Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

SMILJANA RENDIĆ: IZLAZAK IZ GENITIVA ILI DRUGI HRVATSKI PREPOROD (1)     (16.09.2012.)

U časopisu Matice hrvatske "Kritika" (br. 18, 1971.) objavljen je jedan od najznačajnijih tekstova iz Hrvatskog proljeća: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod. Zbog tog teksta Smiljana Rendić (1926. - 1994.), dugogodišnja kolumnistica Glasa Koncila, osuđena je na godinu dana zatvora, a časopis "Kritika" je zabranjen. Nakon izlaska iz zatvora godinu joj je dana bilo zabranjeno javno djelovati. Tekst koji je u mnogo čemu aktualan i danas, donosimo u nastavku.(dd)

Izvor: portal hkv.hr

Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod

Popisivač pučanstva, student (koji studira jednu disciplinu u Rijeci, a drugu u Beogradu), upisuje u popisnicu podatke jedne djevojke, studentice medicine, koja se za rubriku o nacionalnosti izjašnjuje kao Hrvatica. Na pitanje o materinskom jeziku djevojka odgovara: "hrvatski". Popisivač otpovrće: "Ne mogu tako upisati, službeno se jezik zove hrvatskosrpski". Djevojka na to: "Ja ne govorim službeno, ja govorim hrvatski!" Popisivač ostaje uporan i upisuje "hrvatskosrpski". Djevojka ide prijaviti "slučaj" u popisnu središnjicu, pri općini Rijeke, drugoga po veličini i važnosti grada u Hrvatskoj. U popisnoj središnjici nitko se osobito ne uzbuđuje tim "slučajem", otpravljaju djevojku i kažu joj neka dođe opet, kad se "stvar" izvidi. Da groteska bude grotesknija, ta djevojka kći je čovjeka pravoslavne vjeroispovijesti.

Nastavnički zbor radničkog sveučilišta u istom gradu ("krvavoj rani pod srcem Hrvatske", govoraše A. G. M.) sastaje se na sjednicu. U raspravi na toj sjednici, profesori nastavnog jezika zovu taj jezik hrvatskim. Ravnatelj, Srbin iz Hrvatske, opominje: "Federacija još nije demontirana, iako je demontiraju! Novosadski dogovor još je uvijek na snazi! I dakle, jezik se još uvijek zove hrvatskosrpski!" Profesori ne reagiraju. Mirno, ozbiljno, savjesno, nastavljaju, kroz cijeli tijek rasprave, govoriti "hrvatski jezik". Ravnatelj više ne opominje.

Takvi primjeri nisu osamljeni. Takvi su primjeri tipični. I to tipični za dvije pogibeljne pojave: kolonizaciju hrvatskog nacionalnog bića i stanovitu moralnu gluhoću u kojoj, u nekim krugovima Srba u Hrvatskoj, traje bešćutnost spram te kolonizacije.


Kolonizacija hrvatskoga nacionalnog bića


Kolonizacija hrvatskoga nacionalnog bića nije, nasuprot nekim mišljenjima, započela već ilirskim preporodm. Jest istina da su naši Ilirci smatrali jednim narodom sve južne Slavene, pa i sve Slavene uopće. Jest istina da su, u maglama svoje romantike, svjesno htjeli jezično i književno jedinstvo svih južnih Slavena. Ali sve je to ostajalo na razini kulturne fantazmagorije: kičmu nacije to nije diralo. Kičma nacije bila je hrvatska državna struktura, ako i svedena samo na teritorij panonskih županija: tvrda, uspravna, nesavitljiva, zajamčena priznatim pravima Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u konstituciji ugarskoj. Ta državna struktura, to jamstvo hrvatske nacionalne samosvojnosti bilo je za ilirske preporoditelje izvan diskusije jednako kao i za sve prethodne hrvatske naraštaje pod banom i saborom. Isti apsolutni, neprobojni otpor lomljenju kičme hrvatske nacije, ista totalna volja da se ta kičma očuva tvrdom i uspravnom u jedinom svome naravnom i mogućem obliku, obliku pravne države - taj isti otpor i ta ista volja dizali su hrvatske zastupnike u saboru ugarskom protiv mađarskih presizanja prije ilirizma, i digli su Jelačića bana da prijeđe s vojskom preko Drave u ratu za materinsku riječ.

