Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

LITERARNI NATJEČAJ "ŠTO ZNAM O VUKOVARU";   RAZRED 5. -8.   (30.03.2012.)

Danas vam, poštovani posjetitelji, predstavljamo radove učenica i učenika druge starosne skupine (5.-8. razred). Kao što vidite, odaziv je bio velik, a tekstovi jedan lijepši od drugoga. Neka vas ne zbune što neki djeluju kao da ih je pisala odrasla osoba. Evo što nam piše jedna učiteljica o tome kako su nastali:

"U studenom prošle godine realizirali smo terensku nastavu u Vukovar, povodom obljetnice pada Vukovara. Za to su pripremani na satovima geografije, hrvatskog jezika i povijesti, a potom su imali prilike i doživjeti Vukovar. Po povratku s terenske nastave moji su učenici u osmom razredu dobili zadatak izraziti svoj doživljaj Vukovara kroz temu DJETINJSTVO U VUKOVARU, za koji su trebali upotrijebiti sve do sad učene načine pripovijedanja, između ostalog i retrospektivni način. Dakle, trebali su zamisliti da su odrasli Vukovarci i  "u mislima" se vratiti u dane svog djetinjastva."

Ako želite sudjelovati u ocjenjivanju, izaberite 3 najbolja rada i javite nam njihove brojeve. Unaprijed hvala!

ŠTO ZNAM O VUKOVARU

001 -7.b - Ana Karačić, Brdovec, Hrvatska

Vukovarske rane

Rijeka Vuka i danas teče. I ona se sjeća nesreće koja je zadesila njezin grad. Sjeća se godine 1991. Dok se ulijevala u Dunav, gledala je kako je potekla krv u slavonskoj ravnici, u njezinom Vukovaru. Dugih je 87 dana gledala. Gledala je plač, tugu, bijedu i nadu da će se ljudi jednoga dana opet vratiti.
I jesu, vratili su se, ali Vukovar nije isti grad kakav je bio prije 20 godina kada su se djeca zimi igrala na snijegu, a ljeti se igrala rata, ne znajući da će se to i dogoditi. Samo to nije bila igra. Bio je to rat, Domovinski rat. Jesen je bia hladna, ljudi u podrumima, a branitelji na crti bojišta. Djeca se više nisu igrala rata, ona su ga proživljavala.
Tadašnja djeca danas su odrasle osobe koje pričaju svojoj djci o svom životu u opkoljenom gradu, a rijeka Vuka će i dalje teći i teći ne zaboravljajući 1991. godinu.

002 -7.b - Isabela Lovrentjev, Brdovec, Hrvatska

Krećemo, ni sunce još nije izašlo. Veselimo se ovom izletu. Sve samo da nismo u školi. Nakon četiri sata vožnje autobusom, stigli smo u našu lijepu, ravnu Slavoniju. Iznenađena sam koliko je ravnica oko mene, a samo u daljini vide se brda. Stigli smo u Vukovar.
Trpinjska cesta, kojom prolazimo, nazvana je "grobljem tenkova" jer se na njoj odvijala većina napada. Kuće su većinom obnovljene, ali još uvijek ima onih razrušenih koje podsjećaju na rat.
Posjetili smo bolnicu u kojoj smo gledali film o Vukovaru za vrijeme rata. Ruševine, rupe od granata, plač djece i odraslih, stah u očima... Osjećala sam se čudno, ne mogu to opisati riječima, onako kako bih ja to željela. Prvi put u životu susrela sam se sa strahotama koje donosi rat. Vodič nam je pokazao prostorije u kojima su ležali bolesni ljudi, djeca, trudnice i ranjenici. Vidjeli smo rupu u stropu koju je načinila granata, tzv. "krmača".
Naše drugo odredište bilo je Memorijalno groblje na kojem su pokopani poginuli vukovarski branitelji. Pored središnjeg križa nalazi se 938 križeva od bijelog mramora, a svaki predstavlja jednu poginulu osobu. Dva križa posebno su me dirnula, jedan za najmlađe dijete i jedan za najstariju osobu. Vidjeli smo i vječni plamen koji je bio okružen s četiri velika kamena.
Tako puno emocija se slaže u meni...
Ovčara! Farma, slična ostalim farmama u Hrvatskoj na kojoj su se prije uzgajale ovce. Ali tek sada slijedi šok! Mjesto na kojem je ubijeno medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice i ranjenici. Mjesto na kojem se odvijalo mučenje i masakr nad ljudima. Pod je betonski, a u njemu metci. U tamnoj prostoriji vidjeli smo slike ljudi koji su ubijeni na Ovčari.
Te slike su se palile i gasile svakih 30 sek. Uz rub zida, pod staklom, mogli smo vidjeti osobne stvari i dokumente tih ljudi. U sredini sobe nalazi se spirala u kojoj se vrte imena ubijenih, a u donjem dijelu, gdje slova nestaju, zapaljena je svijeća. Na stropu su u krug postavlejne zvjezdice, svaka za jednu mučenu dušu. Nevjerica, tuga, bol, mržnja, svi osjećaji odjednom su u meni polčeli rasti. Priče o ratu u Hrvatskoj, mojoj Hrvatskoj, do sada nisu bile toliko doživljene, kao sada.
Žalim što nisam sa sobom ponijela jednu svijeću da je zapalim za svu djecu, za sve bake i djedove, mame i tate, braću i sestre, za sve koji su dali svoj život da bih ja danas mirno išla u školu pa čak i na ovaj izlet. Nisam bila pripremljena, u svojoj duši, za ono što ću vidjeti.
Hvala Vukovaru!

003 - 7.b - Marija Grgurić, Brdovec, Hrvatska, 1. mjesto

Trpinjska cesta. Hodam u koloni, u ruci nosim svoje stvari. Hodam... Svoje stvari?! U ruci nosim vrećicu, i ne znam što je u njoj. Mogu li u vrećicu stati moje stvari? U vrećicu u kojoj niti ne znam što je točno, mojih je 12 godina, moj život u Vukovaru. Hodam... odlazim, ne mislim, ne osjećam, samo hodam, hodam sa stotinama svojih sugrađana. Ponekad, kroz maglu, čujem psovke, poneki plač, jecaj. Ja i dalje hodam... Ne osjećam ništa, ne razmišljam i tako prolaze godine. Ne razmišljam, prebolno je... ostala je iza mene bolnica, Ovčara, moja škola, rijeka suza, rijeka Vuka... Ispred mene hladna sportska dvorana, deke, Caritas, Crveni križ... O obitelji ne pričam. "Hrvatska je uz nas, osjeća s nama".

Hrvatska?! Ne, meni treba mama, njezin zagrljaj. Meni treba tata, njegov poljubac za laku noć. Oprostite, kako Hrvatska osjeća, kad ja ne osjećam ništa?! Nakon 20-tak godina kad neki klinci iz, recimo Brdovca dođu u moj grad, kad vide Trpinjsku cestu, hoće li na trenutak, barem na trenutak pomisliti na mene? Kada uđu u bolnicu, hoće li pomisliti na moju majku? Hoće li pomisliti da je jedna od onih lutaka bila moja mama? Najbolja mama na svijetu! S najviše lijepih priča samo za mene. Hoće li na groblju vidjeti samo 938 griževa ili će na trenutak pomisliti da je jedan od tih 938 križeva moj tata? Najzabavniji tata na svijetu! I da su ostalih 937 križeva nečiji očevi, majke, bake, stričevi... Hoće li mali Brdovčani stati u Spomen-domu ispod rečenice: "Sve srpske zemlje i srpski narod moraju biti u jednoj držai. A vi ako to ne budete omogućili diplomatski, mi ćemo ratom omogućiti to. I bit će krvi do koljena..."
Hoće li znati da se u toj rečenici jedino ostvario ovaj dio: "I biti će krvi do koljena"? Nakon 20 godina, razmislite... Je li meni teže vratiti se i svakodnevno gledati i podsjećati se na proživjelo ili ostati u nekom gradu u Lijepoj Našoj gdje suosjećaju sa mnom? Suosjećaju? Što ja zapravo osjećam???

004 - 7.b - Josipa Pranjić, Brdovec, Hrvatska

Grad heroj

Dragi čitatelju, Na što pomisliš kad čuješ ime Vukovar? Kakvi te osjećaji obuzmu?

Vukovar, grad heroj, čudesan je i lijep grad. Vukovarci su ga stoljećima voljeli ne znajući kakva sudbina čeka njih i njihov voljeni grad 1991. Svoju su ljubav pokazali i kad je gradu bilo najteže braneći ga odvažno i hrabro, pokušavajući sačuvati barem mrvice nekadašnje čudesne ljepote.
Počelo je 2. svibnja 1991. kada je u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Napad na grad počeo je 24. koloovza i od toga je dana grad puna tri mjeseca bio u potpunom okruženju. Agresori su ubijali djecu, starce, branitelje grada, ubijali su ravnicu, ali dušu ubiti nisu mogli. Branitelji su umirali za slobodu. Ranjenike iz vukovarske bolnice odveli su četnici te ih poubijali na Ovčari misleći kako se nikada neće saznati za mjesto stradanja. Zakopali su ih u slavonsku zemlju vjerujući da se kosti ubijenih nikada neće pronaći. Napuštajući 18. studenoga 1991. grad, Vukovarci su sa suzama obećali da će se vratiti.
Danas, nakon 20 godina, Vukovarci su obnovili grad. Na ulicama grada odjekuje dječja vika. Ljudi polako grade svoju novu budućnost nastojeći živjeti mirno. Prošlost nikada neće zaboraviti, ali život ide dalje pa su u parkovima na klupama urezana neka nova imena.
Dojmovi: U Vukovaru sam mnogo toga naučila o Domovinskom ratu i stradanjima nedužnih civila i branitelja. Posebno će mi ostati u sjećanju vukovarska bolnica, jer ne mogu na papir prenijeti kako sam se tamo u podrumu osjećala. Naučila sam da se za svoj grad mora boriti, jer "grad - to ste vi". (Siniša Glavašević).

005 - 7.b - Sara Pavić, Brdovec, Hrvatska

Vukovar - grad o kojem sam mnogo slušala. Slušala, ali me se nije posebno ticalo sve do sada, dok ga nisam posjetila. Sada Vukovar drugačije doživljavam. Na spomen Vukovara osjećam tugu i strah. Nekada je Vukovar bio grad ispunjen ljubavlju i srećom, ali sve je to uništeno 1991. godine. Vukovar je sada mučno mjesto sjećanja na izgubljene živote, a svu sreću i ljubav zamijenio je strah, tuga i patnja. O tome govori vukovarska bolnica, danas dijelom muzejski prostor. Na samom ulazu u bolnicu-muzej pogledali smo film o stradanjima u vrijeme Domovinskog rata. Na zidovima su imena i prezimena pogubljenih civila i branitelja. Slikama i gipsanim lutkama u podrumu bolnice prikazani su ranjenici u krevetima, novorođenčad u inkubatorima. Pločicama na zidu pratimo stradanje bolnice iz dana u dan u vrijeme opsade Vukovara. Tu je i vodotoranj koji podsjeća na patnje i boli koje je Vukovar proživio. Zatim Ovčara, masovna grobnica, mjesto gdje su ubijeni mnogi nedužni civili i ranjenici. Ipak, najveća masovna grobnica je ona na Memorijalnom groblju. Tamo se nalazi 938 bijelih križeva, a svaki od njih simbolizira jednu žrtvu. U Vukovaru su podignuti brojni spomenici u znak sjećanja na heroje Domovinskog rata.
A ja ću u ime sjećanja na Vukovar, 18. studenoga upaliti svijeću i suosjećati sa svima stradalima u ratu.

006 - 7.a - Lea Medo, Brdovec, Hrvatska

Vukovar u srcu


Stoji grad
Pod kišom čelika, ognja i smrti,
Jer paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad
Stoji grad
Vječan ko narod ponosno stoji ...
(Hrvoje Hegedušić)

21. listopada 2011.

Posjet Vukovaru, gradu tuge, suza i smrti, gradu hrabrih ratnika kojima zahvaljujem na slobodnoj Lijepoj Našoj. Stojeći na Trpinjskoj cesti, zamišljam kolonu ljudi koja je izišla iz razrušenoga grada ostavljajući iza sebe prolivene litre krvi, stotine mrtvih i ranjenih. Godina 1991. zauvijek će ostati u njihovim sjećanjima.
I danas nakon dvadeset godina ovaj je grad siv i tužan. Još je mnogo praznih i neobnovljenih kuća. Na ulicama nema ljudi, tek pokoji prolaznik sa svojim mislima i stotine osnovnoškolaca i srednjoškolaca iz cijele Hrvatske.
I rijeka Vuka tužno teče kroz grad i gleda u zrcalu svoje vode što se događa. Vodotoranj, simbol ljudske patnje i stradanja u Domovinskom ratu, nijemo pozdravlja goste grada.
Ovčara, ravnica smrti i plača. Bijeli križevi predstavljaju duše poginulih ljudi te nas nijemo opominju da ne zaboravimo Vukovar i ljude koji su dali svoje živote za obranu Hrvatske, da ne zaboravimo vapaje iz opkoljenoga grada i da svojoj djeci pričamo da On postoji.

007 - 7.b - Marko Bugrin, Brdovec, Hrvatska

U Vukovaru

Uvijek ću se sjećati 21. listopada 2011. godine. Toga sam dana prvi put bio u Vukovaru. Moja je razrednica odlučila odvesti nas sedmaše u grad heroj na terensku nastavu.
Nakon četverosatne vožnje autobusom stigli smo na Trpinjsku cestu. Zapamtit ću imena Blage Zadre, zapovjednika obrane, i Marka Babića, čovjeka koji je uništio najviše tenkova u Vukovaru. Posebno me se dojmio Memorijalni centar hrvatskih branitelja jer su u betonski pod utisnute pločice s brojevima. Najveći broj je bio broj 400. Kasnije nam je razrednica objasnila da je u vukovaru uništeno 400 tenkova i oklopnih voziula. Nakon Trpinjske ceste posjetili smo vukovarsku bolnicu. Bolnica je danas obnovljena, a na rat podsjećaju podrumske prostorije i rupe u stropu koje su napravile 'krmače'. Na ulazu u podrumski prostor izložen je operacijski stol na kojem su operirane tisuće ranjenika. Groblje hrvatskih branitelja s 968 bijelih križeva i spomenikom u obliku križa podsjećaju nas na strahote i žrtvu koju su branitelji dali za slobodu grada, ali i Hrvatske. Terenska je nastava završila obilaskom Ovčare, mjesta pogubljenih ranjenika iz vukovarske bolnice. U jednom hangaru se u mračnom prostoru na zidovima izmjenjuju fotografije poginulih vukovarskih ranjenika. Zastajem pored fotografije Siniše Glaveševića. U misli mi se vraća njegov tekst o gradu koji je razrednica čitala u autobusu: "Odustajem od svih traženja praved, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati...".
Odlazimo s toga tužnog mjesta u središte grada na ušću Vuke u Dunav. Gledajući u vodu, čujem glas u sebi: "Grad - to ste vi!"

008 - 6.a - Filip Škrlec, Jarmina, Hrvatska, 3. mjesto za poetski uradak

Vukovar

Sada mislim samo na jednu stvar,
A to je grad heroj Vukovar.
Mnogi su ljudi ginuli tamo
Da bismo imali domovinu kakvu sad znamo.

Kako da se ne ponosim njime
Kad simbol branitelja i žrtava
Njegovo je ime.

Hrabrost branitelja za primjer je svima
I s još više ljubavi zapalit ću svijeću njima.

Oni su nama dali dar,
A to su domovina i Vukovar.

Uvijek ću se ponositi njime
I nikad neću zaboraviti mu ime.

009 - 8.b - Ivana Jurićki, Jarmina, Hrvatska

Razmišljam

Razmišljam o Domovinskom ratu, o tome kako je puno ljudi poginulo u stvaranju naše države. Ja sam, kao i mnogi Hrvati, ponosna na njih i divim se njihovoj hrabrosti. Dati život za druge, dati život za svoju domovinu? A život je nešto neprocjenjivo! Malo tko bi se danas odrekao svoga života. Rastužuju me sve te misli. A kad se sjetim ranjenih, ubijenih, prognanih civila; djece koja su umirala, a nisu shvaćala zašto ginu... Tužna sam. Nisam jedina. Čini mi se da svake godine na obljetnicu vukovarske tragedije vidim tugu u očima moje voljene Hrvatske.
Dokaz da sve poginule nismo zaboravili leži u nama samima, u našim sjećanjima i u toplom plamenu svijeća na njihovim grobovima.

010 - 6.b - Dario Crčić, Jarmina, Hrvatska

Zauvijek će ostati u sjećanju

Zauvijek će nam ostati u sjećanju naši branitelji koji su se borili za našu domovinu Hrvatsku. Tijekom rata ona je bila razrušena.
Naši branitelji obranili su nas i našu domovinu za vrijeme Domovinskog rata. Neki su se skrivali u podrumima i bojali se hoće li preživjeti, dok su naši hrabri branitelji ratovali i borili se za našu zemlju.
Najviše je stradao grad heroj - naš Vukovar. Izginulo je puno naših branitelja. Cijeli je Vukovar bio jako uništen. Danas je obnovlje, ali - tuga i sjećanje ostat će zauvijek!
U Domovinskom ratu, osim Vukovara, stradala su mnoga okolna mjesta. Naši branitelji su se nažalost morali predati. Hrabrost, veliko srce i ljubav prema Hrvatskoj nisu bili dovoljni u sukobu sa opremljenijom vojskom. Da nije bilo branitelja, ne bi danas bino ni nas ovdje, ni naše domovine Hrvatske.

018 - 8. razred - Ena Lučić, Oftringen, Švicarska

Desilo se prije nekog vremena...
Desilo se u Vukovaru...
Jedan lijep, zelen grad... nekada...
No, zavladao je strah...

Rat je bio u cijeloj Hrvatskoj. Čule su se mnoge strašne priče. Svaki čovjek, žena, dijete, živjelo je u strahu. A strah je bio svugdje. U svim srcima, parkovima, mostovima, nebu.
Jednog dana se začuo zvuk ratnika. Pucalo se. Ljudi u crnom i srcem hladnim kao led, došli su do bolnice. Što se tamo dogodilo tada, strašno je. Puno ljudi je nastradalo. I danas se traže nestali. Ali nisu samo ljudi dobili rane. Taj lijepi zeleni grad Vukovar i sad ima vidljive ožiljke. Oni pričaju o smrti i strahu. Međutim, nije strah jedini, stvarno nije. Iza toga straha se pokazuje i osjeća snaga koju su Vukovar i njegovi stanovnici imali tada i imaju i danas.
Bombardirani toranj u Vukovaru nije samo simbol za taj grad, već i znak snage ljudi koji su se borili za Vukovar i Hrvatsku. To me čini, iako je sve to strašno što se tamo desilo, jako ponosnom.

019 - 6. razred - Katarina Bičvić, Kleindoetingen, Švicarska

O Vukovaru se u Hrvatskoj jako puno čuje, jer je rat tamo ostavio puno tragova. Cijeli grad je bio porušen i jako puno ljudi je umrlo ili je ubijeno. To se je sve desilo prije dvadesetak godina. Iako je prošlo već puno vremena, još se uvijek traži mnogo ljudi. Tada su se svi morali skrivati i boriti se za život. Živjelo se u strahu.
Svake godine se na godišnjicu pada Vukovara okupi jako puno ljudi. Oni prolaze kroz ulice grada i misle na sve one što su žrtvovali svoj život za Vukovar. Ja još nikad nisam bila u Vukovaru, ali svake godine kada se priča na televiziji o Vukovaru pomislim kako je to bilo strašno vrijeme i jako mi je žao što se je sve to desilo.

020 - 8. razred - Kristina Gudelj, Vordemwald, Švicarska

Prije dvadeset godina je u Vukovaru bio stašan rat. Ljudi su se skrivali gdje god su mogli da ne budu ubijeni. U Vukovaru je sve bilo srušeno. Danas ima puno ljudi koji pomažu Vukovaru da se obnovi. Svi će se zauvijek sjećati da je Vukovar preživio rat. U Vukovaru je križ koji se često prikazuje na televiziji. To je spomen na sve žrtve koje su stradale u ratu. Kad god to vidim, svega se sjetim i onda sam tužna.
Nisam još nikad bila u Vukovaru. Želim da se cijeli grad obnovi i da sve bude kao što je nekad bilo. Ali znam da to ne može biti. Nadam se samo da se rat više nikad neće ponoviti.
Jednog dana želim otići u Vukovar i vjerujem da se tada neće vidjeti strahote koje je taj grad sa svojim ljudima prošao. Želim vidjeti djecu i ljude da su sretni u svom gradu. A to Vukovarci sigurno zaslužuju.

021 - 7 razred - Franciska Ćorić, Lohn Ammannsegg, Švicarska

Prije dvadesetak godina je bio rat u Vukovaru. To nije šokiralo ljude samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj i svijetu. U Hrvatskoj je svugdje bio rat, ali je u Vukovaru bilo strašno. Poginulo je puno ljudi. Drugi su se sakrivali ispod zemlje i gdje god su znali. Vladala je panika. U Vukovaru je sve bilo srušeno. Meni je žao ljudi koji su poginuli bez razloga. Žao mi je i onih koji su ostali živi, ali više ništa nemaju.
Nisam još do sada bila u Vukovaru, ali bih jednom u životu htjela otići tamo. Vukovar je i moja domovina.


031 - 5.a - Antonija Vulić, Našice, Hrvatska

Vukovar grad heroj!

Vukovar je mali grad u Hrvatskoj. Smjestio se na istočnoj strani naše domovine na samom ušću rijeke Vuke u Dunav. Vukovar je lijep gradić, no ima jako tužnu prošlost koje se prisjećamo svake godine istog datuma.
Do prije dvadeset godina Vukovar je bio lijep grad - u njemu je vladao mir i ljudi su uživali. Mnogi su voljeli sjediti na klupama i gledati kako Dunav mirno teće. Ljeti su ljudi šetali parkovima, a djeca bi se po cijele dane zabavljala. Jednostavno, Vukovar je bio grad smijeha i veselja, a tada se dogodilo nešto što nitko od nas ne može zaboraviti. Nešto što je svima nama, a najviše ljudima iz Vukovara ostavilo ožiljak na srcu. Vukovar je nastradao prije dvadeset godina, 1991. godine.

Pripadnici srpske narodnosti htjeli su proširiti svoju domovinu i započeo je rat između dvije države. Iz područja Srbije Vukovar su opkoljavale neprijateljske vojne snage jako dobro naoružane. Dojučerašnji susjedi postali su najveći neprijatelji i krvnici. Tada su ljudi Vukovara shvatili da je rat počeo. Opće i zračne opasnosti te granatiranje grada postale su svakodnevnica - što je vrijeme odmicalo bilo je sve težei teže. Sve je bilo donekle dobro dok nisu granatirali i bolnicu, najvažniju ustanovu u ratu. Tada su se djelatnici s ranjenicima preselili u podrum bolnice. Svaki su dan naši branitelji umirali, no oni koji su ostali hrabro su se borili i išli do kraja. Nisu htjeli izgubiti gradić u kojem su godinama uživali, u kojem im je bilo zapisano djetinjstvo. No, to ipak nije bilo moguće. Protivničke su snage bile puno jače unatoč našoj jačini u srcu, ono izvana je pobjeđivalo.

Rijeka ljudi krenula je iz Vukovara, svi se sjećamo slike uplakane djevojčice koja je obišla svijet. Nakon toga više nije bilo nade i branitelji su se predali 18. studenog 1991. Neprijatelji su većinu ranjenika i civila odveli na Ovčaru gdje su ih i ubili. Neki su branitelji nestali, a neki su odvedeni u logore u Srbiju. Bilo je to najgore vrijeme za prognanike koji su izašli s jednom vrećicom u kojoj su nosili samo ono najvažnije. Nisu znali gdje su im muževi, očevi, braća, nisu znali kamo idu ni što ih tamo očekuje. U sve dane borbe i patnje hrabrili su ih stihovi i pjesme "Živjet ćeš grade moj, dok lađe plove Dunavom, odzvanja vučedolskih tambura zvoj, jer ti si svoj na svom".
Nakon nekoliko godina Vukovar je vraćen Hrvatskoj, a Vukovarci su se vratili na zgarišta svojih domova te ponosno krenuli ispočetka. Oprostili su neprijatelju, ali ne i zaboravili. Svake se godine 18. studenoga cijela hrvatska sjeća teških vukovarskih dana i odaje počast poginulima. Danas, nakon dvadeset godina, Vukovarom ponovno odjekuje veseli dječji smijeh, a Grad heroj živi ponosno visoko uzdignute glave dok pored njega mirno protječu vode dunavske.

032 - 7.a - Petra Vulić, Našice, Hrvatska, 3. mjesto

Sjećanje na Vukovar

Ponekad poželim da sam se rodio u neko drugo vrijeme. Vrijeme mira i ljubavi, a ne ono vrijeme kada u strahu misliš hoće li granata pasti na tvoju kuću ili ne...
Tog hladnog jesenjeg dana mir i tišina. Tiho hodam gradom i gledam razbijene izloge, srušene kuće - nigdje žive duše. Grad je pust. Odjednom mi granata projuri iznag glave. Jeza mi je prošla tijelom.
I sada, dvadeset godina poslije sjećam se svoga grada. Želio sam tada pobjeći i otići, ali: "tko će onda čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka". Rat je najgore što se čovjeku može dogoditi. Poznavao sam mnoge ljude koji su dali srce za Vukovar, mnoge hrabre ljude koji su se borili i dali svoj život za ono što je njihovo. Grad Vukovar borio se svim snagama i kada su se svi najmanje nadali uzdigao se iz mraka. Ponekad zaplačem uz pjesme o mome Vukovaru. Vukovar je sigurno najiskreniji grad jer se svaka njegova bol osjeća duboko u srcu. Tamo nije bilo pravde. Neprijatleji su zauzeli moj grad, sivi i tmurni oblaci nadvili su se nada nj.
Danas, na obljetnicu grada Vukovara, skupio sam hrabrosti doći, otići na Ovčaru, bolnicu, posjetiti grobove mojih prijatelja jer svi su oni Vukovar, moj grad - Grad heroj.

033 - 8.c - Patricia Vulić, Našice, Hrvatska

Pismo Vukovaru, Gradu heroju

Vukovaru, heroju moj. Dao si život da spasiš našu domovinu, žrtvovao se, borio, i onda kada su svi mislili da ti povratka nema. Ustao si, pobijedio mračne sile i zakopao ih duboko u svoju utrobu. Više ih nema. Njihov je trag duboko utisnut u tvoje srce. Uvijek ćeš ga osjećati, kao da dio tebe nedostaje.
I opet samoća, bol. Duše naše suosjećaju. No, tu bol ja nisam osjetila. Nisam osjetila pravu patnju i strah. Bio si mrtav i ustao si. Nisi nas izdao. Sve nas čuvao si u svome srcu koje nitko i ništa nije moglo uništiti. Jer si heroj! Ni danas, dvadeset godina nakon tvoje tragedije, ništa nije isto kao prije. Ni sunce, ni tvoji parkovi, ni tvoji ljudi... Ni vjetar koji kao da nosi sve one misli i riječi krvnika dok su bezdušno harali tvojim ulicama. Ali ipak, tvoje junačko srce nisu mogli uništiti. Vukovaru, trebaš se ponositi. Koliko je ljudi dalo svoj život za domovinu, koliko je bilo mrtvih, ranjenih. Vukovaru, daj snagu obiteljima poginulih. Neka znaju da su umrli časno. Naši su vojnici umirali s molitvom na iscrpljenim usnama, s vjerom da će naša Hrvatska jednoga dana biti slobodna. Da će se njihova djeca bezbrižno igrati. Duše tvojih ratnika, Vukovaru, još uvijek hodaju tvojim ulicama i čuvaju te. I da se ponovno rode, opet bi umrli časno, u borbi za slobodnu Hrvatsku.
Pomoli se, heroju. Pomoli se za sve one što su za tebe život dali. Tvoja će duša uvije biti čista, jer znaš da si spasio rod hrvatski.

034 - 5.a - Izabela Herman, Našice, Hrvatska

Vukovar je stari barkoni grad, poznat po Domovinskom ratu. Vukovar se smjestio u sjeverno istočnom dijelu Republike Hrvatske i sjedište je Vukovarsko-srijemske županije. Naseljavanje Hrvata u Podunavlju na današnjem vukovarskom području uslijedilo je krajem 6. i početkom 7. stoljeća, kada su Hrvati došli i na ostala hrvatska područja. Grad Vukovar je drugi grad po veličini u županiji. Hrvati su starosjedioci. I danas čine većinsko stanovništvo na tom području. Grad leži na važnim prometnim pravcima i ušću rijeke Vuke u Dunav. U ratu su stradale važne povijesne zgrade: ističu se dvoreac Eltz iz 18. st., franjevački samostan...
No, najveće strahote i stradanja, mučenja, te mnogo mrtvih branitelja i civila preživio je i herojski s ponosom podnio naš slavni grad. Tamo su križevi bijeli, a Dunav tišinu para. Tamo su naši heroji u grobovima Vukovara. Pod kišom čelika su stajali i slomili sile mraka, za nas.

 

036 - 8. razred - Nikolina Lesar, Koprivnica, Hrvatska, 2. mjesto

Djetinjstvo u Vukovaru

Živim sa mužem i dvoje djece u zgradi u glavnom gradu naše domovine, Zagrebu. Stigli su nam gosti i uz ugodno čavrljanje popili smo zadnje vino. Krećem u podrum i spuštam se niz stube naše zgrade. Stižem pred vrata podruma. Uvijek sam se plašila podruma. To me prljavo, mračno, vlažno i hladno mjesto podsjećalo na dane djetinjstva, koji nisu bili lijepi. Otključavam vrata, palim svjetlo i ulazim...
1991. godina je studeni, hladno je. U sobi sam i čitam knjigu, a mama me doziva. Kaže mi da su nas telefonom upravo obavijestili da bi vojnici mogli krenuti u ovaj dio grada. Bojim se da bi mogli napasti i bombardirati našu ulicu. Mama mi u strahu kaže da uzmem puno deka, jastuk, svijeće, šibice, radio, te da joj pomognem uzeti košaru sa hranom i bocu s vodom.
Selimo se u podrum. To prašno, smrdljivo, vlažno, hladno i mračno mjesto plaši me. No, ako želim preživjeti moram to učiniti. Moram spavati, jesti i provoditi svoje dane tamo. U sat vremena očistile smo podrum i odložile svoje stvari. Pridružili su nam se i susjedi. Nakon nekog vremena pridružila nam se polovica stanovnika naše zgrade. Bili smo stisnuti, no to nam je bilo jedino rješenje za preživljavanje. U podrumu smo proveli tjedan dana, donoseći hranu i vodu iz svojih stanova.
Na radiju smo čuli da su vojnici upravo krenuli u našu ulicu. Nakon deset minuta, u podrum su dopirali zvukovi bombardiranja i ispaljivanja metaka. Jak udar osjetio se iz susjedne zgrade, a vrisak i plač s ulice. Odjednom se i naša zgrada jako stresla. Pogodili su je. Ljudi su se uzbunili, a majka me stisnula. Bili smo tiho da nas vojnici ne bi čuli i ubili. U tom podrumu proveli smo tri mjeseca, preživljvajući kako smo znali. Ali... preživjeli smo... da.
Suza mi krene niz obraz, čujem mužev glas. Uzimam bocu vina, na trenutak još stanem, promotrim podrum, a zatim ugasim svjetlo i krenem van. Zaključavam vrata, iza njih ostavljam uspomene i sva sjećanja koja mi naviru i vraćam se u stan.

037 - 7.b - Klara Kurešić, Marija Bistrica, Hrvatska

Razaranja i ranjavanja.
Patnja.
Duša.
I ona je ponekad ranjena i ona ponekad pati.
Nekada je ona puna rupa kao kuće. Oštećena.
Na autobusnom sjedalu iščekuje i moja duša.
Iščekuje kako bi shvatila što se sve zapravo dogodilo,
očekuje da će dobiti odgovore na mnoga pitanja koja čuva u sebi.
Koračajući ulicom osjeća hrabrost.
Hrabrost koje su u sebi nosile hrvatske duše
stupajući ovim tlom,
braneći svoju zemlju.
Te su duše znale da možda baš ovog puta
zadnji put ostavljaju svoju stopu na ruševinama,
one su znale da ovog puta kreću na put koji im ne obećava povratak.
No one se nisu zaustavljale.
Išle su, hodale, stupale za svoju Domovinu.
Te su duše dale, prolile svoju krv za grumen svoje hrvatske zemlje.
S ponosom su ju branile, s ponosom su ginule za nju.
Trpjele su rane zbog nje, iz bolnice su silom uzete
i u spiralu smrti na čijem ih kraju čeka svjetlo vječnosti.
Na groblju bijeli križevi, grobovi od crnog kamena i zračni križ bude uspomene, sjećanja na to doba, na vojnike i na stradale,
a stoje tamo i prazna mjesta za nestale vojnike i civile.
Za sve njih gori vječni plamen koji obasjava križ.
Taj bi plamen trebao gorjeti i u našim srcima, u našim dušama.
Kažu, sve je prolazno. Prođe djetinjstvo, prođe i rat.
Ne prolaze li rane? Zacijeljuju li one zaista? Bole, pa više ne?
Ne. One ostaju.
One su u dušama i one bole.
Rane su vrata koja se otvore i više ne zatvaraju,
baš kao i ona na Ovčari kroz koja su ušle duše ranjenika.
Iz razrušenih kuća punih rupa od granata raste drveće.
Zeleni se. Niče život, ponovno se rađa iz ruševina.
Te duše, duše koje su svojoj Domovini dale svoj život, žive i sada.
Žive među zvijezdama u svjetlu vječnosti jer kao što piše
"Navik on živi ki zgine pošteno".

038 - 8.a - Luka Ivak, Marija Bistrica, Hrvatska

Što znam o Vukovaru?

Prva slika koju vidim pred svojim očima kad netko kaže Vukovar je slika izgranatiranog i uništenog vodotornja. Zašto baš vodotoranj? Ne znam.
Možda zato jer se uz svaki članak u novinama, emisiji na televiziji i stranici na internetu nalazi slika oštećenog vodotornja.
Ili možda zato jer usprkos granatama i svim pokušajima da ga sruše on tu stoji nagrđen, ali uspravan i prkosan.
Prkosi onima koji su u Borovu Selu ubili 12 hrvatskih policajaca.
Prkosi svima onima koji su tenkovima htjeli razrušiti grad. Ali tenkove su im branitelji uništili i tu cestu nazvali "grobljem tenkova".
Prkosi onima što su ubijali po kućama i ulicama grada i nisu pitali ni koliko tko ima godina, ni je li star ili bolestan. Najmlađi ubijeni Vukovarac imao je 6 mjeseci i poginuo je od granate.
Prkosi onima koji su iz grada protjerali sve stanovnike koji nisu Srbi i oko 6000 ljudi odveli u logore gdje su ih zlostavljali i mučili. Mnogi se iz tih logora nikad nisu vratili.
Prkosi svima onima koji su na Ovčari napravili strašan zločin, poubijali 200 ranjenika i medicinskog osoblja vukovarske bolnice. Nekima još nisu pronađeni grobovi.
Stoji uspravno za sve one čiji mramorni bijeli križ stoji na memorijalnom groblju i govori da su dali svoj život za domovinu.
Na Medvednici iznad našeg glavnog grada nalazi se spomenik hrvatskim vojnicima nazvan "Oltar domovine". Mislim da je Vukovar oltar naše domovine i grad kojem se moramo klanjati.
Žao mi je što ja koji sam rođen 6 godina nakon tih strahota na spominjanje riječi Vukovar vidim razrušen grad i ljude kako jadni i prestrašeni odlaze iz grada. Bilo bi puno ljepše da ta riječ u meni budi slike nepreglednih žitnih polja ili prekrasnog dvorca Eltz ili pak vukovarske golubice za koju zna cijeli svijet.

039 - 8.b - Ivana Bigor, Marija Bistrica, Hrvatska, 3. mjesto

Što znam o Vukovaru?
Za puno toga mogu reći da znam sve o tome, ali za Vukovar sigurno ne mogu. Ne mogu reći da znam kako su se ljudi osjećali kada su se morali skrivati, kako je to kad ti nekoga ubiju, kako je umrijeti za svoju domovinu. Ne mogu reći da znam zašto su ljudi ubijali sve pred sobom i zašto postoji rat. Ne mogu reći da znam zašto je postojala tolika mržnja prema Hrvatima, ne mogu reći da znam kako je bilo ljudima koji su morali bacati bombe da bi obranili svoju domovinu, Hrvatsku. Ne mogu reći za mnoge stvari u vezi Vukovara da ih znam.

Jedino što znam je ono o čemu nam govore, ono što gledam i pokušavam shvatiti. I znam da pokušavam suosjećati s Vukovarom, hrvatskim braniteljima, s djecom. Nije isto propatiti tu bol i osjetiti je na svojoj koži ili samo znati da je to postojalo. Nije isto!
Današnja djeca možda nikad neće shvatiti što znači biti žrtva rata. To je nešto što te prati do smrti. Ja se divim ljudima koji su bili branitelji! Divim im se! Pokazali su što znači staviti ruku u vatru za svoju domovinu, obitelj, prijatelje, sve Hrvate i budućnost. Mislim da nitko ne zaslužuje veće poštovanje od njih. Da njih nije bilo, danas bi život bio gotovo besmislen.

Hrvati su željeli samostalnost. Zar je zbog toga trebalo ubijati sve pred sobom, postupati s ljudima kao sa stvarima, raznijeti crkvu? Postoji li bilo kakav razlog za to? Najsvetije mjesto katolika je porušeno. Uništavali su sve i nisu se pitali ni zbog čega hoće li se Bogu zamjeriti. Do svega ovoga nije trebalo doći. Poželim se vratiti u prošlost i svojim rukama zaustaviti ovu katastrofu...


Danas mnogo ljudi ne razumije značenje riječi rat. To je ono kad ti dotaknu dušu, ubiju najmilije, najdraže i najbliže. To je ono kad ti unište dom, kad te gledaju u oči i ismijavaju tvoju postojanost. To je ono kad misle da su vrh svijeta pa su svi niži od njih, to je ono kad si Hrvat pa nemaš pravo na život. To je sve ono što se dogodilo od 1991. do 1995., to je ono u Vukovaru! To je ono kad zatvoriš oči, ponovno progledaš i vidiš da nema ničega. Pitaš se što ti ostaje i shvatiš da nemaš ništa. Samo jedno je ostalo: vjera. Samo vjera koja ti daje nadu, mir, sigurnost, snagu, ljubav i želju za životom. Iako ti je oduzeto sve, znaj da postoji razlog zašto si još uvijek tu, znaj da nisi sam jer imaš Boga, a on nikad ne odlazi. Pogledaj u ogledalo, reci - nadam se de će sutra biti bolje i ohrabri se.
Zato su branitelji branili Hrvatsku, da postojiš ti! Da na ovom svijetu bude jedan stanovnik više i da pokušaš promijeniti cijeli svijet. Da ne umre ime Hrvata i Hrvatice, da ne postoji mržnja već samo ljubav, da svojoj djeci, unucima, praunucima stvore ljepši život. Život bez tuge, boli i patnje. Oni su željeli osigurati nama sretan i siguran život. Zato su toliko toga propatili poginuli, poubijani, zatvoreni u logore, djeca, pacijenti u bolnici i svi drugi koji su se 18.11.1991. našli u Vukovaru. Zato je Vukovar grad heroj i grad heroja i nemojmo to nikada zaboraviti.
Ako želite da drugi daju ruku u vatru za vas učinite to i vi za njih. I ne bojte se, jer postoji Bog koji uvijek ostaje i uvijek i zauvijek voli. Neka vam hrvatski branitelji budu uzor i ako se nađete u situaciji da morate ići u rat, činite to časno, ponosno i s vjerom jer samo tako ćete postati pravi čovjek. Hrvatski branitelji nosili su krunicu oko vrata jer se nisu stidjeli pokazati tko su oni - katolici. Pa nemojte se ni vi stidjeti, nosite je ponosno oko vrata i ne zaboravite Vukovar!

040 - 8.c - Ivana Topolovec, Marija Bistrica, Hrvatska

Što znam o Vukovaru? Znam da je heroj i to je za mene dovoljno. No ipak, za Vukovar se vežu mnoge stvari koje nikada ne smijemo zaboraviti.
Opsada grada i ta najkrvavija bitka u Domovinskom ratu trajala je 87 dana, od kolovoza do studenoga 1991. JNA i paravojne snage pokušale su odcijepiti Vukovar od ostatka Hrvatske i tako spriječiti pristizanje pomoći Vukovarcima. Hrabri vukovarski vojnici borili su se svim snagama. Manjkalo im je oružja, streljiva, tenkova... ali oni su ipak ostali braniti svoj dom, svoju domovinu i bili su spremni dati život za nju.
Pitam se, kako je tada bilo živjeti u Vukovaru? Žene, djeca, stari i nemoćni, civili, - ni za koga nije bilo milosti. Tri su se mjeseca skrivali po hladnim, tmurnim, vlažnim podrumima. Molili su Boga da prežive taj dan. Znamo li mi kako je to kad se pitamo hoćemo li doživjeti sutra? Znamo li mi kako je to kad čučimo u mraku s još deset ljudi koje uopće ne poznajemo i razmišljamo hoće li nas sve skupa raznijeti granata? Ljudi su tamo gubili sve. U ta tri mjeseca poginulo je između 2900 i 3600 ljudi, a ima i onih za koje se ni dan danas ne zna gdje su. Hrabri su se Vukovarci borili, ali više nisu imali snage i 18.11.1991. Vukovar je pao.
Nakon pada, JNA i srpske paravojne snage učinile su mnoga ubojstva i ratne zločine. Najmasovniji zločini dogodili su se nad ranjenicima i medicinskim osobljem iz bolnice u Vukovaru. Njih oko 260 pogubljeno je u masovnoj grobnici na Ovčari.
Od tada je prošlo dvadeset godina. Ostale su bolne rane, ali vidim da se Vukovar ponovno gradi. Ljudi žele imati bistru budućnost, žele da njihova djeca žive u miru. No, nitko ne želi zaboraviti. Vukovar je HEROJ. Izgradio je Hrvatsku, donio joj mir. Vukovare, hvala!
Nisam doživjela ništa od toga. Nisam osjetila tu bol i patnju, ali postoje činjenice koje su moje srce povezale s Vukovarom... Svaki dan zahvaljujem Bogu što živim u miru, slobodi, zahvaljujem Bogu na Vukovaru, ali ostalo je nešto što me još uvijek muči. Treba li oprostiti?
Ahhh... treba! Boli nas nepravda i mržnja naših susjeda, ali krenimo svi zajedno dalje i postanimo još jedan cvijet na trnovitom križu Vukovara.

041 - 7.b - Paula Novak, Marija Bistrica, Hrvatska

ŠTO ZNAM O VUKOVARU?
Vukovar je grad ponosa naše zemlje Hrvatske. Vukovar je bijela duša Slavonije.
Vukovar je žarko srce istoka. Ti si naša slava, ti si naš ponos i zlatno sunce koje nam sija svoje zlatne zrake u srca. Ogledalo je tvoje Dunav bistar, koji žuri svojim dobro znanim putem. Tvoju pjesmu u ranu, tek propupalu zoru pjevaju golubice bijelih krila i zvonkoga glasa. Sve to zaslužuješ jer si mnoge crne noći probdio i branio svoj dom od onih koji su bez milosti uzimali ono što je tvoje.
Bez obzira na sve, nisi se predao, nisi klonuo duhom. Na tvoj zov upomoć nitko se nije obazirao. Možda nisu čuli, ili pak nisu željeli čuti. No, ni to te nije spriječilo u naumu da očuvaš svoje dostojanstvo i svoj skroman, no topao dom. I ljudi su ti ostali vjerni do zadnjeg trenutka. Svatko je imao ono nešto što ga je držalo na tom okrutnom svijetu, na tom krajnje nepravednom životu. Ženama i djeci nije preostalo ništa više, već se samo skrivati u vlažnom i tamnom podrumu dok su im granate uništavale kuće i dok su im "oni" ubijali obitelj. Grad je pao... Nastao je muk, nepodnošljiva tišina harala je gradom. Više ni ptice nisu pjevale na krovovima vukovarskih kuća.
Samo se u potpunom mraku mogla vidjeti mala svijeća sa zlatnim plamenom vjere i nade. Mnogi su se Vukovarci zagrijali i napunili snagom i voljom za život. Taj plamenčić predstavljao je ostatke nade i vjere u potištenim dušama Vukovaraca. No, ne kaže se uzalud: "Nada umire posljednja."
Polako, ali sigurno, počeo se vraćati život u taj čudesan grad. Počeli su nesigurno pupati prvi cvjetići, počele su zujati prve pčele, počeo se buditi neki novi svijet.
Zore su iz dana u dan postajale sve svjetlije, a molitve glasnije.
VUKOVAR - GRAD, MOLITVA U ZORU!

042 - 8.c - Jelena Mikuš, Marija Bistrica, Hrvatska

Tama i svjetlo Vukovara

To sam ja! Ja sam Vukovar.
Razorena kao i Vukovar. Rat me uništio.
S Vukovarom je pao i dio mene,
no mržnju u meni potisnula je ljubav prema Bogu i drugim ljudima.
Je li čovjek koji je nanio toliko zlo Vukovaru zaslužio naš oprost?
Je li taj čovjek zaslužio živjeti u miru?
Bog će mu suditi, a mi mu trebamo oprostiti.
Vukovarska se svijeća ugasila 18. studenoga 1991., kada je Vukovar pao.
Svi dobri ljudi mole za Vukovar.
Svijeća se polako pali.
Ljubav je prevladala svu mržnju.
Mislim da se ljubav nikad nije ni ugasila.
Ostala je u svim srcima, ali ju je svatko drugačije pokazao.
Ljubav je strpljiva. Zaboravlja i prašta zlo.
Tisuće grobova, tisuće žrtava...
Ali, ljubav je tako moćna da će sve to nadvladati.
Grad je uništen.
Hoćemo li zaboraviti želju za osvetom?
Hoćemo.
Bog je s nama. Govorit će nam što trebamo raditi.
Moramo biti hrabri.
Grad još živi u nama.
Još imam snage da ga obnovim.
Želja raste u meni.
Skupljam hrabrost i govorim:
"Ne predajte se ljudi, ne predaj se Vukovare.
Ljubav će vam pomoći.
Očuvajmo grad."

043 - 6.a - Petra Vuraić, Marija Bistrica, Hrvatska

Što znam o Vukovaru?

Znam da se ove godine obilježava 20 godina od pada grada heroja Vukovara.
Znam da je prije 20 godina bjesnio suludi rat na prostorima moje domovine Hrvatske i da je grad Vukovar ni kriv ni dužan bio najveća žrtva tog rata.
Slike porušenog i gotovo sa zemljom sravnjenog Vukovara tužne su i ne mogu vjerovati da se to uopće dogodilo. Kolone jadnih, izmučenih, uplakanih, zbunjenih, promrzlih, bolesnih i krhkih ljudi kao da nisu stvarnost već samo ružan san. Koliko patnje i bola je uklesano u tim licima. Koliko zla su im nanijeli ti opaki ljudi koji su pucali po njima vođeni nekom opasnom idejom da silom uzmu ono što im ne pripada i nikada im nije ni pripadalo. Ti nevini, časni ljudi grada Vukovara samo su mirno i pošteno živjeli u svom prelijepom gradu. Ja još ni danas ne mogu razumjeti otkud pravo nekome da bez razloga ubija ljude i djecu, da ruši kuće, škole, crkve i mostove.
Život Vukovaraca u vrijeme tog besmislenog rata odvijao se u mračnim i hladnim podrumima bez svjetlosti. Sirene su često zloglasno odzvanjale i upozoravale na nove napade bezosjećajnog i hladnog neprijatelja. Nestali su smijeh, radost, veselje. Ulice i parkovi bili su prazni. Život je stao, jedan lijepi grad je tonuo do dna.
Hrabri ljudi Vukovara ipak su našli snage oduprijeti se neprijatelju i pod cijenu vlastitog života. Mnogi su život dali za slobodu svoje domovine. Mnogi su nestali na Ovčari, masovnoj grobnici, gdje neprijatelj nije birao sredstva i lišio je života mnoge nedužne ljude.
Danas je Vukovar slobodan grad. Izdigao se sa samoga dna i smogao snage započeti novi život u slobodi. Vukovar će vječno ostati grad heroj kojem se uvijek moramo pokloniti.

044 - 6.c - Tamara Jakopović, Marija Bistrica, Hrvatska

Vukovar

Tišina hoda vukovarskim ulicama. Posvuda mir. Ništa nije kao prije. Srušene zidine i uništeni domovi. Davne uspomene su izgubljene. Svakim danom sjećanja sve više blijede, nestaju u tužnim očima nedužnih ljudi. Pokušaji traženja smisla za život su neuspjeli. Sve se čini tako bezndnim. Ulicama još tiho odzvanjaju zvukovi granata, tuđih krikova i...užasa. Zar cijena hrabrosti mora biti tolika?
Još jučer smo se borili za život, a danas uživamo u njemu bez straha. Zašto?! Upravo zbog njega, veličanstvenog heroja koji je bio neizmjerno hrabar i dao je sve da nas spasi. Toliko je puta bio ranjen i izgubio je mnogo da bismo mi danas mogli mirno živjeti. Ali, zašto je ipak u nekim očima tuga? Možda zbog izgubljenog sina, oca ili zbog patnje za nekadašnjim životom? Ne znam. No, još nije kasno da svu bol i tugu pretvorimo u ponos. Da prošlost ostavimo iza sebe, radujemo se budućnosti i svemu lijepome što nam se događa u sadašnjosti. Ja ne živim u Vukovaru i ne mogu osjetiti istu bol u srcu kada se spomene njegovo ime, ali barem mogu suosjećati s onima koji svaki dan moraju proživjeti s teškim okovima na srcu.
Možda je najmanje što danas možemo učiniti za Vukovar, samo reći "hvala", ali to "hvala" mnogo će vrijediti kada budemo ga s ljubavlju i toplinom izgovarali njemu u čast.

045 - 6.a - Marija Tomorad, Marija Bistrica, Hrvatska

Vukovar

Vukovar. Grad u kojem su ljudima oduzeta i prekršena sva prava počevši od prava na djetinjstvo do prava na život. Patnja i bol bile su jedine riječi koje su razumijevali oni hladnih, griješnih duša. Mir za njih, nažalost, nije postojao, nije im ništa značio. Zašto? Ovo je jedno od onih pitanja na koje samo Bog zna pravi odgovor jer su oni ljudi kojima mir u životu drugih ništa ne vrijedi iskvareni svim mogućim grijesima.
Ljudi iz Vukovara propatili su toliko toga zbog mržnje, obijesti i zlobe, ali oni i dan danas čuvaju uspomene duboko u sebi. Svakim se danom pitaju pitanje na koje bi svi željeli znati odgovor - zašto? Oni se samo žele sjećati onoga što su nekada imali, koga su nekada imali i ta su im sjećanja neprocjenjiva zbog svega što su izgubili. No ipak, ponos Vukovara nikada nije bio veći nego u trenutku kada su ponovno osvojili svoj grad jer svaki čovjek zna kamo uistinu pripada, svatko poznaje svoje, bori se za svoje i čuva svoje. Neopisiv je osjećaj kada ugledaš zastavu svoje zemlje kako se ponovno vijori na laganom povjetarcu i kako tim vijorenjem dočarava pobjedu i hrabrost.
Ipak, rat ostavlja goleme ožiljke koji možda nikada neće zacijeliti jer rat je djelo onih koji se svom sngom bore protiv tuđega. No i danas, prekrasan vodotoranj ponos je svih nas, a sam Vukovar je nešto što ćemo svakim danom sve više veličati i poštivati.

046 - 6.c - Tamara Jakopović, Marija Bistrica, Hrvatska

Vukovar vječno živi

Vječni grade, heroju! Sav narod tebi se divi.
Uspomena na tvoju hrabrost i dan danas ponosno živi!
Koliko li je samo težak bio tvoj ratni put.
Opkoljen, zarobljen, bez razloga si napadnut.
Vjerno si čuvao dom, pretrpio brojne muke,
A zatim nemilice pao u neprijateljske ruke,
Ražalošćenima ostavio ohrabrujuće poruke.

Veći od najvećih,
Jači od najjačih.
Eno, dižem ti u srcu spomenik,
Čist ko suza baš ko tvoj lik.
Nikada sjećanja na tebe neće prestati,
Ožiljci duboki, teški s vremenom neće nestati.

Ne želim da uvijek budeš svisoka gledan.
Iako si malen neprocjenjivo si vrijedan.
Vukovaru, za mene si divota
I volim te jer ti si snaga života.

047 - 6.b - Ana Katarina Šuštić, Marija Bistrica, Hrvatska, 2. mjesto za poetski uradak

Vukovaru

O, Vukovaru, grade slavni,
tko ljepotu tvoju ruši,
tko ti dušu crni,
tko ti srce rani.

Teške su ruke,
vatru živu prosule,
srce tvoje iščupale,
dušu pokopale.

Al' rodit će se ljubav nova,
Dunav modri tvoje tajne neće reći.
I bit ćeš opet što si nekad bio,
mladost će ti vratiti sreću.

Pomoći će svi Hrvati
Vukovaru ranjenog srca
da opet na istom mjestu
vukovarske golubice srce kuca.

048 - 6.b - Ana Vuraić, Marija Bistrica, Hrvatska

Golubica mira

Golubica mira,
Iznad grada leti.

Gleda, gleda cijeli grad
I osjeća duboku žalost i jad.

Leti, leti i traži tko zadaje propast gradu cijelom,
Ali ne stoji na svom oblaku bijelom,
Nego ide od kuće do kuće, od grane do grane.

Da svima hrabrost dade,
Da se i dalje bore za svoja neba plava
Za slobodu, za svoja prava.

Nakon pada u srcu ih je držala čvrsto i
Nikad ih puštala nije i još dan danas
Vukovarsko srce glasno za nju, za slobodu bije.

049 - 8.b - Korina Piščak, Marija Bistrica, Hrvatska

Heroji

Današnja djeca misle da su Superman i Batman heroji. Jesu li ih oni ikad vidjeli? Jesu li im oni spasili život? Jesu li?
Naravno da nisu. Oni su izmišljeni i oni nisu heroji.
Ljudi koji su bili branitelji u ratu, oni su heroji! Nitko na to nije ni pomislio, ali to je istina. Branitelji su jedini pravi i istinski heroji!

050 - 7.c - Dalibor Gereci, Marija Bistrica, Hrvatska

Oni spavaju s anđelima

Branitelji su naši heroji jer su za Hrvatsku umirali u želji da ostali ljudi prežive i žive boljim životom od njih. Oni sada spavaju s anđelima.
...Svi se pitamo - zašto su se tako mlade oči zauvijek zaklopile? Nikada nećemo zaboraviti kako je Vukovar izgledao, nikada nećemo zaboraviti njegovu hrabrost i dobrotu. Vukovar je uvijek bio pun grad lijepih riječi i djece. Nikada neću zaboraviti mlade duše koje su možda dale život baš za mene. Da nije bilo Vukovara, možda ne bi postojale ni sve današnje obitelji.
Jednom ću otići u najslavniji grad Hrvatske, pogledat ću slike heroja, poželjet ću im vječni mir. Zapalit ću lampion onima koji sada spavaju s anđelima.

050 - 8.c - Ivana Topolovec, Marija Bistrica, Hrvatska

Vukovare, hvala!

Svi znamo koliko je truda i muke utkano u svako mjesto, svaki grad. Svi znamo koliko se ljudi bori za svoj dom. Ljudi diljem svijeta žive svoju sadašnjost i stvaraju povijest. No, kada netko dođe i želi razrušiti sve što smo godinama stvarali, pravo je vrijeme da se upitamo - kamo ovaj svijet ide?
Kad sam bila mala, baka mi je pričala priče o Vukovaru. Rekla mi je da je to bio prekrasan grad okružen zlatnim poljima i crvenim makovima. Rekla mi je da je to mjesto vrvjelo od života. Zli ljudi uništili su grad i život. "Ali zašto, bako, zašto bi oni to učinili?" upitala sam. Baka se samo nasmijala sjetno i rekla da se ne zamaram time.
Sada, kad sam odraslija, znam i mnoge groznije stvari. Možete li zamisliti kakav je osjećaj kad te netko tjera iz tvog rodnog kraja, kad netko ubija tvoje bližnje? Znate li kako je to kad ne znate hoćete li doživjeti sutra? Kako je to kad granate padaju s neba i ruše nečiji topli dom?
Pitanje je ostalo isto: "Zašto, zašto bi netko to učinio?"
I dan danas, kad mi netko spomene Vukovar, srce mi zatreperi i suze mi krenu niz obraze. Tako sam ponosna na Vukovar i na sve hrabre ljude koji su dali živote za svoju, tvoju, moju zemlju. Bol koju su zli ljudi nanijeli Vukovaru i njegovim stanovnicima više nitko ne može izbrisati. Tko zna kakva bi danas bila Hrvatska da nije bilo Vukovara? Zato ti, Vukovare, hvala! Ti si nas spasio i donio nam mir. Mislim da su Vukovarci zaslužili miran i lijep život.
A što nam danas preostaje? Što, osim da oprostimo onima koji su prije samo nekoliko godina ubijali i rušili naše snove? Preostaje nam i molitva. Svake ću večeri moliti za tebe, Vukovare, i za tvoje dobre ljude. Molit ću i za one ljude koji su bili zli i koji nisu marili za tuđe živote, pa neka i njima Bog pomogne.

051 - 8.c - Kristijan Vuraić, Marija Bistrica, Hrvatska

Vukovare, hvala!

Ti, koji si skrašen tamo na istoku.
Ti, koji si muku trpio. Sravnan sa zemljom, pun sjećanja, tuge i sjete.
Vi, koji ste krv prolili.
Vi, bez kojih ni mene ne bi bilo.
Ni jedan grad nije sličan tebi, ponosim se tobom i ni u zadnjem trenutku neću prestati vjerovati u tebe.
Tvoje kuće, od tla pa do neba, kraljevstvo ptica, bit će sagrađene.
Svako drvo, pogođeno granatom, bit će ponovno posijano da prkosi vjetru s granice.
Sjat ćeš na suncu i kada neće sjati.
Sjećat ćemo te se i kad nas neće biti.
Ti, koji si pao, ustat ćeš ponovno.
Sjat ćeš, živjet ćeš, voljet ćeš.
Vukovare, sjećat ćeš se!

052 - 8.c - Lara Car, Marija Bistrica, Hrvatska

Vukovare, hvala!

U mjesecu studenom smo. Sve je nekako tužno, mračno. Svakog dana nebo plače. Ljudi su tmurni, mrzovoljni, žalosni i neraspoloženi... Takvo je i raspoloženje u školi.
Učiteljica nam je najavila novu temu, temu mjeseca studenog. Ona glasi: "I u mojoj školi živi Vukovar." Kada je rekla riječ Vukovar, suze su mi navrle na oči. Sjetila sam se što su sve ti jadni ljudi u ratnom Vukovaru proživljavali. Svaka sekunda im je značila - život ili smrt. Da sam ja bila na njihovu mjestu, ne bih mogla izdržati. Koliko su suza isplakali za svoje najmilije? Kako su samo izdržali?
Svake godine zapalim svijeću i izmolim molitvu za sve poginule vojnike koji su svojom hrabrošću i svojim srcem spasili Hrvatsku od propasti. Za Vukovar postoje samo riječi hvale, hrabrosti, odvažnosti... Hvala ti, Vukovare, što si spasio mene, moju obitelj, moje prijatelje i našu prekrasnu Hrvatsku! Ti si mi pomogao da danas mogu cijeniti slobodu i mir, te shvatiti koliko je to neprocjenjivo.

053 - 8.c - Mihael Mikuš, Marija Bistrica, Hrvatska

Vukovare, hvala!

Vukovare,
nikad neću zaboraviti tvoju prošlost, ni tvoje heroje. Svi te poštujemo, ali samo ja znam svoje osjećaje prema tebi. Sjećam se svih onih priča o tebi i onima koji su pogibali, prolijevali svoju krv za nas, za svoje potomke. Znam kako je obiteljima poginulih jer je i moja baka probdjela noći i noći budna, čekajući da mi se otac vrati iz rata.
Vukovare, hvala ti od srca!

054 - 8.c - Sara Medvedec, Marija Bistrica, Hrvatska

Vukovare, hvala!

Vukovare moj,
ponosna sam na tebe. Na tvoju predanost, tvoju dobrotu i žrtvu. Dao si srce - razbili su ga! Dao si dušu - uništili su je! Dao si sebe - zgazili su te! Borio si se poput lava. Probdio si noći bez sna, dane bez mira. Stotine ljudi je stradalo, za stotine još ne znamo gdje su. I tugujemo. Tugujemo jer su zli ljudi željeli postati veći od Boga. A njihova srca... Srca su im bila poput kamena, dobro i razumno srce to nikada ne bi napravilo. I dok si se ti borio, oni su uništavali... Uništili su sve po čemu si bio poseban, po čemu si se isticao. Uništili su.
No ti si se opet uzdigao! Opet si počeo graditi budućnost. Vukovare moj, dokazao si da se srcem, hrabrošću i odanošću znaš boriti.
Vukovare naš, grade heroju!

 

055 - 7. razred - Matea Bertina, Popovača, Hrvatska

Vukovare grade, molitva u zoru

Vukovar, grad zbog čijeg imena nas hvata jeza, podsjeća nas na rat i oružje, na plač i tugu, ali i na hrabre ljude koji su štitili našu domovinu i zbog kojih smo sada slobodni i sretni!
Koliko je samo krvi proliveno, koliko je djece bilo u suzama, koliko je očeva poginulo, zašto je došlo uopče do rata? To su neka od pitanja, koje zanimaju ljude, no nema odgovora! Ljudi bi se trebali sjećati Vukovara zauvijek, ali neki to ni danas ne poštuju, taj dan obilježavanja Vukovara im je kao i svaki drugi dan.
Na taj dan bi ljudi trebali ići u Vukovar i posjetiti sve znamenitosti jer zbog toga grada mi sad imamo slobodu, zbog ljudi koji su poginuli tamo. Vukovar bi nam trebao biti poticaj da se sve može kad se hoće.
Vukovar bi nam trebao biti nada, kada nam je teško, trebali bi se sjetiti da su mnoga djeca ostala bez roditelja, a mi se jadamo kada "nemamo" što obući.
Trebali bi biti zahvalni na slobodi koju imamo jer to je najveći dar koji smo dobili i koji ćemo ikad dobiti.
Vukovara ćemo se zauvijek sjećati jer imamo slobodu zbog tog grada i zbog ljudi koji su poginuli da bi mi imali slobodu!

056 - 8. razred - Ena Lučić, Oftringen, Švicarska, 1. mjesto za poetski uradak

Vukovar

Strah u dječjim očima

nesanice nočima

prašina na cesti

krv na vesti

pucanje po šumama

smrad smrti po nama

smijeh neprijatelja

grad posjetitelja.

Toranj nekako stoji

međutim se narod boji

nek se Vukovar oporavi

nek još stoje krovovi

nek nam narod ne zaboravi:

I ako padenmo, mi ćemo ustati

 

Pogledajte i ocjenite radove mlađe skupine

LITERARNI NATJEČAJ "ŠTO ZNAM O VUKOVARU"; RAZRED 1. - 4.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU