Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

APARTMAN  102      (11.03.2011.)

Kao uvod u predstavljanje knjige Apartman 102 i autorice, Jadranke Cigelj u Švicarskoj idućeg mjeseca, donosimo nekoliko ulomaka.

Početak knjige - Ulomak 1.

"I, žene ...!"


Stajao je u vratima. Podrugljivi smiješak titrao je na usnama obraslima njegovanim brkovima. Tamne, smeđe oči, zbog guste kose koja se, brižljivo počešljana, sjajila od ulja ili briljantina, iskrile su, ističući sigurnost kojom je zračila cijela čovjekova pojava.


Do tada naš tihi razgovor, prekinuo je ulazak muškarca, što je izazvalo težak, skamenjen uzdah, puneći prostoriju nijemim iščekivanjem. Zrak je bio okovan šutnjom i nelagodom koja me je počela obuzimati kao plimni val.
Polako je klizio pogledom preko naših lica, koja smo pognutih glava pokušavale prikriti.
Moje su misli isprazno lutale tražeći bilo kakav oslonac. U grlu mi je pulziralo. Obuzimala me je nelagodna slutnja, izazivajući paniku. Pokušavala sam zbrkane misli složiti u pronalaženju značenja ovog posjeta. No panika je, kao naglo nadošla plima, obuhvatila cijelo moje biće. Šake koje sam u strahu stisnula punile su se ljepljivim znojem. Ispod oka potražila sam pogled neke druge žene. Sve su oči bile usmjerene prema podu, a usta stisnuta, nijema, kao da šutnjom kojom smo punile beskrajne minute možemo odagnati nenadanog posjetitelja.

"Ti! Ti, tamo! Okata! ... Danas si dovedena?"

Bile su to najobičnije riječi, ali unatoč tomu nosile su neku prijetnju. Na upit nije odgovorila ni jedna od nas. A niti se ikojoj izravno obratio. Oprezno sam pogledala lica još triju žena koje su dovedene tog dana. Osupnula sam se. Zurile su u mene. Grlo mi se ponovno stislo u trenutku spoznaje da se muškarac obraća meni. Nisam mogla procijediti ni riječ, jedva klimnuvši glavom umjesto odgovora. Sitne kapljice znoja skupljale su mi se na usnicama, klizeći kutovima prema bradi. Glupa misao probila se i gotovo glasno izgovorih: "Pa ja se nikada ne znojim ...".


"Ne boj se ... Priđi!" Nije molio. Nije ništa pitao. Izrekao je to kao blagu zapovijed. Natjeravši noge teške kao olovo na korak, prišla sam mu bliže.
"Imaš oči kao moja Ivanka. Jest. Baš kao ona. Odmah sam to primijetio."


Zatomljivala sam u sebi želju za bijegom. Riječi su se nizale kao da ih govori za sebe. U jednom trenutku podigao je ruku prema mojem licu. Lagano obuhvativši palcem i malim prstom moju bradu, nježnim dodirima ostalih prstiju brisao je sitne kapljice znoja koji se skupljao iznad mojih usana. Nisam se usudila pomaknuti ni milimetar, unatoč blagonaklonu pogledu kojim mi je analizirao lice. Zadnjim djelićem svijesti zaustavljala sam paniku koja se, uzrokujući bolnu ukrućenost svih mišića, penjala čineći pritom nesnosni pritisak. Trenutci koji su prolazili činili su se beskrajnima. U ovom prostoru postojali su samo moj strah, i uzročnik straha. Sve drugo u hipu je nestalo izvan dometa moje svijesti. Uz leđa mi se polako počela penjati studen, uzrokujući naglu obamrlost cijelog tijela.


"Želim s tobom razgovarati nasamo!" Bila je to zapovijed, popraćena laganim stiskom moje brade. Pogledom sam pokušala naći oslonac u očima drugih žena. Ali njihove su oči bile prikovane pogledima u prazno, kao da na taj način izbjegavaju svoju moguću sudbinu.
Spustila sam pogled prema stolu, na kojem su bili ostaci našega večerašnjeg objeda. A bila je to tek prva večer mojeg boravka u ovom prostoru.
Njegova ruka kliznula je s mojeg lica na nadlakticu. Blago me je gurnuo prema vratima. Izlazak iz osvijetljene prostorije u tamu hodnika bio je novi šok. Teško sam pomicala strahom okovane noge, dok me je on čudnom, strpljivom blagošću, no ipak odlučno, gurao nekamo u mrak. Činilo se da taj naš hod traje veoma dugo, dok se nije pojavio tračak svjetlosti uzrokovan vjerojatno odsjajem mjesečine, ili nekog drugog izvora svjetlosti izvan ovoga prostora. Osjetila sam kako ostavlja moju podlakticu i gura moja leđa čvrstim dodirom ruke nekamo prema naprijed.


"Dođi!" Tiha zapovijed. Gurnuo me naprijed. Više nije bilo nježnosti u dodiru, a ni u glasu. Naslućivala sam prijetnju koja se, iako neizrečena, osjetila u tonu kojim mi se obraćao.
Pokušavala sam oči prilagoditi slaboj svjetlosti koja je prostoriju punila sablasnim sjenama, osvjetljavajući komade uredskog namještaja. "Mora da su vani neki reflektori." Pokušavala sam svoje misli usredotočiti bar na nešto što bi zaustavilo silnu želju za vrištanjem. Intuitivno sam osjetila kako ne smijem pokazati strah, a kamoli udovoljiti nagonu za vrištanjem. Osjetila sam kako me ponovno čvrsto steže za nadlakticu, vukući me istodobno nekamo naniže. Shvatila sam. Želio je da sjednem. Ukrućeno sam i dalje stajala, sve do trenutka dok mi teškim rukama nije pritisnuo ramena, prisiljavajući me da poslušam neizrečeni nalog. Pod svojim nogama osjetila sam dodir njegovih nogu. Sjedio je. Moj slabi pokušaj otpora slomio je čvrstim pritiskom, i već sljedećeg trenutka sjedila sam u njegovu krilu.


"Znači, ti si ona Hrvatica koju su danas doveli? Čuo sam danas u komandi. Pričali su o tebi kako si neka opasna šarža ... Pomislih, zašto ne bih otišao i vidio ... Možda i nisi tako loša ... Kad ono! Vidi vraga! Ista si moja Ivanka!"
"Koja Ivanka?" prošaptala sam, uspravljajući u mraku klonulu glavu; uplašila sam se svoga nesmotrenog pitanja, ali odgovor je došao istim zapovjedno mirnim tonom, ne odajući kako je moje pitanje nešto što je nepotrebno: "Ivanka? To ti je moja ljepotica iz Koprivnice. Hodali smo jedno vrijeme. Nekad. Bio sam mlad. Lijep. Znatiželjan. Volio sam skitati po cijeloj Jugi. I tako, naiđoh na nju." Ruka mu je, prateći riječi, zamišljeno klizila mojim leđima, a ja, otežala od potisnutog straha, ne mogavši više procijediti ni jednu riječ, željela sam da se njegova priča nastavi. Traje ...
"Sličite mnogo. Samo ona je bila nešto niža. Ti si prilično visoka. Ali, isti ste tip. Okate. Brinete, a i kosa ... tako kao tvoja nemirna, kovrčava ... Znaš, volio sam je ... ". Posljednje riječi izgovorio je nekim čudnim nježnim šapatom, koji je ponovno vratio tračak nade. "Što je bilo s tvojom Ivankom?" upitala sam želeći ga nagovoriti na priču, misleći kako ću na taj način odagnati ruku koja me je sve više gnječila po tijelu. "Ah! Daljina ... Mladost ... Moja lutanja. Nije me htjela čekati!"

Hvala Bogu. Nije spomenuo nacionalnost, ili slično. Osjetila sam blago olakšanje.
Stisak njegovih ruku malo je popustio. Tračak nade nametnuo je misao da će me možda pustiti. Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Čak su i sablasne sjene, potisnute potpunim mrakom, nestale. Izvana se čuo tihi razgovor stražara, koji je pratio zvuk kiše što je iznenada počela pljuštati. Prijeteću tamu probio je iznenadni bolni jauk muškarca.


"Primijetio sam tvoj strah!" Ruka u mraku čvrsto zagrabi u moje grudi. "Dobre su još. Jesi li dojila? ..." Negdje u kutu misli okovanih užasnom slutnjom, pomislih na sina. Iz grla mi se prolomio jecaj. "Ne plači! Ima vremena. Vidjet ćeš druge. Nisu kao ja." Govorio je tiho, ciljano. Tako da je svaka riječ pogađala više od bilo kojeg udarca. Poniženje se miješalo sa strahom i instinktom preživljavanja. Suknja koju je grubim pokretima počeo povlačiti prema gore grebala je i zatezala moje ionako strahom ukočene udove. Neki metalni predmet zarezao mi se u bedro, dok me je povlačio prema podu, istodobno se oslobađajući hlača. Uspaničeno sam se opirala zadnjom snagom, ali već smo bili negdje na podu ...
Teška ruka vojnika stiskala mi je vrat, dok je druga grubo razdvajala noge ...
Usopljeni zvuci koje je ispuštao, gurajući jezikom oko usta, nagonili su me na povraćanje i oduzimali mi dah. Utroba mi se u nemoćnom otporu mišićja kidala ... U trenutku mi se činilo kako gubim razum.


Negdje, izvan mene, izvan vremena, postojao je mir ...
Došla sam k sebi slušajući struganje njegovih vojničkih čizama, dok je plima boli i nemoći obuhvaćala sve što je preostalo od nekadašnjeg života.
Ne znam kada ni kako sam se vratila u prostoriju u kojoj su žene spavale. Po povratku nitko me nije ništa pitao. U sobi su vladali mrak i tišina. Legla sam u kut kraj Mugbile. Cijelo tijelo bilo je gomila boli natopljena golemim poniženjem. Usne, izgrižene zubima stranca, pekle su me od navale suza što su se slijevale preko njih. Osjetila sam lagani dodir male Mugbiline ruke. Obgrlila me je bez riječi, brišući mi drugom rukom suze što su se sve jače slijevale. Šutke mi je nježnim dodirima pokazivala kako razumije. Bila sam beskrajno zahvalna na tišini koju nitko nije prekidao. Tada sam osjetila neku ljepljivu vrelinu koja mi je punila donji dio tijela. Prisilila sam svoju ruku da pronađe izvor te ljepljive tople vlage. Osupnulo me. Krvarim.
Pružila sam ruku, tražeći u mraku torbicu. Izvlačeći papirnate rupčiće koje sam u njoj našla, napipala sam malu staklenu bočicu. Parfem. Histerična navala smijeha miješala se sa suzama i izazivala zdvojnost pokreta Mugbilinih ruku koje su mi pokušavale zatvoriti usta. Te noći ona i ta bočica parfema bili su nijemi svjedoci nestajanja i posljednjega traga mojega proteklog života.


Sivilo dana probijalo se kroz prozor. Promatrajući prve zrake sunca koje su upravo nestvarno obasjavale lišće dekorativnog bilja, pomislih kako nisam zamijetila kada je prestala kiša. Filodendroni i fikusi, preostali iz nekoga drugog vremena, kao da su se rugali poleglim ženskim tijelima. Tjerajući sjećanje na proteklu noć, prebrojila sam nas dvanaest. Dvanaest žena. Jedanaest njih je spavalo. Bar se tako činilo, i ja sam im zavidjela.
Prošle večeri stražar nam je zabranio otvoriti prozor, pa je prostorija odisala smradom ustajalih neopranih tijela. Smrdio mi je i moj znoj natopljen poniženjem i strahom.


Kroz prozorsko staklo zamijetih cijev automata. Pretpostavila sam da je na terasi stražar koji ga drži. Ta sitna zapažanja odvlačila su moju pozornost, pa sam na trenutak prestala misliti o boli i potrebi za toplom vodom. Sva osjetila bila su mi tupa, a usta suha i puna opore gorke skrame.
Nakon stalka s cvijećem, pogled mi je prešao prostorijom. Tri uredska stola, a na njima stolni kalendari okrenuti na 29. travnja godine 1992. Od čistih sjajnih površina stolova čudno su odudarale njihove ladice. Razvaljene nečijim bijesom, zjapile su, kao da mi se rugaju. Iza stolova, točno kraj mene, naslonjen je na zid dvokrilni ormar. Na njegovim stranicama polijepljene razglednice iz raznih krajeva, kao nijemi svjedoci nekoga drugog života. Onoga prije 29. travnja. Pozornost su mi privukle čudne masne smeđe mrlje kojima su bile posute stranice ormara. Tražeći porijeklo tih, na suncu sjajnih otočića, prešla sam pogledom na pod. I on je bio gusto posut takvim mrljama koje su također sjajile, ali ne više smeđim, već zagasitocrvenim masnim sjajem. U trenutku mi sinu. Bila je to usirena krv. Mrlje su nestajale negdje pod spužvom na kojoj smo spavale Mugbila, Edna i ja.
Začuh teške korake vojničkih čizama i grlene glasove muškaraca koji su prolazili ispred vrata. Odjednom mi se nametnu pitanje: Gdje li su svi oni koji su dovedeni prije mene? Jučer su me doveli s Jadrankom P. i Ednom. S nama su bila i trojica muškaraca. Kamo su ih odveli? Zatvorila sam oči pred jutrom u kojem je jedino izvjesno bila neizvjesnost.


Trgnuo me je tihi, razgovijetni ženski glas: "Sada će doći! Moramo pospremiti sobu. Dići spužve. Složiti deke. Oprati pod. Pripremiti se". S mukom sam se natjerala otvoriti oči i pogledati ženu koja je to govorila. U sredini sobe stajala je Zdenka. Bar mi je sinoć rekla da se tako zove. Sitna ženica, stisnutih beskrvnih usnica, podbočena rukama o bokove, kao da je svojim držanjem isticala važnost izrečenog. Sinoć sam je najviše zamijetila po riječima koje je nama trima tek dovedenima izrekla umjesto pozdrava: "Ništa ne pitajte! Ništa ne vidite! Ništa ne čujete! I ništa vas se ne tiče!" Netko mi je tada kratko rekao kako je Zdenka iz Kozarca, odnosno iz zaseoka Rajkovići, i da je do sada radila u "Krašu". Sada je nervozno protresala svoju bujnu riđu kosu dok joj se iz blijedomodrih očiju isijavala ljutnja. Osim ljutnje, cijelo je njezino lice odavalo neki prezir. Nisam bila sigurna je li prema nama ili prema našem položaju u kojem se i sama našla.
Tiho smo ustale, poravnavajući zgužvanu odjeću. Osmjehivale smo se jedna drugoj, usklađenim pokretima pospremajući naše improvizirane ležajeve. Zdenka je odnekud donijela neku staru kantu punu čudno smeđe vode, te prljavu krpu i metlu. Desno od vrata bio je oniži željezni ormar kraj kojeg smo uredno poslagale naših sedam spužava i deka.


"Dobro jutro, kvočke!" trgnu nas snažan glas. "Kako ste spavale? Vidi ... vidi ... imamo i novih kvočki ...", rugao se glas dalje. U otvorenim vratima stajao je visoki, ili se to meni u mojem strahu učinilo, mladić u vojnoj uniformi. U spuštenoj desnoj ruci držao je automat, a lijevom je bio nemarno naslonjen na bravu vrata. Njegov glas, koji je prekinuo dosadašnju tišinu, odjeknuo je kao grmljavina u mojem umornom mozgu. Do tada nikada nisam vidjela boju straha. Često je on imao okus ili miris. Dolazio je kao i u mnogih, najavljen nelagodom i grčenjem želuca. Strah u miru. Normalni strah. Težak, ali podnošljiv. Sada se u ovoj prostoriji iznenada materijalizirao. Dobio boju. Sivomaslinastu. Boju vojnikove uniforme. Izbjegavajući gledati vojnika, spustila sam pogled prema podu. Tamo su se prašnjave vojničke čizme i one tamnosmeđe masne mrlje na podu spojile u neku fluidnu masu zelenkastog odsjaja. Strah je izgubio okus. Gorka skrama suhih usta stegla mi je grlo do boli. Zureći u tu fluidnu masu, imala sam osjećaj kako se pokrenula i počela padati na mene.


"Zima ti je?" Fluidna se masa pretvorila u vojnikovo lice, ali je to još više pojačalo moj strah. Odvojio je ruku od vrata i primio ovratnik mojega pretoplog vunenog kostima. Tek tada sam osjetila kako su znoj i moj strah učinili ovu odjeću teškom. Obukla sam se toplo, jer su prigodom uhićenja rekli da me vode u Omarsku, u neke hangare. A u hangarima je hladno. O znoju, strahu, poniženju, nemoći iščekivanja ... nisu mi govorili. Na dodir vojnikove ruke trgnula sam se, osjetivši kako se znoj koji me je do tada oblijevao pretvara u ledenu jezu što mi lagano obuhvaća cijelo tijelo, tresući me snažnom groznicom. Brada mi je cvokoćući onemogućivala da pustim bilo kakav glas, pa se iz mene odjednom izlila bujica jecaja. Vojnik me pogleda pogledom punim prezira i gađenja. Ispusti ovratnik kostima i okrenu se drugoj ženi riječima: "Reci im što treba činiti, i dovedi ih u "restoran"!" Zapovijed koja nije trpjela nikakav pogovor. Teškim korakom brzo je napustio prostoriju. "Brzo! Čule ste!" oglasila se Zdenka.

Mučna tišina vladala je prostorijom koju smo, sa Zdenkom na čelu, napuštale u koloni po jedna. Pomislih kako je prostor koji napuštamo, pregrađen od drugih prostorija crvenom opekom, s onako pospremljenim stolovima, djelovao tako sigurno prema onome u što sada možda idemo. U našoj žalosnoj koloni išla sam posljednja. Ponovno me je boljelo poniženje protekle noći, protkano grčevima izazvane menstrualne boli. Osjetila sam kako mi se krv slijeva niz noge. Nisam znala kako, ni čime je zaustaviti. Užasnuto sam razmišljala o jedinim gaćicama, i to o ovima na sebi, i o malenom paketiću papirnatih rupčića koji sam potrošila još noćas, pretvarajući ih u tanki uložak. Opterećena tim mislima, silazila sam zavojitim stubama izbjegavajući gledati oko sebe. Ipak sam u uskom dugom hodniku u koji smo došle, zamijetila metalne ormare predviđene prije rata za odjeću uposlenika. Prošle smo ulazna vrata kroz koja su me jučer ovamo doveli. Pred njima su sjedila dvojica stražara držeći automatske puške na koljenima. Činilo mi se kako nam se zlurado cere. Ispred tih vrata jučer je ostao moj život, pomislih u jednom trenutku.


Još malo niz hodnik i stigosmo u veliku ostakljenu prostoriju. "Restoran", kako reče onaj vojnik. Pratila sam žene koje su se uputile u lijevi kut od vrata, prema jedinom stolu, postavljenom ispred radijatora pod prozorom. Oko stola četiri stolca, a nas dvanaest, zamijetih u sebi. Zdenka i Velida uputile su se prema drugom kraju prostorije, a žene posjedaše, neke na stolce, one koje nisu mogle, spustiše se na rebra velikoga gusnatog radijatora. Sjela sam u kut na savijenu dovodnu cijev radijatora. Iznad glave mi je visjela neka izblijedjela crvena krpa, nekada vjerojatno zavjesa. Bila je poderana i prljava. No ipak je djelomično zatvarala pogled kroz prozor.


A onda sam ih vidjela.
Gomila bradom obraslih lica, prljave, poderane odjeće. Obnaženih mršavih muških ruku ... Bilo ih je na stotine, ili tisuće ..., kako mi se učinilo.
Šutke su sjedili na asfaltnom platou što se prostirao između zgrade u kojoj smo mi bile i golemog hangara preko puta. Hangar je svojom masivnom željeznom konstrukcijom činio cjelinu s još jednom zidanom zgradom. U trenutku mi se nametnu spoznaja kako sam ja ovdje zapravo prvi put, iako je rudnik pušten u rad otprilike sedamdesetih godina. Misleći na nešto drugo, pokušala sam odvratiti pozornost od ovoga prostora. Čudno, nikada nisam imala potrebu doći u Omarsku. Je li to bio možda podsvjesni otpor ili, kako kažu, intuitivni strah od nečega budućeg, nedoživljenog, ali neizbježnog? Nisam se željela tim opterećivati, nego pomislih na svojeg direktora. Zna li da sam ovdje? Ako zna, a bila sam uvjerena kako je već saznao, što misli? Sjeća li se kada sam prvi i jedini put bila ovdje? Vjerojatno se sjeća. Pa bio je ukop njegove majke. A ja sam došla pokazujući mu znak dobre volje, jer bio me je duboko povrijedio. Bilo je to godine 1988. Smijenio me je bez razloga s mjesta tajnika poduzeća i doveo svojeg prijatelja iz Omarske. Nije dao nikakvo obrazloženje, osim da sam žena, i eto ... Ali znala sam što je. Nije morao reći. A i on je znao da znam. I nismo o tome razgovarali, a i kako bismo? Kako mi je mogao reći da imam nacionalnost koja mu ne odgovara? To mi je stavio na znanje nedugo zatim.


Iz misli su me trgnuli glasovi Zdenke i Velide. Miješali su se s muškim glasovima. Stajale su nekoliko metara dalje za ostakljenom pult-vitrinom nekadašnje radničke menze.
S njima su stajala četvorica muškaraca. Dvojica su preko vojničkih uniformi nosila bijele kuharske pregače, a druga su dvojica bila odjevena u plave radničke kombinezone. Ta skupina ljudi, među kojima su žene odskakale po ružičastoj boji haljina, koje su nekada nosile trgovkinje ili pak servirke u radničkim restoranima, za neupućenog promatrača bila bi na ovom mjestu nešto uobičajeno. Ipak, uniforme dvojice ljudi govorile su kako ovdje ništa nije uobičajeno.
Skupina je razgovarala o nečemu što, unatoč napregnutu sluhu, nisam mogla razabrati. No njihovi prigušeni glasovi unosili su čudan mir. Mir, opterećen nabojem u zraku. Bolje reći, bilo je to kao zatišje pred buru.
S ostakljene pult-vitrine pogled mi je skrenuo prema željeznoj pregradi s desne strane. Nekada je ta pregrada služila kao orijentir gdje je red za uzimanje hrane, odnosno kojim putem prići pultu. Misli su mi zbrkano plutale, od poredanih plastičnih tanjura, protekle noći, do dana kada sam uhićena. Mučila me je pritom tupa bol cijeloga tijela. S mukom sam potiskivala gađenje koje mi je podizalo želudac uz golemi nagon na povraćanje. U mojem tadašnjem neznanju, to je bio užas.
Neprekidno su mi se rojile misli, vjerojatno svojstvene takvim stanjima. Bile su nepovezane i stalno opterećene strahom. Bilo je to stanje slično osjećaju kada stojimo ispred goleme proždiruće buktinje, a za uzmak imamo samo mogućnost pada u ponor. Shvatila sam da mjesta za uzmicanje nema.
Misli su me gušile, pretječući jedna drugu i ne dopuštajući da se i jedna osmisli do kraja. Pokušavala sam ih ukrotiti, složiti, ali su one izmicale opterećene teškim ubrzanim bilom. Pulziralo mi je cijelo tijelo, dovodeći moja osjetila do savršenstva instinkta progonjene zvijeri. Mišići su pritom bili bolno napeti, onemogućujući opuštanje ni na sekundu. Vrhovi prstiju bili su hladni, utrnuli i bezosjećajni. Stanje iščekivanja.


"Evo ih", tihim, no ipak glasnim šapatom netko je prekinuo moju agoniju. Teški koraci nogu obuvenih u čizme ili teške cipele, uz čudno zveckanje, parali su mi uši. Prisiljavajući se na napor pokretanja glave u smjeru odakle su zvuci dolazili, promatrala sam "dolazeće".
Ulazili su prekoračujući niski prozorski zid. Toj demonstriranoj sili vrata očito nisu bila potrebna. Teške vojničke čizme stapale su se s bojom hlača maskirne uniforme. A malo više, gdje su trebala biti muška bedra, kao grozdovi visjele su male ručne bombe. Naglašavale su stanje moći onih koji ih nose.
Kroz prozor ih je, jedan po jedan, ušlo desetak. Svi jednako odjeveni i obuveni, naravno i opterećeni oružjem. Samo jedan je stršao, odjeven u kožnu crnu, ili možda tamnosmeđu, jaknu i traperice. Bio je najniži i najdeblji. Kroz prozor je ušao moj strah. Moje zle slutnje, a njihova moć.
Naša bespomoćnost tek sada je u punom svjetlu došla do izražaja, a to sam krajičkom misli shvatila promatrajući njihove vojničke košulje zavrnutih rukava i otkopčanih ovratnika, što je tim silnicima dalo prilično neuredni izgled.
Svatko je od njih na desnom bedru imao vidljivo ovješenu futrolu s revolverom i dugim vojničkim nožem, odnosno bajunetom. Sunce je bljeskalo na vrhovima ovoga oštrog oružja, čineći ga strašnijim nego što je inače bilo.
Preko prsa imali su prebačene redenike s municijom za kratke automatske puške koje su prijeteći držali u rukama.
U hodu, uzdignute glave, gledali su pred sebe, nijemo iskazujući svoju superiornost i ignorirajući pritom našu jadnu, u kutu stisnutu grupu. Raspoznavala sam im lica. Prisjećala se imena. Zanimanja. Značaja tih ljudi prije rata. Pod pritiskom nagomilana straha, samo sam se dvojici odmah prisjetila imena. Bili su to Dragan Radaković, nastavnik u osnovnoj školi, amaterski glumac. Marksist kojeg je komunistička partija imenovala direktorom Nacionalnog parka Kozara. Zborski pjevač jakog basa u lokalnom zboru "Dr. Mladen Stojanović". Kao da skriva sebe i svoje misli od naše jadne uzničke grupe, nosio je vrlo zatamnjene naočale.


Pokušavajući uloviti pogled drugog "moćnika" koji se skrivao iza debele dioptrije meni tako poznatih naočala mirnodopskog suca "krivičara", Živka Dragosavljevića, kao utopljenik koji se lovi za slamku nadala sam se nekoj pomoći. Pa toliko smo se puta šalili prigodom kaznenog postupka za djela sitne krađe, kada sam u svojstvu zastupnika svojeg poduzeća gonila nekog ribokradicu. Toliko smo puta raspravljali o njegovoj i mojoj plaći, odnosno o njihovim razlikama. Često mi je nudio, kao u šali, da se mijenjamo, jer bila sam bolje plaćena. Došao mi je sa suprugom i u privatni posjet, i tom su mi prigodom donijeli krizanteme. Ukočila sam se prekinuvši misli o razlozima koji bi ga naveli da mi možda pomogne. Proklete krizanteme. Zar se u nas ne nose na groblje?
Sada je prolazio pokraj Nusrete, Jasminke i mene kao da nas nikada nije vidio. No lice mu je govorilo o određenoj dozi nelagode, pomiješane s namještenom tvrdoćom skupljenom oko čvrsto stisnutih usana. Ili mi se to samo činilo?!


"Zdravo, Živko!" odjeknulo je kao pucanj. Riječi koje su još prije nekoliko dana bile znak pristojnosti, poznavanja, normalnog, sada su u ovoj prostoriji zvonile s prizvukom poziva u pomoć. Sve smo pogledale prema Nusreti. Nakon naglo uzviknuta pozdrava, njezine su oči iskazivale strah, upit, užas spoznaje da je možda pogriješila. Usta iskrivljena u usiljeni smiješak ubrzo su počela poprimati izraz gnušanja prema ovom "moćniku". Živko je ubrzao korak, kao da želi brzo nestati iz dometa naših očiju. Prije nego što je zamakao iza vrata, moglo se primijetiti naglo crvenilo koje mu se razlilo licem.
Njegovim prolaskom kroz staklena vrata naš je kut oživio.
A tada se, unatoč svemu, u meni pojavila nada. Je li tomu uzrok bio Živko ili što drugo, ne znam ni danas, ali znam da je to bila obična mala ljudska nada, nada čovjeka kojem su jedino nju i ostavili.
Možda, možda će doista, kako su mi policajci prigodom uhićenja rekli, biti neka istraga. Moći ću objasniti ... Imati šansu za obranu. A onda ću kući ... Nada je pokazala svu svoju ljepotu, ispunjavajući me nekim čudnim ushićenjem. Strah je ustuknuo u jednom trenutku, dajući umornu tijelu malo opuštanja.


Iz toga iznenadnog stanja euforije trgnulo me je komešanje popraćeno vulgarnim psovkama i čudnim zvukovima, za koje naslutih da su udarci, ali ih moja svijest, opterećena iznenadnom nadom, nije htjela registrirati. No, unatoč tomu, otvoriše se ostakljena vrata "restorana" i vratiše me u moju, našu, okrutnu stvarnost. U koloni po jedan, skvrčenih tijela, s rukama podignutima u pokušaju štićenja glave od udarca, trčećim su korakom ulazili muškarci. Muškarci! To i nije dobar izraz za tu jadnu kolonu koju sam sada prvi put vidjela. Obrasli u sijede, prljave brade, posuti modricama po cijelom licu i očnim vjeđama. Poderane i užasno prljave odjeće iz koje je dolazio nepodnošljivi smrad fekalija, usirene krvi. Smrad doživljenog i zasada preživljenog. Svi su izgledali isto. Isti očajnički izraz straha na licima koja su se grčila gledajući na našu grupu stisnutu na radijatoru.

Bilo je veoma teško nekoga raspoznati. Zaprepaštene prizorom koji smo ugledale, šutjele smo opterećena svaka svojim proživljavanjem ove slike. Jadna kolona u trku već je uzimala plastične tanjure u kojima je na dnu plivala neka prljava juha. Primijetila sam kako svatko od njih nastoji umiriti ruku u nakani da sačuva tekućinu iz tanjura. Prigodom preuzimanja juhe svaki je dobio i komad kruha. Kod mnogih je taj komad brzo nestajao negdje u njedrima pokriven prljavom majicom ili košuljom. Ili pak, kada se uz psovke i udarce pendrekom i kundakom što su ih stražari neštedimice spuštali na njihova jadna izmršavljena tijela, otkine mrvica toga kruha, ubrzo nestane u ustima sljedećeg mučenika koji ju je ulovio u trku. Posjedali su za sedam po dužini poslaganih stolova. Za svakim stolom četvorica. Dok su žurno prinosili žlice ustima, promatrali su kradomice našu grupu, i to samo oni koji su bili okrenuti licem prema nama. Očima su nas prebrojavali i registrirali, a poneki se osmjelio i na lagani smiješak raspoznavanja. Trajalo je to vrlo kratko. Minuta ulazak, minuta uzimanje i jedenje ovoga bijednog obroka, i već sljedeća minuta vraćanje tanjura kraj sudopera uz užasnu viku stražara: "Bando! Vraćaj pribor! Gotovo! Majku vam jebem ustašku! Nije ovo hotel!" Treća minuta pakao ... Kundaci, palice, pendreci ... i nejaka mršava leđa. Jauci su se stapali s muklim topotom nogu mučenika koji su u trku bacali tanjure s još nepojedenom juhom što se prolijevala svukuda oko njih. U tom paklenom tempu ponovno se stvarala kolona jadnika koji su nestajali kroz vrata, čini se, brže nego što su došli. Zatečene tim prizorom u posljednje tri minute, sve smo glasno plakale.

Nastavak slijedi!

Vezani članak:

Kriv si, jer si živ!

www.hkz-kkv.ch


24 - 2011

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU