Pradjedov sin, moj djed Vice, oženio je Ivku OrÅ¡ulić iz Komina i dobili su Äetvero djece. Sinove Matu i Nikolu (moga ćaću), kćeri Stanu i Maricu. Moj se otac Nikola oženio Matijom ToÅ¡ić iz LaÄ‘iÅ¡ta, malena zaseoka u brdu, za koje smo sestra Ivanka i ja ostali i danas sentimentalno vezani.
Do Prvoga svjetskog rata moji su preci živjeli težaÄki život bez većih nevolja i potresa, no po priÄama je babe Mande Milenkove, moj je djed Vice, njezin prvi roÄ‘ak, nastradao (1915.) pri spaÅ¡avanju sestre Nikole Bilića (glasovitoga crkvenog pjevaÄa) koja je pala kroz željezni most u mutnu i nabujalu Malu riku. Odmah je za njom skoÄio i spasio je, no od toga je dobio upalu pluća i osmi je dan preminuo. Moja je baba Ivka ostala sama s Äetvero djece od sedme do Äetrnaeste godine. Moj je otac bio najmlaÄ‘i. Samo godinu dana nakon djedove smrti, umrla je moja baba Ivka u 35. godini života i ostavila Äetvero siroÄadi. Stric Mate je otiÅ¡ao u vojnu muziÄku Å¡kolu u Mostar (ostao je u lijepu sjećanju prvom kapelniku opuzenske glazbe Mati BreÄiću). Teta Marica je otiÅ¡la u Split služiti, a teta Stana je oboljela u tom jadu i umrla s nepunih dvadeset godina. Tako je u proÄelju te velike kuće IvaniÅ¡evića ostao joÅ¡ samo moj ćaća, desetogodiÅ¡nje dijete i nemam pouzdanih podataka kako je preživio do punoljetnosti.
 
Najranija sjećanja
Opuzen je zbog redovitih i neredovitih poplava bio od kasne jeseni do ranog proljeća uglavnom glibavo mjesto. KiÅ¡e su ostajale u većim i manjim lokvama (blećkama) i kanalima. Ti su kanali iskopavani na pola metra Å¡irine i dubine duž kala uz zidove kuća. Zemlja, nanesena poplavama i kiÅ¡ama brzo bi ih napunila, pa od njih nije bilo velike koristi. Tu i tamo ih se oÄistilo, no brzo bi opet doÅ¡lo na isto. Tako kad se Rika povuÄe na Pjaci Vrtletini pa sve do Križa, ostajala su mala jezera, stoga su mokre noge bile normalna stvar. Vlažni zidovi kamenih kuća poprimili bi tugaljivu tamnosivu boju i cijelo bi se mjesto doimalo nekako suro, mrko i pokislo.
Svu su mu radost, ciku, viku i živost davala djeca kojih je bilo puno i svugdje gdje god je bilo mjesta za igru. NajviÅ¡e nas je bilo na naÅ¡oj seljaÄkoj Pjaci Vrtletini, na koju su dolazila djeca s Pjace i Male rike. Tako smo se redovito i bez posebna dogovaranja okupljali: Vojko i Dobroslav Mihaljević (Sukanovi), Mile i Rade FraniÄević, Mirko i Dragan Popić (Vladikini), Zvonko Družijanić, Vlatko Franić Tulavac, Stipe Dropulić Janja, Zvone i Tome BoÅ¡ković, Ante KljuÄe Cako, Ivica Ajduk Å vajcer, Ivo Ajduk Fendija, Joze Ajduk AÅ¡in, Tino MuÅ¡an Lola te joÅ¡ poneki „padobranac“ iz FoÅ¡e, Sela ili Bibinja.
Pred poÄetak je Drugoga svjetskog rata puÅ¡tena u promet uskotraÄna željezniÄka pruga Sarajevo - PloÄe. Vlak je imao postaju i za Opuzen, no kako na Velikoj riki nije bilo mosta (nema ga niti danas), putnici su se morali prevoziti kaićem na vesla kojeg je vozio Ivan Mihaljević Sukan. „Dinastija“ je Sukanovih imala, može se reći, monopol na prijevoz sve do pedesetih godina proÅ¡log stoljeća. Ivan Sukan bio je krupna, grlata i debela ljudeskara. Umro je krajem 1942. Tada je bila velika poplava pa su ga iznijeli kroz prozor i odveli laÄ‘om. Nakon Ivanove smrti, posao su nastavili sinovi Danko i Mate.
Treba navesti kako je prevoženje preko Velike rike bio iznimno težak i riskantan posao. Kad Neretva pobjesni, digne se i kovitla, samo snaga, spretnost i sreća pomaže prevoziti kaić s putnicima preko dvjesta metara Å¡iroke rijeke. Putnici su Äesto dozivali vozara. TeÅ¡ko je bilo sluÅ¡ati oÄajniÄki zov: „Vozaru, vozaru...“, noću po kiÅ¡i i svakakvom nevremenu, no ponekad su im pozivi bili uzaludni pa su promrzli i proveli noć mokri u željezniÄkoj Äekaonici.
Krajem Drugoga svjetskog rata nastavila je prevoziti njihova majka Mila. Svi smo je zvali teta Mila. Bila je to mala Ävrsta ženica uvijek u crnini, sijede kovrÄave kose. Jako je voljela cvijeće pa je na ulaznim skalama u sitnu kućicu i u malom tinelu bilo sve u cvijeću. Na stolu su u tineliću bile izložene slike njezinih živih i mrtvih. Teta Mila je bila uvijek blaga izraza, iako ju je malo koje zlo zaobiÅ¡lo. Nas je djecu gledala kao svoju i za svakoga je imala lijepu rijeÄ, bila je dobar duh naÅ¡e Vrtletine. Kad je kiÅ¡ilo, smjeli smo u njezinu konobu na ljuljaÄke, a o Božiću i Uskrsu pravili smo jaslice ili Äuvali Sveti grob.
Mate Ivanišević, Milna
Link:
- NAPUSTILI NAS IVANKA I MATE
- Opuzenska priÄa, rijeÄ na poÄetku
- SjeÄanja Mate IvaniÅ¡evića - NaÅ¡e mjesto
- Dolazak Ivaniševića
- Moj dom, RijeÄ za kraj
Dunja Gaupp, Hrvatska kulturna zajednica u Å vicarskoj
|
