Zbog neizvršene lustracije u Hrvatskoj upravo cvjeta komunistički mentalitet

Prema Tihomiru Dujmoviću (Večernji list, 28.8.) dvojica bivših zastupnika tzv. Hrvatske narodne stranke (HNS) spremaju kaznenu prijavu protiv cijelog HDZ-a kao 'zločinačke organizacije' čiji bi krajnji rezultat mogao biti zabrana te najveće hrvatske stranke. Ovo na prvi pogled izgleda više nego pretjerano, ali u hrvatskom pravosuđu ništa nije nemoguće. Ako ovoj dvojici ne uspije pothvat glede uklanjanja stranke čija je glavna zasluga stvaranje hrvatske države na domaćoj sceni, oni prijete 'inozemnom intervencijom'. Scenarij dostojan komunističkog sustava iz bivših satelitskih zemalja. Namjesto komunističkih (sovjetskih) tenkova, HDZ bi pregazili međunarodni čimbenici.

Ono što kolegu Dujmovića najviše zabrinjava pretpostavka je da HDZ uopće nije svjestan što mu se sprema. Ima u tome mnogo istine. Prije nekoliko tjedana partner bivše Tuđmanove stranke Srpska samostalna demokratska stranka gotovo se 'došuljala' do proglašenja 'autonomne srpske oblasti' u istočnoj Slavoniji, pa je to u posljednji trenutak spriječio nitko drugi nego HNS. Očito je vlast toliko 'zamantala' HDZ da više ne vidi zbilju, odnosno kao da je potpuno prekinuo pupkovinu sa svojom i našom poviješću.

Kaže se da će onaj tko zaboravi prošlost, morati ju ponoviti. U Hrvatskoj je jugokomunistička prošlost ipak nazočna, i to u velikim količinama. Javnost je nedavno bila uzbuđena komentarom uvodničara 'Glasa Koncila' Ivana Miklenića o svenazočnosti komunista u hrvatskom političkom životu. I ova uzbuna izgleda pretjerana. Tobože komunista više nema, njihova sljedba se demokratizirala, Miklenić zaziva prošlost, itd. Možda organiziranih komunista više nema, ali postoji nešto što se naziva 'komunističkim mentalitetom' koji je teško potpuno točno definirati, no on postoji. U Hrvatskoj upravo cvjeta. Ponajprije zbog toga što u nas nije izvršena neophodna lustracija bez koje jedno demokratsko društvo ne može funkcionirati.
Postkomunistima i nije potrebna neka vidljiva organiziranost, oni preko medija i politike ponajprije krivotvore svoju i time našu povijest, te temeljem toga odlučuju o gotovo svim pitanjima današnjice i budućnosti. Tko im se suprostavi, toga se napada da je ustaša i time fašist ili potpuno protjeruje u, nazovimo to, tamu nepostojanja. A koga nema u javnosti, on ne može utjecati ni na što, on je politički mrtav. To su tipično komunističke metode.

Tuđmana treba kritizirati, ali i hvaliti za ono dobro što je učinio

Da su potajni komunisti zaurlali nakon Miklenićeva komentara, moglo se očekivati. No začuđuje reagiranje Udruge za unaprjeđenje pravosuđa u RH 'Juris Protecta' koja u svojoj izjavi u povodu uvodnika u 'Glasu Koncila' ponavlja stare komunističke tvrdnje o vladavini Franje Tuđmana kao apsolutističkoj kojom je postavio krive temelje države. Pitamo se kako se takva država pod Tuđmanovom upravom mogla uspješno obraniti od srpske agresije u vrlo nepovoljnim vanjskopolitičkim prilikama?
Pravnici navedene organizacije idu tako daleko pa tvrde da je Tito likvidirao za vrijeme Informbiroa 'većinu hrvatskih i jugoslavenskih komunista', što je velika izmišljotina, jer su golemu većinu tada proganjanih komunista sačinjavali staljinisti i pripadnici nehrvatskih naroda; uglavnom su to bili Crnogorci i Srbi. Govoriti o tome da je Tuđman predao sve gospodarstvo u ruke 200 obitelji teška je prijevara, jer dosad nitko nije objavio imena tih obitelji, jednostavno zato što se to nije ni dogodilo. Reći za Tuđmana da je državu poistovjetio sa sobom kao francuski kralj Lui XIV. Neoprostivo je krivotvorenje povijesti.

Tuđman je zasigurno napravio brojne pogrješke, prije svega u pretvorbi i privatizaciji, te u personalnoj politici, ali njegove zasluge za stvaranje hrvatske države naveliko nadmašuju njegova zastranjivanja koja su djelomično bila neizbježiva, jer Hrvati nisu bili spremni za stvaranje vlastite države, a srpski ustanak je naveliko narušio proces formiranja državnih institucija, a da o međunarodnim nepogodnostima i ne govorimo. 'Juris protecta' žali se na tuđmanovsko 'devastiranje pravosuđa' kao da je Tuđman preuzeo od komunista istinski neovisno pravosuđe. Ono je za vrijeme Jugoslavije bilo najoštrije oružje Partije u obračunu sa svim stvarnim i izmišljenim neprijateljima, i to je pravosuđe preuzeo Tuđman nakon pobjede na izborima. Druge mogućnosti nisu postojale kao, primjerice, u bivšoj istočnoj Njemačkoj gdje su zapadni Nijemci temeljito očistili pravosuđe od komunista postavivši svoje demokratske pravnike u sve institucije.

Da se Tuđmana kritizira s rubnih područja bosanskohercegovačkog 'tamnog vilajeta', i to iz redova Katoličke crkve koji su za vrijeme komunizma itekako služili režimu, (sjetimo se svećeničke udruge 'Dobri pastir') ne začuđuje, ali i ovdje treba postaviti pitanje zašto se ti redovnici i svećenici miješaju u politiku, odnosno zašto kritiziraju svoju subraću koja imaju suprotna mišljenja. Tako je profesor na Franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu fra Petr Jeleč iznio svoje viđenje komentara u 'Glasu Koncila' očešavši se o Tuđmana i hrvatske katolike na nedopustiv način, jer ipak u Crkvi mora postojati neka unutarnja sloga ako misli djelovati u jednom tako razjedinjenom narodu kao što je hrvatski. I fra Jeleč iznosi hipotezu kako bi Hrvatska bila bolja da nije bilo Tuđmana, odnosno da je na njezin vrh došao književnik Vlado Gotovac, jer da bi u tom slučaju Hrvatska već bila u EU i manje stenjala pod težinom kriminala i korupcije.

To su, dakako, smiješne pretpostavke. I ovdje se možemo pitati zašto narod nije na prvim slobodnim izborima glasovao za Gotovca nego za Tuđmana. Obojica su prije toga bili vrlo slični disidenti, intelektualci i zatvorenici; Gotovac je možda bio u javnosti poznatiji. Odgovor je jednostavan: jedini je tadašnji hrvatski političar koji je imao jasnu viziju o ponovnom uspostavljanju hrvatske države bio je Franjo Tuđman. Svi ostali su manjeviše očijukali s nekakvom labavom jugoslavenskom zajednicom. I Gotovac je imao svoju jugoslavensku mrlju, primjerice kad je u Beogradu ružno govorio o hrvatskoj jezičnoj Deklaraciji. Narod je to prepoznao i dao glasove Tuđmanovu HDZ-u. Njemački književnik Bertold Brecht jednom je napisao da onat tko se ne slaže sa svojim narodom treba promijeniti narod. Upravo su u Bosni, ali ne u Hercegovini, naveliko zatajili neki franjevački pametnjakovići koji su se udaljili od svoga naroda i danas u Sarajevu služe samo kao 'ukras' za nepostojeću muntinacionalnost toga nekad višenacionalnog grada koji danas podsjeća na nekakvu arapsku prijestolnicu.

Stranci vole svoje bivše nacionalne junake sa svim njihovim manama

Njemački tjednik 'Der Spiegel' (16.8.) objavio je naslovni članak o 70. obljetnici dolaska britanskog premijera Winstona Churchilla na vlast kad se on kao jedini u Europi našao nasuprot goleme Hitlerove ratne mašinerije. Iz članka saznajemo da je Churchill imao prije preuzimanja premijerske dužnosti i neka pozitivna mišljenja o tome kako je 'Hilter uredio svoju državu'. Iz drugih izvora je poznato da se kasniji britanski državnik upravo oduševljavao politikom fašističkog vođe Benita Mussolinija. Inače Winston je bio veliki politički prevrtljivac, tri puta je mijenjao stranke, a prije nego što su ga konzervativci izabrali za predsjednika vlade bio je na zalasku svoje političke karijere. U Burskom ratu istakao se ubijanjima protivnika, a kad se u našem Drugom svjetskom ratu radilo o tome kome dati prednost, komunisti Titu ili rojalistu Draži, Churchill se odlučio za komunista, jer, kako je rekao, 'partizani ubijaju više Nijemaca nego četnici'. Nijemce je šovinistički nazivao 'Hunima' zapovjedivši temeljito bombardiranje bronjnih civilnih objekata, uništivši čitave gradove, zapravo su to bili ratni zločini po zapovjednoj odgovornosti najgore vrste. A što su učinili Britanci? Postavili su mu spomenik pred parlamentom u Londonu. Smatraju ga jednim od svojih najvećih državnika svih vremena. Hrvati u Zagrebu odredili su za Tuđmana jednu ledinu kao trg na kojem psi olakšavaju svoje mjehure. Takav smo mi narod.

Ovakovih churchillovskih primjera u Europi i svijetu ima na pretek. Već smo nekoliko puta pisali o Mussolinijevu kultu u Italiji. Prema mišljenju švicarskog povjesničara Arama Mattiolija, u Berlusconijevoj Italiji došlo je do 'renesanse fašizma': (nejgova knjiga 'Viva Duce', naklada Schäningh, Padelborn, 2010.). U Italiji se dogodilo posve prirodno 'normaliziranje fašizma' i odavanje 'počasti starim borcima' toga gibanja. Sadašnji predsjednik talijanskog parlamenta Gianfranco Fini odavno je izjavio kako je za njega 'Mussolini najveći talijanski državnik 20. stoljeća', što mu nije štetilo u politici, dapače po svemu izgleda da bi mogao svrgnuti Berlusconija i postati predsjednikom talijanske vlade, u državi osnoviteljici EU-a i NATO-a. Dakako, Fini je u međuvremenu promijenio neka svoja mišljenja o fašizmu, u Izraelu se poklonio žrtvama holokausta, ali, kako rekosmo, njegova postfašistička prošlost nije bila zapreka njegovoj sjajnoj političkoj karijeri. U nas, pak, bivši premijer Ivo Sanader šalje po noći traktore da skinu ploče u čast književnika Mile Budaka i ustaškog časnika Jure Francetića. Prije nekoliko dana njemački dnevnik 'Frankfurter Allgemeine' izvještava da su Norvežani podigli velebnu spomen kuću u čast svoga velikog književnika Knuta Hamsuna u njegovu rodnom mjestu, a on je bio nepopravljivi obožavatelj Hitlera i nacizma. Njegovo književno djelo smatraju mnogo važnijimm od njegovih političkih zabluda. Tako to rade civilizirani i kulturni narodi, za razliku od nas Hrvata.

U Hrvatskoj se ne cijeni istina

Budaku je uspjelo spasiti Krležu za vrijeme ustaške strahovlade, dok su komunisti ne samo ubili Budaka po kratkom postupku, nego i silovali i nabili na kolac njegovu 22-godišnju kćerku Grozdu koja nije imala nikakve veze s politikom. Tko je ovdje 'donositelj slobode i demokracije', kako je predsjednik Ivo Josipović nazvao partizane na četničkom derneku u Srbu, ustaše ili komunisti? Kako je moguće da čak i najnoviji događaji kao što je 'Oluja' i uopće Domovinski rat još nisu našli 'svoje pravo mjesto u povijesti'? (Glas Slavonije, 4.8.). Očito to netko ne želi, i to ne samo zbog razlika u mišljenju nego zato što se želi izbrisati iz sjećanja naroda ono na čemu je zasnovana hrvatska država. U 'Bljesku' i 'Oluji' bilo je zlodjela i s hrvatske strane. No više je nego očito da u svakom ratu neizbježivo dolazi do tzv. kolateralnih šteta. Ne postoji 'higijenski čisti' rat. Očito to neki neprijatelji hrvatskog naroda u zemlji i inozemstvu ne žele prihvatiti kad je riječ o našim vojnim pothvatima koji su, stručno govoreći, bili besprijekorni. Evo što je prema navedenom izvoru o tome rekao ratni načelnik Stožera specijalne policije MUP-a Željko Sačić: 'Branitelje i generale kriminilazirali smo mi sami. Mi sami sebe nismo tretirali kao pobjedničku snagu i vjerojatno se ni jedna država u svijetu prema svojoj pobjedničkoj vojsci nije odnosila kao što se prema svojoj odnosila hrvatska politička elita. Od 2000. do danas, na djelu je politika koja se zalaže za izjednačavanje statusa agresora i žrtve'. Ovdje samo treba reći kako je krajnje vrijeme da se imenom i prezimenom navedu pojedinci i institucije koji izjednačavaju agresora i žrtve.

Da netko želi prešućivanjem i krivotvorenjem povijesti ne samo ugušiti istinu nego i onesposobiti hrvatski narod da temeljem sagledavanja istine živi bolju današnjicu i izgrađuje još bolju budućnost, uvidio je i režimski povjesničar Tvrtko Jakovina koji je napisao: 'Iz prošlosti se rijetko kada uči. Vidi se to i s našom opsesijom Drugim svjetskim ratom. Nastavimo li politizirati nedavnu prošlost, grobovi će nas stalno gušiti i izazivati podjele u društvu. To je korisno političkim partijama, ali pogubno za društvo i državu'. (Jutarnji list, 4.8.). Ono što Jakovin stavlja u budućnost već se stalno zbiva sad i ovdje. U Hrvatskoj se vode opasne političke svađe na obilježenim i neobilježenim grobovima, potonjih je mnogo više. Namjesto da se napokon kaže istina o pogubnosti svih totalitarnih i nedemokratskih režima, o nacionalizmu i komunizmu, u nas se vode svađe na sporednim kolosijecima povijesti.

Milan Jajčinović tvrdi u svezi s tim da je 'Hrvatska, zemlja zaborava' (Večernji list, 19.8.). Možda, ali ako je tome tako, treba prodrmati sve da se probude iz 'slatkog zaboravljanja', jer će nedoučene lekcije morati ponavljati, možda u još gorim i krvavijim sukobima. Jajčinović ovo piše u svezi s postavljanjem poprsja hrvatskom liječniku Ivanu Šreteru koji je za vrijeme komunizma bio proganjan samo zbog jedne jedine hrvatske riječi, namjesto 'oficir' napisao je 'časnik', pa ga je nakon toga četnički književnik Goran Babić slao 'pod zemljicu carnu, travu zelenu', dakle u smrt, što su kasnije poslušali njegove srpske bradonje ubivši hrvatskog rodoljuba Šretera.

Samo nekoliko dana poslije ove Jajčinovićeve žalopojke saznali smo da je Hrvatska vlada sufinancirala nedjelo lingvistkinje Snježane Kordić 'Jezik i nacionalizam' (naklada Durieux, Zagreb) u kojoj ona tvrdi da Hrvati ne govore hrvatski, da postoji samo 'srpsko-hrvatski', dovodeći one koje brane svoj hrvatski u blizinu njemačkih nacističkih ideologa.

Eto, tu smo. Vlada ne sufinancira samo spomenik u čast četničkih pobunjenika u Srbu, nego i knjigu jedne neznalice koja niječe postojanje hrvatskoga jezika, čime vlada krši hrvatski Ustav. U Hrvatskoj je glede antihrvatstva stvarno sve moguće.

Piše Gojko Borić, Hrvatski list, 09.09.2010.

12.09.2010.