Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

ŽELJKO VEGH O DR. MILANU ŠUFFLAYU (3)      (09.03.2011.)

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya

Sedamdeset godina od ubojstva heroja heroja borbe hrvatskoga naroda za samostalnu državu (18. Veljače 1931. - 18. Veljače 2001.)

Nijedna vlada u politici, kao što nijedan
trgovac u trgovini, ne pozna plemenitost i velikodušje.

 

3. Zapadno prepoznavanje hrvatskog kulturnog identiteta kao europskog, suprotnog svakom balkanizmu

Dr. Milan Šufflay bio je plemenitog duha. On nije htio pomoći samo svome, hrvatskom narodu, nego svakom narodu, odlučno, znanstvenim metodama dokazujući, da je za svaki narod najbolje da se razvija zasebno, u vlastitoj državi, te da je stoga štetno i za hrvatski i za srpski narod da budu u jednoj državi.

Srbe je držao porijeklom Slavenima kao i Hrvate, ali s jednom razlikom između njih, bitnom, a ta je, da su Hrvati naselili obalu Jadranskog mora i rubne dijelove Balkana, nasljedujući mediteransku antičku kulturu i prihvaćajući kršćanstvo papinskog Rima, dok su Srbi kao slavenski narod naselili samo srce Balkana, samo srce balkanskog velegorja, kojim tisućama godina prije dolaska Srba vlada zakon palice, pračke i otrovne strijele, zakon plemenskog vis a tergo, zakon predindoeuropskih plemenskih nagona samoodržanja. Nažalost, taj balkanski plemenski pranagon, odnosno plemena koja su Srbe dočekala u balkanskom mračnom velegorju, bitno su utjecala na Srbe tako, da su Srbi još prije dolaska Turaka na Balkan bili u znatnoj mjeri deslavenizirani.

Da Šufflay Hrvate nije smatrao Neslavenima, da nije prilazio istraživanjima s unaprijed određenim zaključcima, da je smatrao kako su svi Slaveni došli s azijskih (iranskih) visoravni, svjedoči i ovaj mali ulomak iz Šufflayevog članka "Novi pogledi na staru hrvatsku povijest":

"Kao i ostali Slovjeni donijeli su i Hrvati, spustiv se s dalekih hladnih poljana na topli Jadran, u svojim žilama posudu praslavenske baštinske mase, kako se je ona kroz duge vijekove, daleko od gora i mora, izradila na golemom i ravnom pragu Azije. U socijalnom pogledu ta se prabaština na čitavom području od Sudeta (gorje na sjevero-zapadu današnje Češko-slovačke) i Praga do Budve u Crnoj Gori očituje poglavito u tri jaka fenomena (pojave): u instituciji ili ustanovi mladih kraljeva, u sudskom pečatu i u pristavu."

Šufflaya zanimaju činjenice, a ne ono što bi on ili bilo tko drugi priželjkivao; on proučava povijest Balkana da bi Hrvate upozorio što će im se dogoditi, priušte li sebi duži boravak u zajedničkoj državi sa Srbima i drugim balkanskim narodima - izgubit će svoj narodni identitet, deslavenizirat će se, izgubit će svoju pripadnost kulturi i civilizaciji Mediterana i Zapada, izgubit će svoju vjeru, te će postati pleme s palicom, pračkom i otrovnom strijelom u ruci, zauvijek izgubivši Europu. A kolikoje plemenski vis a tergo balkanskog velegorja snažan, Šufflay n am pokazuje na primjeru Albanije i Albanaca, koji su na Balkanu dosta duže od Srba. Iako je Albanija i mediteranska zemlja, koja je prošla kroz nekoliko visokih kultura (grčku, latinsku, bizantsku), te kulture nisu uspjele ni dodirnuti albanske gorštake, koji i danas imaju u ruci palicu, pračku i otrovnu strijelu. Jer, kada se jednom plemenski vis a tergo ukorijeni, nema te visoke kulture koja bi ga mogla iskorijeniti.

Za Šufflaya, tragedija albanskog naroda kao mediteranskog naroda, zarobljenog u balkanskoj mišolovci za visoke kulture Mediterana, ona je tragedija koja prijeti Hrvatima ako se ne oslobode političkog zagrljaja mračnog balkanskog velegorja, koje je domovina jedino palici, prački i otrovnoj strijeli.

Stoga je Šufflayu bilo važno pokazati hrvatskoj inteligenciji, za koju se pretpostavljalo da čita "Obzor", da Zapad razlikuje hrvatsku kulturu od balkanske negacije svake kulture, te da tako hrvatsku inteligenciju ohrabri u pružanju otpora zamisli Zapada da Hrvate drži sa Srbima u jednoj državi.
Šufflay je pratio pisanje novinara Zapada, a prije svega pisanje britanskog, odnosno engleskog tiska, o tri političke teme: britanskoj unutrašnjoj politici, britanskoj vanjskoj politici te o Hrvatima i hrvatskim susjedima. To, da je Šufflay pratio britanski politički tisak te da je njemu dao prednost u odnosu na novinske listove drugih država Zapada nije nimalo neobično, budući da je Velika Britanija dvadesetih godina XX. stoljeća još uvijek biia prva sila Zapada, kralježnica njegova. Ali, Šufflaya je zanimala i kultura Velike Britanije, od londonskih klubova do najstarijeg glazbenog društva na svijetu, od engleske književnosti do britanske enciklopedistike. Zanimao se i za tradicije britanskog parlamentarizma, za rad engleskih obavještajnih službi, za englesku leksikografiju. Dr. Milan Šufflay bio je ljubitelj engleske kulture i cijenio je njezina visoka ostvarenja, ali je bio i hladni analitičar hladne britanske politike, pogotovo vanjske, te je u zagrebačkim dnevnim listovima donosio takva zapažanja o toj politici, prema kojima su novinski napisi o politici Zapada, objavljivani na kraju burnog XX. stoljeća u zagrebačkom tisku, tek blijeda sjena.

Dr. Milan Šufflay bio je samozatajan znanstvenik domoljubnog srca. Bio je mudar. Svoj je pisanje prilagođavao novinama za koje je pisao. U "Obzoru"je objavio više od osam stotina članaka svih mogućih tema, a one koji su trebali prezentirati politiku Zapada prema Hrvatskoj i Balkanu, te recepciju hrvatske kulture u zapadnom novinstvu, pisao je s vrlo malo komentara, prevodeći pomno odabrane ulomke, koji su tadašnjem akademski obrazovanom hrvatskom građanstvu trebali mnogo toga reči. U "Hrvatskom pravu" Šufflayevi su komentari vrlo otvoreni i oštri, ali nepotpisani, kao i svi članci takve vrste u "Obzoru'. U "Jutarnjem listu" piše slično kao u "Obzoru". O svjetskoj diplomaciji, u kojoj se velesile hladno poigravaju sudbinama "malih" naroda, piše u "Obzoru" i "Jutarnjem listu" između redaka, diplomatski, kako dolikuje. A "Hrvatsko pravo", kao list "desne", nacionalne stranke, smije si dozvoliti otvorenije pisanje o političkim potezima velesila.

U "Obzoru" je Milan Šufflay objavio niz prevedenih ulomaka iz mahom britanskih novina o Hrvatima i hrvatskoj kulturi. Ti tekstovi su danas izuzetno vazni, jer neće nam mnogo toga otkriti o nama, Hrvatima, ali će nam zato vrlo mnogo reči o Velikoj Britaniji, o britanskoj politici, o "slobodi medija" na Zapadu, o tada stožernom svjetonazoru na Zapadu, od kojeg se Zapad do danas nije mnogo odmaknuo, o tome kako je pisanje o kulturi uvijek podređeno političkim interesima velesila.

Neke od navedenih tvrdnji lako ćemo provjeriti u člank u "Times" o Hrvatima i Srbima. U uvodnom dijelu članka Šufflay napominje sljedeće o dopisu britanskog novinara iz Zagreba: "Dopis ističe i analizira kontrast između modernog Donjeg i starog Gornjeg grada, opisuje Jelačićev trg i život na njemu. Dopisnik se divi hrvatskoj nošnji, od koje taj trg pred podne izgleda kao polje karanfila. Spominje zasluge Ženske Udruge za očuvanje tog narodnog blaga." Nakon toga Šufflay prevodi "Timesov" tekst:
"Nekada je rečeno, da Istok započima pri kraju bečke Landstrasse. Ova rečenica mnogo je izgubila na istini. Ipak još i danas u njoj imade više realne podloge, nego u definiciji, da međa između Evrope i Istoka teče kroz Suez. U Carigradu, Ateni, Sofiji, pa čak i u gradu dalekog Zapada, u Beogradu često se čuje, kako ljudi govore da idu 'u Evropu' ili raspravljaju o onom, što se događa 'u Evropi'. Ovakovo izražavanje potječe još iz vremena, kada su Turci kroz stoljeća vladali nad tim gradovima. No to nije potpuno tumačenje. Ti balkanski narodi, koji su se tako snažno borili za nezavisnost od Turaka, nisu pokazali jednako oduševljenje da iskoriste svoju nezavisnost i da uvedu zapadne ideje i administraciju. Kad čovjek nad pojavama flagrantnog nepoštenja i političkih spletaka izrazi svoje čuđenje, kako se to može trpjeti. dobiva uz skretanje ramena fatalistički odgovor: 'Pa što očekujete? Ta mi smo na Balkanu'. Ni jednom stanovniku Zagreba ne pada ni na kraj pameti, da govori o putu 'u Evropu' i time porekne solidarnost sa Zapadom. Zagreb se ponosi time, da je pun evropskih ideja i zapadne materijalne civilizacije. Danas nakon postignuća političke nezavisnosti i prosječno naobražen Hrvat priznaje dug prijašnjoj Austro-ugarskoj monarhiji, čak ga uvečava, samo da time istakne kako današnja uprava u mnogom pogledu manje zadovoljava. Da doista imade korupcije među srpskim činovništvom, to nažalost izgleda istinitim.
Nepristrani Srbi dopuštaju, da je njihova uprava vrlo nedostatna. Može biti, da će zemlja morati čekati, dok isčeznu stanoviti stariji državnici stare Srbije, pa da odlučujući faktor u kraljevini bude pripravljen, da sluša tužbe i savjete svojih većma westerniziranih partnera. Interesantno bi bilo studirati, što čeka Jugoslaviju u slijedećih par godina. Kad sam nedavno bio u Subotici, jedan moj madžarski poznanik kvalificirao je svoje zadovoljstvo sa sadašnjim režimom time, što je rekao: 'Mi se pomalo balkaniziramo'. Takove primjetbe nije dobro čuti. Balkanizacija je korov brzog rasta i dubokog korijenja. Mnogo zavisi o kolaboraciji obrazovanih faktora ove zemlje, a napose Srba i Hrvata, da li će 'Evropa' biti nošena mnogo milja na jugoistok ili će duh Balkana napredovati čak i preko njegovih geografskih granica."

Prvo ćemo u dopisu britanskog novinara provjeriti svoje odredbe balkanizma, dobivene na temelju Šufflayevih istraživanja povijesti Balkana. U "Timesovom" članku odmah ih uočavamo: neprihvaćanje visoke europske kulture, korupcija državne administracije prouzročena brigom samo za svoje obiteljsko pleme. a ne i za domovinu, širenje plemenskog virusa vis a tergo na narode koji od balkanskog mračnog velegorja nisu odijeljeni čvrstom granicom.

Britanski novinar primjećuje da je Zagreb europski grad, prema shvaćanju svojih stanovnika, dok stanovništvo Beograda ne doživljava svoj grad europskim. Svakako je nama danas vrlo zanimljiv kraj članka, u kojem se propisuje kako se smije i kako se ne smije govoriti o kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, te se obećava Hrvatima i Srbima, budu li "dobri", integracija u Europu. Ne zvuči li nam to nekako poznato?

Čitanje ovog članka "Timesovog" novinara, napisanog u Zagrebu 1926. godine, trebalo bi Hrvate na početku XXI. stoljeća uzbuniti. Naime, danas se u Zagrebu govori "idemo u Europu", danas je u Hrvatskoj znatna korupcija u državnim službama, danas su Hrvati u velikoj mjeri balkanizirani. Stoga je danas pred hrvatskim narodom odluka, presudna za sudbinu Hrvatske, presudna za naše unuke, potomke: ili će se Hrvati odlučno oduprijeti konačnoj i potpunoj balkanizaciji Hrvatske, koja je Hrvatskoj ponuđena u obliku regionalne političke povezanosti s Balkanom, ili će se malodušno prepustiti događajima koji će Hrvate kao narod uništiti i učiniti Balkancima, gdje ime "Hrvat" neće značiti ama baš ništa drugo, nego ime člana nekog plemena iz mračnog balkanskog velegorja, kojemu se "kultura" temelji na palici, prački i otrovnoj strijeli.

Za uvid u britansko razmišljanje o Hrvatima i Srbima i razlikama među njima vrlo je zanimljiv članak Hrvati i Srbi. u kojemu Šufflay prevodi pisanje engleskog novinara Brucea Lockharta:
"Kultura je najviša u Sloveniji, i pada postepeno prema jugu, pa postizava najniži stepen u Makedoniji. Hrvati, inteligentniji, umjetničkih nagnuća, imadu višu kulturu od Srba. Oni daju veliku većinu inteligencije u narodu, mozak i kapital za financije i industriju. Nu Hrvati su stekli svoju kulturu iz Beča i Budimpešte i u tom procesu asimilirali su neke značajke Austrijanaca, a neke Mađara. Oni vole udobnost i zabavu, više su teoretičari nego praktičari."

Zanimljivo je pogledati u kakav model britanski novinar stavlja Srbe, nasuprot Hrvatima, koji su ocijenjeni kao miroljubiv narod:
"Srbin naprotiv je u prvom redu vojnik. Imade malu ili nikakovu kulturu, ali je ambiciozan i željan nauke. Priučen je na disciplinu sličnu pruskoj i sposoban je da snosi sve tegobe. Ponosan je i prilično trom, ali smionost i samopouzdanje stoje izvan dvojbe. Svoju rasu smatra on dominantnom u Jugoslaviji i imade volju i snagu da nametne svoju vlast."

"E, tu smo'" mogli bismo uskliknuti. Jer, priznaje Lockhart, hrvatska je kultura mnogo viša od srpske, ali to Hrvatima neće pomoći u politici. Hrvatima neće pomoći to, što imaju mnogo vrjedniju umjetničku baštinu od srpske, ni to, što su dali velike prinose europskoj znanosti, ni to, što se razumiju u poslovanje velikih tvrtki, ni to, što su dobri bankari. Neće im pomoći zato, jer to u politici nije važno. Važno je nešto drugo, a to je, čija je rasa jača, važno je tko će dominirati nad susjedima, a dominirat će onaj, tko ima više samopouzdanja, tko je spreman na tegobe radi postizavanja svoga cilja, tko ima više nacionalnog ponosa, tko je ambiciozan, a ne onaj, kako nam tumaći engleski novinar, koji voli udobnost i zabavu, koji je teoretičar.

U tome je uzrok vječnih nesporazuma između Hrvata i Europe. Hrvati misle kako Europa nije prepoznala njihovu visoku kulturu, njihovu plemenitost, pa stalno viču Europi: "Ta pogledajte samo kako smo lijepi! Pogledajte naše stare gradove, pogledajte naše crkve, pogledajte naše slikarstvo, ta čitali su vaši stari slavnog Hrvata Marula, zar ne da smo krasni!? A kako tek možemo biti dobri, kako poslušni!" A Europa sluša to hrvatsko dodvoravanje, zavaljena u ogromni naslonjač, jedva se suzdržavajući da ne zijevne od dosade, jer joj je sve to poznato, i pita u sebi Hrvatsku:
"U čemu je problem, mali? Znamo da si lijep, ali to si i bez svoje države! Mi ne trebamo lijepu državu, mi trebamo jaku državu, koja će biti naša batina u cijeloj regiji; a ovakav njezni Ijepotan ne može nositi veliku batinu, zato nas ostavi na miru, idi se zabavljati, sviraj i pjevaj u svojim konobama, zabavljaj naše turiste kada vam ih pošaljemo, a politiku, koja je ozbiljan posao, ostavi nama!" Tako razmišlja britanski lord, zavaljen u svoj engleski imperijalni naslonjač, dok puši lulu i smišlja nove imperijalne poteze.

Zaista je zadnji čas, ne žele li potonuti u balkanskoj topionici naroda, da se Hrvati trgnu, da shvate kako Europa odlično poznaje hrvatsku kulturu, ali da same kulturne vrijednosti nekog naroda nemaju ama baš nikakav značaj u politici, nažalost.
Stoga se Hrvati trebaju ujediniti, te odlučiti podnijeti sve tegobe da bi došli do cilja, a taj je, definitivno odvajanje od svih političkih savezništava s balkanskim državama, savezništava s predindoeuropskim plemenskim nagonima samoodržanja, savezništava s onima, koji iza leđa nose palicu, pračku i otrovnu strijelu. Za to će Hrvatima trebati mnogo "samopouzdanja", a oni to "samopouzdanje" imaju već više od tisuću godina ponuđeno u pouzdanju u Boga i Majku BOŽJU, zaštitnicu Hrvata. Vjere Hrvati trebaju, ufanja i ljubavi, vjere u Katoličku crkvu, koja je sačuvala hrvatski narod u svim dosadašnjim patnjama; u vjeri katoličkoj izvor je hrvatskog narodnog ponosa, u vjeri je sigurnost, u vjeri je snaga, u vjeri je hrabrost, u vjeri je herojstvo, u vjeri je nada, u vjeri je budućnost, u vjeri je jedini izlaz.
I članak "Times" o lijepotama dalmatinske obale pokazuje, kako Englezi cijene bogatu hrvatsku kulturu i slavnu prošlost. Engleski novinar, u prijevodu Milana Šufflaya, divi se pomorskoj tradiciji Boke kotorske:
"Slava Boke Kotorske pripada prošlosti, te danas njeni mali gradići lagano umiru, upropašteni pobjedom pare nad jedrima. Još iz vremena ilirskih gusara, pa do konca prošlog stoljeća, bila je Boka Kotorska dom velikih kapetana jedrenjača Sredozemnog mora. Za mnoge Engleze biti će jedna novost, da su Hrvati za vrijeme Venecije bili takovi mornari, da su bili vrijedni, da ih se usporedi u svakom pogledu s Englezima.

Kako je Boka Kotorska davala najbolje mornare na Jadranu, tako je Perast davao najbolje mornare u Boki. U ovom mjestu u prošlosti gradili su veliki hrvatski i venecijanski kapetani svoje palače i crkve. Jer je usprkos prisustva pravoslavnih Cmogoraca u susjednim lukama, Perast bio jedan skroz katolički grad, pa su i danas njegovi građani ostali vjerni djedovskoj vjeri. Oni nijesu bili samo vrsni mornari nego i dobri borci koji su se čitav život borili protiv Turaka. Kada bi vrhovni venecijanski pomorski zapovjednik krenuo sa svojim galijama, njegovu su zastavu uvijek čuvali 12 najhrabrijih muškaraca iz Perasta."

Ali, čak ni takav članak, pisan s divljenjem hrvatskoj pomorskoj ratničkoj tradiciji, ne može završiti bez napomena o "sudbinskoj" vezanosti Hrvata za Balkan:
"Ipak su stanovnici mirni i resignirani. Njihova se politika ograničava na duboko nepovjerenje prema Italiji i na pobožnu nadu, da će mnogo raspravljena željeznička veza Beograd - Kotor popraviti donekle njihovu sudbinu. Kotor, vrata Crne Gore, ima i sam izgled jednog umirućeg grada."

Bez Beograda, rekli bismo, Hrvati bi umrli. "Times" je bio, i sada jest, bez obzira na razvikanu tzv. "slobodu medija", poluslužbeno glasilo britanske vlade. "Times" je uvijek, koji put između redaka, na diplomatski način, a koji put otvoreno i grubo, već prema potrebama politike, koja je uvijek u jednoj ruci nudila mrkvu, a u drugoj pokazivala batinu, donosio stav britanske vlade o nekom vanjskopolitičkom pitanju, a pogotovo u člancima koji su upoznavali britansku javnost s kulturama pojedinih naroda. Jer, tu se stav vlade može zapakirati u najljepši omot, tako da taj stav ne zaboli previše pogođenu stranu. A hrvatska slavna pomorska prošlost vrlo je lijep omot. Ne boli previše. Umjereno. I još nešto. Članak preporučuje eventualnim stranim investitorima u Jugoslaviji, da investiraju u one gospodarske pothvate, koji jačaju srpsku dominaciju nad Hrvatima (željeznička pruga Beograd - Kotor).

Godine 1927. britanska je vlada ipak smatrala da si može priuštiti, pomoću "Timesa", da se gotovo otvoreno ruga hrvatskoj politici te da vrlo otvoreno podržava srpsku dominaciju nad Hrvatima. Članci britanskih dopisnika iz Jugoslavije nisu bili slučajno u to doba tako intonirani. Jer, kao što ćemo vidjeti u zadnjem poglavlju ove rasprave, politika Stjepana Radića nervirala je britansku vladu. Stoga je trebalo Stjepana Radića, kao hrvatskog političkog vođu, provocirati, da bi možda učinio neki jednostran, nepromišljen politički potez. U tu je svrhu "Times" 17. rujna 1927. objavio članak o izgradnji Beograda, u kojem se tvrdi, da nijedna balkanska prijestolnica nije nakon Velikog rata tako materijalno napredovala kao Beograd, sve zahvaljujući hrvatskim novcima. Šufflay je preveo članak te ga objavio u "Obzoru" 21. rujna. Evo ulomka iz "Timesovog" članka:

"Beograd izašao je iz rata gotovo kao veliko, granatama razoreno selo.
Kad čovjek danas ponovno čita staru ratnu lileraluru, nalazi dosta razrađenu teoriju, kako bi Srbi dobro učinili u vlastitom interesu, kad ne bi ustrajali na ujedinjenju s Hrvatskom, jer da bi daleko razvijeniji Zagreb potisnuo Beograd u sjenu, a Srbi, stavljeni u intimniji dodir s austro-ugarskom civilizacijom, da bi pošli u smjeru gubitka svojih odličnih, iako primitivnih, rasnih kreposti (podcrtao Z. V.).

Ovakovo shvaćanje pokazalo se je vrlo neozbiljnim. Jedva imade gradova jednakog opsega, gdje bi bilo vidno manje grijeha i poroka. Kabarete, od kojih vrve Beč i Budimpešta, ovdje je moći nabrojiti na prste jedne ruke, pak je opće poznato, da njihovi vlasnici svoj zanat ne smatraju unosnim. Baš je izašao redarstveni pravilnik za ove polumrtve i slabokrvne lokale, a neoženjenim ljudima ili udovcima zabranjeno je da u svojoj privatnoj službi imadu ženske namještenice ispod 30 godina. (...)

Ni s političkog gledišta nije se ovakova bojazan pokazala opravdanom. Ako su Hrvati ikada imali izgleda da zavladaju mladom trojednom kraljevinom, to je bilo za prvih mjeseci nakon mira, dok su još Srbi glavinjali od strahota rata. Ali Hrvati propustil su da uhvate priliku i bilo bi zaista čudno, kad bi se ova ikada više javila. (podcrtao Z. V.). Može biti, da će biti dana široka autonomija sastavnim provincijama, ali temeljna unifikacija i centralizacija čitave uprave sada je čvrsto uzeta u ruke. Svake godine Beograd se sve jače ustaljuje kao prijestolnica i jasno shvaćanje ove činjenice odražava se u svim građevinama i drugim poboljšanjima, što su izvedena.
Irnade dosta starih gradova, kojih je modernizacija gledana sa žaljenjem. Beograd u tom pogledu ne valja žaliti. Starih spomenika, koji bi imali pravu historičku ili arhitektonsku vrijednost imade začudno malo u tako staroj varoši. (...) Velike banke i poslovne kuće stoje danas po glavnim ulicama. Nove javne zgrade su prostrane i dostojanstvene. Krasni blokovi stanova uzdižu se nad malim jedno i dvospratnim starim kućicama, koje podsjećaju na sve ono, što je još nedavno bio Beograd. Uslijed svog zasebnog topografskog položaja Beograd se teško može podvrći redovitoj shemi izgrađivanja gradova, a možda imade još odviše turskog mentaliteta, da tomu posveti dužnu pažnju. Izgleda, da tu imade vrlo malo nadzora nad stilom arhitektonskim. Posljedica toga je neko "macedonie de batiments', u kojem se francuski, neo-münchenski, ruski i turski stil miješaju međusobno, bezbrižno i glomazno.
Nu daleko najgora crta grada jest pločnik. Kaldrma beogradska jest nedvojbena baština turske okupacije."

Prvo ćemo u ovom "Timesovom" članku promotriti razlike u kulturi između Hrvata i Srba. O samoj hrvatskoj kulturi ne govori se izravno, jedino se napominje, da Hrvatska pripada "austro-ugarskoj civilizaciji". Hoće se reči, jednoj propaloj civilizaciji. Mediteranska komponenta hrvatske kulture uopće se ne spominje. No, da vidimo što znaju Englezi o srpskoj, odnosno balkanskoj "civilizaciji". Čini se, u prvi čas, malo. "Timesov" se dopisnik čudi nad time, što u Beogradu ne nalazi starih zgrada koje bi imale spomeničku vrijednost. Međutim, opaža nešto vrlo značajno za balkansku "civilizaciju": nove četvrti koje se grade u Beogradu "spoj" su nespojivih stilova gradnje, stilski kaotične, zbrka svih mogućih stilova. To nije neobično. Balkanac, kojemu su korijeni u mračnom balkanskom velegorju, ne voli gradove, jer grad znači stil, znači kulturu gradnje, znači umjetnost, znači susret s ljudima, znači život oplemenjen arhitekturom. Stoga Balkanac gradi gradove tako, da ga podsjećaju na gorje Balkana - bez ikakvog reda niču "krasni blokovi stanova", koji svojim neredom u stilu građenja podsjećaju na nered među gorjem Balkana. A u neredu se Balkanac najbolje snalazi. Samo u stilskom, kultumom i civilizacijskom neredu može vladati zakon palice, pračke i otrovne strijele.

Da Beograd nastanjuju Balkanci engleski novinar izravno kaže kada piše o "odličnim, iako primitivnim, rasnim krepostima" Srba. U Beogradu, kaže on, nema gradskih poroka, kojih ima u Beču, nema kabareta, nema nočnog urbanog života. Stanovnici Beograda su rasno čisti jer odlaze rano spavati, ne odlaze u "slabokrvne lokale" koji onečišćuju "jaku" krv balkanske rase, predindoeuropsku krv plemenskih pranagona, krv mračnih velegorja, krv palice, pračke i otrovne strijele. Jednostavno rečeno, britanski novinar piše s divljenjem o "rasnoj kreposti" Beograđana kao pristalica ideologije fašizma, kao fašist. Ne treba se tome čuditi. Ne treba se čuditi ni tome, da takav članak izlazi u "Timesu". Jer, fašizam nije nikakva talijanska, njemaška ili pak japanska posebnost. Ideje fašizma prihvatili su mnogi Europljani dvadesetih godina čudnog XX. stoljeća. Divili se Mussoliniju. Jer, krv bijele rase bila je bolesna od Velikog rata pa ju je trebalo ozdraviti. A zdravije treba potražiti u nezagađenim velegorjima, u primitivnoj prošlosti, gdje nema nikakve civilizacije ni kulture, jer civilizacije i kulture zagađuju krv. Svježu krv treba potražiti među onima, koji još drže u ruci palicu, pračku i otrovnu strijelu. Oni će preporoditi Europu. Da bi se Europa mogla preporoditi na kršćanskoj vjeri, to nije bilo na dnevnom redu nakon Velikog rata, a nije ni sada, na početku XXI. stoljeća. U stvari, čini se da Europu još uvijek (ili ponovo?) oduševljavaju oni koji pripadaju predindoeuropskim praplemenima. Samo da Europa ne bi opet izgubila previše krvi u potrazi za svježom krvlju.

Kraj

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya (01)

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya (02)

Politika zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya (03)

Vezani članci:

KAKO SU VELESRBI UBIJALI

DR. MILAN PL. ŠUFFLAY

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU