Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

OPUZENSKA PRIČA       (30.07.2019.)

Moj dom

S majkom, ćaćom i sestrom živio sam u prednjem dijelu kuće Ivaniševića, naše kuće. Prizemno je nekad bila konoba, ali bačva, demižona i pršuta tu nema odavno. Jedino je ostao poneki čavao u gredi i nabita zemlja. Iz konobe su strme drvene skale vodile u kamaru, a druge skale naviše u kužinu pod krovom. Tu nam je bilo ognjište, sađak i komaštre, te poviše njih furiada za izlaz dima, mada je dim mogao izaći kamo je god htio. Poviše su naših glava bile crne čađave grede. Vodu i drva nosili smo strmim stepenicama gore u kužinu kako to redovito biva u starim dalmatinskim kućama.

U konobu (i kuću) ulazilo se s prednje strane, na velika vrata koja su imala pedalj za pedalj izrezan otvor za mačku. Na prozorima se našlo poneko staklo, no najčešće se zatvaralo kartonom koji je zbog kiša i vlage bio trbušast ili kako smo to običavali reći - drobast. Živjeli smo tako, doslovno, u četiri zida, no naša vlastita što je ipak davalo nekakvu sigurnost. Konoba je za nevremena pružala zaklon prolaznicima, no često bi se u njoj sastajalo ćaćino društvo: Bakra, Sukan, Vladika ili Prde koji bi zbog nekakvih pogodbi ili podjela (mesa, duvana, dnevnica i si.) bili u neprekidnoj svađi dižući gromoglasnu dreku što je za nas bio znak da ne smijemo silaziti dok se ne smire ili raziđu.

U konobi sam doživio i ugodan, nezaboravan susret. Bilo je to nešto prije uspostave NDH. Napadalo je puno snijega i nekoliko mladića koji su se na Vrtletini grudali, ušli su u konobu da se ugriju i protrljaju promrzle ruke. Bojažljivo, ali i znatiželjno sišao sam niz strme skale u konobu i vidio njih trojicu - četvoricu kako se smiju, cupču i hukću u promrzle dlanove. Očekivao sam da će me otjerati jer nisam pripadao njihovu društvu, ali umjesto toga jedan me od njih, Ivo Ančić ili Ivo Kuka kako su ga zvali zbog kraće noge, pozvao i pružio mi novčić. Pravi novčić, prvi koji sam samo tako dobio, bez nekoga vidnog razloga. Ivo Kuka mi je ostao u trajnom sjećanju i bilo mi je jako žao kad sam saznao da je poslije nastradao negdje kod Varaždina kao hrvatski nacionalist.


Riječ za kraj

Ovo što sam zabilježio u želji da se ne izgubi u zaboravu, nikako ne može biti sve što se u to doba u Opuzenu dogadalo. To je samo dio našeg življenja kojeg sam bio u prilici čuti, vidjeti i osjetiti. Iz Opuzena sam otišao sa suprugom i malim djetetom na staru godinu 1965., pa je od tada i moja veza s mjestom sve slabija. Majka mi je umrla u rano proljeće 1969., a sestra se udala u Zagrebu 1960., tako u velikoj kući Ivaniševića nije ostao nitko.

Rijetko svraćam, ali kad dođem mogu usporediti nekadašnji život i prilike s ovim što zateknem, i onda bolje uočim razliku. Volim prošetati sam svojim starim klancima. Činilo se nekad sve velikim i dalekim, a evo, na dohvat je ruke od Male rike do dna Sela ili Trnova. Čujem se ponekad s rodbinom i prijateljima, pa kad je vijest da je netko od naše nekadašnje družine preminuo, rastužim se, uzdrma me i opomene da će toga biti sve više.

Na televiziji su nedavno prikazali uzorno uređenu Pjacu, ali sa svega sedam do osam stanovnika. Mala rika i Trnovo ni toliko. Opustjele su velike zidane gazdinske kuće Vuletića, Ereša, Zrnčića, Stanica, Milica, Franića, Stipančića, Ajduka, Ančića i mnoge druge. Bolju sudbinu dočekala je jedino Sarićeva, nekadašnje utočište beskućnika. Otkupili su je Franičevići i preuredili je prema svojim potrebama. Inače je stanovništvo starog, središnjeg djela Opuzena dosegnulo najmanji broj u svojoj dugoj povijesti. Ostaje nam se nadati, da će se ovo alarmantno stanje ipak popraviti. Kad dođem u svoje mjesto i prošetam kalama među tim napuštenim kućama i zidinama, osjetim se kao uljez iz nekoga davnog vremena kad je tu bujao život, zvučan, radostan i pun, a živjeti je bilo neusporedivo teže. Iz takva sam Opuzena otišao, a ovome nastojim nazrijeti konture. Stoga je na mladim naraštajima da Opuzenu udahnu njemu svojstveni duh i osobnost koja mu pripada, bez koje nikada nije bio. Nije to težak zadatak, treba se samo osjećati Opuzencem.

Mate Ivanišević, Milna

 

 

Bilješka o autoru

Rođen 19. listopada 1936. u Opuzenu, gdje završava osnovnu školu. Upisuje Učiteljsku školu u Dubrovniku. Zbog teških materijalnih prilika prekida školovanje i vraća se u Opuzen na zanat.
PIK Neretva ga šalje u Varaždin gdje završava za kovinotokara, a potom završava visoku kvalifikaciju i godinama radi u PIK-u. Sklonost prema pedagoškom pozivu i dalje ga ne napušta, pa u međuvremenu upisuje Višu pedagošku školu u Mostaru, predmet hrvatski jezik i povijest. U međuvremenu se oženio, dobio kćer i iskusio gospodarsku reformu, te ponovno zbog novčane oskudice prekida studij i odlazi u Zagreb. Privredna reforma u Zagrebu nije davala nikakve mogućnosti ni nadu za bolji život, stoga odlazi u Švicarsku u poznatu tvrtku ABB u Badenu i zapošljava se u svom zanatu. Godinu dana potom, dolaze mu supruga i kći. Kao i kod svih „gastarbeitera“, nostalgija za domovinom i svojim najbližima, prisutna je permanentno i stoga traži društva u kojima će naći ljude sebi slične. Doznaje za postojanje Hrvatske kulturne zajednice (HKZ), te se on i supruga učlanjuju i postaju vrlo aktivni i zapaženi članovi HKZ-e.


 

 

Link:

- NAPUSTILI NAS IVANKA I MATE

- Opuzenska priča, riječ na početku

- Sječanja Mate Ivaniševića - Naše mjesto

- Dolazak Ivaniševića

- Moj dom, Riječ za kraj

 

Dunja Gaupp, Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj

www.hkz-kkv.ch

173 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU