Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

OPUZENSKA PRIČA       (21.07.2019.)

Dolazak Ivaniševića

Početkom 18. stoljeća u Opuzen je iz Metkovića došao moj prapradjed Nikola Ivanišević Kriška. Oženio je Stanu Ernjak. Umro je 1853. Imao je sina Matu koji se oženio s Trna ili Blaca od Palinića, a imali su sina Vicu (moga djeda) i kći Maru. Dolaskom u Opuzen, Ivaniševići su započeli graditi u središtu mjesta veliku dvokatnicu, 7 x 20m i bila je gotova nakon nekoliko godina, 1880. Nasuprot je Ivaniševićevu kućnom pročelju na udaljenosti od stotinjak metara sagrađena 1883. nova crkva sv. Stjepana, a moj je pradjed Mate bio poslužitelj i zvonar (remeta) do kraja života.

Pradjedov sin, moj djed Vice, oženio je Ivku Oršulić iz Komina i dobili su četvero djece. Sinove Matu i Nikolu (moga ćaću), kćeri Stanu i Maricu. Moj se otac Nikola oženio Matijom Tošić iz Lađišta, malena zaseoka u brdu, za koje smo sestra Ivanka i ja ostali i danas sentimentalno vezani.

Do Prvoga svjetskog rata moji su preci živjeli težački život bez većih nevolja i potresa, no po pričama je babe Mande Milenkove, moj je djed Vice, njezin prvi rođak, nastradao (1915.) pri spašavanju sestre Nikole Bilića (glasovitoga crkvenog pjevača) koja je pala kroz željezni most u mutnu i nabujalu Malu riku. Odmah je za njom skočio i spasio je, no od toga je dobio upalu pluća i osmi je dan preminuo. Moja je baba Ivka ostala sama s četvero djece od sedme do četrnaeste godine. Moj je otac bio najmlađi. Samo godinu dana nakon djedove smrti, umrla je moja baba Ivka u 35. godini života i ostavila četvero siročadi. Stric Mate je otišao u vojnu muzičku školu u Mostar (ostao je u lijepu sjećanju prvom kapelniku opuzenske glazbe Mati Brečiću). Teta Marica je otišla u Split služiti, a teta Stana je oboljela u tom jadu i umrla s nepunih dvadeset godina. Tako je u pročelju te velike kuće Ivaniševića ostao još samo moj ćaća, desetogodišnje dijete i nemam pouzdanih podataka kako je preživio do punoljetnosti.

 

Najranija sjećanja

Opuzen je zbog redovitih i neredovitih poplava bio od kasne jeseni do ranog proljeća uglavnom glibavo mjesto. Kiše su ostajale u većim i manjim lokvama (blećkama) i kanalima. Ti su kanali iskopavani na pola metra širine i dubine duž kala uz zidove kuća. Zemlja, nanesena poplavama i kišama brzo bi ih napunila, pa od njih nije bilo velike koristi. Tu i tamo ih se očistilo, no brzo bi opet došlo na isto. Tako kad se Rika povuče na Pjaci Vrtletini pa sve do Križa, ostajala su mala jezera, stoga su mokre noge bile normalna stvar. Vlažni zidovi kamenih kuća poprimili bi tugaljivu tamnosivu boju i cijelo bi se mjesto doimalo nekako suro, mrko i pokislo.

Svu su mu radost, ciku, viku i živost davala djeca kojih je bilo puno i svugdje gdje god je bilo mjesta za igru. Najviše nas je bilo na našoj seljačkoj Pjaci Vrtletini, na koju su dolazila djeca s Pjace i Male rike. Tako smo se redovito i bez posebna dogovaranja okupljali: Vojko i Dobroslav Mihaljević (Sukanovi), Mile i Rade Franičević, Mirko i Dragan Popić (Vladikini), Zvonko Družijanić, Vlatko Franić Tulavac, Stipe Dropulić Janja, Zvone i Tome Bošković, Ante Ključe Cako, Ivica Ajduk Švajcer, Ivo Ajduk Fendija, Joze Ajduk Ašin, Tino Mušan Lola te još poneki „padobranac“ iz Foše, Sela ili Bibinja.

Pred početak je Drugoga svjetskog rata puštena u promet uskotračna željeznička pruga Sarajevo - Ploče. Vlak je imao postaju i za Opuzen, no kako na Velikoj riki nije bilo mosta (nema ga niti danas), putnici su se morali prevoziti kaićem na vesla kojeg je vozio Ivan Mihaljević Sukan. „Dinastija“ je Sukanovih imala, može se reći, monopol na prijevoz sve do pedesetih godina prošlog stoljeća. Ivan Sukan bio je krupna, grlata i debela ljudeskara. Umro je krajem 1942. Tada je bila velika poplava pa su ga iznijeli kroz prozor i odveli lađom. Nakon Ivanove smrti, posao su nastavili sinovi Danko i Mate.

Treba navesti kako je prevoženje preko Velike rike bio iznimno težak i riskantan posao. Kad Neretva pobjesni, digne se i kovitla, samo snaga, spretnost i sreća pomaže prevoziti kaić s putnicima preko dvjesta metara široke rijeke. Putnici su često dozivali vozara. Teško je bilo slušati očajnički zov: „Vozaru, vozaru...“, noću po kiši i svakakvom nevremenu, no ponekad su im pozivi bili uzaludni pa su promrzli i proveli noć mokri u željezničkoj čekaonici.

Krajem Drugoga svjetskog rata nastavila je prevoziti njihova majka Mila. Svi smo je zvali teta Mila. Bila je to mala čvrsta ženica uvijek u crnini, sijede kovrčave kose. Jako je voljela cvijeće pa je na ulaznim skalama u sitnu kućicu i u malom tinelu bilo sve u cvijeću. Na stolu su u tineliću bile izložene slike njezinih živih i mrtvih. Teta Mila je bila uvijek blaga izraza, iako ju je malo koje zlo zaobišlo. Nas je djecu gledala kao svoju i za svakoga je imala lijepu riječ, bila je dobar duh naše Vrtletine. Kad je kišilo, smjeli smo u njezinu konobu na ljuljačke, a o Božiću i Uskrsu pravili smo jaslice ili čuvali Sveti grob.

 

Mate Ivanišević, Milna

 

Link:

- NAPUSTILI NAS IVANKA I MATE

- Opuzenska priča, riječ na početku

- Sječanja Mate Ivaniševića - Naše mjesto

- Dolazak Ivaniševića

- Moj dom, Riječ za kraj

Dunja Gaupp, Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj

www.hkz-kkv.ch

173 -2019

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU