Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

TRETMAN ŽENE U SREDNJOVJEKOVNIM STATUTIMA I ZAKONIMA - 2.      (22.03.2018.)

U tekstu se govori o južnohrvatskim dalmatinskim srednjovjekovnim statutima i položaju žene unutar njih

Uz Splitski statut obrađeni su Trogirski, Hvarski, Poljički. Lastovski, Korčulanski i Vinodolski. U svima njima vidljivo da je najvažnija tema u tretmanu žene njen miraz. Uz miraz pažnja se poklonila moralnoj sferi, te zaštiti žena od silovanja. U globalu može se reći da se najviše pažnje u obrađenim statutima poklonilo ženinim imovinsko-pravnim odnosima. Ovim tekstom osvrnuti ću se na tretman žene u ponekim srednjovjekovnim statutima, koji vrlo vjerojatno oslikavaju položaj žene uopće u pravnom pogledu i to ne samo u našim krajevima, već i u cijeloj Europi. U to na posredan način uvjerava i literatura (dijelom navedena dolje) koja obrađuje sličan korpus problematike.

Trogirski statut


1. Plemkinje polažu zakletvu u kući, a pučanke svjedoče u crkvi: Naređujemo da neka žena, predložena za svjedoka u nekom sporu, ne smije ulaziti u općinsku palaču ili ložu radi davanja svjedočenja, već svoj iskaz daje ako je plemkinja u svojoj kući, a ako Je pučanka u crkvi sv. Marije na trgu (knj. I, gl. 45, str. 28).


2. O kažnjavanju onih koji siluju žene: (...) ako tko siluje neku ženu, bilo plemkinju bilo pučanku, koja nema muža, da je dužan uzeti je za ženu osim ako je ona javna ili potajna bludnica, ali takvo bludništvo se mora dokazati putem vjerodostojnih svjedoka. (...) Ako pak ona ne bude htjela njega za muža, neka toj ženi isplati dvjesta libara malih, a uz to komuni još sto libara. (...) A ako netko siluje koju ženu, bilo plemkinju ili pučanku, koja ima muža, neka se osudi (na plaćanje) sto libara komuni i dvjesta libara onoj koja je silovana. (...) Ako ona kojoj je naneseno nasilje bude sluškinja ili javna bludnica koja javno prodaje svoje tijelo, neka (nasilnik) isplati bludnici zbog nasilja pet libara malih, a komuni deset libara. Sluškinji pak neka plati deset libara (...) (knj. II, gl. 21, str. 78).


3. O kažnjavanju vračara: Ako se tko bude bavio magijom ili vraćanjem, pa mu taj zločin bude dokazan, neka zbog (tog) zločina spali sve do pepela. A ako ga komunalna vlast ne uhvati, neka bude u trajnom izgnanstvu i neka sva njegova dobra pripadnu komuni. (...) A ako bilo kada dopadne ruku komune, neka se spali kao što je rečeno (knj. II, gl.26, str. 81).


4. O otpravnini žene. O mužu i ženi koji ostanu časni udovci:
(...) ako tko umre bez oporuke, a ima ženu bez potomaka, i žena bude htjela ostati udovica, neka joj bude dopušteno uživati dobra pokojnog muža tako da ih ne spiska i da njima loše ne upravlja, samo ipak ako ostane udovica poštena i časna. Ali ako bi ta dobra spiskala ili njima loše upravljala, makar živjela pošteno, kurija je dužna pobrinuti se njoj za troškove izdržavanja tako da njezino udovištvo ostane kako dolikuje u svemu što joj je potrebno. A bude li se htjela ponovno udati, neka dobije od dobara preminulog supruga 50 libara malih, a sva druga dobra neka pripadnu rodbini pokojnog muža. (...) Ženina pak dobra pokretna i nepokretna, i plemkinje i pučanke, koja ona donese mužu, neka joj ostanu uvijek čitava ne ubrajajući tu od njih dobivene prihode. Naime, ako bi žena donijela svom mužu sto ovaca, ili više ili manje, ili vinograd, ili njivu, ne može zahtijevati prirod od toga. (...) Ako žena ne ostane u svom udovištvu poštena i časna, neka ne dobije nikakvu otpravninu i ne smije ništa dobiti u posjed od dobara svoga pokojnog muža (knj. II, gl. 14, str. 134).


5. Muž ne može dati da se obraduje ženin posjed bez njenog pristanka i suglasnosti: Određujemo da onaj tko drži neki posjed u ime svoje žene, kao što je ograđeni prostor ili zemljište, ne smije na tom ograđenom prostoru raditi, niti tu zemlju obrađivati, niti je dati na obrađivanje bez pristanka i suglasnosti te žene odnosno supruge. A ako postupi drukčije, neka izgubi što god je učinio radeći na tim posjedima ili na nekome od njih (knj. II, gl. 20, str. 138).


6. Žene, kad su njihovi muževi u gradu, ne mogu biti stranke na sudu. Žena u odsutnosti muža ne može tužiti niti biti tužena:
Određujemo da žene, dok njihovi muževi budu u gradu, ne smiju bez ikakva izuzetka tužiti niti biti tužene, niti se pojaviti na sudu bez njihova pristanka, jedino što u odsutnosti muževa te žene mogu prodavati i otuđivati plodove i usjeve za potrebe svoga izdržavanja, i za te svoje plodove i usjeve mogu se pojaviti na sudu, tužiti i biti tužene od drugih, s tim da se ipak ne umanjuje i ne otuđuje nepokretna imovina njihova i njihovih muževa (knj. n, gl. 22, str. 139).


7. Žene ne smiju prodavati ni obvezivati stvari iz svog miraza. Žena ne smije svoj miraz založiti bez dopuštenja kneza i kurije: Zbog toga da žene ne bi ostale bez miraza, određujemo da nijedna žena koja ima muža ne može ubuduće nikako i ni zbog kakva uzroka svojom voljom i s dopuštenjem i suglasnošću svoga muža ili posredovanjem druge osobe ništa od pokretnih i nepokretnih dobara svoga miraza prodavati, darivati, zaduživati niti ikako otuđivati dok joj je muž živ (knj. II, gl. 23, str. 139).


8. Žena ne smije biti svjedok u građanskoj parnici: Budući da je bio običaj da se u građanskoj parnici ne vjeruje svjedočanstvu žene, a to nije bilo navedeno ni u jednoj statutarnoj odredbi, naređujemo stoga da se u statutarnu odredbu uvrštenu u knjigu I, glava 43 nadoda: Neka se nijedna žena ne primi kao svjedok u nekoj građanskoj parnici i neka se nikako ne vjeruje njihovu svjedočenju (I. knj. reform., gl. 22, str. 193).

9. Ne smije se odvoditi nikakva žena iz grada i distrikta. O (zabrani) odvođenja žena (1897, V. indikcije, dana 17. lipnja): (...) Neka se od sada pa unaprijed nijedna osoba, bez obzira na društveni položaj ili stalež, ne usudi i ne drzne odvesti ili dati da se odvede iz grada i trogirskog distrikta, morem ili kopnom, neka žena bez obzira na društveni položaj, bez dopuštenja sadašnje i buduće uprave Trogira, pod prijetnjom kazne od 50 libara, a i također naknade štete onom gospodaru ili gospodarici kod kojeg je ili kod koje je ta žena stanovala, ako bi kakve štete bilo (I. knj. reform., gl. 67, str. 233).


Hvarski statut


1. O čovjekovoj razredbi na samrti: (...) ako bi se neka kćerka udala bez dopuštenja i volje očeve, neka joj otac nije dužan dati nikakav dio svojih dobara. I, ako bi se neka kćerka, ženska, udala bez dopuštenja i volje očeve, a ako ne bi imala oca, bez majčinog dopuštenja, ili ako bi postupila protivno onome što bi njen otac naredio u svojoj posljednjoj volji, ne smije ništa dobiti od spomenutih dobara (knj. II, gl. XXXI, str. 120).


2. O onima koji umru bez oporuke, a imaju potomke: (...) ako bi koja od ženskih potomaka bila udana s mirazom, neka se taj miraz smatra njezinim dijelom i ni jedan drugi dio od očevih ili materinih dobara neka (joj) ne pripadne niti uzmogne pripasti. A ako bi pokojnik imao ženu, neka jedan dio od spomenutih njegovih dobara, toliki koliki bi pripao jednome od navedenih njegovih potomaka, pripadne njegovoj ženi poviše miraza dok god bude udovica (knj. II, gl. XXXII, str. 120).


3. O ženi udanoj s mirazom: (
...) ako bi koja žena bila udana s mirazom, mora dobiti dio svih očevih i majčinih dobara osim kuće i kućišta što se nalaze u gradu od kojih joj ne pripada ni jedan dio ako bi imala brata ili braće, muškarce, već spomenute kuće i kućišta neka pripadnu samo muškim potomcima (knj. II, gl. XXXIII, str. 121).


4. O ženi koja ima muža: (...) ni jedna žena koja ima muža ne može preuzeti nekakvu obvezu bez volje i pristanka svoga muža (knj. II. gl. XXXIX, str. 122).


5. O onome tko istjera ženu iz kuće: Ako bi netko istjerao ženu iz kuće bez opravdana razloga, neka gospodin knez i njegovi suci budu ovlašteni natjerati (ga) da joj daje za uzdržavanje onoliko koliko im se bude činilo dovoljnim dokle god ne bude pristao da se ona vrati kući (knj. n, gl. XXXXI, str. 123).


6. O kažnjavanju onoga tko bi silovao koju ženu: Ako bi neki čovjek obljubio koju ženu protiv njene volje, neka su gospodin knez i suci ovlašteni odrediti kaznu za silovatelja koja im bude izgledala (prikladnom) vodeći računa o svojstvima silovanja i osobe (knj. III, gl. XIV, str. 129).


7. O kažnjavanju ženske koja počini krađu: Isto tako neka svaku žensku koja bude dovedena pred gospodina kneza zbog krađe, gospodin knez sa svojim sucima može ispitivati i dati na muke kako mu se učini pogodnim, pa sve krađe koje prizna da je počinila mora trostruko platiti u roku što joj ga odrede gospodin knez i suci. (...) a (za vrijednost) veću od pedeset malih libara, neka se spali tako da umre (knj. III, gl. XXXIX, str 139).


Poljički statut


1. Kad tko izbije ženu:
Ako tko izbije bilo čiju ženu, ili sestru, ili kćer, bez prava povoda s njihove strane, taj plaća dvostruku kaznu za nasilje, to jest 50 libara. Ako provali u kuću, te učini to u kući ili na dvorištu, taj plaća dva puta toliko, to jest 100 libara (gl. 42, str. 441).


2. O vrijeđanju muškaraca od žena: Ako ženska osoba navali na koga psovkama, nije dopušteno da je udari, već da odgovori. Međutim, ako ženska osoba nasrne na koga da udari ili napadne, da se počupa ili potuče s njim, a da joj on nije pružio pravoga povoda niti je kriv, - ako takvu potjera štapom do njezine kuće, za to ne plaća ništa (gl. 43, str. 442-443).


3. O zlostavljanju žena: Ako tko zlostavi i siluje žensku osobu, zakon prije svega zahtijeva da taj na svaki način plati glavom. Ali se ipak mora razmotriti kako i na koji način i zbog kojeg razloga i tko je taj čovjek i kakva položaja: i ženska osoba kakva je položaja, kakav glas uživa i čime se bavi. To sve treba razmotriti i procijeniti, što je i kako je, jer se ne mogu svi slučajevi nabrojiti. Prvo, ako se radi o bilo kojoj ženskoj osobi općenito, te je tko siluje i zlostavi bez njene volje, plaća joj mrtvom krvlju. Ako je žena udata ili djevojka zaručena, onda onaj nasilnik plaća njoj jednom mrtvom krvlju, a drugom njezinu mužu. Ako je djevojka neudata, a onaj također nije oženjen, a priliči se da se uzmu, onda je mora uzet za ženu po crkvenom zakonu, ili je tako opskrbiti i dati joj miraz da se može dolično prema svom položaju udomiti, tako da joj se ne nanese nikakva sramota ili prigovor (gl. 110, str. 511).


4. O vješticama i čarobnicama: Ako se uistinu nađe koja vještica ili čarobnica, ili vračara, kad se prva nađe, ima se bičevati; ako se nađe višeput, mora se spaliti (gl. 112, str. 513).


5. O nasilnom otimanju djevojaka:
(...) nijedan Poljičanin ne smije silom otimati djevojku. Ako tko učini to usprkos poštovanoj općini, to jest ako otme djevojku silom, poštovana mu općina može napasti dom i razvalili kuću, a sve njegovo što god ima da se uzme u poljičku općinu, i to onome koji izvrši otmicu, kao i onome tko mu pomogne. To stoga zaključiše jer je Štipan Kaćunić za svoga sina silom oteo djevojku koja je bila obećana drugome, isprošena i prstenovana po zakonu ovoga svijeta. Zato kazni poštovana općina Štipana Kaćunića s pedeset tolora, a don Ivanova sinovca s dvadeset tolora, a svakog svata koji je god bio u svatovima s deset tolora. Ako to ne donesu na zbor poštovane općine, treba da općina navali na njihovu kuću i da im uzme dvostruko, a sve to da pripadne poljičkoj općini (gl. 113, str. 515).


Lastovski statut


1. O braći i sestrama: (...) za slučaj da tko bude udavao svoju kćerku, jednu ili više njih, s mirazom ili prćijom, pa o tom mirazu ili prćiji bude sastavljena notarska isprava, da ta kćerka ili kćerke ne mogu više išta zatražiti od imovine očeve ili majčine, već moraju biti zadovoljne mirazima i svojom prćijom. I, ako nakon očeve smrti preostane jedna ili više neudanih kćeri, a budu preostali i sinovi toga oca, pa ti sinovi ne budu htjeli udati tu kćerku ili kćeri, neka ona uzmogne zatražiti i dobiti svoj dio očevine i to u podjednakoj mjeri kao i svaki sin (gl. XVIII, str. 211-212).


2. O udovici: (...) ako tko uzme ženu, tj. oženi se pa umre, a ta se žena nakon smrti muža bude htjela udati, da ona ne može uzeti ni sobom odnijeti nešto od dobara umrloga muža, osim onoga što je bila donijela u miraz ili u prćiju tome svom pokojnom mužu. A ako bi žena htjela čuvati (vjernosti) postelji pokojnog muža, neka posjeduje sva dobra prije spomenutog pokojnog muža sve dok se ne bude preudala (gl. XIV, str. 212).


3. O silovanoj ženi: (...) bude li neki muškarac silovao koju ženu na tom otoku koja ima oca ili majku i bude li je obljubio, ako otac ili majka budu htjeli nju dati za ženu (silovatelju) i budu se mogli sporazumjeti s tim čovjekom, da on mora onu koju je silovao uzeti za ženu i neka ga ne stigne nikakva druga kazna. A ako otac i majka te djevojke ne bi nju htjeli dati za ženu ili ako se ne bi mogli dogovoriti s tim silovateljom, sva dobra koja po bilo kakvoj osnovi pripadaju tom silovatelju moraju pripasti toj djevojci koja je silovana, a on neka bude protjeran sa spomenutog otoka Lastova (gl. XV, str. 212).


4. (Miraz): (...) naređujemo da nitko ne smije dati prćiju, odnosno miraz bez notarske isprave ili isprave lastovskog svećenika. I, na toj ispravi o mirazu koju sastavi lastovski svećenik, knez mora staviti ruku. A ako tko dade prćiju odnosno miraz suprotno ovoj naredbi, neka to ništa ne vrijedi (gl. XXX, str. 217).


5. Udane žene ne mogu ništa drugo tražiti osim miraza:
(...) nijedna žena na Lastovu koja se udala i donijela mužu svoj miraz ne može više ništa tražiti od imovine svoga oca ni svoje majke ni od braće ni od sestara, osim ako bi imala kakvu notarsku ispravu (gl. XXXII, str. 219).


6. O onome tko bi posadio ili sagradio (nešto) na mirazu svoje žene: (...) svatko tko na otoku Lastovu nasadi vinograd ili sagradi kuću na zemlji koja pripada mirazu vlastite žene treba dobiti polovicu svega toga (gl. XXXVIII, str. 221).


7. Udana žena može napraviti oporuku samo glede četvrtine svoga miraza: (...) udana žena koja bude imala potomaka ne može učiniti oporuku osim u pogledu četvrtog dijela svoga miraza a ostala tri dijela moraju pripasti potomcima. A ako ne bude imala potomaka, a bude je nadživio ubogi muž, braća, sinovi od braće ili neudane sestre, onda može oporučno raspolagati polovicom svoga miraza (...). A u slučaju da ne bude imala majke, oca, braće, neudanih sestara ni bratovih sinova, kako je rečeno, ta ženska može razrediti i učiniti oporuku o čitavom svome mirazu kako joj se bude činilo i kako bude htjela (gl. LV, str. 230-231).


8. (Nijedna se ženska ne smije samo po svojoj volji udati): (...) nijedna se ženska, mlada ni bilo koje dobi, bez obzira kakvog je društvenog položaja, ako ima oca, majku ili braću ili sestre starije od sebe, ne može vjeriti ni bilo kako dogovarati se o udaji bez odobrenja (...) A ako bi koja ženska postupila suprotno toj naredbi tj. ako bi se otkrilo da se potajno vjerila s nekim čovjekom u namjeri da sklopi brak, hoćemo da gubi čitavu svoju očevinu i majčina dobra i sve ono što ima tj. da nikada više ništa dobiti ni od očevine ni od majčinih dobara, jer se takva vjeridba odnosno tako načinjen ugovor, kako je rečeno, ne drži poštenom ženidbom iako je valjana prema crkvenim propisima (gl. LXXV, str. 243).


9. (Ključevi zatvora za žene): (...) moraju se načiniti dva ključa zatvora za žene od kojih jedan neka bude u rukama kneza, a drugi u rukama svojevremeno najstarijeg suca ovog otoka (gl. CXXXVIII, str. 279).


Korčulanski statut


1. O silovanju žene: (...) ako tko siluje slobodnu ženu, a jednak joj je po rodu, neka je (...) ili uzme za suprugu ili neka joj isplati trideset perpera na ime njezina miraza. A ako je zaručena, redovnica ili udata, neka joj za (nanesenu) nepravdu isplati trideset perpera. A ako joj nije jednak po rodu, pa seljak siluje neku (ženu) plemenitiju od sebe, neka mu se odsiječe noga i neka gubi lijevo oko (knj. I, gl. XI, str. 87).


2. O tučnjavi među ženama: (...) ako bi se koje žene međusobno tukle kamenjem ili toljagom ili dale (jedna drugu) tući, ona koja bude kriva, neka gubi šest perpera, a ako ne bude imala odakle platiti, neka ostane u zatvoru dok ne isplati. A ako (jedna drugu) udari rukama, neka gubi tri perpera (...) A ako ona koja je pretrpjela udarac umre, neka se ona koja (ju je) udarila kazni kao ubojica (...) (knj. I, gl. XIII, str. 88).


3. O udovici: (...) ako bi koji čovjek imao suprugu pa umre, a njegova bi žena htjela čuvati (bračni) krevet svoga muža, tj. ne udavati se za drugoga, neka zadrži svoj miraz i svu muževljevu imovinu, ali s time da (je) ne smije svjesno uništiti i neka bude gospodarica. A ako bi se htjela udati, neka izdvoji samo svoj miraz, a čitava baština neka ostane potomcima (knj. I, gl. XXXVIII, str. 96).


4. O tučnjavi među ženama: (...) ako bi se koje žene međusobno tukle kamenjem ili toljagom ili dale (jedna drugu) tući, ona koja bude kriva neka izgubi šest perpera (...) (knj. II, gl. XVIII, str. 117).


5. O udovici: (...) Jedino, ako bi bilo obilje (imovine) koje bi prelazilo (njezine potrebe), tada je Kurija (...) dužna (...) odrediti toj gospodarici toliko koliko joj je potrebno za Ishranu i odijevanje, imajući k tome u vidu da joj se dade, ako bi joj bio nužan, još sluga ili sluškinja (knj. II, gl. XLII, str. 126).


6. Nijedna žena ne može ostaviti više jednom sinu ili kćeri nego drugima: (...) nijedna žena ne može ostaviti više jednom sinu negoli drugima, niti jednoj kćeri više negoli drugoj. Ali može po volji ostaviti više sinu negoli kćeri i sinovima negoli kćerima (knj. II, gl. LXXV, str 139-140).


7. O udatim ženama da ne mogu tražiti očevu ni majčinu imovinu: (...) ako su otac, majka ili braća udali svoju kćerku, odnosno svoju sestru, da se (ona) ne može, nakon očeve i majčine smrti, vratiti na očevinu niti išta tražiti od spomenute očeve imovine, osim ako bi ta kćerka ili kćerke imale (odgovarajuću) ispravu ili na osnovi oporuke ili druge javne isprave (knj. n, gl. XCVIII, str. 149).


8. O udatim ženama da ne mogu tražiti ništa poviše miraza: (...) Ako neka žena nema oca, braće ili brata, a udade se uz miraz s kojim ju je namirio neki njezin krvni srodnik ili srodnik po tazbini (...) ne može više nikada (...) još nešto tražiti od očevih ili majčinih dobara (...) (knj. II, gl. CXIII, str. 154).


9. Kada plemić siluje udatu plemkinju: (...) da se kojem plemiću koji siluje neku udatu plemkinju odmah bez praštanja odreže glava tako da baš umre (...) (knj. II, gl. CXXXII, str. 161-162).


10. Kada plemić siluje djevicu plemkinju: (...) ako koji plemić siluje neku djevojku plemkinju i (koja je još) djevica (...) neka za kaznu plati sto zlatnih dukata (...) (knj. II, gl. CXXXm, str. 162).


11. Kada plemić siluje udatu seljanku: (...) ako koji plemić siluje neku udatu seljanku, neka mu se odsiječe glava. Ako pak siluje djevicu (sa sela), neka plati pedeset dukata (...) A ako koji seljak siluje djevojku plemkinju, neka se objesi na vješala tako da umre (knj. II, gl. CXXXIV, str. 162).


12. (Udata) žena ne može otuđivati svoja dobra:
(...) odsada unaprijed nijedna udata žena ne može ni na kakav način otuđivati svoja dobra osim u tri slučaja, i to ako se njezin muž nalazi u zatvoru (...), radi izbavljanja sina ili sinova iz zatvora (...), kada žena sama ili (ona) s mužem ili sinovima, odnosno kćerima trpi glad (knj. II, gl. CXL, str. 166).


13. Nijedna žena ne može otuđivati svoj miraz: (...) ne smije nijedna žena nikakvom prijevarom ili obmanom otuđivati svoj miraz bez dopuštenja i izričite suglasnosti Kurije (...) (knj. II, gl. CXLIII, str. 167).

14. Kako (udate) žene otuđuju (imovinu): (...) ne smije nijedna žena nikako i ni pod kakvim izgovorom otuđiti svoj miraz bez dopuštenja i izričite suglasnosti Kurije (...) (III reform., gl. IX, str. 184).


15. O bludnicama koje vrijeđaju poštene žene: (...) ako kakva svećenička priležnica ili (priležnica) kakve druge osobe ili javna bludnica uputi pogrdne riječi kakvoj ženi dobra glasa, mora se postaviti (tj. vezati) uz stup sramote i tu stajati čitav dan (III reform., gl. XIII, str. 185).


16. O ženama na zlu glasu koje vrijeđaju (poštene žene): (...) ako koja žena na zlu glasu i (loša) života uvrijedi koju ženu na dobru glasu u (njezinoj) prisutnosti ili odsutnosti, pa (ta) bude tužena i (to) bude dokazano, neka se išiba (trčeći) oko grada. I neka u tim stvarima bude dovoljno svjedočenje dviju žena (III reform., gl. XXIX, str. 190).


17. Ženin miraz ne smije se povećati ni umanjiti u svezi s dobrima (njezina) muža: (...) miraz nijedne žene ne može se povećati ni umanjiti u svezi s imovinom njezina muža, živog ili mrtvog (...) (m reform., gl. C, str. 213).


18. Kako mogu žene oporučno raspolagati svojim mirazom: (...) Nijedna žena, bez obzira kojeg je (društvenog) položaja, koja je udata uz bilo kakav miraz, (a) nema potomka, sina ili kćerku, na životu, ne može oporučiti svome mužu niti kojoj drugoj osobi izvan onih koji su (joj) dali miraz, više od jedne trećine svoga miraza. (...) A ako bi imala potomke, sina ili kćerku (...) pa bi svi umrli u dječjoj dobi (...) neka otac dobije polovicu tog miraza, a druga polovica neka punim pravom natrag pripadne onim prije spomenutima koji su (joj) dali miraz ili njihovim potomcima i nasljednicima (III reform., gl. CL, str. 237-238).


19. Nitko ne smije potajno zaručiti za suprugu neku (djevojku) bez privole njezinih srodnika: (...) žena ili djevojka koja (na to) pristane, neka smjesta izgubi sav svoj miraz, koji mora pripasti polovicom korčulanskoj Komuni, a drugom (polovicom) njezinim najbližim krvnim srodnicima bez čije je volje i znanja ona zaručena ili vjerena. Osim i iznimno ako (ona) zakonito dokaže sudu da je taj dogovor uslijedio zbog nemarnosti (njezinih) krvnih srodnika koji se nisu brinuli da je udadu (III reform., gl. CLI, str. 238).


Vinodolski zakon


1. I jedna dobra žena i dobra glasa, postavljena za svjedočanstvo, ako nema drugih svjedoka, vjerodostojna je među ženama, bilo radi psovanja, bilo radi tučnjave i ranjavanja (čl. 18, str. 107).


2. I nitko ne može postaviti svoju ženu sebi za svjedočanstvo; ni za kakvu stvar nije mu vjerodostojna (čl. 20, str. 107).


3. I ako bi muškarac zlonamjerno skinuo ženi kovrljak ili pokrivaču s glave, a moglo bi se dokazati trima dobrim ljudima ili ženama, neka plati 50 libara (...) Ali ako žena ženi skine pokrivaču gore rečenu, plaća 2 libre dvoru, a njoj 2 ovce. Ako pak ne bi bilo ondje dobrih svjedoka, neka se zakune, koji niječe, da to nije učinio i neka je slobodan (čl. 27, str. 109).

4. I kćeri, koje su ostale poslije smrti oca i majke ili sinova, ako nisu ostala braća tim kćerima, moraju se opremiti ili tim kćerima ostaviti imanje očevo i majčino, da vrše svu onu službu, koju su bili dužni izvršavati dvoru oci i matere njihove (čl. 32, str. 113).

5. I ako bi tko učinio silu kojoj ženi, upotrijebivši je spolno ili pokušavši to učiniti, mora platiti knezu 50 libara, a toj ženi također, ako se ne bude mogao s njom na koji način nagoditi. Ili ako (ona) za rečenu silu nema svjedoka, vjerodostojna je; svakako mora se zakleti samo 25, stavivši ruku na knjige dotičući se, za rečenu silu, protiv onoga, na koga se bude tužila; te porotnike ta žena neka nađe, kako bolje zna. Ako porotnika nema ili ih ne može toliko imati, ta je žena dužna zakleti se mjesto onih, koji joj manjkaju. Koje se pak s njom kunu, ili ona sama poslije prvog puta, moraju doticati se rukom i reći: "na nju se kunem". A svi njeni porotnici moraju biti žene (čl. 56, str. 123).

6. I ako bi se našlo, da je neka žena vračara, i moglo bi se dokazati vjerodostojnim svjedočanstvom, za prvi put neka plati knezu 100 libara ili neka se spali, ako se ne bi imalo od čega platiti (...) (Čl. 59, str. 125).

(Kraj)  (Prvi dio)

Silvio Braica, Split
UDK 34(09)4-392.5;396(497.18) Izvorni znanstveni članak 21.XII. 1995.

www.hkz-kkv.ch

154 - 2017

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU