespogovornu suradnju s Haaškim sudom, odnosno, prihvatila je krivotvorenje prošlosti, prihvatila je optužnice u kojima se Hrvatsku neistinito optužuje za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i na Srbe u Hrvatskoj.
Međunarodna zajednica podržala je Mesića i pravila pritisak na Sanadera i HDZ kako bi vodili mlaku kampanju, tj. kako se ne bi osporila i onemogućila Mesićeva pobjeda. "Međunarodna zajednica", razne "nevladine" udruge i mediji forsirali su Mesića, jer je on pogodna osoba koja može do kraja realizirati još neke ciljeve koje pred Hrvatsku postavlja "međunarodna zajednica". "Međunarodnoj zajednici" trebaju oni hrvatski političari koji će potpuno dići ruke od Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji se neće suprotstaviti političkom inženjeringu promjena na štetu Hrvata i njihova pretvaranja u nacionalnu manjinu. Ponovno su Stjepan Mesić i političke snage koje ga podržavaju stvorile antihercegovačko raspoloženje u Hrvatskoj. Sada, nakon predsjedničkih izbora, treba očekivati da će se pojačati pritisak na Hrvatsku, posebno na obvezu regionalnog udruživanja, odnosno, put u Europsku uniju bit će uvjetovan ultimatumima, ne samo za uhićenjem Ante Gotovine. To su zona slobodne trgovine na zapadnom Balkanu, jedinstveno tržište radne snage te državne granice samo na papiru. Inzistirat će se na obnovi bratstva i jedinstva i na stvaranju novog zajedništva.

Da bi to bilo moguće mora se Hrvatima nametnuti krivotvorena povijest i krivnja za ono za što nisu krivi. Mora se udariti na dostojanstvo naroda i njegov identitet, sasjeći naše korijene i stvoriti atmosferu u kojoj je domoljublje konzervativno i štetno. Taj je proces već znatno uznapredovao.

Predsjednik Stjepan Mesić ponovno ima dvije mogućnosti. Navršio je sedamdeset godina i teće mu zadnji predsjednički mandat, koji će bitno odrediti njegovo mjesto u hrvatskoj povijesti. Kako je često u životu mijenjao pozicije, političku strategiju, stranke pa i mišljenje, nije isključeno da ponovno bitno promijeni svoju strategiju i politiku. Moguće je da će se, u novim uvjetima, vratiti na neka svoja bitna stajališta i načela, koje je zastupao dok je, zajedno sa dr. Franjom Tuđmanom, kao njegov najbliži suradnik, rušio Jugoslaviju, branio i stvarao Hrvatsku kao nacionalnu drćavu hrvatskoga naroda. Čak mislim da je to moguće i da bi Stjepana Mesića trebalo podržati da se vrati hrvatskoj nacionalnoj politici. Najveća bi podrška bila kada bi se formulirala nova nacionaina politika u uvjetima dvadeset i prvoga stoljeća, koja bi Stjepanu Mesiću otvorila prostor u kojemu ne bi morao vračati dugove lijevoj koaliciji u njezinoj strategiji da je pobjeda Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima u taktici gem-set-meč, samo dobiven gem.
Stjepan Mesić ima previše godina i iskustva da bi prihvatio lukavost lijeve opozicije koja njegovu popularnost predsjednika države želi iskoristiti najprije za dobivanje lokalnih izbora, a zatim parlamentarnih izbora, odnosno, za potpunu realizaciju strategije gem-set-meč.

Ponašanje Stjepana Mesića uvelike će ovisiti i o ponašanju HDZ-a, koji se očito nalazi u krizi identiteta. Hrvatski je narod na prošlim parlamentarnim izborima izabrao HDZ, vratio ga na vlast, na čelu s Ivom Sanaderom, na temelju onoga što su obećavali i govorili u predizbornoj kampanji. Između ostaloga, mnogi su građani glasovali za povratak HDZ-a na vlast zato što su bili uvjereni da će HDZ promijeniti politiku Stjepana Mesića, Vesne Pusić, Ive Banca i lijeve koalicije u odnosu na Domovinski rat, u odnosu na Haaški sud i u obrani od pritisaka za stvaranje novih regionalnih integracija na Balkanu. Međutim, to se nije dogodilo, a HDZ ni ne odgovara na javne izjave Vesne Pusić o tome da ga ona podržava zato što provodi njezinu politiku. Ako HDZ želi opstati na političkoj sceni morat će što je moguće prije formulirati svoju nacionalnu politiku i pokazati da nije provoditelj politike Vesne Pusić i Stjepana Mesića. Ako to ne učini, izgubiti će i sljedeće lokalne izbore, a onda vrlo brzo i sljedeće parlamentarne izbore.
Početak pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku uniju samo trenutno diže rejting HDZ-u, jer je poćetak pregovora manipulacijom prikazan kao "bye... bye Balkanu", što je daleko od istine.

Kada se pokaže da će Hrvatska ipak morati dijeliti sudbinu zapadnoga Balkana i Turske, da će u pregovorima biti izložena još većim pritiscima i neprincipijelnim ultimatumima - sve će se vratiti na početak. Ponovno će se brzo povećavati broj hrvatskih građana koji su protiv podaničke i pokorničke politike Hrvatske, ponovno će ojačati otpor politici apsolutne pokornosti stranim gospodarima.
Ponovno ce Ivo Sanader i HDZ biti sučeljeni sa zahtjevima da se vrate na obranu hrvatskih nacionalnih interesa, odnosno, da rehabilitiraju elemente hrvatske državotvorne politike i da se suprotstave sotonizaciji i kriminalizaciji svoga utemeljitelja i obnovitelja hrvatske države dr. Franje Tuđmana.

Zdravko Tomac
Predsjednik protiv predsjednika