Nastao je na nasipini koju je Velika i Mala rika donosila svojim tokom i tu ostavljala. Položaj mu je višestruko zanimljiv, iako ga poplave nisu mimoilazile. Najmanje dvaput godišnje, a ponekad i više. Ovisno o padalinama u Bosni i Hercegovini. Ono se malo žitelja u početku (od kraja 17. stoljeća) branilo od poplave kako je znalo i umjelo, no uvijek uz goleme teškoće i napore.
U vrijeme austrijske vlasti u drugoj polovici 19. stoljeća, počelo se s produbljivanjem korita Velike rike. Taj je golemi posao završen 1885., a u čast je završetka na opuzenskoj rivi podignut spomenik s natpisom: „Ovaj spomenik podignut je 1885. godine u znak dovršenja regulacije korita rijeke Neretve“. Tako su brodovi mogli ploviti morskim putem prema Metkoviću s pristajanjem u Opuzenu.
Nešto je ranije preko Male rike napravljen (također pod austrijskom vladavinom) željezni most. Odmah su od Križa pa prema željeznom mostu dalje kod Velike rike izgradili zaštitni zid od poplava. Zaštitni se zid nalazi u produžetku rive za pristajanje brodova, a potom se nastavlja nasipom (bajerom) do rječice Cavike, pritoka Velike rike (do današnje tvornice). Zaštitni zid i nasip nisu mogli spriječiti poplave, ali su ih uvelike ublažili. Voda je nadirala s blata iza mjesta te Dragaća i Strimena.
 
Opuzen nekada i danas
Regulacijom Velike rike, dovršenjem nove crkve 1883., općinske zgrade 1887., a prije svega 1790-ih škole, Opuzen se uobličavao u zanimljivo mjesto za život. Među crkvom, općinom i školom nastao je lijep prostor, Pjaca. Danas je to primjereno uređen Trg kralja Tomislava. Tako su se i u ono vrijeme nazirali obrisi lijepoga dalmatinskog gradića. Stanovništvo je vremenom sve više pristizalo, uglavnom žitelji uzvodno od Neretve, odnosno obližnje Hercegovine te svih okolnih mjesta: Vrgorca; Imotskog, Popova polja, Zažablja i okolice, ali i udaljenijih krajeva. Zanimljivo je napomenuti da je prvi Mataga na Prunjak prispio na splavi. Otkud god došli, čekao ih je jedino mogući život s Neretvom, uz Neretvu, na Neretvi i od Neretve, što znači s motikom, badiljom, vršom, mrežom, udicom i poneki s lovačkom puškom. Sve to naravno u trupi i lađi.
Lađa i trupa izvanredno su prilagođeni delti Neretve pa je nigdje drugdje ne ćete naći u Dalmaciji, ali i Opuzen je ponešto drukčiji od ostatka Dalmacije. Nikao je na delti gdje se sljubljuju Mala i Velika rika s močvarom i morem u pozadini pa je od početka oskudijevao dobrim drvima i kamenom. Obradiva je tla bilo, no ne i dovoljno, te je Neretvanin morao koristiti blato i kultivirati ga. U tom su teškom poslu naši preci pokazali veliko umijeće i snagu. Usijecali su jendeke (kanale) u nisko močvarno tlo i stvarali plodne parcele izdižući zemlju.
Pri tome su ostajali dovoljno duboki i široki jendeci da se šiljastom trupom ravna dna moglo doći do svake parcele. Takav nam je izvrsno osmišljen sustav ostavio zadivljujuću mrežu kanala. Danas se doimaju kao veličanstven spomenik snazi, žilavosti i domišljatosti našeg čovjeka. U tu svrhu usavršen je mali, čvrst i kao britva oštar badilj (lopata) koji je u novije vrijeme pao u zaborav, jer i nekadašnjih divova, jendečara, koji su ga koristili, više nema. Najpoznatiji su majstori, kovači badilja i motika bili: Peko i Kraljević u Kominu, a u Opuzenu, na Maloj riki, Ante Vitanović.
Naš je Ante sebi i težacima olakšavao dogovor o veličini motike tako što je iza vrata imao od kartona izrezane veličine motika s upisanim godinama starosti korisnika. To se doimalo kao glazbena oznaka za crescendo - decrescendo. Do četrdeset i pete godine života, veličine su se penjale, a nakon toga su se prema sedamdesetim spuštale. „Ako je čovjek zdrav, to mu je tablica“, govorio bi.
Mate Ivanišević, Milna
Link:
- NAPUSTILI NAS IVANKA I MATE
- Opuzenska priča, riječ na početku
- Sječanja Mate Ivaniševića - Naše mjesto
- Dolazak Ivaniševića
- Moj dom, Riječ za kraj
Dunja Gaupp, Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj
|