"Narodnost ilirska i konstitucija ugarska", govorili su ilirski preporoditelji od samoga početka svoga gibanja. "Narodnost ilirska" bila je idealistička magla, uostalom kontingentno funkcionalna. Ali "konstitucija ugarska" bila je pravno jamstvo da ta magla neće zagušiti hrvatsku naciju - i to su naši Iliri svojim preciznim hrvatskim nervom lucidno znali. Konstitucija ugarska za Hrvatsku je značila priznanje hrvatske državne posebnosti, pravno trajanje te posebnosti pod krunom ugarskom kroz sedam stoljeća. Ilirski preporoditelji ponašali su se zapravo kao ljudi koji, sigurni u čvrstoću svoje kuće, otvaraju njezina vrata i prozore radosnom vjetru proljeća. Osjećaj čvrstoće i nerazorivosti vlastite kuće bio je u njima toliko siguran da nisu vidjeli kako taj vjetar može postati i zagušljiv za hrvatsko nacionalno biće i razoran za ono jedino što je njima omogućivalo da mu se otvaraju u zanosu bez straha: za hrvatsku državnost.

Ta pogibelj konkretizirala se znatno poslije ilirizma. U cijeloj drugoj polovici XIX. st. ona je ostala još uvijek samo potencijalna, još uvijek praktički paralizirana tvrdom vjerom u apsolutnu nužnost hrvatske državne strukture (i samo brutalna bistrina jednoga Madžara, Deaka Ferencza, mogla je tada vidjeti tako daleko da nam dobaci kako će nas strossmayerski jugoslavenski veleiteti konačno dovesti dotle da će nam glavni grad biti Beograd a ne Zagreb). Pogibelj je postala stvarna tek onda kad su sami Hrvati, mnogi, počeli misliti da im hrvatska država nije više potrebna.


Mit to Austriji kao tamnici naroda


Tu se zapravo nije radilo o tome da bi u nacionalnoj svijesti toga dijela Hrvata bila nastala neka kvalitativna promjena: od ilirizma ovamo mnogi su Hrvati iskreno mislili da su Hrvati i Srbi jedan narod. Ali, dok su i takvi Hrvati vjerovali da Hrvatska mora očuvati svoju povijesnu državnost, prave smrtne pogibelji za hrvatsko nacionalno biće nije bilo. Smrtna pogibelj počela je kad su takvi Hrvati pristupili akciji za stvaranje integralističke jugoslavenske države, države u kojoj će Hrvatska kao država nestati.
Ta akcija značila je u prvom redu "razbijanje Austrije". Ta akcija hipertrofirala je do paroksizrna mit o "Austriji" kao "tamnici naroda". I taj mit toliko se ukorijenio, toliko je kondicionirao substrat svijesti da ga je bilo moralno nemoguće razbijati već tada, na početku ovoga stoljeća. Već tada su ljudi, koji se nisu dali pod vlast toga mita, bili gotovo općenito kvalificirani kao moralne nakaze. Već tada trebalo je strahovite hrabrosti da se čovjek ne slomi pod knutom takvih kvalifikacija. Mitovi kao da su tvrdoglaviji od činjenica. Sve do danas.

Mit je već sam naziv "Austrija". Pravi naziv te jedinstvene zajednice država bio je, od 1867., Austro-Ugarska Monarhija. Nikakvo "zajedničko", ni "austrijsko" ni austro-ugarsko, državljanstvo u njoj nije postojalo: čovjek je bio državljanin svoje države u Monarhiji. Banska Hrvatska bila je pod krunom ugarskom, i to po slobodnom izboru svojih staleža i redova, instituiranom godine 1102. Cetinski sabor od 1527, pragmatička sankcija od 1712. nisu značili prekid hrvatskoga državnog saveza s krunom ugarskom, nego slobodni hrvatski prijenos (odnosno, 1712. potvrdu) prava i obveza toga saveza na drugu dinastiju nositeljicu dinastičkoga prava na krunu ugarsku. Nikad se Habsburg u Hrvatskoj nije zvao carem: za Hrvatsku i za Ugarsku uvijek je bio samo kralj hrvatski i ugarski. To je bilo jasno specificirano i u pletori naslova što ih je nosio.

Najgore što se hrvatskom saboru u toj "tamnici naroda" moglo dogoditi bilo je to da ga kralj raspusti. No, kad bi hrvatski zastupnik (konkretno, Ante Starčević) usred sabornice mirno odsjekao: "Despocije propadaju, ali se ne popravljaju" - to nije bio razlog kralju da raspusti hrvatski sabor. (U drugom parlamentu, gdje se zazivalo "Bože pravde, ... ", kamo nas je odveo zanos za bijelim orlovima, dobili smo metke iz parabeluma i kraljevsku diktaturu za mnogo manje.) Danas, poslije desetljeća režimskog straha od riječi, straha ulivena u kosti tako duboko da je postao upravo forma mentis čovjeka na hrvatskom prostoru, teško je uopće shvatiti intenzitet i značajke toga straha u "Autriji tamnici naroda" (taj strah bio je u njoj prisutan samo za deset godina bachovanja, i već to što se održao samo deset godina dovoljno svjedoči koliko je bio nenaravan strukturi te zajednice država).

U Austro-Ugarskoj Monarhiji

Neki događaji iz toga doba danas, poslije toliko vremena kobnoga hrvatskog prelaženja iz diktature u diktaturu, djeluju naprosto fantastično; još nedavno, kad ti se desilo da o tome govoriš mladim Hrvatima, studentima, osjećao si da reagiraju s potpunim nerazumijevanjem, zapanjeni, osupnuti, kao pred čudom. A nikakva čudesa to nisu bila, bili su to naprosto događaji hrvatske kronike u takozvanoj "tamnici naroda", koju je marljivo razbijala naša jugoslavenstvujuća Nacionalna Omladina leteći za bijelim orlovima. I zbivalo se tada i to da je ban "pacifikator", Khuen-Hedervary, onaj koji se volio nazivati "ja, takozvani srpski ban", odgovarajući u Hrvatskom saboru na jednu interpelaciju o hrvatskom državnom posjedu kraljeve krunidbene zavjernice, rekao da bi on "podvojio je li to bio pošten posjed" - na što je dobio ličko stresanje svoje grofovske osobe od zastupnika Davida Starčevića, udarac nogom straga od zastupnika Grge Tuškana, i batine štapom zastupnika Josipa Gržanića pa je to svršilo ne vješalima, ne kuglama iz parabeluma, ne kraljevskom diktaturom, ne komesarskim terorom nad Hrvatskom, nego jednostavno time da je Grga Tuškan izgubio advokaturu (i to ne za onaj udarac nogom, nego zato što "laže" da je bana udario nogom - moralo se tako elegantno formulirati radi banske časti ... ), a izborni kotar senjski tiskao je u čast svoga zastupnika Josipa Gržanića dopisnicu s njegovom slikom i slikom čizme i štapa okićenih cvijećem i s natpisom: "Josipu Gržaniću, neustrašivom branitelju naših pravah".

I zbivalo se tada i to da su hrvatski sveučilištarci, upravo na dan kad je kralj Franjo Josip I. došao položiti završni kamen Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu odjeven u mađarsku generalsku odoru, spalili, vođeni Stjepanom Radićem, mađarsku zastavu pod kipom Jelačića bana u srcu Zagreba, vičući "slava Jelačiću" i "abcug Mađari" - pa im se za to dogodilo samo to da su na kratko vrijeme smješteni u bjelovarski zatvor, da im je sudac istražitelj pristojno ustupio sudnicu za učenje kako bi se mogli pripraviti za ispite, i da je hrvatsko sveučilište bilo privremeno zatvoreno, pa su ispite išli polagati u Prag (u Kraljevinu Češku, u okviru iste "Austrije", dočekani kao braća i srdačno pomagani od Matice češke). I zbivalo se i to da se sloboda tiska nije zaustavljala ni pred banom ni pred kraljevskim komesarom, pa su, na primjer, jednoga takvoga, Slavka plemenitog Cuvaja, koji je u dvije svoje faze bio i ban i komesar, crtali po novinama kao karikaturu s mesarskom kukom namjesto ruke i praveći sprdnju od njegova imena pisali didaskalije kao: "Komesar - Cuvaj!" I tako dalje i tako dalje, i sve je to "tamnica naroda", puštala da se zbiva ne trepnuvši, u takvoj situaciji nastao je onaj Krležin prizor iz Zastava gdje ministar obrenovićevske Srbije jauče da može slobodno govoriti tek pred "austrijskim" šefom policije u Zagrebu, i sve u takvoj situaciji ta je "tamnica", prva na svijetu, prije Engleske, dala svojim narodima (zaslugom, prvenstveno, svoje socijaldemokracije, svojih "austromarksista") solidni zakon o socijalnom osiguranju i zakon o općem, jednakom i tajnom pravu glasa bez obzira na cenzus.

Hrvatski udjel u razaranju Austro-Ugarske zasnivao se (različito od češkoga) ne na autentičnom načelu nacionaliteta nego upravo na jednoj kobnoj mistifikaciji toga načela i, još gore, na gubitku vjere u apsolutnu neophodnost kontinuiteta samosvojne hrvatske države. To jest: na objektivnoj izdaji nacionalog bića i jedinoga mogućeg oblika njegova ostvarivanja u historijskoj praksi. Lucidne bojazni i otpori većeg broja razboritih hrvatskih političara (mnogih pravaša iz obiju starčevićanskih stranaka, braće Radića i drugih iz HRSS) spašavaju hrvatsku čast u tome traljavom vihoru, ali ne brišu poraznu činjenicu da je tada dobar dio Hrvata povjerovao da Hrvatska više nije potrebna.

Nastavak slijedi!

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU