Britanski povjesničar Robin Haris: Gotovina i Markač osuđeni su da se zadovolji Srbija

Papin pastoralni posjet Hrvatskoj, uhićenje ratnoga zločinca Mladića, svađe u vrhovima hrvatske visoke politike, polagano bacaju nam u zaborav okrutnu presudu dvojici hrvatskih generala u haaškoj sudnici.
Narod, čini se bar tako, kao da se pomirio s optužnicom za udruženi zločin, hrvatska Vlada i političari kojima su bila puna usta obećanja da ćemo u drugostupanjskom procesu sve to srušiti, utihnuli su, a sve s ciljem prije izbora dohvatiti uže dobačeno iz Bruxellesa.

Međutim, dok u nas traje infekcija tradicionalno poznatom hrvatskom šutnjom i prigodnim političkim tumačenjima bliske nam hrvatske prošlosti, svjetski povjesničari i politički analitičari progovaraju istinu. Tako poznati britanski povjesničar i savjetnik u Fondaciji "Margaret Thachen", Robin Harris, otkriva danas javnosti elemente kojima se služi međunarodna politika i Haaški tribunal, kako u slučaju uhićenja Ratka Mladića, tako i u slučaju posljednje presude hrvatskim generalima. Taj savjetnik iz 1990. u vladi M. Thacher, tvrdi da nije sve kao što izgleda.

S generalima Špegeljom, Tusom, Stipetićem i Agotićem, koji se danas promoviraju kao stvaratelji Hrvatske vojske, Hrvatska je imala više problema nego sa svim srpskim generalima na vojnome polju.

Prije desetak dana obilježena je 20. obljetnica utemeljenja Hrvatske vojske. Proslavom su evocirane uspomene na događaj na nogometnom stadionu u Kranjčevićevoj, u Zagrebu, gdje je prvi hrvatski predsjednik postrojio neke postrojbe tadašnje Hrvatske vojske u nastajanju. Tada je narod oduševljeno klicao hrvatskim mladićima i djevojkama u odorama jer je to bio i stvarni i simbolički znak mlade, netom proglašene države te jamstvo da će se Hrvatska oduprijeti srpskoj oružanoj agresijil. No 20 godina poslije, proslava u Kranjčevićevoj održana je praktički uz bojkot naroda. Istodobno, u dijelu hrvatskih medija četiri umirovljena generala, Špegelj, Stipetić, Tus i Agotić, predstavljeni su kao oni koji su stvorili Hrvatsku vojsku što je izravnim svjedocima i sudionicima toga vremena još jedan oblik krivotvorenja činjenica. O svemu tome razgovaramo s umirovljenim admiralom Davorom Domazetom Lošom, najboljim poznavateljem povijesti nastanka Hrvatske vojske i Domovinskoga rata, strategije i vojne doktrine.

Hrvatska će konačno završiti dugogodišnje pregovore za ulazak u Europsku Uniju te će postati punopravna članica Europske Unije 1. srpnja 2013. godine, osim ako građani Hrvatske na referendumu ne kažu:

Hvala, NE!

Političke elite kojima je glavni strateški cilj, kako vlasti tako i oporbi, ulazak u EU, u strahu da će građani glasovati protiv, promijenile su Ustav kako bi omogućili da manjina umjesto većine donese odluku o pristupanju Europskoj Uniji. Umjesto odredbe da na referendumu treba za ulazak glasovati 50 posto plus jedan od ukupnog broja birača, omogućeno je da većina izašlih na izbore, bez obzira koliki je postotak izlaska na izbore, donese odluku.

Dakle omogućeno je da manjina od 20 ili 25 posto od ukupnoga broja birača donese odluku umjesto većine koja ne izađe na izbore.

'Tuđman je precijenjen, i vozač tramvaja mogao je voditi državu'

Rekao je to Stipe Mesić povodom Dana državnosti. Čovjek izvali glupost i ostane živ! A čitatelju ne preostaje ništa drugo nego se otužno nasmijati.

Gospodine Mesiću, pa zašto onda Vi niste stvorili državu i niste je odveli u pobjedu i samostalnost? Zar ste nesposobniji od vozača tramvaja? (dg)

... uz predsjedničke transkripte, još 30000 državnih tajni nelegalno predano haaškom tužiteljstvu do 2003.

Mesićeva misija pred Haaškim sudom zapravo je smišljeni izgovor za svjedoćenje protiv Hrvatske!

Istodobno s osuđujućom presudom Haaškoga suda dvojici hrvatskih generala Anti Gotovini i Mladenu Markaču, u hrvatskome je medijskome prostoru plasirana teza prema kojoj 'suđenje Tuđmanovoj političkoj ostavštini nije, međutim, suđenje Hrvatskoj'. Premda se ta teza doima krajnje čudnom, poglavito ako se čuje iz medijskoga prostora s teritorija Republike Hrvatske, ona - suprotno tvrdnjama onih koji su njome prividno 'neugodno iznenađeni' - suštinski je tek razrađeni oblik propagande parole o 'nužnosti individualizacije krivnje', parole prisutne u hrvatskome medijskome prostoru već punih deset ('boljih') godina. Jedan od vodečih političara koji je neprestano ponavljao parolu o 'individualizaciji krivnje' bio je bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić koji je nakon što je izabran na spomenutu funkciju, u pisanome obliku izložio dio svoga političkoga programa: 'Etikete izdajstva hrvatskih nacionalnih interesa pratile su moje napore da se individualizira zločin, kao jedini i nezaobilazni način da se skine krimen s lica cjelokupne nacija. Vrijeme je potvrdilo ispravnost te izdajničke mislje pred Tribunalom u Haagu.'

U Hrvatskoj se 22. lipnja slavi kao "dan antifašističke borbe". Razmotrimo ovo sa povijesnog i ideološkog gledišta.

Najprije povijesne činjenice. Komunisti su u Europi živjeli u miru sa nacional-socijalistima od 23.8.1939. godine kada su nacistička Njemačka i SSSR sklopili pakt o uzajamnom nenapadanju (tzv. Ribbentrop-Molotov pakt"). Komunisti su i u monarhističkoj Jugoslaviji surađivali s Hitlerom sve dok on nije napao SSSR 21.6.1941. prekršivši taj pakt. Već sutradan nakon toga napada, tj. 22.6.1941., grupice komunista u okolici Siska bježe u šumu od straha pred svojim dojučerašnjim saveznicima nacistima, i to kasnije nazivaju ustankom protiv fašizma ("prvi sisački odred").

Što je Europa?

Da bismo donijeli cjelovitu prosudbu o Europskoj Uniji zapitajmo se, što je Europa? Što podrazumijevamo pod pojmom Europa? Od kada je, prema Ovidijevim "Metamorfozama", Zeus, prerušen u bijeloga bika, oteo na morskoj obali mladu feničku princezu Europu, i poveo je na otok Kretu gdje mu je rodila eponima minoanske uljudbe, ovo se pitanje stalno postavlja. Otmica i putovanje te mlade kraljevne na leđima snježno-bijeloga bika, simboliziraju onaj trajni nemir i vjekovnu dinamiku Europe. S tom smo dinamikom i danas suočeni kod stvaranja onog oblika europske povezanosti koji nazivamo Europskom Unijom.

Knjiga postanka, 9;12-15

I reče Bog:

"A ovo znamen je Saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama, za naraštaje buduće: (13) Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. (14) Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, (15) spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga..."

U prosincu 1933. godine Josip Begović je u Zagreb sudjelovao u neuspjelom atentatu na kralja Aleksandra Karađorđevića. Rođen je 1908. godine u Suhopolju; živio je s roditeljima u obiteljskoj kuću u Virovitici. Njegov otac Josip Begović (stariji) je bio čovjek beogradskog kraljevskog režima i čelnik Radikalne stranke u Virovitici. Odlaskom na Zagrebačko sveučilište Josip Begović (mlađi) je došao u društvo Hrvatske nacionalne omladine i tu počinje njegov politički odgoj i rad. (1)

Nakon neuspjelog atentata, hapšenja i mučenje u Beogradu je osuđen na smrt. Kaznu je izvršena 12. svibnja 1934. godine u 4 sata ujutro. Sat vremena pije smaknuća posjetio ga je njegov odvjetnik koji je u pismu njegovu ocu napisao: "Kažem vam nije izgledao ni malo uzbuđen, naprotiv, davao je utisak čovjeka kome nije stalo da ga netko žali". (2)

Te noći Begovića je posjetio i njegov bivši vjeroučitelj iz Virovitice koji se tada kao sekretar Nadbiskupije nalazio na službi u Beogradu. On je s Begovićem ostao do kraja i u pismu njegovim roditeljima napisao: "Kao najveća utjeha Vam je to: da je vaš sin umro izmiren sa dragim Bogom, upravo svetački." (3)