Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

BAKICA (2)     (09.12.2012.)

III.

Pst! Maknuo se, zastenjao; polumrakom se raznio piskutljiv šapat: vode! ... vrućica.

Bakica se trgne sa stolice i poleti k maloj posteljici tako lako, kao da joj je dvadeset godina. Čaša se s pićem prisloni uz usta, što su se otvorila kao ptičji kljunić, nekoliko nježnih riječi - i dijete opet spava. Spava, ali nemirno, ubrzana daha, s bolnim podrhtavanjem na tom malom čelu, što je tako čudnovato nalik na čelo pokojnoga Jaša. Pognuta, očiju upiljenih u bolesno dijete, s rukama koje se na crnoj odjeći bijele kao snijeg, bakica u mislima sve jače vapi i zazivlje: Bože! Bože! Bože! - Ništa osim toga jedinoga imena ne misli izreći, no u to je ime slila sve sile, sav polet, sav napon upropašćena srca.

Nije ni smotrila da su u sobu ušle dvije ženske i stale kraj nje. Jedna je od njih šaptala:


- Mama, idite već spavati. Adeljka je došla i bdjet će kod djece do jutra.


Adeljka, sestra snahina, ostara djevojka, u svilenoj haljini, s hladnim očima i oporim ustima... Bakici zavrije u srcu. Zašto se mora maknuti pred Adeljkom? Mati, to je nešto drugo, no ova je ... skoro i tuđa! Svilenom haljinom šušti sasvim uz glavu djetinju, može ga probuditi, a onda će još i sama zaspati, jer srce joj jamačno ne će tući takvim mlatom, da uz njegovu lupu ne može zaspati. Osovi se, pogleda snahu očima u kojima je sinuo dvadesetgodišnji blistaj, te će tihim šaptom: - Juljća moja...


No mršava ženska s izmorenim licem, presječe joj riječ: - Mama moja, ta nemojte pretjeravati! Kada je takva nesreća u kući, ne treba barem činiti smetnje.


Smetnju činiti! To joj je i bilo vječito, gorljivo nastojanje, da nikome smetnje ne čini. Oči joj se zgase, leđa zgrbe; treba otići. A Adeljka, kako je prolazila sobom, zašuštila svilenom haljinom kao vjetar. Tko je i vidio da oblačiš svilenu haljinu, kada ćeš bdijeti kod bolesne djece! Sklopi ruke kao na molitvu: - Juljća moja, možda ćeš dopustiti da tu jednu noć prosjedim kod djece...


Ali tu se umiješa već Adeljka: - Ako se ne ispavate, razboljet ćete se, pa ćete još jednu nezgodu u kući stvoriti.
A snaha dometne: - Treba, mama, da mislite na svoju starost!


Bog ju očuvao da bi ona ikakvu nezgodu ovoj kući stvarala! I na starost ona misli. Kako i ne bi! Kako bi mogla i na trenutak zaboraviti ono čega ju sve svakoga trenutka podsjeća?


Pođe. Istom što je trknula k postelji bolesnoga unuka tako lako, kao da joj je dvadeset godina, a sada, gdje prolazi kroz sobu, gdje joj sin sjedi vazda još zgrbljen nad pisaćim stolom, noge joj se jedva vuku po zemlji, u križima ju zaokuplja bol, a glava joj je nujna, teška i samo misli o tome kako će moći probaviti tu beskrajnu noć, daleko od bolesnih maza, osobito od Tadže. Da ne zna kako mu je i što je s njim - to je prava muka. Znade da će joj gluha noć proći u besanici, punoj strave, pa joj se slabunjavi stas pogne, zgrbljuje, preobličuje se u nemoćnu starost! A obuća njezina, niska i izgažena, sve udara o pod, da smiješno odjekuje: klap! klap! U tome je odjeku tužna komika zanemarenih, poništenih stvari. No u trenutku se s njim izmiješa šapat za stolom...


- Mama! Mama!
Što se je zbilo? Zigmuš joj je progovorio! Mnogo već godina to se skoro nikada ne zbiva. Nekada je pokušavala da mu u to doba, gdje je zaposlen, pristupi, po kosi ga pogladi, te mu spomene da treba otpočinuti. No opazila je da mu smeta i da je poljubac u ruku, kojim joj poblagodariva za bojažljivu nježnost, rastresen i nestrpljiv: tako se uzela privikavati da se tiho kao sjena prošulja iza njegovih leđa. Sada ju je on sam zvonuo. Ona se začudi i brže mu pristupi.


- Što je, Zigmušu?
Ispravljajući zgrbljena, ukočena leđa i gledajući ispod umornih vjeđa mater, pripovjedi joj da je danas morao zaći na tavan, gdje davno nije nikoga bilo, te je tako iznenada u najtemnijem kutu našao sat, koji su svi zaboravili.


- Onaj sat, što svira, a stajao ... sjećaš se, mama, u očevoj sobi.
Ona se tako začudi i obraduje, da je ruke na prsima skrstila.


- Zigmušu moj! Sat, što svira! Ta sjećam se! Kako se ne bih sjećala! Na tavanu, u tamnu kutu ... eto, Bože moj! A nekada ... Nisam nikada smjelal zapitati za njega. Dakle se je našao! Je li ostao tamo, Zigmušu, u tamnom kutu? Hoću li moći sutra otići na tavan, u taj tamni kut ... da vidim?
Govorila je o satu kao o čovjeku i usne su joj podrhtavale.


- Mislio sam, bit će ti mama, milo, da vidiš taj starež, pa sam s pazikućom donio u tvoju sobu. Stoji tamo uza zid. Ključ je za navijanje na ormariću. Nešto je zahrđao.

Ona se htjede zahvaliti i rukom ogrliti glavu sinu, što je smišljao kako će je obradovati; no ta se je glava već nagnula nad arak papira, a ruka je močila pero u tintarnicu.


- Tako kasno, Zigmušu ... zdravlje ćeš ubiti, - šapne mu.
On je već pisao i nije podizao očiju, nego odgovori: - Što ću, mama moja? Moram!


Bakica otiđe razmišljajući: istina je! Mora! Čestit je, dužnost mu je teška, a izvršuje ju ustrajno, naporno. Samo mu je u teškim potrebama i u napornu radu srce otežalo i otvrdnulo. Ali nije ga nestalo. Sjećao se je staroga sata, te kada ga je smotrio, pomislio je na mater. Ima on srce, samo nema vremena da se raščuvstvuje. Takav je život: pritiskuje srca teškim kamenjem, da se smrvljuju. Šteta srdaca, jer to su jedini istinski melemi toga svijetga. No što ćeš, kada tako mora biti!

Opet je živo i lako stupala mračnim stepenicama. Žurilo joj se pozdraviti staroga prijatelja, svjedoka prošlih vremena, koji nije imao samo obličje, nego i glas. Bilo joj je tako, kao da je dočula da se je vratio jedan od onih koji su otišli. Netko je ljubljen uskrsnuo iz mrtvih. Bakica je letjela da zapita uskrsnuloga: "Kako si! Sjećaš li se!"

 

Bakica (1)

Nastavak slijedi 3. Adventa

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU