Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

APARTMAN  102 -   nastavak 2.      (16.03.2011.)

Kao uvod u predstavljanje knjige Apartman 102 i autorice, Jadranke Cigelj u Švicarskoj idućeg mjeseca, donosimo nekoliko ulomaka.

Početak knjige - Ulomak 2.

Dan je 29. studenoga 1991. Vukovar je već skoro dva tjedna okupiran. Pjesma: "Slobo brate, pripremi salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!" Dugi noževi. Crne brade. Crne zastave s lubanjom i kostima.

Duge kolone prognanih i ispred noževa izbjeglih ljudi koji, noseći male zavežljaje, nose cijeli život sa sobom ostavljajući iza sebe mrtve svoje najmilije. Dječja lica oblivena suzama, dok se grčevito ručicama drže oko vrata majci, baki, ponekom djedu. Plač žena kojima su nestali sinovi, očevi, muževi, braća, cijeli život do tada.

Prosvjedi i zov u pomoć koje kradomice preko radiostanica slušamo već danima. "Glas Amerike" šuti. A toliko smo se nadali. Europske postaje, i postaje u BiH upućuju apele: "To se ne smije dogoditi. Krvava tragedija Balkana. Sretna Jugoslavija utapa se u krvi ". Pregovori. Ugovori. Ucjene. Potpisivanja sporazuma, a Bosna čeka. Osluškujemo zvukove rata dok predsjednik Izetbegović objavljuje: "To nije naš rat! U Bosni nema rata!"

Kradomice okrećemo TV-antene u potrazi za signalima TV Zagreba, ali ih više nema. Ne dolaze više ni novine iz Hrvatske. A onda, SDP najavljuje svečanu akademiju u povodu dana SFRJ. "Koje Jugoslavije?!" Zaprepašteno sam gledala u Silvu. "Moramo ići! Pozvani smo. Pokazat ćemo demokratičnost HDZ-ovih stavova. Našu dobru volju i poštene nakane. Vjerojatno će i druge stranke ići!"

Uvjeren u ispravnost svoga mišljenja, Silvo je pozvao Jozu Maračića i mene na tu "akademiju". Nakon silnog uvjeravanja napokon smo pristali. I doista, na akademiji su bili nazočni predstavnici svih stranaka. Počelo je s "Hej, Slaveni". Zvuci himne miješali su mi se sa zvucima i glasom koje sam proteklih noći slušala na radio Osijeku i Vukovaru. Glas liječnice Bosanac koja traži pomoć i opisuje slike koje nalikuju na hororični film.

"Bacaju "krmače", ruše, pale, ubijaju. Bolnica nam je puna ranjenika, a među njima ima i djece. Ubijaju nas, a mi niti lijekove nemamo. Vukovar je u plamenu, a mi se nemamo čime braniti. Pomozite!"

Taj apel duboko mi se usjekao u pamćenje i sada ga slušam izmiješanog s himnom, na čije prve zvukove moramo svi ustati. Stojim, a pred očima mi se nižu slike spaljene zamlje. Moja domovina nestaje u plamenu mržnje nečije politike. Kao dijete istjerali su me iz Zagreba ovi isti koji sada stoje i odaju počast Jugoslaviji koja pali, šaljući tenkove na sve što nije srpsko.


"Esade, oprosti ne sjećam se tog dana!" Ne govorim kako se ne želim sjećati, jer Esada i ne poznajem. Gledao me upitno ne razumjevši, a i kako bi mogao. Tada je u BiH još bio mir, a on je bio poznati liječnik u provincijskom gradu.
"Doktore! Vrati se na svoje mjesto!" Otišao je. Bilo mi je svejedno. Nisam više željela upoznati tog čovjeka. U ušima mi je odjekivao zvuk tenkova u noći. Rat je dolazio i u Bosnu, najavljen avetinjskom škripom gusjenica koje su se noću vukle prijedorskim ulicama.


"Kad bi i mi mogle sipati hranu?! Vidi je što je bezobrazna! Ponaša se kao da je njihova", trgnulo me ljutito Mugbilino gunđanje. Glavom je pokazala prema mjestu gdje su Zdenka i Velida dijelile hranu. Počela sam promatrati Zdenku. Zahvaćala je u posudu s hranom, popularno nazvanu "manjirka", grabilicom osrednje veličine. Ritmičnim, uvježbanim pokretima, stavljala je u tanjure one splačine nazvane ručkom. Mi već nekoliko dana nismo ništa jele, jer, osim toga što je to jelo bilo načinjeno od prljave vode, eventualno nekoliko listova zelja ili komadića tjestenine, a katkad s četvrt krumpira, još je i nepodnošljivo smrdjelo. Plašile smo se dizenterije koja je među muškarcima uveliko vladala, pa smo jele isključivo svoj komad kruha, kvaseći ga slinom ili eventualno vodom. Zdenka je prigodom svakog zahvaćanja u "manjirku" nakon toga otresala grabilicu, ostavljajući veoma malu količinu koju je ulijevala u plastične tanjure. Pri svemu tome lice joj je bilo toliko ozbiljno, što su napose naglašavala usta stegnuta u tanku liniju, pomodrjela od nekog grča, u kojem, nažalost, nije bilo nimalo suosjećanja. Bio je to prije grč ljutine.

Pred njom su se smjenjivala mršava, iscrpljena tijela muškaraca koja, bar je tako djelovalo, ona nije niti vidjela. Tu i tamo grč bi njezinih usnica olabavio kada su joj se obratili jedan od stražara za pultom, ili dvojica mladih zatočenika koji su ostalima dijelili kruh. No, ubrzo bi smiješak nestao, a duboka koncentracija pri odmjeravanju količine te hrane nad tanjurom nekog jadnika, ponovno je vraćala grč na lice. Pomislila sam kako doista stavlja nevjerojatno malo, ali sam odmah potražila i opravdanje za to. Pa i ona je zatočenica, i plaši se stražara koji nadziru njezin rad.

"Medunjanin!" prozvao je jedan od stražara Sadetu i tako prekinuo moja razmišljanja. Pratila sam sitna ramena ženice dok je ustajala i pritom visoko izdigla bradu polako se uputivši stražaru. Ponos, tuga i bol isijavali su iz svakoga njezinog koraka, držanja tijela i kao kamen isklesanog lica. "Radni" dan se nastavljao, i baš kada sam pomislila kamo stražar odvodi Sadetu i zašto, začuh: "Kolegice! Želite li cigaretu?" Preda mnom je stajao istražitelj Patak. Nije imao uniformu. Bio je odjeven u "jeans" i kariranu košulju. Njegovo lijepo lice nije odavalo raspoloženje, štoviše, bilo je potpuno bezizražajno, unatoč smiješku kojim me je obdario. U ruci je držao kutiju cigareta "Kent" ispruženu prema meni. Već sam naučila kako ponude ovih ljudi obično budu uvertira u zlo, stoga krzmajući izvadih cigaretu. Primala sam ponuđeno jer se nisam usudila odbiti, kao što sam se plašila i primati bilo koji znak dobre volje ovih ljudi.

"Mogu li i ja, "kolega", dobiti jednu?" Na Nusretinu su licu blistale izražajne lijepe sivkastomodre oči, dok je svojim tihim glasom iznenadila i istražitelja i mene. Mene više, jer smionost Nusreti ni slučajno nije bila svojstvena, kao ni šaljive dosjetke kojima nas je u trenucima naše malodušnosti često izvlačila iz mračnih ponora pesimizma. Počela sam je gledati sa sve više poštovanja, otkrivajući u njoj mnogo čvršću i stabilniju osobu nego što sam mislila da jest. "Kolega" je reagirao spontano, pokazujući svoje iznenađenje samo laganim podizanjem obrve, okrećući kutiju prema Nusreti.

"A što ste to razgovarali s onom kolegicom?" pitao je običnim glasom pokazujući pritom na Mugbilu. Svladavši potrebu, koja se pojavila tjerana nekim buntom, da kažem što smo doista razgovarale, ne razmišljajući mnogo, izmislila sam temu razgovora: "Ah ... neugodno mi je reći Vam. Ali, ipak hoću, reći ću. Komentirali smo Vaš izgled". Zainteresirano me je pogledao, iščekujući što ću dalje reći. Moja je podsvijest šaptala o Sadetinu izlasku sa stražarom, pred "bijelom kućom", odnosno u živici kraj nje, rasla je gomila muških tijela, s kata su dopirali krici ispitanika i jeziva muzika s radija.

"Moj izgled?! Što sa njim? Nastavite, kolegice, nemojte sada ušutiti." Izazivački me je gledao i čekao nastavak mojih riječi. Promeškoljila sam se glumeći nelagodu žene koja se udvara i izrekla: "Veoma ste lijep muškarac, ali čini se da ste toga i svjesni?"

"A, to znam. Imate pravo" izrekao je kratko i samosvjesno, izdignuvši pritom svoja široka ramena još više. Ničim nije dao naslutiti kako želi prekinuti ovaj razgovor. Naprotiv, bar se tako činilo, on mu je godio kao ugodna zabava nakon napornoga dana.

"Za danas sam završio, i vi biste, kolegice, možda mogle popiti kavu sa mnom?!" Nusreta i ja smo se zbunjeno pogledale i prešutno prihvatile ovu novu igru u koju nas je uvukao: "Naravno, ali gdje?" upitala sam kao da smo samo taj poziv i očekivale.

Pogledao me kratko se nasmijavši: "Ovdje! A, gdje biste Vi?!" Zavukao je ruku u džep i od tamo izvukao paketić kave. "Ovdje ima za vas sve, naravno, i mene, dovoljno. Popit ćemo svi zajedno tu kavu".

Nismo se usudile pogledati jedna u drugu. Pitala sam se koliko će dugo trajati i kako završiti ova igra. Na muškarčevu se licu dalo vidjeti kako se dobro zabavlja. U idućih oko sat vremena ovaj muškarac, sjedeći među nama, ponašao se toliko normalno da je to u ovom prostoru odskakalo izazivajući u nama sve veću nelagodu. Plašile smo se rezultata ove njegove srdačnosti. Naime, policajac Kole koji mu je dan na raspolaganje, hvališući se, ispričao nam je već kako njegov "šef" dobiva samo "najteže" slučajeve. Na njegovoj istrazi nije bilo batinanja, ali smo zamijetile kako njegovi ispitanici sve češće mrtvi nakon paklene noći leže u travi ispred "restorana". Zaključili smo da je on perfidniji od drugih istražitelja koji su tijekom dana pokazivali svoje nakane već prigodom istrage što su je provodili. No, ipak smo ga pozorno slušale.

Govorio je o zbivanjima koja su nama bila poznata samo iz pripovijesti onih koji su bili u sastavu JA, ili iz televizijskih i novinskih, šturih izvješća. Govorio je o ratu u Hrvatskoj, točnije, o području Pakraca iz kojeg je dolazio. Govorio je to iz svojeg kuta i toga smo bile svjesne. Ali ciljano je birao riječi, ne rabeći već pritom ustaljeni izraz "ustaše" i "ekstremi", već probrano imenujući hrvatsku stranu i stranu, kako reče, JA i Jugoslavije. Prije rata, prema njegovu kazivanju, radio je kao pravnik u "svom" Pakracu. Volio je "svoj" grad, a volio je i Hrvatsku. Imao je lijepo imanje, kuću koju su mu tamo neki "povampireni" spalili u pobuni protiv Jugoslavije. Pričajući priču koja je sve tečnije izlazila iz njega, pokazivao je fotografije vadeći ih iz džepa. Ponosio se petogodišnjim sinom, građanskim životom prije rata, ali pomno pazeći da ne otkrije ni svoje ime, ni gdje je točno radio u Pakracu. Cijelo nas je vrijeme pritom ispitivački promatrao, otkrivajući na našim licima reakciju na njegovu priču. Već prilično izvještene u skrivanju osjećaja, postavljale smo pristojna, naizgled znatiželjna pitanja, sjedeći kao napete opruge oko stola. Opuštajući se sve više, naš pričljivi sugovornik počeo je koketirati pogledom i gestama, samodopadljivošću samosvjesnog čovjeka uvjerenog u ispravnost stavova. Komentari, unatoč biranim riječima, koje je davao o političkim zbivanjima u Hrvatskoj, nisu bili blagi ni objektivni. Bili su obojeni velikosrpskom idejom koju nam je iznio na hvalisav način, uvjeravajući nas kako je Slobodan Milošević veliki političar koji ne sudjeluje u agresiji, nego brani "svoj" narod. Gledajući u mene, u jednom je trenutku izrekao: "I, kolegice, unatoč svemu, budite sigurni, ja ne mrzim Hrvate!"


Nakon njegova odlaska među nama se osjetilo vidno olakšanje. Počele smo se smijati i komentirati njegov izgled, rugajući se mojim riječima "kako je lijep muškarac" i načinu na koji je on to primio.

"Je li moj šef već otišao?" pojavljujući se iznenada i neprimjetno, naše je oduševljenje u hipu prekinuo Kole. Nismo znale koliko nas je i što čuo. No on nas je gledao kao da nije ništa primijetio, i pritom Sadi dao jabuku koju je već dobrim dijelom nagrizao. Djevojka je jabuku uzela, i vješto uigranim osmijehom počela prastaru žensku igru zavođenja. Bila je to igra preživljavanja na koju smo je i poticale. Bio nam je potreban netko njihov, netko tko nije poznavao zamke zrelih gradskih žena, te je stoga upadao u njih misleći kako nas osvaja. Kole bar nije dostigao razinu mnogih stražara, a prije svega istražitelja, i nije razmišljao o našim različitostima. Nije se smatrao pripadnikom "rase pravednika" i nas koji, prema njihovu mišljenju, nismo pripadali čak ni redu brojeva, promatrao je kao ljudska bića, bar naizgled. Nad njim smo se unatoč poziciji žrtve, što smo i bile, osjećale nadmoćne i dovoljno mudre da nametnemo svoj način u toj krvavoj igri. Pritom smo poticale Sadu na igru zavođenja, savjetujući je sve više da prihvati njegovu simpatiju, i pomogne nam da sve preživimo bar još neko vrijeme u iluziji kako se bar jednog od tamničara ne moramo plašiti. Sada smo namigivale ovoj dragoj djevojci, blago je gurajući prema Koletu s riječima kako se mladi moraju koristiti svakim trenutkom da budu zajedno.

Razumjela je što očekujemo, kao i razlog, te je, smiješeći se i dalje, rekla: "Što bih voljela prošetati". Bila je to golema žrtva koju je dragovoljno dala i to smo gotovo sve znale. "Hajdemo." Pružio joj je ruku, pomogavši da ustane sa rebara radijatora. Izašli su iz "restorana".

"Vi niste normalne. Budale. Možda ste dijete poslale u smrt. Pustile ste je toj zvijeri. Bog zna što će joj napraviti i hoće li je vratiti živu", bjesneći zbog našeg poticanja, osuđivala nas je Mugbila, glasno izgovarajući i naš strah.

"A kako bismo to mogle i spriječiti?" tiho sam je upitala. Pogledala me s izrazom lica kojim je odgovorila na moje pitanje, kako je doista besmislen svaki pokušaj drukčijega djelovanja. Ipak njezine riječi unijele su u naš kut novu tjeskobu. Možda smo pomogle Koletu, poduprle ga u nekom njegovom zlom naumu, nagovarajući Sadu, davale mu opravdanje za ono što će učiniti. Ušutjele smo, pokušavajući otkloniti neugodnu tišinu izazvanu iščekivanjem djevojčine sudbine.

Ruka me je ponovno počela jako boljeti. Puhala sam hladeći šaku, i pritom promatrala crvenu oteklinu koja se širila obuhvaćajući cijelu podlakticu. Negdje u skrivenom kutu zapulzirala je misao kako je ovo početak teške infekcije. Znala sam da to u ovim uvjetima može značiti samo smrt. Ali ne oslobađajuću, brzu, blagoslovljenu, nego onu polaganu, bolnu, koja čovjeka pretvara u ugibajuću, ranjenu zvijer. Utonuvši u samosažaljenje, zaboravila sam na Sadu. Nisam više čula ni zvuke istrage, samo sam pogledom registrirala beživotna tijela bačena kraj "bijele kuće". Možda i moje sutra ili ubrzo neki drugi dan bude tamo?
No instinkt samoodržanja u takvim trenucima uvijek signalizira nešto svijetlo, što se, probijajući tamu najsumornijih misli, ipak pojavi kao spas od realnosti obojene najcrnjim slutnjama: "Dr. Sadiković. Možda zna kako mi pomoći?" I već sljedećeg trenutka, preskačući pogledom mrtva tijela, u skupini muškaraca koji su stajali ispred "bijele kuće", pokušala sam prepoznati visoku liječnikovu figuru. Sada se nije još vratila, ali u mojem lutanju prostranstvima samosažaljenja bilo mi je svejedno. Vratila se danas, ili ... Pa zar nam sudbina nije svima bila tako izvjesna.


"Vidi! Eno ga Miro Šolaja! Živ! Nisu ga, izgleda, niti tukli." Mugbila, draga Mugbila, koja sve vidi i zapaža, koja netremice u "restoranu" prebrojava kolone po trideset. Koja traži preživjele među ovim mučenicima što se smjenjuju u ritualu ovoga jezivog objeda. Osjetila sam duboku krivnju zbog sebičnosti koja me obuhvatila, zbog slabosti pred boli, pred zajedništvom. Zbog pokušaja bijega ma i mislima od onih koji dijele moj život, tu i sada. Pratila sam pogledom Šolaju. Prije ovih zbivanja. Prije Omarske. Prije dolazeće smrti. Prije ...

Skrenula sam pogled prema novoj skupini od trideset ljudi, koji su na slabim nogama, drhtavima od izgladnjivanja i batina, pognutih glava, izbjegavajući udarce kundaka i trzajući se na svaku psovku, trčeći napuštali "restoran". Pojavilo se meni poznato lice. Drago lice, dubokih sjetnih očiju. Muhamed Čehajić. Gradonačelnik prije Omarske. Moj profesor iz gimnazijskih dana. Živ! Dobro je. Nada nije ubijena, znači ima je za sve nas. Trčao je u koloni. Izgubljen. Mršav. S dubokim brazdama boli usječenima oko usana. Pogledi su nam se susreli. Zaiskrili prepoznavanjem. Lagano sam podigla ruku. Malo se izdvojio iz kolone u trku, slabo se nasmiješio podigavši pritom ruku odvajajući kažiprst kojim je prekrio usne. Tražio je šutnju i ja sam razumjela. Nemamo što reći, ali bolje da šutimo. Bilo je to upozorenje profesora učenici. I opet smo podijelili dio života, dijeleći sudbinu ovoga prostora, bol, strah i dolazeću sigurnu smrt.

U mislima sam se vratila u toplu jesen prvoga školskog dana drugog razreda gimnazije. Uzavrela mladost. Opojni miris kože novih cipela. Šuštanje crnih uškrobljenih oprava koje pri svakom koraku šire blage mirise sapuna i blagih toaletnih voda. "Dobar dan, djeco. Ja sam vaš novi razredni starješina." Mlad. Nasmijan da se vide krupni zdravi zubi, s nestašnom bujnom kosom koja teška pada prema čelu, gipkim korakom prolazi kroz razred znatiželjno gledajući naša lica puna iščekivanja. "Nadam se da ćemo dobro surađivati i da ćemo se brzo svi upoznati. Pomozite vi meni, a ja ću vama. Svi smo si novi i to je dobro. Vi ste mi prva generacija." Pogledali smo se likujući. Znači naš je. Moći ćemo ga oblikovati na naš način. Zavjera mladosti skovana je našim smiješcima u hipu, a on se pravio kako to ne primjećuje. Smješkao se toplo, pokroviteljski blagonaklono. Netaknut strogošću autoriteta zbornice, slutio je prelijepu školsku godinu. I tako je i bilo. A sada, godinama nakon toga, prljav, jadan i uplašen, upozorio me gestom učitelja, zaštitio pogledom prepoznavanja i odnio jedan dio mladosti sa sobom u svojemu teškom koraku. Koliko je znao? Što je uopće znao? Kada sam godine 1991. sa svojim direktorom imala konflikt zbog naoružanja poduzeća, koje je služilo za jedinicu teritorijalne obrane, obratila sam se gradonačelniku Čehajiću za pomoć.


"Ali, Muhamede, profesore, kako ne razumiješ, oni nešto ružno spremaju?!" Pogledao me bolnim pogledom i odgovorio: "Zar ne vidiš u mom domu? Pogledaj roletne. Danima ih držimo spuštene. Znam, Jadranka. Znam. Ali ne mogu ništa učiniti. Mogu te samo slušati i, ako ti je lakše, kaži". I ja sam mu ispričala. Taj dan pred Božić godine 1991., saznala sam od vozača poduzeća kako su oružje koje nam je odlukom ONO-a i DSZ-a BiH oduzeto i uskladišteno u skladištu JNA, mehaničar Janko Stijepić i tehničar Boro Dudić uz blagoslov direktora, ponovno dobili natrag i podijelili ga radnicima srpske nacionalnosti. Budući da sam, uz ostale poslove, bila zadužena i za poslove referenta ONO-a i DSZ-a, dobivši ovu informaciju, naivno sam je provjerila kod načelnika općinske TO Davora Javora. I, naravno, ovaj je odmah upozorio mojeg direktora kako guram nos tamo gdje mi nije mjesto. Direktor me pozvao na razgovor. Ali razgovor je tekao u lošem smjeru. Optužio me kako imam proustaške ideje, jer sam uostalom kao Hrvatica, sigurno, tako i odgojena. Odvratila sam mu nesmotreno da tada on ima četničke ideje i zato po noći naoružava ljude srpske nacionalnosti. Na to me pokušao fizički prisiliti da prestanem tražiti to oružje. Jak, visok i težak oko 100 kg izazvao je u meni navalu straha, dok me je grubo držeći za ruke drmao i pritom urlao: "Nije to tvoja Hrvatska. To je naša, srpska zemlja i s vama svima ćemo se obračunati". Dok sam svojem profesoru, tražeći potporu i razumijevanje, pričala o ovom događaju, njegova su se ramena sve više skupljala i ja shvatih svu njegovu bespomoćnost. Ali to je bilo, i činilo se, tako davno. Sada smo bili ovdje zajedno, odvojeni samo zidom i stražarskim oružjem.


"Da je što valjao kao gradonačelnik, ne bismo mi sada ovdje bile", gnjevni Mugbilin glas nagnao je i druge da kažu svoje mišljenje. Neke su ga žalile, a neke svoju bezizlaznost iz ove situacije, u traženju krivca, pripisivale njemu kao krivnju. Razumjela sam i jedne i druge. S prvima sam se u duši složila, jer naš gradonačelnik, moj profesor, sada je bio samo uznik kao i mi. Uznik čiji je put vodio k istom cilju kojem i naš. Pred bešćutnošću i osudama onih koje su bile gnjevne šutjela sam ne želeći izazvati konflikt. Pogled sam radije usmjerila k "bijeloj kući", izbjegavajući tako čak i verbalnu neslogu među nama. Nesloga bi nas ubila možda i prije, i ja sam to duboko u sebi osjećala, moleći se da do nje ne dođe.


Prvi znaci nadolazeće samoživosti i nervoze već su se nazirali. Da ne buknu, i ne izazovu sukob među nama, sputavali su nas samo golema neizvjesnost i strah. Pokazivalo se to već u načinu skrivanja preostalih korica kruha, te zlobnim primjedbama koje smo upućivale jedna drugoj, razdvajajući se pritom po sobama u kojima smo provodile noć. Zdenkina i Jadrankina soba, čulo se sve češće. I sve smo mislile kako smo bolje od onih u drugoj sobi. Pojavio se čak i natjecateljski duh mučenica. Odražavao se u ritmu pranja suđa. U izdržljivosti gladi. U izdržljivosti gledanja u mrtva tijela bačena u travi. Da ne izbije sukob, sputavali su nas strah i golema neizvjesnost, a to nam je ipak svima bilo zajedničko. Sve je upućivalo na slabljenje osjećaja dostojanstva, ljudskosti i na potrebu golog bivanja u svrhu fizičkog preživljavanja ovoga pakla. To se osjećalo u nervozno izrečenoj riječi. U iskidanosti izrečenih misli. U gestikulaciji. U pogledu koji je na trenutke dobivao izraz progonjenih zvijeri. I u načinu ophođenja prema Sadeti. Polako su se žene počele distancirati od nje. Bila im je opasna, jer su je stražari smatrali najekstremnijom i ophodili se prema njoj još grublje nego prema nama, a to je značilo kako se ne smije mnogo suosjećati ili to pokazati.


"Ove splačine tako smrde!" javila se odjednom Tidža, iako ih sama nije jela kao ni mi ostale. Oduran slatkasti smrad pokvarene hrane širio se "restoranom". Prljava voda po kojoj je plivao pokoji grumen mljevenog mesa, čudno modre boje, ili list koji se odvojio s raščetvorene glavice kupusa, ubačene kao za stoku, na suncu kojem je sigurno bila izložena, prije nego što je donesena u logor, smrdjela je.

"Čak i tu vodurinu, ona krava, Zdenka, sipa premalo. Valjda se umiljava četnicima!" mrmljala je Mugbila u bradu, a onda, pogledavajući me ispod oka, odjednom reče: "Ti si "sobni"! Što ih ne upitaš da i mi malo sipamo? Možda i daju ... a, hmm, znaš, možda tada ukrademo i koji komadić kruha, pa čak i soli ...", gledala me očekujući moju reakciju. Od same pomisli da idem takvo što pitati, podrezale su mi se u strahu noge, a ona me gledala sve upornije.

Činilo se kako pokušava i sebi i meni dokazati da kao "sobni" imam neka prava. Ruka me ponovno boljela, kao i nagnječena i vjerojatno polomljena rebra. Otupjelih osjetila, ali svjesna opasnosti kojoj bih se mogla izložiti, svejedno sam izrekla: "Ne znam. Moram pitati Kvočku. Možda mi on, ako nitko drugi, to dopusti". I doista sam pomislila da će taj šutljivi muškarac, možda i dopustiti da sudjelujemo u podjeli obroka. U mislila sam počela već smišljati kako prići i upitati nešto takvo, dok je ruka koja me je sve više boljela, odjednom poprimila modrocrvenkastu boju. Plašila sam se i pogledati u ranu. Ali ne gledati, nije značilo i ne osjetiti to bolno vrelo pulziranje koje se penjalo prema ramenu. Oteklina koja je bila već prilično velika, učinila je da sam odvratila pažnju i od iskašljanoga krvavog ispljuvka. Fizička bol na jedan je način bila i spas od sve težih misli koje su me na trenutke svladavale.

"Traži doktora", šapnula je Nusreta, gledajući zabrinuto u moju ruku. Često smo na trenutak zaboravljale gdje smo, izričući nešto što je nekada bilo najnormalnije, a sada nedostižno. "Doktora?" upitah, i odmah me prekinuo glas: "Žene u sobe!" Gledajući i smiješeći se sebi svojstvenim, nedefiniranim smiješkom, prekinuo nas je Čkalja. Vani je ponovno padala kiša. Pomislih kako nisam primijetila niti kada se naoblačilo niti kada je Čkalja došao do nas. "Brže! Pokisnut će vam ljudi!" nastavio je glasom koji okrivljuje. Vani, na "pisti", muškarci su već bili potpuno pokisli. Pogledale smo Čkalju, ne smijući ni jedna prosvjedovati. Krivnju za pokisle, premlaćene, izgladnjele muškarce, bacao nam je sa svojim vječnim, i sada sam znala, ironičnim smiješkom, na leđa i pri tome vjerojatno uživao. Ustale smo brzo. Ručak je bio završen, a još jedan dan na izmaku. Zdravom rukom, primila sam svoju golemu, prozirnu vreću, vukući se u našoj žalosnoj koloni zavojitim stubama u novu noć.


"Stigle vam nove cimerice", gurajući pred sobom dvije prestravljene žene, narugao nam se svima stražar. Poznavala sam obje. Biba zubarica, odnosno stomatologinja Hasiba Harambašić, poznatija kao Pozderac, i Zlata Cikota, nekada prva žena inženjer metalurgije u Prijedoru. Obje zašle već u šesto desetljeće života. Uplašenih pogleda koji su lutali po našim licima, držale su se za ruke kao da se tako hrabre.

"Nemamo više mjesta. Gdje će spavati?!" poluglasno se pobunila neka od žena. Za trenutak se Bibin molećivi pogled zaustavio na meni: "Koka, molim te!" prošaputala je prisno me oslovljavajući, a Zlata nastavila: "Mi bismo rado ovdje s tobom".

Bože, evo, isto kao i Munevera i Sena, misle kako ja o tome odlučujem, pomislila sam gledajući ove dvije žene i ne znajući što mi je odgovoriti. Onako uplašene i nisu bile spremne na neke moje komentare ili šutnju. Trebala im je prije susreta s ovim prostorom mirna noć u kojoj bi našle bar nečiju potporu. Na trenutak sam se nagnala da djelujem kao da doista mogu sudjelovati u nekom odlučivanju, i to me nagnalo na nesmotrenost djelovanja. Ili je to možda bila moja pulzirajuća bol, ili luda hrabrost koju sam osjetila kako nadolazi. Tek nenadano sam se zaputila u policijsku sobu. Došla sam k sebi i shvatila što činim tek kada sam se našla pred stolom za kojim je sjedio Miroslav Kvočka. Bilo je kasno za uzmicanje, a moju je hrabrost smijenio osjećaj panike koji je brzo putovao mojim tijelom i mislima. Gledao me samo djelić sekunde, ali dovoljno da osjetim potrebu za bijegom.

"Mogu li Vam pomoći, Jadranka?" blagi ton njegova glasa malo je umirio moju uspaničenost, pa ja ohrabrena ishodom koji nisam očekivala, u jednom dahu izrekoh: "Imamo dvije nove žene i one bi voljele ostati u sobi s nama. Dobile smo i neku travu, pa ako možemo dobiti rešo i neku posudu?" Pojma nemam kako sam našla snage za oba pitanja, ali dogodilo se da ih je on primio istim mirom kojim mi je postavio prvo pitanje:"

Nakon nekoliko minuta, a koje su mi bile potrebne da ženama priopćim kako sam uspjela, vratila sam se s Bibom i Zlatom. Uzimao je njihove osobne podatke, strpljivo čekajući na odgovore koji su pristizali s napuknutim glasovima opterećenima strahom. Pitao ih je samo uobičajeno, ne ulazeći pritom u detalje koji bi dali naslutiti o razlozima njihova dovođenja u Omarsku. Molila sam se u sebi da ni jedna ne počne bilo što pitati ili suvišno govoriti, primjećujući kako se Bibi počinje tresti brada, a Zlatin glas postaje sve nervozniji.

"Gotovo! Sada možete kod "sobnog". Cigelj, ostaju u vašoj sobi. Sve tri smo krenule, ali on se ponovno oglasio: "Vi, Jadranka, ostanite!"

Protrnula sam zastavši i čekajući što želi od mene.

"Boli li Vas ruka još uvijek?" upitao me i dalje tihim glasom, kao prigodom mojeg dolaska k njemu. Ovo pitanje koje sam najmanje očekivala učinilo je da ne znam što bih odgovorila. Što odgovoriti čovjeku za kojeg mislite kako nema više emocija ni sućuti za druge, a onda u njemu otkrijete skrivene tragove, ili možda - sumnja ponovno proradi - hinjenu ljudskost. Čekajući odgovor, lagano se podigao i okrenuvši mi leđa nešto tražio. Eto, to je njegova sućut. Sad će me ...

"

"Molim?" zurio je u mene i sam iznenađen mojim pitanjem. Počela sam nešto mucati, uzmičući polako prema izlazu iz sobe, svjesnija nego ijednoga trenutka prije gdje sam. "Jadranka! Sa mnom možete! Rekao sam Vam to već prvog dana. Ali, zaboga! Ne izazivajte sudbinu! Molim Vas, nemojte da Vam se to dogodi i kod drugih! Što ste ono sad htjeli?"

Konačno sam uspjela iscijediti riječi iz potpuno sasušenog grla. "Želim raditi! Bilo što raditi! Ne smijem misliti! A i druge žele nešto raditi. I tako, molimo da i mi dijelimo "ručak" i čistimo na katu!? Vrijeme ipak u zatvoru, a ovo je zatvor, brže prođe kada se radi." Još sam nešto govorila. Riječi su se spoticale, dok me je ovaj čovjek počeo iznenada, ili mi se samo tako učinilo, gledati pogledom sažaljenja.

"U redu. Jedan dan Vaša soba, a drugi dan ona druga. Jeste li sada zadovoljni? Možete ići!" Čvrsto stišćući dobiveni pribor za kuhanje čaja, zakoračila sam kroz vrata. U koraku me zaustavila čvrsta gruba ruka koja se iznenada spustila na moje rame. Zastadoh, ispuštajući stvari na pod, prekinuta daha: "I još nešto! Primirite se malo! Zar vi, ženo, ne znate gdje ste?!" Ruka je napustila moje rame i pokazala mi rasute stvari po podu. Brzo sam sve podigla i naprosto uletjela u našu sobu. U sebi sam proklinjala svoju nesmotrenost i travu koju nam je Sadiković iznenada donio. Ali u hipu se sjetih kolikom se riziku on izložio dolaskom u našu sobu. Naime, te večeri, samo što smo ušle i počele raspremati svoje "postelje", otvorila su se vrata na spavaonici. "Doveo sam vam, žene, doktora!" Iza ćelavoga visokog vojnika, jer bio je bar obučen u vojničku uniformu, pojavila se visoka figura nasmijanog lika.

Nastavak slijedi!

Nastavak 1.

Vezani članak:

Kriv si, jer si živ!

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU