Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

RAZGOVOR S PREDSJEDNICOM RH KOLINDOM GRABAR KITAROVIĆ       (16.08.2019.)

U prvome mandatu izvukla sam Hrvatsku iz tzv. regiona, a u drugome ju želim vratiti na put ponosa i dostojanstva koji je 90-ih zacrtao dr. Tuđman

S hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović već dugo želim obaviti pravi novinarski intervju, razgovor u kojemu ću bolje spoznati neke njezine stavove koje još ne poznajem dovoljno, kao i motive određenoga razmišljanja, te razmjenom mišljenja i međusobnih neslaganja vidjeti tko od nas dvoje bolje stoji s argumentima na kojima temelji svoja uvjerenja i stajališta.

Prije pet godina objavili smo dva intervjua s gospođom KGKKolindom Grabar-Kitarović, u doba kada je bila službenica NATO-a. U Hrvatskome tjedniku najavila je tada svoju predsjedničku kandidaturu. U neizvjesnoj je završnici, kao kandidatkinja HDZ-a uspjela pobijediti naveliko favoriziranoga ljevičara jugoslavenske orijentacije, dotadašnjega predsjednika Ivu Josipovića. Ta je pobjeda razgalila većinski domoljubni dio hrvatskoga biračkoga tijela koji je dugo proslavljao taj uspjeh.

Godine njezina mandata prošle su, evo, brzo zato što godine i inače, rekao bi Vergilije, krilato lete, ali i zato što je politika prepuna važnih presudnih događaja kao na filmskoj vrpci, koji pojačavaju dojam prolaznosti. Gospođa predsjednica imala je poteze koji su od čitave domoljubne javnosti toplo pozdravljeni i prihvaćeni, ali čini se kako je kasnije došlo do zahlađenja u toj interakciji. Dogodilo se, naime, nekoliko nepopularnih istupa koji su, blago je reći, izazvali razočaranje toga biračkoga tijela. Putanja njezine popularnosti krenula je, čini se, u silaznomu smjeru nakon posjeta srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića u Zagrebu prije godinu i pol dana. Već i zbog tog tzv. kratkoga spoja, a ne samo zbog približavanja kraja mandata i pripreme eventualne nove kandidature, htio sam razgovor s Predsjednicom. Znao sam da će to biti teško realizirati zato što ju u svojim novinskim prikazima prijašnjih nekoliko godina nisam štedio. Izložio sam razornoj kritici neke njezine poteze i ti moji tekstovi izazvali su velike reakcije. Ni danas ne mislim da sam pretjerao u kritici.

Dana 24. srpnja ove godine bio sam na Pantovčaku, s Predsjednicom u njezinu uredu. Dočekala me iznimno srdačno, kao i njezini savjetnici prije toga, na čemu im od srca zahvaljujem. Sebe nikada ne precjenjujem ni podcjenjujem - ni u kom slučaju – ali ja sam ipak samo novinar, a ona je u danu kada je u Afganistanu smrtno stradao jedan naš vojnik, posvetila mi čak sat i pol i ukazala poštovanje koje se pamti.

Susret je započeo svojevrsnom Predsjedničinom ispovijesti o njezinoj obitelji u sadašnjosti i prošlosti. Ta povijest kao ni povijest nebrojenih hrvatskih obitelji nije bila lagana. Premda su joj se pretci borili pod crvenom zvijezdom za Hrvatsku, dočekali su kao i mnogi hrvatski primorski antifašisti Jugoslaviju u kojoj je simbol pod kojim su se borili bio okrvavljen, osramoćen. Njezina je obitelj bila i ostala duboko religiozna, redovito su odlazili na mise, surađivali sa župnikom i kuhali za njega, dolazili su i u sukob s bivšom državom zbog, kako kaže, rigorozne porezne presije prema njima kao obrtnicima mesarima. Jednom su obitelji obračunali porez za pet godina unatrag iako je zakon uveden te KGK utakmicagodine. S tim novcem mogli su, kaže gospođa Predsjednica, kupiti stan za djecu u Zagrebu, ali nona se nije dala, čak je htjela tome režimu platiti nametnute obveze u naturi.

I danas je obitelj preokupacija Predsjednici. Informira nas kako su njezini pretci, nono i nona oboljeli od teških malignih bolesti. Sada joj istu priču prolazi i otac koji je na liječenju u Zagrebu. Upravo zbog te nesretne činjenice koja kao da se prenosi s naraštaja na naraštaj i ona je lani obavila temeljiti pregled i rezultati su, hvala Bogu, u redu.

U nastavku je Predsjednica govorila o ukorijenjenosti svoga visokoga patriotizma. Nju osjećaj domoljublja obuzme ponekad i do te mjere da se previše opusti. Zato priznaje da je lani malo pala kada su naši nogometni reprezentativci na Svjetskom prvenstvu u Rusiji srebrnim slovima ispisivali povijest pred očima čitave međunarodne javnosti, a ona im egzaltirano letjela u zagrljaj. Da, opustila se možda malo previše, ali promidžbena korist za Hrvatsku od svega, bila je enormna, kaže u razgovoru predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

U tom dijelu našega susreta na Pantovčaku predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović htjela je posvjedočiti da njezino srce, srce njezine obitelji vječno kuca za Hrvatsku. „I ja imam dušu za Hrvatsku kao što ju imati i Vi, gospodine Marijačiću“, rekla je pri čemu sam pomislio, ali joj nisam rekao, da moja patriotska duša ni u kom slučaju ne obvezuje kao mjerilo bilo koga. Svatko od nas zasebno odlučuje o svojim ljubavima prema osobama, obitelji, Apsolutu, Domovini..., a odabranim oblicima naših ljubavi, dakle i oblikom patriotizma, određuje se i vrijednost svakoga života. Ivan Pavao II to je sjajno rezimirao u sljedećoj rečenici: „Recite mi što volite i ja ću vam reći tko ste!“

„O, bella Ciao… To je pjesma mojega nonića i none koji su branili Hrvatsku od fašizma, ali nije pjesma moga strica koji je završio na Golom otoku. Meni su moji nono i nonica sve objasnili, i to kad je on meni rekao: „Vidiš moju fotografiju s ovom petokrakom tu? To je kad sam ja branio Hrvatsku, ali onda su me prevarili i to više nije bila Hrvatska!“

To su bila takva vremena. Svjesna je komunističkoga zla. Jugonostalgičarski plitki i maliciozni novinari lani su ju ismijali kad je izjavila da u komunizmu nije bilo jogurta, ali ona se jogurtom koristila kao metaforom za nedostatak izbora te i danas stoji iza svojih tvrdnja. No dosta je, kaže, podjela, svađa i sukoba. Iznad svih je Hrvatska i potrebno je pomirenje...

U tom trenutku napokon se i ja ubacujem u njezin monolog, pa se može reći da je tada tek konkretni intervju i započeo.

U redu je što zagovarate pomirbu, ali za nju su, kao za ljubav i mržnju, potrebne dvije strane. Vi pružate ruku komunistima. I predsjednik Tuđman pružao im je ruku, ali ju neki nisu prihvatili. Ne prihvaćaju je ni danas.

- Pa, naravno, moramo pružati ruke pomirenja. Kako ćemo to drukčije riješiti?

Teško, gospođo Predsjednice. Evo, dok Vi sada zagovarate pomirbu, prije nekoliko dana na pulskom festivalu nagradu je odnio film koji je prezentirao lažnu priču o humanitarki Diani Budisavljević, što je po mome mišljenju četnička propaganda. Sinoć sam komunicirao s jednim uglednim povjesničarom s Hrvatskoga instituta za povijest koji je objavio znanstveni rad o Diani Budisavljević dokazavši dokumentima kako je ona bila posve sporedna osoba, humanitarka koja se samo odazvala Pavelićevu pozivu da se cijeli sustav vlasti uključi u zbrinjavanje djece poraženih neprijatelja te da ona ni u kojemu slučaju nije izvukla iz logora smrti 10 tisuća djece niti je tih logora smrti bilo. Taj mi je povjesničar kazao otprilike: “Čuj, prijatelju, ja mogu raketu lansirati na Mjesec, mogu dubiti na trepavicama, ali ne mogu spriječiti Danu Budisavljević da napravi pamflet od filma jer je dobila milijune za tu notornu laž.“ Hoću reći da Vi uzalud zagovarate zajedništvo i pomirenje, postoje snage koje to ne žele, nego žele laž, mržnju i podjele. Što kažete na to?

- Svi smo mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogrješke. Mi možemo danas raspravljati o tomu zašto je to učinio, je li morao ili nije morao, ali to ne će promijeniti činjenicu da jest, ni osjećaje ljudi koji su se osjetili prevarenima i izdanima. A posljedica su, uz ostalo, bili razni zločini nad Hrvatima. Imamo, primjerice, selo Podhum u mojemu zavičaju, gdje su talijanski fašisti učinili strašan zločin na Hrvatima. Znam da su i partizani krivi, jer su bacili u jamu učitelja i učiteljicu. Mnogi su živjeli pod tim utegom, jer su vidjeli da su partizani ubili civile. Talijani su zato spalili cijelo selo, više od 90 muškaraca poubijali. To je moja duboka rana i upravo to je ono što mene označuje i zbog čega volim svoju nonu i nonića, jer su se borili za Hrvatsku protiv okupatora. Za Hrvatsku pod crvenom zvijezdom, ali ne za onakvu kakvu smo dobili u Jugoslaviji.

Oni su bili vrlo religiozni. Moja nona svaki dan kuhala je ručak župniku. Nije bilo teorije da ne odemo na misu. Ja sam išla na vjeronauk od prvoga razreda osnovne škole. Dakle, kod nas, u mojoj obitelji, živjela se vjera. Ali da se vratim u sadašnjost. Ja ovu državu želim izvesti na put kojim je krenula devedesetih. Ne vratiti u devedesete, nego vratiti na put koji je zacrtao predsjednik Tuđman, na put dostojanstva i ponosa, na put europejstva koje ne će biti podložničko bilo kome, ali i na put političke odlučnosti, djelotvornosti i odgovornosti. Tomu sam posvetila sve svoje projekte, sada posebno i branding. Napravili smo taj prijedlog odlično, no srce me boli što sada to stoji, a trebalo bi početi s tim što prije, kako bismo Hrvatsku što bolje brendirali dok predsjedamo EU-om.

Što ste im konkretno predlagali?

- Ono što ja predlažem za predsjedanje Hrvatske u EU jest da pokažemo kako Hrvatska nije nekakva mala država. U redu, važno je i da tzv. zapadni Balkan uđe u EU, pogotovo Bosna i Hercegovina. Ali da to bude lajtmotiv našega predsjedanja? Hrvatska je mnogo više od toga. Zato sam Hrvatsku izvukla iz tzv. regiona u Srednju Europu, uspjela Itzborisam dobiti potporu i predsjednika Trumpa i predsjednika Putina. Ne pristajem, dakle, da je Hrvatska mala država samo zato što je malena teritorijem i brojem stanovnika. Nije, i to smo mnogo puta dokazali.

Poštovana gospođo Predsjednice, prije takvih odgovora i pitanja, predlažem da krenemo od onoga koje hrvatsku javnost u ovomu trenutku možda više zanima. Jeste li donijeli odluku da idete u predsjedničku kampanju?

- Gospodine Marijačiću, kako bi to sada izgledalo da ja okrenem leđa Hrvatskoj i prihvatim neki od poslova koji mi se nude, koji su mnogo više plaćeni diljem Europe i svijeta, a ja da napustim svoj hrvatski narod i svoju vlastitu djecu, koja vide budućnost ovdje? Naravno, idem u kandidaturu za novi predsjednički mandat, objavit ću ju uskoro, ali želim prije toga raditi kao predsjednica što veći dio mandatnoga vremena. Oslanjam se prije svega na hrvatski narod, ali ne ću leđa okrenuti stranci iz koje sam izrasla ma koliko god se u nekim aspektima ne slagala s njezinim politikama, bilo to u vrijeme Sanadera ili bilo koga drugoga. Ja nisam nikada, kao što znate, rekla riječ protiv Sanadera ad hominem niti protiv bilo koga drugoga. To što sam ja vjerna Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ne znači da nisam vjerna cijelom spektru ljudi koji vole Hrvatsku.

Mislite li da su Vam u ovoj situaciji Andrej Plenković i HDZ, koji su ipak doživjeli poraz na Europskim izborima, a i dalje im pada rejting, pomoć ili teret?

- Nikoga ne želim kriviti niti uzdizati. Sve što postignem u životu jest rezultat onoga što sam ja radila sa svojim suradnicima. Sve je u mojim rukama.

Zanima me način na koji ćete se obratiti hrvatskom narodu i tražiti povjerenje za drugi mandat? Zato što ste to zaslužili ili nekako drukčije? Hoćete li u tom stilu nešto reći i obrazložiti narodu?

- Dragi moji Hrvatice i Hrvati, i svi hrvatski državljani u domovini svijetu! Prvo: Hrvatska nije mala država, Hrvatska je država ljudi velikoga srca, država vrijednih, dobrih i umnih ljudi i država velikih mogućnosti. Moramo spriječiti depopulaciju, zadržati mlade, dati im priliku da se školuju i rade vani ako to žele, ali vratiti ih u Hrvatsku. To je broj jedan. Drugo: za to su potrebne porezne i druge reforme, poslovi koji će biti više plaćeni, bilo da je riječ o plavom Zstavatrlišu – strukovnim poslovima kojima se ne ćemo smijati nego ćemo poštovati te ljude – ili o bijelim kutama. Tu trebamo preko porezne reforme smanjiti troškove za poslodavca, a podići plaće radnika, bez obzira na to tko to bio pa će to privući i strane investicije. No to je samo početak programa.

Je li Hrvatska sada, nakon Vašega petogodišnjega mandata, bolja ili lošija nego što je bila?

- Bolja je.

U čemu?

- Prije svega zato što je pokazala i dokazala da ima ljude koji ju mogu učiniti boljom i najboljom. Drugo, vratili smo interese Hrvatske i hrvatskoga naroda u fokus politike, jače smo se povezali s Hrvatima u BiH i iseljeništvu. Treće, napredak pokazuju i statistički rezultati. No ne ću reći ono što su znali nekoć govoriti neki političari: da ljudi žive bolje, ali to ne osjećaju. Ja ću reći ovo: na makroekonomskom planu pokazuju se mnogo bolji rezultati: porast BDP-a, manji javni dug, bolji kreditni rejting, ali ono što mene zanima je da se to odrazi na računu građana i da građani sami kažu kako im je danas bolje nego prije pet godina. Dakle ničemu ne ću vjerovati, nikakvim statistikama osim ljudima diljem Hrvatske, u koje čvrsto vjerujem, koji su ostali ovdje i koji vole ovu državu i kažu: Predsjednice, meni je danas malo bolje, hajdemo raditi da nam bude još bolje.

Često govore za predsjednika države da mora biti čvrst čimbenik političkoga sustava. Mnogi su se u Hrvatskoj pitali zašto niste reagirali na evidentnu krađu referendumskih potpisa.

- Jesam, itekako jesam. Reagirala sam tako što sam rekla: u čemu je problem, zašto ne bi proces bio transparentan? U čemu je problem da oni koji prebrojavaju glasove za referendum ne dopuste ako već ne inicijativama koje su IK narodsudjelovale u skupljanju potpisa, onda barem neovisnima, recimo HHO-u, da sudjeluju u provjeri potpisa. Oni bi to objektivno pogledali. Način na koji se postupilo nije način na koji treba postupati država – s nepovjerenjem u građane, u narod. Uskoro ću dati prijedlog kako unaprijediti referendum. S jedne strane, da to ne bude priča kako se bilda nečija osobna popularnost ili važnost, s druge strane, da se omogući građanima dovoljno vremena za skupljanje potpisa i da svaki proces bude razvidan, s jasnim rokovima.

Tražit ću da oni koji su pripremili referendum ili nezavisni promatrači budu ti koji će pratiti proces nakon prikupljanja potpisa. Dat ću Vam jedan primjer koji će Vam, biti jako zanimljiv. U državi Aljasci Republikanska je stranka godinama dobivala izbore. Senatorica s Aljaske bila je Lisa Murkowski, međutim, nakon nekog vremena prevladala je „Tea party“ (politički pokret – o.a.) i predložila drugoga kandidata. E, sada, što dopušta američki sustav! Dobijete glasački listić na kojemu pišu imena, ali vi imate pravo napisati i Lisu Murkowski kao trećega kandidata. Građani su dopisivali ime Lise Murkowski. Mnogi su krivo ispisali njezino prezime, ali svaki listić iz kojega je bilo jasno da su građani mislili na nju – priznat je. Rekli su „ne ćemo ga prekrižiti i proglasiti nevažećim zbog krivo napisanoga imena“ i gospođa Murkowski ponovno je ušla u Senat.

Mislite li da je pravedno da ostane ovako, dođe ministar i ukrade 40 tisuća potpisa?

- Rekla sam da postupak nije bio razvidan i to ostavlja sumnju. Demokracija znači kontrolu vlasti, a vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Zato ni predsjednik države ne smije imati moć bez kontrole, što neki predlažu. Moć, odnosno vlast, mora ostati u rukama naroda i mi ćemo dati prijedlog kako se to može riješiti. Ali naš ključan problem, ne želim da se to zaboravi, jest demografija. To je pitanje opstanka države. S druge strane, ja ne mogu i ne smijem ni jednome građaninu ove države zanijekati njegovo pravo da ide raditi i učiti nekamo drugamo. Smatram svojom zadaćom i zadaćom Vlade svakomu osigurati uvjete da se vrati. To ne će biti samo demografski nego i društveni dobitak. Zašto? I Vi ste živjeli u komunizmu i znate da se vrte jedna te ista rješenja. Ako ta rješenja nisu funkcionirala u prošlosti, ne će ni u sadašnjosti. Mi trebamo ljude koji su živjeli u Irskoj, koji će se školovati u Americi ili drugdje, a koji će se vratiti i reći – Hrvati i Hrvatice, možemo raditi bolje nego sada!

Meni se čini da nemate pravedan i jednak odnos prema jednoj i drugoj totalitarnoj prošlosti. Zašto nemate snage sa svojim narodom otići u Bleiburg i pokloniti se žrtvama, nije li sramotno to što praktički skrivećki odete onamo dan prije naroda?

- Imam isti odnos prema svim totalitarnim režimima. Apsolutno ih osuđujem – i nacizam i fašizam, i komunizam i njihove huda jamtotalitarističke derivate u Hrvatskoj, kao i četništvo. I to nije sporno. Rekla sam Vam sve o svojoj obitelji, koja se borila za Hrvatsku, ali kad je crvena zvijezda postala znak diktature i totalitarizma, rekli su – to više ne dolazi u obzir. Što se tiče uzroka, razloga i povoda nastanka totalitarnih režima i njihovih posljedica, to trebaju utvrditi i posložiti povjesničari. Ali smatram da ne smijemo razlikovati žrtve. Tko god je ubijen bez pravednoga suđenja – uzimajući u obzir da je tadašnje pravosuđe gotovo svuda u svijetu predviđalo i smrtnu kaznu – nevin je.

A pitanje o bježanju od naroda, ne zamjerite, smatram pomalo malicioznim. Kao što znate, ja nisam otišla ni u Jasenovac na službeni dio. Ali ja kao osoba, kao Hrvatica, kao majka i građanka odem u Jasenovac pa se poklonim žrtvama. Isto tako na Bleiburg, Macelj, Hudu jamu i drugdje, ali bez kamera i izjava.

Ja Vas pitam zašto s hrvatski narodom niste komemorirali žrtve prije nekoliko godina kada se ondje okupila više od 60 tisuća ljudi? Očekivali su Vas, koliko se sjećam, bio je najavljivan Vaš dolazak, ali ste odustali. Bio sam te godine u Bleiburgu i nije bilo nikakvih fašista... Meni se čini da ne bježite od naroda samo u takvim slučajevima, nego ste i u Kninu izbjegli koncert Marka Perkovića Thompsona 2015. godine iako ste očekivani?

- Mislim da sam odgovorila na to. Dugo sam odvagivala što je bolje i postupila sam kako sam ocijenila da je najbolje za Jasenovachrvatsko društvo i državu.

Jeste li ikada upitali povjesničare gdje su kosti tih 83 tisuće žrtava iz Jasenovca?

- Naravno da jesam. Dobila sam svakakve odgovore. Treba provesti kompletnu forenziku. Osim toga, mi još nismo proučili arhive koji su, na žalost, još uvijek u Beogradu i koje nam trebaju vratiti. Tek tada ćemo pouzdanije moći utvrditi što je sa žrtvama u Jasenovcu, ali i sa svim ostalim žrtvama, od Bleiburga nadalje. Ponavljam: svi su totalitarizmi grozni i svakoj žrtvi treba odati počast. Ne prihvaćam argumente onih u Hrvatskoj koji žrtve Bleiburga i Križnoga puta opravdavaju tako što kažu kako su to bili ubojice pa ih je trebalo ubiti. Ne! Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Imali ste jednu sjajnu ideju koju je javnost pozdravila: da se Jasenovac temeljito istraži. Najviše su protiv toga vrisnuli oni koji promiču srpske teorije o broju stradalih, kao i oni kojima je prihvatljiv službeni podatak o 83 tisuće ubijenih, za koji ne postoji ni jedan jedini znanstveno provjerljivi dokaz. Zašto ste odustali od međunarodne istrage Jasenovca?

- Nisam, još to stoji, ali Vi znate da ja nemam izvršnu vlast u tom pitanju.

Hoćete li u drugom mandatu raditi na tomu? Rumunjska je, primjerice, upravo temeljitom istragom riješila problem sa stradalim Židovima nakon Drugoga svjetskog rata i danas su svi mirni. Zar ne vidite da se Hrvatsku upravo nedokazanim jasenovačkim žrtvama drži u stanju stalne ucjene i pokornosti?

- Ja nisam forenzičarka. Želim taj posao ostaviti stručnjacima forenzičarima – i medicinskim i arhivskim – a kada dođemo do rezultata, onda ćemo donijeti zaključke. No Vlada, dakako, mora odobriti takav projekt.

Gospođo Predsjednice, što mislite o izbornome sustavu? Evo, samo jedan aspekt njegove anomalije: je li za Vas pravedna situacija da je nekoliko milijuna Hrvata u svijetu svedeno na tri glasa u Hrvatskomu saboru, odnosno da naši ljudi moraju putovati na dan izbora tisuću kilometara da bi dali glas, isto kao i srpska nacionalna manjina koja je brojčano deset i dvadeset puta manja? Tri glasa dijaspori koja je toliko dala za Hrvatsku, koja pomaže silnim priljevima razvitak Hrvatske, i tri glasa agresorskoj manjini koja je oružano napala Hrvatsku i izazvala toliko smrti i zla i Vukojoj, nota bene, još i plaćamo da autobusima dođe na glasovanje. Ima li jasnijega znaka da je ovo izopačena država? Što Vi mislite?

- Ne, ne mislim da je izborni sustav pravedan. Ne ću ponavljati to što ste rekli. Mislim da bi svaki glas trebao biti jednako dostupan, dakle da uvedemo dopisno ili elektronično glasovanje, što je jedini način na koji možemo svim ljudima omogućiti pravo glasa. To što su neki govorili da treba plaćati poreze u Hrvatskoj da bi se imalo pravo glasovati – to su gluposti. Pa ljudi u zatvorima ne plaćaju poreze pa imaju pravo glasa. Ako ste državljanin, Ustav RH kaže da imate pravo glasa ako navršite 18 godina. Sukladno tomu, koliko je glasova došlo za dijasporu, koliko za nacionalne manjine u odnosu na sveukupni broj glasova, a koliko im je „razrezano“ saborskih zastupnika? Po meni je ovo, neka se nitko ne naljuti, nepošteno. Želim da mi u Hrvatskomu saboru imamo i predstavnike Srba, Talijana i ostalih nacionalnih manjina. Ali treba uvažiti i činjenicu da mnogi ne žele da ih se bira kao manjine niti žele glasovati kao manjine. Imam prijatelja Srba kojima je njihova etnička pripadnost njihova privatna stvar, ali žele da Hrvatska napreduje i zato žele prije svega glasovati po političkom, a ne manjinskom kriteriju jer ovdje vide život svoje djece. To je ono što nas mora voditi.

Primili ste gradonačelnika Vukovara i to je javnost dobro primila.

- Ja ga oduvijek podupirem. Njegov je posao golem i strašno težak.

Koji je Vaš prijedlog za izlaz iz ove situacije? Kao što smo čuli, dali ste potporu stajalištu gradonačelnika Ivana Penave o ćirilici u Vukovaru i nedavnoj odluci Ustavnoga suda. Ne čini li Vam se da je forsiranje uvođenja ćirilice u Vukovaru dio projekta velikosrpske srbizacije Vukovara kako bi se sutra, kad se uvede ćirilica na temelju vjerojatno lažiranoga popisa stanovništva, ucjenjivalo Hrvatsku s podjelom suvereniteta, da se stvori neka srpska autonomija?

- Ne dolazi u obzir! Vukovar je Hrvatska i uvijek će biti Hrvatska. Bez obzira na popis stanovništva, bez obzira na to koliki bio postotak Srba u Vukovaru. Uostalom, vjerujem da je većina njih za hrvatsku državu. Pojedinci nisu, ali vjerujem da većina jest. Kad sam nedavno došla na vukovarski vodotoranj, prvi put, (nikad do sada nisam imala prigodu) prisjetila sam se kako sam maketu toga vodotornja i ranjenoga grada držala u svojim uredima ranije, pa i u TrumpUredu pomoćnice glavnoga tajnika NATO-a. Ukratko, Vukovar je Hrvatska, što god tko sebi zamislio tamo preko Dunava, i nikakve manipulacije ne dolaze u obzir. Ne ću to dopustiti.

Smatrate li Donalda Trumpa, kao mnogi političari, uskogrudnim nacionalistom koji predstavlja prijetnju ekonomskim interesima EU-a i svjetskom miru?

- Donald Trump i ja imamo jako dobre odnose. Čovjek je suverenist, brine se o interesima svoje države, to je njihovo prirodno pravo. Pravo je svake države, i SAD-a i Hrvatske, da odlučuje tko će joj biti useljenici. I mi ćemo se s tim morati suočiti, ali naše je pravo odlučiti tko će biti ti ljudi koji će dobiti stalne dozvole boravka u Hrvatskoj. Po meni su to oni ljudi koji mogu brzo naučiti jezik, brzo se prilagođavati i prihvaćati naš sustav demokracije.

Gospođo Predsjednice, vrlo loše je lani prihvaćena vaša konferencija za novinare u povodu četiriju godina mandata. Sazvali ste ju da biste obavijestili javnost kako je pozdrav Za dom spremni neprihvatljiv. Ljudi su bili ogorčeni i mislim da ste u tom trenutku srozali svoje izglede za novi mandat. Zato što Hrvati taj pozdrav u današnjoj hrvatskoj vezuju za obranu Vukovara i Hrvatske i Vaše odricanje od toga, neshvatljivo im je. Mislim da Vam je u promidžbenom smislu to jedan od lošijih poteza. Što Vi mislite?

- Možemo to sada ovdje riješiti u jednom potezu da Vam kažem što stvarno mislim. Kad sam rekla da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav, onda su me napali neki povjesničari tvrdeći da nije. Kad sam rekla da nije stari hrvatski pozdrav, opet su me napali. Pozdrav „Za dom“ spominje se u književnosti, koliko znam, još od Vitezovića, imamo ga poslije i u libretu opere „Nikola Šubić Zrinjski“. U vrijeme Domovinskoga rata postrojbe HOS-a borile su se s tim sloganom protiv združene agresije zvijezde i kokarde – i to je neupitno. Kad je Milanović bio na vlasti 2015., tada smo imali vojni mimohod u povodu 20. obljetnice Oluje i Milanović nije imao ništa protiv da HOS-ova zastava sa Za dom spremni bude u povorci. Nije pitanje riječi, pitanje je namjere, a ovo je bila namjera oslobađanja Hrvatske. Dakle za branitelje HOS-a to nije upitno, a ako se tim pozdravom obnavljaju simpatije za NDH, onda mi taj pozdrav nije prihvatljiv, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je Pavelić polovicu Hrvatske predao Talijanima, uključujući i nas.

To nije istina! Jednostavno nije istina da je Pavelić prodao polovicu Hrvatske Italiji, on je samo potpisao Ugovore o stanju koje je davno bilo sprovedeno. Pavelića ne treba idealizirati, ali ni pakirati mu. Nije da Vam dijelim lekcije, ali Zadar je bio i prije Pavelića pod Italijom, kao i vaša Rijeka. Netko je drugi prodao, nije mi jasno da o tomu kao predsjednica RH površno govorite. Nemoguće je govoriti o tomu, a da se ne poznaju Londonski ugovor iz 1915. i Rapalski ugovor iz 1920. No čak i da jest istina to što tvrdite, Pavelić je prvi raskinuo te ugovore i prije famoznoga Zavnoha vratio te krajeve Hrvatskoj, a sve to jugosrpski mediji prešućuju.

- Ovo posljednje točno je, ali, kako kaže narod – „prošla baba s kolačima“. Kasno je bilo i za njega i za NDH. A ovo s Rapalskim ugovorom nije točno. Pogledajte zemljovide Kraljevine SHS i NDH pa ćete vidjeti da je Pavelić mnogo više dao Talijanima nego što su dobili Rapalskim ugovorom, primjerice Šibenik i Split te cijelo zadarsko zaleđe. No neka o tomu povjesničari kažu svoju riječ.

Nije samo Milanović, i Plenković je doveo do situacije s pozdravom Za dom spremni koja nije normalna, da je pozdrav pod kojim je branjen Vukovar kompromitiran, a zvijezda petokraka nije. To je još jedna shizofrena i nenormalna situacija.

To je ono što sam već rekla za svoga nona i nonicu pod zvijezdom za slobodu Hrvatske, a kasnije je petokraka bila kompromitirana. Pitanje je kad je što bilo kompromitirano. Nisu svi hrvatski partizani bili komunisti ni Jugoslaveni, dapače, većina je bila nekomunistički i hrvatski orijentirana. A nijedan pozdrav pod kojim je branjen Vukovar ne može biti kompromitiran.

Dakle svaki je pozdrav u jednom trenutku bio kompromitiran, jednom pozitivan?

- Slažem se s tim.

Trebamo li onda imati jednak odnos prema jednomu i drugomu, a ne forsirati jedno?

- U tom pitanju načelno stojim na poziciji predsjednika Tuđmana koji je izrekao na prvom saboru HDZ-a. To je politički mjerodavno. Ali o tomu treba slobodno, a prije svega stručno raspravljati.

Na samom kraju, jeste li hrvatsku diplomaciju učinili hrvatskijom, to ste sami obećavali na početku mandata? Slučaj Paro govori da niste, a poznato mi je da ste u jednoj komunikaciji i sami izjavili kako je taj čovjek pronevjerio pola milijuna dolara? Osim toga, napustio je SAD prije no što ste onamo došli u posjet?

- Nemojte gledati izolirane slučajeve.

Zašto ste pristali na Plenkovićevu ucjenu?

- Paro je bio prijedlog tadašnje ministrice. S obzirom na to da je Dorh potvrdio kako se protiv njega ne vode nikakvi postupci, dala sam privolu.

Da, ali nakon tragikomične Plenkovićeve izjave da tu nema ničega? On je očito zaštitio pljačku i pljačkaša?

- Ja se kao izvršna vlast ne mogu miješati u pravosudna pitanja. Ono što mogu reći jest da smo diplomaciju učinili bar malo više domoljubnom. Imam veliko očekivanje od ministra Grlića Radmana koji je sa mnom radio 90-ih godina, da vratimo diplomaciji domoljubni zanos kojim smo radili i obnovimo politiku da Hrvatska nije mala država bez obzira na broj stanovnika i geografsko područje, već da je Hrvatska država koja je toliko toga pridonijela Europi i svijetu te ima pravo štititi i promicati svoje državne i nacionalne interese. Jako mi je žao što Vlada nije iskoristila priliku, nakon što smo mi šest mjeseci naporno ovdje radili i s ljudima iz ljevice i desnice napravili brending Hrvatske, da se u ovoj rekonstrukciji nije napravio ured koji bi radio na tomu.

I od Vas se očekivalo da reagirate na takve situacije. Niste se zauzeli, primjerice, da Pogorelić bude jedan od brendova Hrvatske, s druge strane na pojavu antihrvatskoga djelovanja u kulturi niste reagirali… Znate li Vi što uopće znači ime Ive Pogorelića u svijetu glazbe i kulture, možda je prvi među pola milijuna sjajnih pijanista, a nitko nikada izHrvatska Hrvatske s njim nije kontaktirao?

- Napravili smo koliko smo mogli, nemojte precjenjivati ni podcjenjivati mogućnosti jedne osobe. Uvijek se svatko može uključiti. Osim toga, predsjednik ne smije zamjenjivati druge institucije. Predsjednik nema operativne resurse nadležnih ministarstava i državnih ureda.

Kako zamišljate budućnost EU-a i Hrvatske u njoj? Kakve koristi Hrvatska crpi od Inicijative triju mora i ne vodi li ta inicijativa Hrvatsku u konflikt s vodećim zemljama EU-a? Je li za Vas prihvatljivija politička platforma Orbana ili, primjerice, Angele Merkel?

- Hrvatska je, to treba priznati, politički sve prisutnija i važnija u EU. Dio te važnosti oblikuje i naš zemljopisni položaj. Zato sam i pokrenula „Tri mora“, da Hrvatsku usidrim ondje gdje ona povijesno, kulturno i na svaki način pripada, a to je Sredozemlje i Srednja Europa, koja je prirodno zaleđe Hrvatske. Tu su nacije i države s kojima nas je povijest najviše vezala i dalje će nas najviše vezati. Stoga je prirodno osloniti se na suradnju s tim zemljama. No treba imati u vidu da se svijet dinamično mijenja i da u tim promjenama i EU traži nove modele političkoga djelovanja, a svaka zemlja svoje probleme rješava u tom zajedničkom okviru, ali i dalje suvereno. Ne vidim suprotnost između ideje europejstva i suverenizma europskih nacija. Naprotiv, europejstvo pretpostavlja sve naše različitosti, ali zahtijeva suradnju.

Je li Vama normalna Hrvatska u kojoj je zapovjednik obrane Vukovara Tomislav Merčep po zapovjednoj odgovornosti, vrlo dvojbeno utvrđenoj, osuđen na višegodišnju robiju, a okupacijski gradonačelnik Vukovara Vojislav Stanimirović koji je 1991. u odori JNA pisao da je palo posljednje ustaško uporište i koji kao liječnik nije spasio pacijente od Ovčare, uživa sve povlastice u ovoj državi i mirno živi na slobodi? Je li Vama kao Hrvatici, građanki, humanistkinji to Hrvatska za koju su ginuli hrvatski mladići? Je li normalna Hrvatska u kojoj se uklanjaju spomen-ploče poginulim HOS-ovcima zato što to traže njihovi ubojice, a čuvaju se spomenici četničkim ubojicama (Borovo Selo)? Znam da to nisu Vaše ovlasti, ali niste ni vrisnuli protiv takva nakaradnosti?

- Ne mogu tvrditi je li osuda gospodina Merčepa pravedna ili nije. Znam ono što svi znaju, a to je da je zaslužan za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije i taj njegov doprinos poštujem. A što se tiče ratnih zločina, osobito u Vukovaru, koliko puta sam tražila da se sve ispita i utvrdi i da se osumnjičeni izvedu pred sud! I sada sam to učinila prigodom susreta s gradonačelnikom Penavom pa su me napali da ne poštujem Ustavni sud, da kršim Ustav i sl. Ali ostajem pri onomu što sam rekla i ponovno sada tražim od istražnih tijela da pokrenu, odnosno završe istražne procese. Posebno sam o tomu svake godine govorila i u Borovu Selu 2. svibnja. A što se tiče četničkih spomenika, reći ću ovako: svatko ima pravo na grobno spomen-obilježje, ali ne i na četničke slogane i obilježja.

Milorad Pupovac svake godine provokativno obilježava četnički ustanak u Srbu. Kaže da je to antifašistički ustanak iako su ga organizirali četnici s talijanskim fašistima, što je dokazano. Obilježava se pokolj Hrvata toga kraja. Znate li da su četnici pobili tih dana pleme Ivezića i da je stari guslar Ivezić morao guslati dok su bacali naše ljude u jame? Sve je to već utvrđeno. Nadalje, Pupovac svake godine održava komemoraciju u Jadovnu nad praznom Šaranovom jamom. Forenzičari i speleolozi službeno su potvrdili kako u jami nema ni jedne ljudske kosti, a on govori o desetinama tisuća navodnih žrtava. Vidite li Vi zlo koje čini taj čovjek?

- O tzv. ustanku mislim što i većina Hrvata misli – to nije bio nikakav ustanak, nego pokolj Hrvata. Zato u tomu ni na koji način ne sudjelujem. Pitanje je treba li to zabraniti ili ne treba. Mislim da tomu ne bi trebalo pridavati nikakvu medijsku pozornost. Što se tiče Jadovna, problem je isti kao za Jasenovac i druga stratišta kao što su Macelj ili Jazovka, gdje, kako sam obaviještena, ima indicija da postoji druga jama, a to je problem što država nije donijela odluku da se sustavno i temeljito prihvati forenzičkoga i pupovacarhivskoga utvrđivanja broja žrtava i počinitelja. Imala sam u svom predizbornom programu i tu točku, ali kada je Vlada osnovala Vijeće za suočavanje s prošlošću odnosno totalitarnim režimima, nisam htjela to pokretati. Vijeće je dalo preporuke, no ništa se ne događa i stoga ću to pitanje pokrenuti.

Uvijek se recikliraju tvrdnje da je Pavelić prodao Dalmaciju, što je krajnje suspektno i, kao što sam rekao, neistinito (Uostalom, Pavelić je prije Zavnoha i vratio te teritorije Hrvatskoj, no tek Mirovnom konferencijom u Parizu 1947. i formalno su vraćeni Jugoslaviji, a do tada je vrijedio Rapalski ugovor) . Ali ono što je istinito jest činjenica da je Josip Broz Tito oteo Hrvatskoj teritorije – Boku kotorsku dao Crnoj Gori, Neum Bosni i Hercegovini, dio Srijema Srbiji... Nije li to najveći hrvatski izdajnik i zločinac kojega komunisti slave svake godine u Kumrovcu?

- Ja sam maknula Tita iz svojega Ureda. Mislim da jasnija nisam mogla biti.

Lijepo je što ste se lani identificirali sa sjajnom nogometnom reprezentacijom. Ali djelatnici u kulturi ostali su razočarani jer nikada niste reagirali na financiranje antihrvatskih filmova i laži hrvatskim novcem. Sjećate li se filma 15 minuta – Masakr u Dvoru, zatim još nekih drugih filmova s klevetama na račun Domovinskoga rata... Pripremajući se za ovaj intervju, mnogi naši glumci i redatelji zamolili su me da komentirate takvo tragično stanje u filmskoj industriji?

- Slažem se da stanje nije dobro. U dvadeset četiri godine od rata mi još gotovo da nemamo pošten film o Domovinskom ratu.

Je li glumac Rade Šerbedžija zaslužio Nagradu za životno djelo ako je općepoznato da je 90-ih otišao u Srbiju i podupirao Miloševića?

- Pa nisam mu ja dodijelila nagradu!

Osluškujući ozračje, mogu Vam reći da Vam hrvatski narod teško oprašta pozivanje u posjet srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića, ne zato što je riječ o srbijanskome predsjedniku, ni samo zato što je bio notorni četnički huškač po okupiranim hrvatskim krajevima 1995. nego i zato što je upravo tih dana imao u UN-u zastrašujući izložbu o Jasenovcu s kojom je Hrvatsku pribijao na stup srama zbog laži o 700 tisuća žrtava. I Vi ga u tim trenutcima pozivate i primate. Zar to nije strašno? Napokon, koja je to konkretna korist od njegova posjeta i zašto je on Vama bio toliko vrijedan da uvrijedite braniteljske udruge nazivajući ih rubnima, marginalnima. Je li Vam možda žao zbog svega?

- Žao mi je što su se mnogi osjetili povrijeđenima. Ali, znate, strašno je kad dvadeset godina nakon rata imate toliko nestalih Hrvata, čije obitelji mole: Predsjednice, učinite nešto! Onda taj problem želite riješiti i dužni ste ga barem pokušati riješiti. Ne ću reći da sam učinila manje zlo što sam ga pozvala nego da ga nisam pozvala. Reći ću da sam htjela učiniti veće dobro. I ne ću od dobra nikada odustati. Ali, molim vas, shvatite da braniteljske udruge i udovice nikada nisam nazvala marginalcima. Moja se izjava odnosila na one koji su nosili transparente poput – konju jedan. Bez obzira na to što tko mislio o bilo komu, ja sam uvijek protiv jezika kojim se vrijeđa.

Gospođo Predsjednice, jesu li Jugoslavija i komunizam predstavljali zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom?

- Kad se sve zbroji i oduzme, jesu.

Imaju li po Vama književnik Mile Budak iz doba NDH i njegova okrutno mučena i ubijena kći Grozda pravoFranjo Tuđman na obiteljski grob u Hrvatskoj?

- Tu bih ponovila ono što je ove godine rekao kardinal Bozanić na misi za Domovinu citirajući pismo bl. Alojzija Stepinca Bakariću: „Na grobljima više nema prijatelja i neprijatelja.“

Kakve osjećaje u Vama izazivaju djevojačke pletenice iz Hude jame?

- Žalost, tjeskobu i pitanje: zašto? I ljutnju što nismo kao nacija složni barem u moralnoj osudi jugokomunističkih zločina kad smo već propustili kazneno goniti krivce.

Dodijelili ste odličje čelniku HHO-a Ivanu Zvonimiru Čičku, a i povremeno se konzultirate s njim. Ivan Zvonimir Čičak od 90-ih pa dalje denuncirao je Hrvatsku, tajno se sastajao s Georgeom Sorošem u zagrebačkoj Esplanadi i tajno su dogovarali kako probiti sustav hrvatske države i otvoreno ga rušiti –sustav države koja je, nota bene, bila u očajničkim naporima da se odupre srbijanskoj agresiji. Ivan Zvonimir Čičak je u doba hajke na generala Gotovinu u znak zahvalnosti nosio darove tužiteljici Carle Del Ponte i sastajao se s njom, a denuncirao je i druge. Na prijmu kod Vas, Bog je poslao znak da su mu pale hlače te se razgolitio. Čime je takav čovjek u Vašim očima zaslužio tu počast?

- Znate, držim se onoga kako je činio predsjednik Tuđman: svakomu je dao priliku da pokaže svoje domoljublje. Kod nekih je pogriješio, ali neki koji su bili protiv njega i njegove politike danas su najveći pobornici njegove politike.

Doajen HDZ-a Vladimir Šeks prije mjesec ili dva javno je iznio sumnju da bi Vam u kampanji mogli nešto objaviti, neke kompromitirajuće snimke. Bojite li se te mogućnosti, kako komentirate taj istup Vladimira Šeksa i imate li uopće razloga za bojazan takve vrste?

- Ne znam što bi se to moglo objaviti. Moguće su i razne fabrikacije, ali to ide na dušu onima koji žele prljavu kampanju. Ja takvu kampanju ne ću voditi.

Kojega protukandidata smatrate najopasnijim, onim koji bi Vam mogao oduzeti mandat? Je li Vam veća prijetnja gospodin Škoro ili gospodin Milanović? Tko će biti u drugome krugu predsjedničkih izbora?

- Prerano je davati takve procjene. Hrvatski narod i građani reći će svoje. Naše je prihvatiti pravorijek birača.

Tko su najzvučnija imena u Vašemu izbornome timu, možete li reći u ovomu trenutku?

- Nadam se da ne ćete zamjeriti što s time još ne bih izlazila u javnost. Znat će se uskoro.

Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

www.hkz-kkv.ch

173 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU