Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

BAKICA (3)     (16.12.2012.)

IV.

Bilo mu je već kojih sto godina i nekada je bio u veliku sjaju. Ljubili su ga i ogledavali ga, divili mu se, a kada se dogodi prilika, brižno ga poticali na život i svirku, sve dok nije nastalo doba kada su ga odgurnuli u tamni kut; nestao sa svijeta i zamuknuo, činilo se, zauvijek. Sada ga odjednom izvukli iz tamnice u kojoj je proboravio mnoge godine.


Bio je to ponajprije ormarić od ebanovine, prilično visok, uzahan, s brončanim nakitom na crnoj površini i gore s okruglim zajlom. Kroz to zajlo izgledava iz brončanoga obruba okruglo, zućkasto lice satovo s dvanaest rimskih brojaka naokolo; s dva kazala kao sa dvije duge linije. Uz svijetlo se jasno ukazuje, kako je zanemaren sat: grebotine na drvu, rđa na mjedi, no prašina je s njega brižljivo izbrisana i ključ je za navijanje položen gore na ormarić.

Bakica stane dva koračaja pred starim satom, glavu s bijelom kapicom malo odigla, oči začuđene uznijela. Povenute joj vjeđe naglo trepeću; na visokom se čelu izmreškane sitne borice udubiše, uzgibaše se kao talasi na vodi. Onda se i tanke usnice počnu micati; nešto je zašaptala i glavu stresla tako, kao da veli: "Kako si? Sjećam se! Sjećam se? Sjećaš li se ti?" No još se ne približi satu, nego je jednako uzdignute glave gledala.


I sat je ogledao nju odozgor kroz okruglo zjalo s brončanim obrubom. Linije njegovih kazala, crne na žućkastom tlu, široko razastrte, pridavale su mu takav izražaj, kao da pozdravlja, širile se kao ruke na zagrljaj i govorile: "Kako si? Pristupi k meni! I ja se sjeća! Kako ne bih! Sjećam se!"

Nekoliko trenutaka prođe. Dva stara lica, ženino i satovo, jedno odozdol, drugo odozgor, gledaju se ni da šušnu, ni da se maknu, uza svijetlo male svjetiljčice, ukraj kreveta, pokrivena slabom posteljinom, s raspelom na zidu.


Istom za nekoliko trenutaka bakica se opet užurbala kao dvadesetgodišnja djevojka, metne solicu uz ormar, popne se, te stane ogledavati sat iz blizine i sa svih strana. Izvana je čitav. Bog bi znao kakav je tamo iznutra. Dok se navije i to će se znati. Nekada ga je znala navijati; pogodit će i sada. Zna ga, otkada živi. Stajao je u sobi njezina oca, a onda u sobi njezina muža. U djetinjstvu joj je izbijao satove zabave i nauke, u zrelom vijeku satove sreće i tuge; izbio joj je i onaj strahoviti sat, kada joj je zauvijek otišao njezin premili Jaš. Svirao je pjesme, ne sjeća se više kakve, no te su pjesme svakoga sata orile kućom i ispunjavale melodijom noćnu tišinu, bučne razgovore, pouzdani šapat. Zaželjela se sada tih pjesama kao govora prošlosti, što usrksava. Da ih satu izmami, mora ga nekako osobito naviti. Običnim je to načinom već učinala i - za čudo! - Lice to, što je toliko godina bilo nijemo, mahom progovori i zašuška, nešto hrapavo, no sasvim odmjereno: tik, tik! Tik, tik!


Stari sat nije više samo gledao, nego je i govorio. Da još i zapjeva! S ključem u ruci stane bakica ogledavati satu vanjštinu - spominjati se, pokušavati. Metala je na različita mjesta ključ i prste, pritiskivala, otvarala, gurkala, majstorisala, tolikom pažljivošću i voljom, da su joj se bore na čelu sabrale među obrvama u jedan jedincati jak nabor, usne se naprčile, a oči se zasjale kao krijesnice. A oko u oko s tim ženskim licem, naboranim i namreškanim, lice se je satovo, okruglo i žućkasto, prekrivalo izražajem šaljive radosti, jer svijetlo je lampino titralo po njemu trepetljivim bljeskanjem, da su se i stari bronci na ormaru zasjavali pogdjegdje obijesnim iskrama.


Napokon! Pod bakičinim prstima nešto zacvrči, odupre se i zapre... Sat je i iznutra čitav, nepokvaren; svirat će! Hoće, samo ne će odmah. Svirao je obično, kada izbija; trebat će još pričekati četvrt sata. Pričekat će bakica u mraku, jer čemu da uzalud troši ulje! - a i oči će ljepše otpočinuti bez svijetla.


Udobno se smjesti u starom naslonjaču, utrne lampu i - prijatno se začudi. Mislila je, da će se soba ispuniti crnom pomrčinom, a onamo sva osvanula u prekrasnu svijetlu. Tamo negdje plovi polako noćnim nebom mjesec i upire u prozorčić traku svijetla kao neku blijedozlatnu vrpcu. Bakica se leđima osloni na starinski naslon, pa sjedi na rubu mjesečeve trake, što joj posrebruje noge i haljinu, te joj samo glavu ostavlja u polumraku.

Nekoliko koračaja od nje, isto tako u polumraku, stoji uza zid stari sat, izvirujući iz crnoga ormara okruglim, bijelim obličjem, kao mumija iz zamota. Bakica prekrstila na prsima ruke, pa gleda blijedozlatnu traku, što koso pada s jasnoga neba na bijedni pod od prostih dasaka, - kada joj u uhu zazuji nešto hrapav zvuk, jedan jedincat, pronicav. To je sat izbio ponoć. Odmah zatim zaori po blijedoj mjesečini i u mrtvoj tišini svirka - dostojanstvena, razmahana, čas ganutljiva kao ljubav zaljubljena para, čas ponosita kao triumf viteški, svirka poloneze.

Bakica se odmakne leđima s visokoga naslona od fotelja i metne prst na usne, koje su joj drhtale. Pst! To je ona ista poloneza, što ju je u njezinim svatovima svirao bučan orkestar, što ju je ona s Jašem plesala u vjenčanici, s vijencem na glavi, u dvorani ispunjenoj sjajnim svijetlom i mnoštvom poznatih, ljubljenih lica!...

Sat svira; čuju se u svirci trubljice, flautice, harfe, sada šumski rog zaori dubokim basom, a sada iznenada trga melodiju zbor tihih zvončića, pa kada odzvoni glazbenu frazu, vraća je trubljicama, flauticama i harfama. To je svirka staroga sata - ona istancata poloneza, što ju je bakica plesala s Jašem u svojim svatovima...

U dvorani, obasjanoj jarkim svijetlom, mlad i vedar, široka čela ispod zlatne kose, zaljubljenih plavih očiju s četvornom kapom u ruci, ide on k njojzi, svoj u bjelini, zažarenoj, sretnoj. Stao pred njom, rukom se, u kojoj drži kapu, razmahnuo u zrak, da je zove, drugom uhvatio njezinu ruku, te dostojanstvenim poloneskim korakom pođoše zajedno u jarko svijetlo, u hrpu ljubljenih lica, u radost nepomućenu, u sreću beskrajnu.

Sat svira, na bakine oči pada vlažna zavjesa, no kada se je za čas skupila u veliku kaplju i pala joj na blijede ruke, oči joj se rastvore od čuda, strave, a usta joj zašaptaše, kao da nije pri sebi: "Što je to? Tko je to? O Bože!" Tijelo joj onemoglo od čuda i strave, glava se nagla na naslon od fotelja, ruke se uzdigle i drhću u zraku, - bakica gleda i šapće: "Što je to? Tko je to? O Bože!"

V.

S jarkoga neba k bijednom podu od prostih dasaka silazi po kosoj blijedozlatnoj traci dostojanstvenim poloneskim korakom mlad, vedar čovjek, široka čela ispod zlatnih vlasi, zaljubljenih plavih očiju, s četvornom kapom u ruci. Pozna ga, gleda ga i diže ruke u vis! A sat svejednako svira i on ide s neba k njezinim nogama, dok pred njom ne stane i rukom se, u kojoj je držao četvornu kapu, ne razmahne u znak da je zove. Nije još mogla ni maknuti se; no on joj se zaroni u oči pogledom koji je ona znala tako dobro, sjeća ga se tako duboko, te joj tiho rekne: "Hodi sa mnom!"

Onda ona ustane i isto onako, kao i u svadbeno veče, oborene glave položi ruku u njegovu otvorenu ruku. Sat svira, a oni se gledaju licem u lice i idu dostojanstvenim poloneskim korakom po blijedozlatnoj traci, od bijednoga poda iz prostih dasaka k jarkomu nebu, sve više...


Ide ona lako, jedva da nogama dodiruje osvijetljenu stazu. Dugo joj iz raznih osjećaja nije mogao prodreti glas, dok na koncu ne progovori:

- Kako je to dobro, Jašu, da si došao po mene! Tako sam dugo i neprestance ginula za tobom.


On joj odgovori:
- Bog ljubi vjerna srca i vraća im sretnu ljubav.


Ona osjeti da je tako, jer ih je blag, topao val uzdušni, pun prečiste raskoši, prekrio obadvoje prevjesom. Tako združeni idu dalje, sve više, a za njima se zemlja sve dalje, u sve dubljoj nizini, smanjuje i nestaje.


Ona okrenula lice k njemu i govori:
- Kako si ti mlad, Jašu! Kada si odlazio, kosa ti se bijelila i leđa su ti se nešto grbila; a sada si sasvom onakav, kakav i onda, kada si sjedio uz moj gjergjef i prvi put mi rekao da me voliš.


On se nasmiješi, pokaže blijedozlatnu traku, kojom su hodali i rekne:
- Pogledaj!


Ona pogleda - kao djevojka u vodi ogleda se u traci posutoj zrakama - i smotri sebe mladu, vitku, veselu, svu u bjelini, s maglom vjenčanoga vela na crnoj kosi. I ne samo da je smotrila, nego se i osjetila mladom, veselom, gipkom, noge su joj poskakivale u trku, a vjeđe se stidljivo obarale na zasjenjene, začuđene oči. Ražarena radošću i stidom zašapće:
- Kuda se djenuše godine, što su mi kao teški plugovi orali po tijelu i duši?


On se s njom nagnuo nad blijedozlatno zrcalo u kojem se odražavaju mlade spodobe, prekrivene uzdušnom prevjesom ljubavi, pa joj odgovori:
- Bog ljubi teško utruđene i vraća im mladost.


Bili su već veoma visoko, među zvijezdama, što kao goleme kugle od zlata, rubina i smaragda crtaju po beskrajnim prostorima harmonične elipse i krugove. Neoskvrnjena se čistoća etera razastire tim prostranstvom; u tišini punoj svjetla, linija, kretnji harmoničnih, slobodnih, mliječna staza razvija tepihe, koji se gube u beskrajnosti; sjajne zvijezde repatice prolijeću, hujeći repovima, spletenima iz plamenova, kao šume kada po njihovim vršikama huje krila nebeskih oluja. Njih dvoje sada, mladi i lijepi, pokriveni prevjesom sretne ljubavi, ne hodaju više, nego plove nad blijedozlatnom trakom, sve više i više.

Ona mu ovila ruke oko vrata, on ju rokom uhvatio oko pasa, prišao ustima k njezinu čelu i stao joj govoriti:
- Rastvori srce i pokaži mi ga do dna. Pripovjedi mi sve, tuži se, okrivljuj. Prije nego što dospijemo na cilj, položi na dlanove moje sav teret što si ga nosila, da ga mognem pokazati tamo kao iskupninu za tvoj ulazak...


Nije ni dovršio, a ona već stala činiti mu po želji. Zgodilo se je to bez ikakvoga učestvovanja njezine volje. Javilo se samo beskrajno pouzdanje i širom otvorilo pred njim njezino srce. Godinu po godinu, dan po dan, od trenutka u kojem se rastadoše, sve do onoga trenutka, gdje je došao po nju, poteče iz njezinih usta kao brojanica crnoga zrnja, po kojem su samo pogdjegdje prosklizavala blijeda svjetlašca.

Glavu mu položi na prsa, pa govori sve, tuži se, pripovijeda i samo jedno mu po volji ne čini: nikoga ne okrivljuje. Zapuštavali su je i zaboravljali, duša joj je dugo živjela u samoći i hladnoći; ali nitko nije tomu kriv, nitko! Svi su jadni na svijetu, svi tgrpe teške terete; i ona je nosila svoj teret, jer tako je jamačno moralo biti; a vazda je osjećala i mislila da je ona sitna, jednaka sa svakim po patnjama i krivicama, pa treba samo - praštati i šutiti. Ta ni pred svojom vlastitom dušom ne krivi nikoga, a otkada se je rastala s njim, nije duše svoje ni pred kim razgaljivala. No sada, gdje to čini, osjeća da joj mahom s riječima ispadaju svi jadi i bolovi, a mjesto njih nastaje takva lakoća, kao da je stresla sa sebe sav teret zemaljski i za to stekla - krila.

 

Nastavak slijedi 4. Adventa

 

Bakica (1)

Bakica (2)


 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU