S. S. Kranjčević (je) pjesnik i pravaš - Od Zavjeta do odlaska u Mostar

Silvije Strahimir Kranjčević bio je "najznačajniji" pjesnik hrvatskoga realizma i "značajan" pravaš.

Tako ga u uvodnoj rečenici predstavlja hrvatska Wikipedija, "slobodna enciklopedija", gotovo sigurno prvi izvor brzih informacija u današnje doba, a web-generaciji - nerijetko i jedini. Nije čudno, stoga, što se ta ili slična formulacija uz pjesnikovo ime ponavlja i u drugim internetskim izvorima na hrvatskom jeziku, kao ni to što ju ponavljaju Wikipedije na jezicima susjednih zemalja (ostale se zadržavaju na pjesniku).

Ako u današnje vrijeme je ono što piše na internetu, onda Kranjčević je pjesnik i pravaš, pa bi se na prvu moglo pomisliti da je riječ o dvama podjednako važnim odrednicama njegova stvaralaštva (i/ili života, i/ili političkog uvjerenja, i/ili svjetonazora). S druge strane, "staromodne enciklopedije" (leksikoni, itd.) uglavnom se zadržavaju na pjesniku.

Dubravko Jelčić u uvodnome dijelu poglavlja o realizmu u svojoj Povijesti hrvatske književnosti navodi da je Kranjčević (uz još pokojega kolegu po peru) bio pravaš "po intimnom uvjerenju". Usporedbe radi, za Kovačića, Kumičića i Harambašića ustvrđuje da su bili "politički istaknuti pravaši" te da "pravaške ideje prožimlju" Novakova i Kozarčeva djela. S obzirom na navedena imena Jelčić povlači opravdanu analogiju: ako su ruski realisti "izašli ispod Gogoljeve kabanice", onda "s još više razloga možemo reći, da je cijeli hrvatski realizam potekao iz Starčevićeva tobolca" - jer "kao da je pravaška ideologija našla svoj književni izraz u koncepciji realizma, koju je sama oblikovala kao svojevrsnu sintezu idealizma, realizma i naturalizma".

Okolnosti

Isticanje pravaštva kao ideologije realizma ima snažno uporište u gotovo neraskidivoj vezi politike/ideologije i književnosti u onodobnoj Hrvatskoj. Krah političkih iluzija ilirskog pokreta u "proljeću naroda" rezultirao je, obnovom ustavnosti, pojavom dvaju sukobljenih nacionalnointegracijskih ideologija. Njihovim se duhovnim ocima smatraju biskup Josip Juraj Strossmayer i Ante Starčević: dijete prvoga bilo je narodnjačko jugoslavenstvo, a drugoga pravaško integralno hrvatstvo.

Jaz između tih ideologija u shvaćanju temelja nacije i države (Starčević: liberalno-građanski princip i povijesno hrvatsko državno pravo; Strossmayer: etničko-jezični princip u oba slučaja) te izboru metoda borbe u stjecanju slobode (Starčević: "slobodom do prosvjete", negacija legalnosti ustava i Nagodbe iz 1868; Strossmayer: "prosvjetom do slobode", poštivanje ustava i pokušaj revizije Nagodbe) produbljivale su i svjetonazorska pitanja. Pojednostavljeno, narodnjački je etos bio plod konzervativnijih i pomirljivijih ideala s evolucijskim predznakom, pa je uglavnom privlačio više građanstvo i kler; pravaški je etos bio plod liberalnijih i prevratničkijih ideala s revolucionarnim predznakom, pa je uglavnom privlačio srednje i niže građanstvo, seljaštvo i radništvo. Obje su opcije zagovarale vjersku toleranciju, ali je pravaštvo bilo vrlo antiklerikalno nastrojeno.

Sve navedene razlike prelile su se i na književno polje, uključujući uređivačku politiku časopisa. Razvijajući se pod dojmom Starčevićeva morala i asketsko-stoičkih ideala, kao i njegovih saborskih govora i književne satire (Pisma Magjarolacah, 1879), razvoj pravaške književnosti rezultirao je smjenom šenoinskoga sentimentalističko-idealističkoga protorealističkog modela, odnosno uvođenjem novih stilova: od Kumičićeva protonaturalizma preko Kovačićeva angažiranoga satiričkog realizma do zreloga Novakova realizma. Poezija je ostala u budničarskom tonu, a njezin pravaški vrhunac bio je Harambašić. Sve to, pojačano pravaškim društveno-političkim parolama, bilo je vrlo privlačno i najsklonijima promjeni: srednjoškolskoj i studentskoj omladini - tako i Kranjčeviću.

Vrhunac stranačko-ideoloških podjela hrvatskog društva počeo je potkraj 1870-ih godina obnovom rada Stranke prava nakon propasti Kvaternikove Rakovičke bune. Ključni događaj tog razdoblja bio je postavljanje Khuen-Héderváryja za hrvatskoga bana 1883. godine. Vještim iskorištavanjem ideoloških podjela, on je k svojem saborskom sidru (mađaroni-unionisti) privukao srpske zastupnike (Srpski klub, osnovan 1885) i tako osigurao parlamentarnu većinu.

Sustavnim progonom oporbe, posebno ljevice (pravaša), cenzurom njihova tiska, kao i donošenjem niza represivnih zakona te promjenom izbornoga zakona, Khuen je na saborskim izborima 1887. slomio utjecaj Stranke prava i ostatka ujedinjene oporbe. Nakon toga je, sve do promjene radnog mjesta 1903., bez problema držao Hrvatsku u kolonijalnom položaju. Nakon Starčevićeve smrti 1896. veći dio ionako heterogene Stranke prava spojit će se s narodnjacima, prihvatiti politiku "novoga kursa" i ući u koaliciju s hrvatskim Srbima, koja će 1918. uvesti Hrvatsku u prvu Jugoslaviju.

Korijeni

Kranjčević je rođen 1865. godine u uskočkom Senju. Nekoć ponajvažniji hrvatski grad i luka u Primorju, propadao je zbog porasta važnosti krpicom i željeznicom "mađarizirane" Rijeke, što nije popravio ni povratak u sastav banske Hrvatske iz Vojne krajine (1871.). Ne začuđuje stoga činjenica da je grad pod Nehajem, kako pokazuje Jasna Turkalj, bio "pravaško gnijezdo" i trn u oku banovima Pejačeviću i Khuen-Héderváryju.

U preporučenim i prakticiranim mjerama za suzbijanje pravaštva isticalo se potkupljivanje onih slojeva koji su "punili" pravaške redove (neovisni građani: obrtnici, trgovci, odvjetnici i sl.), kao i discipliniranje drugih simpatizera - dijela učitelja i svećenika. Unatoč tomu, pravaši su pobjeđivali na lokalnim (Josip Gržanić, npr.) i parlamentarnim (npr. Fran Folnegović) izborima 1878.-1887. To nije prolazilo bez posljedica: vlada je 1884. zbog banalnoga javnog incidenta u grad uvela izvanredno stanje, zbog "štetnog" djelovanja na mladež (i buduće zagrebačke studente) senjskoj je gimnaziji 1885. ukinula više razrede, a iste godine (zbog legendarnoga saborskog vritnjaka banu) utamničila Senjanina Josipa Gržanića.

Faksimil prve objavljene Kranjčevićeve pjesme Zavjet, "Hrvatska vila", Zagreb, 1883.

Kranjčević je imao dobre predispozicije za uklapanje u senjsku pravašku struju, a u tome nije bio osamljen. Svjedoči o tome ulomak njegova autobiografskog teksta (Pabirci iz života, 1886.) u kojem objašnjava razloge odustajanja (s gotovo cijelim razredom!) od polaganja ispita zrelosti - iako mu/im je odluka da stanu uz nepravedno optužene kolege bila ne samo zrela nego i hrabra: "Cijeli moj razred bijaše pun nekakvih Jakobinaca, trebala im je samo kakova glava. Ja bijah odličan đak, za mene ne bijaše straha, ali bilo je mojih prijatelja, kojim je prijetio pad. Bijahu mi usko srcu prirasli, meni je bilo nemoguće pomislit se bez njih. I tako odstupih i ja od mature, kad su njim zabranili pristup". Bio je to prvi (nama poznati) put da je budući pjesnik poniženih, uvrijeđenih i slabih stao uz - upravo takve.

Prav(d)aštvo je nesumnjivo imalo utjecaj na taj čin, što zorno pokazuje Kranjčevićeva odluka da svoju prvu pjesmu "za javnost", Zavjet, potkraj srpnja 1883. pošalje u zagrebačku Hrvatsku vilu - pravaški časopis. Po riječima svjedoka događaja i budućega Kranjčevićeva najboljeg prijatelja i kuma, Josipa Milakovića, pjesma je oduševila sve nazočne, a urednik je, Eugen Kumičić, pročitavši pjesmu i saznavši da joj je autor iz Senja, uzviknuo - "Ma to je jedan od naših! Bravissimo!" - te ju uvrstio u sljedeći broj časopisa. Zavjet nikako ne pripada u red njegovih najboljih pjesama - ali pripada u red najvažnijih.

U njoj je - kako argumentira Antun Česko u knjizi Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije (2015.) - mlađahni pjesnik-početnik iznio svoj pjesnički program: svjesno preuzimanje dužnosti nacionalnoga pjesnika proroka po romantičarskom modelu, kojem je ostao vjeran do vlastitog sloma u zbirci Trzaji.

Kranjčević je u Zavjetu nastavio tradiciju tematsko-motivske funkcionalizacije petrificiranih stereotipa u domoljubnoj poeziji (prisutna od Štoosa i Gaja) i epigonski se naslonio na Harambašića (vrhunac te manire, ali u pravaškom, euforičnom i eks­klamativno uznositom tonu). Istodobno se od njih/njega i disidentski udaljio: ugođajem (elegičan i gotovo deprimantan), osobnom i intimističkom intonacijom u početnom i završnom dijelu pjesme te leksikom (zavjetuje se idealu, "mučeničkom domu" - Hrvatska se nigdje ne spominje direktno, nego tek - Hrvati).

Stoga se već u prvijencu naziru dva svijeta pjesnikova subjekta: izvanjski (obilježen epigonskim prihvaćanjem književne tradicije) i unutarnji (s prethodnim spojen u zakletvi domovini); odnosno: tu su vidljiva dva Kranjčevića i njegove dvije pjesničke misije: kolektivistička (epigon tradicije) i monistička (osobna, intimno doživljena, u odnosu na tradiciju disidentska). Drugim riječima - Zavjet ima iznimno značenje za cjelokupni pjesnikov opus jer sadrži, makar u naznakama, fundamentalne sastavnice strukture budućega, velikoga Kranjčevića - zaključuje Česko. Toj se argumentaciji može dodati tek sljedeće:

a) pjesma otkriva i Kranjčevićev karakteristični oprez (Al mladom brzo skršili bi krila, / Jer dosuđeni još nij' došo čas - / Al nij' daleko, domovino mila, / Pa sunce božje grijat će i nas.);

b) pjesma jasno otkriva i autorovo pravaško opredjeljenje (A kad se narod na osvetu sjati, / I ja ko sinak ustati ću tvoj, / Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati, / U osvetnički pohrlit ću boj.).

Prva Kranjčevićeva pobuna, koja je prethodila pjesničkom mu debiju, za posljedicu je imala i prvi veliki životni kompromis: bio je prisiljen polaziti senjsku bogosloviju, odakle je ubrzo, na preporuku biskupa Posilovića i očevo inzistiranje, poslan u Rim (Collegium Germanico-Hungaricum), gdje je uz stjecanje teološke naobrazbe trebao postati - svećenik. Unutarnju dramu te životne prekretnice (protkanu, očekivano, tugom zbog ostavljanja napaćene Hrvatske) iskazao je u pjesmi Zbogom!, objavljenoj u pravaškoj sušačkoj Slobodi samo tri mjeseca nakon prvijenca.

Šestomjesečni boravak u Rimu (tijekom kojeg u Slobodi objavljuje Pozdrav i Senju-gradu) bio je, za njegov pjesnički razvoj, važan iz dva razloga:

1) zbog "sapetosti" habitom i sjemeništarskim zidovima osvijestio je sklonost borbi i pobuni u okviru svjetovnog života (kolege su ga zvali garibaldinac), čak i protiv Boga (oba momenta razvidna u poslije napisanoj pjesmi U katakombah);

2) na antičkim ruševinama uvjerio se u prolaznost tiranskih sustava i otpornu snagu naroda te se misaono uzdignuo ka razmišljanjima o općoj sudbini čovječanstva (oba momenta vidljiva u pjesmi Noć na Foru, uz na kraju iskazane jasne aluzije na tlačiteljsku vlast u Hrvatskoj).

Njegovu je novu pobunu - skidanje habita zbog svijesti da nema svećenički poziv - obilježila nova "kapitulacija": igrom slučaja u Rimu se našao biskup Strossmayer, kojem se Kranjčević bio prisiljen obratiti ne samo za utjehu - nego i za financijsku pomoć. Je li pritom proživljavao unutarnje, pravaške dvojbe - nije poznato, no znamo da su mu Strossmayerov blagoslov, novčana pomoć i preporuka Račkom olakšali povratak u Hrvatsku.

Ne mogavši se vratiti u očev dom, Kranjčević je u svibnju 1884. u Zagrebu sletio u svoje jato, pravaški pjesnički krug oko Harambašića, a iako je tada pravaško-narodnjački sukob bio na vrhuncu, nije zaboravio na Strossmayerovo dobročinstvo te mu je ubrzo poslao, za uvjerenog pravaša, neobično laskavo pismo, čak i ako je bilo pisano s predumišljajem, radi dobivanja novčane pomoći ("Evo me pred Tobom - prvi hrvatski sine i uz Boga Ti jedina nado moja - spasi me, spasi košto si jur tisuće spasio sirota! (...) ime Strossmayer vedri duh do spoznaja savršenstva (...) Nek bude - sve za vjeru i domovinu.").

Da je Kranjčević uistinu bio uvjereni pravaš, potvrđuje i njegova bilježnica, u kojoj ispod naslova Pjesme od 1884. sitnim slovima piše - Bog i Hrvati. Može se pretpostaviti da je njegova politička opredijeljenost bila razlog za negativno mišljenje ravnatelja senjske gimnazije, na temelju kojeg mu je Zemaljska vlada odbila molbu za naknadno polaganje mature ("slučajna" kolizija s režimskim obračunima sa senjskim pravašima?). Nakon nekoliko mjeseci životarenja u Zagrebu preselio se na tri mjeseca tetki u ličke Vrhovine. Je li taj bijeg bio motiviran samo egzistencijalnim razlozima ili mu je trebao i odmak od pravaških epigona oko Harambašića, pa čak i njega osobno? To nije moguće sa sigurnošću utvrditi, no činjenica je da je u Lici napisao mnogo novih pjesama te počeo sređivati materijal za prvu zbirku.

Potkraj 1884. Kranjčević je započeo plodnu dugogodišnju suradnju s Vijencem te na kontu, uključujući i pjesme iz senjskog Uskoka (koledar za 1885., urednik Milan Gruber, nakladnik Marijan Župan), imao 17 objavljenih stihotvora. Dovoljan razlog, čini se, da ga otac ponovo primi pod svoj krov.

Filip Kozina, Hrvatska revija /nastavlja se

www.hkz-kkv.ch