Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
╚asopis DO
Hrvatska
Va╣a pisma
Knjige
  Iz ęvicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

SMILJANA RENDI─ć: IZLAZAK IZ GENITIVA ILI DRUGI HRVATSKI PREPOROD (2)     (17.09.2012.)

Jugoslavenski integralizam


Jugoslavenski integralizam ra┼íirio se u hrvatskom nacionalnom bi─çu otrovno i duboko, a ono ┼íto ga je ─Źinilo jo┼í pogibeljnijim bilo je to da je on bio isklju─Źivo hrvatska pojava. Slovence je u novoj dr┼żavi ┼ítitila etni─Źka kompaktnost i o┼ítra posebnost jezika;

druge nacije bile su tada tek u procesu osvje┼í─çivanja vlastite posebnosti, i nisu imale za sobom dugi neprekinuti dr┼żavnopravni kontinuitet kao Hrvatska, i zato u njima nije bilo uvjeta za napast autogenocida i autopoliticida, nacionalnog samoubojstva i dr┼żavnog samoubojstva. Samo u Hrvatskoj ta se napast akutno pojavila u freneziji svjesne volje za samouni┼ítenjem u mitovima nacije hegemona, mitovima bijelih orlova i Vidovdanskog hrama.

Tu ne vrijedi farbati. Jugoslavenski integralizam u staroj Jugoslaviji bio je velikosrbizam. Bio je to i u Srbiji i u Hrvatskoj. Nacija hegemon (u praksi svoje dr┼żavne i politi─Źke uprave, u misli svoje inteligencije) shva─çala je Jugoslaviju kao pro┼íirenu Srbiju, Veliku Srbiju. Uloga dijela srpske inteligencije tu je bila osobito kobna: apsolutno, neprobojno uvjereni, od Vuka i Gara┼íanina ovamo, da su svi ┼ítokavci Srbi, ti su ljudi bili moralno nesposobni dopustiti i samu mogu─çnost da nije tako; i s istom nerazorivom uvjereno┼í─çu u objektivnu istinitost svojih nazora, s kojom je nekad Inkvizicija progonila heretike, oni su njegovali svoju idiosinkraziju prema hrvatstvu kao prema ne─Źemu bolesnom, reakcionarnom i ┼ítetnom.

Ali sama po sebi ta idiosinkrazija ne bi bila otrovala hrvatsko nacionalno bi─çe, da je ostala izvan njega: ona je postala otrovom tek u njemu, unutra, tek onda kad je velik dio Hrvata, osobito inteligenata, prestao hrvatski misliti i ugradio se - tupo ili o┼ítro, kako gdje - u Veliku Srbiju nazvanu Jugoslavijom. Bilo je to kao magija, za─Źaranost, u nekih upravo religija, koja je imala i svoj hram, vidovdanski, i svoju liturgiju, kult Kosova i svetosavlja i Kara─Ĺor─Ĺevi─çeva doma. ─îitati danas dokumente te kobne pseudomisti─Źne histerije (na primjer, prva godi┼íta "Jadranske stra┼że", mo┼żda najogavnije svjedo─Źanstvo te hrvatske manije "cupio dissolvi") djeluje emeti─Źno. Dvadeset i tri godine Hrvatska je, raskomadana, nijekana, ┼żivjela u takvoj klimi. I posljedice su ostale. Posljedice se i danas osje─çaju.


Uloga HSS-a


Postoje svjedo─Źanstva nekih velikih hrvatskih imena - Trumbi─ç, Me┼ítrovi─ç, Kljakovi─ç - da ih je upravo totalitarna imperijalisti─Źka brutalnost velikosrbizrma "odjugoslavenila" (kako je obi─Źavao re─çi jedan od spomenutih, pokojni slikar Jozo Kljakovi─ç). Ali takvi su slu─Źajevi zbiljske moralne krize zapravo rijetki. Ve─çina hrvatskoga puka nije nikad prihvatila jugoslavenstvo kao nacionalni integralizam, nije se nikad odrekla svoga imena ni svoje dr┼żave. To i samo to spasilo je Hrvatsku, to i samo to u─Źinilo je da je gotovo cijeli hrvatski narod (90 posto) pod velikosrpskim kraljevskim ┼żandarskim kundakom listom glasao za jedinu stranku koja je sasvim jasno, sasvim precizno hrvatska bila i hrvatskom se zvala i hrvatski djelovala u domovini (a ne na Janka Puszti) i koja je, tako se zovu─çi i tako djeluju─çi, zahtijevala priznanje posebne hrvatske dr┼żavnosti u okviru Jugoslavije shva─çene kao udru┼żenje suverenih nacija a ne kao vidovdanski mit, i ne tek ni kao prostor za ostvarivanje jedne bezimene internacionalisti─Źke socijalne pravde.

Danas se ─Źesto ─Źuje da Hrvatska Republikanska Selja─Źka Stranka (oh, bila je ona i ostala u sr┼żi republikanska i onda kad je u politi─Źkoj taktici morala pritajiti svoje drago slovo R) nije zapravo predstavljala hrvatski narod. Ali takvu ocjenu moralno je nemogu─çe prihvatiti: stranci za koju je - i to u onakvim prilikama, pod onakvim pritiskom - glasalo 90 posto jedne nacije mo┼że se prigovoriti mnogo toga, ali ne da ona tada tu naciju nije predstavljala.

HSS na┼íla se zate─Źena kad je rat raskomadao staru Jugoslaviju, nije se u onom lomu znala odlu─Źno postaviti, dio ─Źlanstva kompromitirao se kolaboracijom, a ve─çina ─Źlanstva i prista┼ía paralizirala se i kona─Źno onemogu─çila atendizmom: sve to mo┼że se prigovoriti toj stranci, pa i demagogiju seljakovanja (ali funkcionalnu i te kako), pa i nedostatak precizne ideologije (ako je nekomu do precizne ideologije) - sve to i jo┼í ┼íto┼íta drugo, ali ne to da nije predstavljala hrvatski narod, ne to da taj narod nije njezine zastupnike listom birao na izborima na kojima je mogao birati i druge.

I ako se ima hrabrosti pogledati zbilji u lice onakvoj kakva ona jest, a ne onakvoj kakva bi se naknadno htjelo da je bila, vidi se ovo: drugi hrvatski preporod, ovaj ┼íto ga sada svojim o─Źima gledamo strepe─çi da nam ga opet netko ne zagu┼íi, ali odlu─Źni da ga ostvarimo do kraja, jer natrag jednostavno vi┼íe ne mo┼żemo - drugi hrvatski preporod, sjaj i muka na┼íih dana, najja─Źe je i najodlu─Źnije do┼żivljavan upravo u onim hrvatskim du┼íama i krajevima gdje je ta stara stranka, nekad najdublje zaorala plugom radikalne nacionalne svijesti u hrvatsko etni─Źko bi─çe. Tamo gdje ona nije uspjela zbog jake prisutnosti jugointegralisti─Źkih financijskih interesa (kao na Kvarneru), i tamo gdje nije mogla doprijeti preko onda┼ínje dr┼żavne granice (kao u Istri) - tamo je i danas, u drugom hrvatskom preporodu, borba protiv nacionalne bezimenosti najte┼ża. I nije jasno ┼íto se, osim ┼íkara za naknadno prekrajanje povijesti, gubi ako se to prizna.

Samo izvan brazda toga starog prezrenog pluga kolonizacija hrvatskoga nacionalnog bi─ça trajala je radikalno i gotovo bez iznimke. Ni hrvatske komuniste nije ona po┼ítedjela u nekim razdobljima: zaneseni proleterskim internacionalizmom, moralno ravnodu┼íni ili pa─Źe i alergi─Źni na nacionalitet kao na "bur┼żoasku kategoriju" (uvijek su to govorili tim srpskim izri─Źajem, "bur┼żoaska" a ne bur┼żujska ili gra─Ĺanska, ┼íto ve─ç samo po sebi dovoljno govori koliko je i sam njihov jezik u internacionalisti─Źkoj ideologiji bio zapravo koloniziran sasvim preciznim srbizmima - to "bur┼żoaska" nije jedini primjer, ima ih sijaset) - dakle, u tome internacionalisti─Źkom zanosu, u toj moralnoj ravnodu┼ínosti ili i alergiji spram kategorija nacionaliteta, ni svi hrvatski komunisti u nekim razdobljima nisu imali dovoljno sluha za posebnu problematiku hrvatskoga nacionalnog bi─ça, za njegovu povijesnu tragediju, za pogibelj kolonizacije tu─Ĺim elementom u njegovu tkivu.


Rastapanje hrvatskoga jezi─Źnog identiteta


To, uostalom, ni Marx nije shva─çao: njemu su Hrvati Jela─Źi─ça bana bili jednostavno "pretorijanci reakcije" koja je slomila ma─Ĺarsku revoluciju 1848; doktor iz Triera, kojemu nitko nikad nije ni u snu zabranio da govori i pi┼íe njema─Źki, i koji je svoje nijemstvo nosio jednostavno i naravno kao svoju ko┼żu (zaboraviv┼íi ve─ç u djetinjstvu da za njim stoje nara┼ítaji rabina masakriranih i maltretiranih u dugim stolje─çima Svetoga Rimskog Carstva Njema─Źke Narodnosti) nije jednostavno imao nerva da shvati kako je hrvatski rat 1848. bio borba ne za reakciju nego za materinsku rije─Ź, ne protiv ma─Ĺarske slobode kao takve nego protiv arogancije koja je, zavijena u zastave te slobode, nijekala Hrvatskoj pravo na samosvojno postojanje u vlastitoj slobodi.

To Marxovo nerazumijevanje zadugo je obilje┼żilo i europske marksiste uop─çe i hrvatske marksiste posebno. Zato su i oni, gotovo svi (pa i August Cesarec, koji je u svojoj posljednjoj no─çi pred strijeljanje, u usta┼íkom zatvoru, na zidu ─çelije napisao kao svoje posljednje rije─Źi: "┼Żivjela sovjetska Hrvatska!" - ┼íto se poslije godinama u socijalisti─Źkoj Jugoslaviji marljivo pre┼íu─çivalo) - zato su dakle mnogi hrvatski komunisti, zajedno s ostalim hrvatskim jugointegralistima, zajedno s hrvatskim fanaticima "jugoslavenskog Piemonta" i vidovdanskog mita, bili na nekoliko godina pristali biti ─Źak i grobarima hrvatskog jezika u onom nevjerojatnom odricanju od ijekavice a prihvatu ekavice protiv svoga vlastitog jezi─Źnog osje─çaja, protiv cijele strukture svoga govornog i knji┼żevnog izraza, protiv razuma, protiv najosnovnijeg poriva za o─Źuvanjem vlastitog identiteta u identitetu: domovine kao moralne i pravne kategorije.

To jezi─Źno silovanje samih sebe nije, sre─çom, dugo trajalo; ali strahovita je ve─ç sama ─Źinjenica da je bilo mogu─çe, da je zapo─Źeto s nakanom da traje. No i kad je to s ekavicom prestalo kao najbrutalniji oblik manije "cupio dissolvi", napast rastapanja hrvatskog identiteta nije time prestala, ni u hrvatskim komunistima kao ni u drugima koje je zahvatila. I to se odrazilo i u pokretu otpora pod fa┼íisti─Źkom i nacisti─Źkom okupacijom u drugom svjetskom ratu.

Duboku jakost integralizma i u na┼íem pokretu otpora pokazuje osobito plasti─Źno jedna malo spominjana pojedinost s II zasjedanja AVNOJ-a. Bilo je odlu─Źeno da se zaklju─Źci toga povijesnog zasjedanja napi┼íu "ju┼żnim narje─Źjem". Ba┼í tako je re─Źeno: "ju┼żnim narje─Źjem". Nije poznato da bi itko od nazo─Źnih bio rekao da je to "ju┼żno narje─Źje" zapravo hrvatski knji┼żevni jezik (o crnogorskom ili bosansko-hercegova─Źkom knji┼żevnom jeziku tada se jo┼í nije govorilo - crnogorski jezik smatralo se glatko srpskim, a o Bosni i Hercegovini mislilo se da tamo┼ínji ljudi govore i pi┼íu ili hrvatski ili srpski).

Tipka─Źica, koja je imala napisati zaklju─Źke na "ju┼żnom narje─Źju", Srpkinja iz ─Źisto ekavskog kraja (i supruga jednoga od glavnih jugoslavenskih revolucionara beogradske formacije), bila je osoba moralno osjetljiva i uz to naobra┼żena: znala je dakle da se "ju┼żno narje─Źje" ne dobiva samo time da se namjesto Antifa┼íisti─Źko Ve─çe pi┼íe Antifa┼íisti─Źko Vije─çe. I rekla je da je u neprilici kako ─çe pisati, jer da ona "ju┼żno nare─Źje" ne zna. I svr┼íilo je tako da su ti zaklju─Źci, temelj nove Jugoslavije, napisani, nekim jezi─Źnim hibridorn koji nije ni hrvatski ni srpski. I kako se tu po─Źelo, tako se i nastavilo - i do konca rata, i u novoj Jugoslaviji.


Pravna terminologija puna srbizama


Partizanska vojna terminologija srpska je i puna rusizama: takva je i terminologija poratne Jugoslavenske narodne armije. Tek danas su na vidiku odgovaraju─çe promjene neprihvatljivog stanja. Srpska i rusificirana ostala je poslije rata i gotovo sva politi─Źka i pravna terminologija u Hrvatskoj, pa ako su se rusizmi dosad donekle i o─Źistili, srbizmi su ostali: Hrvatska, stara zemlja koja je stolje─çima ┼żivjela upravo od svoje pravne svijesti, i koja je upravo u oblikovanju svoga pravnog nazivlja dala jedno od najfrapantnijih svjedo─Źanstava svoga jezi─Źnog genija, ostala je poslije rata bez svoje pravne terminologije, kolonizirana je na tome podru─Źju tako potpuno da se danas samo rijetki jo┼í ┼żivi stari odvjetnici sje─çaju, na primjer, da se ┼żalba u pravnom postupku hrvatski ne ka┼że ┼żalba nego utok.

To razaranje hrvatskoga jezika po─Źelo je zapravo ve─ç mnogo prije, a ono ┼íto u tome najvi┼íe zabrinjuje jest to da je po─Źelo ba┼í u doba najgore moral insanity u Hrvatskoj prije 1918., u doba spomenutoga bana Khuena koji se volio zvati "takozvanim srpskim banom", i da to traje ba┼í od bana Khuena bez prekida do danas, carstva su propala, lice se zemlje izmijenilo, ali to traje, traje i u socijalizmu, traje neprestano od toga ma─Ĺarskog grofa preko ┼żandarske kraljevske Jugoslavije i u┼żasa Drugog svjetskog rata i pokreta otpora kroz taj rat i revolucionarne obnove poslije rata sve do danas. To zabrinjuje, to mu─Źi: ta podmukla, uporna, neprekinuta razvojna crta od bana Khuena do dana┼ínjih jugointegralista koje hvata horor i od samoga hrvatskoga imena.

Zlatko Posavac prvi je u Hrvatskoj, prije nekoliko godina, upozorio na tu kobnu neprekinutu crtu, prvi je javno postavio pitanje dokle ─çe hrvatski jezik biti sapet jednim dekretom khuenov┼ítine. Ali to pitanje mora se postavljati: stvar je ─Źasti i vjerodostojnosti upravo bratstva i jedinstva, toliko proklamiranoga, ba┼í i u tome (izme─Ĺu ostaloga) smije li se ili ne smije to pitanje postavljati. Jer upravo pod banom Khuenom, upravo uz Khuenovo favoriziranje, upravo u zatrovanoj klimi sva─Ĺe Hrvata i Srba u Hrvatskoj, klimi koju je "takozvani srpski ban" sustavno raspirivao - upravo tada iznijeli su hrvatski vukovci pobjedu nad zagreba─Źkom Jezi─Źnom ┼íkolom, upravo tada (1899.) objavio je Tomo Mareti─ç svoju Gramatiku hrvatskoga ili srpskog jezika uz banov blagoslov, upravo tada presje─Źen je povijesni razvitak hrvatskoga knji┼żevnog jezika i nametnuta je Hrvatskoj mareti─çevska vukov┼ítina kao jezi─Źna norma.

─îovjek se mora za glavu uhvatiti pred tom slavnom Gramatikom Tome Mareti─ça: kao jedino vrelo za njezinu izradbu navedena su Vukova i Dani─Źi─çeva djela i srpske narodne pjesme pri─Źe i poslovice. Ni┼íta drugo, ni┼íta ni od korova! Cijelu hrvatsku umjetnu i pu─Źku knji┼żevnost bacio je Tomo Mareti─ç tom nevjerojatnom Gramatikom u ropotarnicu, cijelo jezi─Źno blago njezinih stolje─ça proglasio je provincijalizmima nedostojnim knji┼żevnoga jezika, osim ako su rije─Źi iz toga blaga imale potvrdu u Vuka i Dani─Źi─ça i u srpskim pu─Źkim umotvorima od Vuka skupljenim. Gramatike kao ta Mareti─çeva nema nigdje na svijetu: samo u Hrvatskoj, samo u freneziji hrvatskoga samorazaranja mogla je ona nastati, samo u hrvatskom apsurdu mogla je ona postati norma, norma pod banom Khuenom!


Khuen i vukovci

O ne, nije Hrvatskoj jezik po─Źeo razarati naivni Be─Źki dogovor iz 1850., nije to mogao jer se jednostavno nikad nije pravo ostvario, nikomu od njegovih hrvatskih potpisnika nije ni do kraja ┼żivota palo na pamet da proskribiraju rije─Źi hrvatske jezi─Źne ba┼ítine zato ┼íto su prihvatili ┼ítokavsku ijekavicu, uostalom od te su ijekavice oni odmah u─Źinili iekavicu i pisali su tom svojom iekavicom nepokolebljivo do smrti, pisali hrvatski, u ┼żivoj struji povijesnog razvitka hrvatskoga jezika, i ─Źuvaju─çi u svome pisanju stare hrvatske pade┼żne oblike, i ─Źuvaju─çi funkcionalnost cijeloga hrvatskog jezi─Źnog blaga. Tek pobjeda hrvatskih vukovaca u mraku khuenov┼ítine sve je to presjekla.

Ali hrvatski jezi─Źni osje─çaj bio je ja─Źi i od te kobne pobjede, i hrvatski knji┼żevni jezik sa─Źuvao je svoju posebnost, nije se pretopio u srpski niti u tom oklopu vukov┼ítine, niti u onom ludom poku┼íaju ekavizacije hrvatskog izraza poslije Prvoga svjetskog rata. I valja re─çi: ─Źak ni u staroj Jugoslaviji, ─Źak ni pod nametom ┼íkolskoga "jedinstvenog" Beli─çeva pravopisa u doba kraljevske diktature, nije hrvatski jezik bio ozbiljno ugro┼żen u samoj svojoj biti.

Bilo je razli─Źnih infiltracija (kao ono s proskribiranjem ┼żidovskoga imena i zamjenom toga imena jevrejskim u hrvatskom jeziku, o ─Źemu sam u ovom listu ve─ç op┼íirnije pisala), ali sve to ostajalo je na povr┼íini, sve to zadr┼żavalo se u slabo kvalificiranim tekstovima, sve to nije radikalno i frontaino - udaralo u samu sr┼ż hrvatske jezi─Źne posebnosti, ve─ç i zato ┼íto se odbijalo o svjesni hrvatski otpor koji je ─Źak i pod kraljevskom ─Źizmom imao ┼íiroke mogu─çnosti izraza. Hrvatski knji┼żevnici, hrvatski u─Źitelji i profesori, hrvatski lektori pazili su tada na hrvatski jezik, i imali su mogu─çnosti paziti. Integralizam u staroj Jugoslaviji nije ipak i┼íao dotle da name─çe integraciju jezika, poslije propale ludosti s generalizacijom ekavice ograni─Źavao se na integraciju pravopisa, pa i to je mogao izvoditi samo u ┼íkolama od 1930. do 1939- hrvatsko novinstvo i hrvatska knji┼żevnost nisu ni tih godina - osim gdjekoje iznimke - prihvatili "unificirani" a zapravo srpski Beli─çev pravopis, i netom je Hrvatska polu─Źila kakvu-takvu samoupravu u Banovini Hrvatskoj, vra─çen je Borani─çev pravopis i u ┼íkole, i to je bio upravo jedan od prvih propisa banske vlade.

Nastavak slijedi!

SMILJANA RENDI─ć: IZLAZAK IZ GENITIVA ILI DRUGI HRVATSKI PREPOROD (1)

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU