Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

APARTMAN  102 -   nastavak 3.      (23.03.2011.)

Kao uvod u predstavljanje knjige Apartman 102 i autorice, Jadranke Cigelj u Švicarskoj idućeg mjeseca, donosimo nekoliko ulomaka.

Zadnji nastavak - odlomak 3.

Kada je prošla noć? Zar sam toliko čvrsto spavala, ili mi je mašta ukrala trenutak lutanja u prošlosti? Možda ludim, zaboravljajući gdje sam? U glavi mi je tutnjalo, a stražarovo se lice rasplinulo u nekoj izmaglici.

"Blijeda je kao mrtvac!" začuh nečiji glasni zaključak. Glasovi su se udaljavali, a nož među rebrima sve se jače zarivao. Bol se penjala prema grlu paralizirajući bradu, prsni koš koji se ionako kidao, i završavajući neugodnim trncima u prstima ruku. Nisam mogla ni glas ispustiti. Učinilo mi se kako netko pokušava iščupati moj jezik iz korijena, a onda djelićem svijesti shvatih kako nečija ruka povlači jezik prema van dok netko govori: "Ne puštaj joj jezik. Moglo bi je ugušiti".

Učinilo mi se da to Biba govori, ali je nisam vidjela. Bol koja mi je lomila prsnu kost ne dopuštajući mi išta reći, nagnala me da iz izmaglice utonem u potpuni mrak.

"Ima li menstraciju?" muški, odnekud poznati glas probijao se kroz tamu. Koja to budala pita? Zar ne vidi? Umirem, a ne znam od čega. Lagali su mi. Rekli su kako smrt ne boli, i da tu sve prestaje. A postoji samo bol, i ova tama u kojoj ne mogu ni ruku pomaknuti. Naprežući misli i tjerajući ih na probijanje tame, pokušavala sam misli pretočiti u riječi.

"Psssttt ..., ne smiješ! Lezi mirno. Dobro je."

Nečija topla velika ruka, nježno mi je milovala lice. Iz nje je smrdio znoj pomiješan s nekim drugim zadahom. Glava i cijeli gornji dio tijela ležali su na nečijem tijelu. Osjećala sam kako moja "postelja" diše, topla je i smrdi smradom neopranog tijela. S mukom sam otvorila oči i susrela se sa plavilom nekog drugog para očiju. Pomislih kako još uvijek spavam.

"Baš si nas uplašila! Mislili smo, evo odapela. A ja bih bez tebe umro u ovom smradu. Diši! Diši, molim te! Oni nas se plaše, jer znaju ... doći će tvoji. Znam, osjećam to!" mrmorio je glas, a meni prođe kroz glavu: "Ovaj čovjek je stvarno lud! Tko će doći? Kakvi moji? Boli me, a on kaže kako moram disati. Majko moja, što mi se događa? Gdje sam? Koliko još dugo?"

"Diži se!" dopre tihi ženski glas do mene. Nježna zapovijed protkana željom i strahom. Tijelo ispod moga se pomaknulo: "Pusti je još malo!" Ruka me je i dalje milovala po kosi, provlačeći kroz njene pramenove svoje neoprane prste.

"Šta se tamo događa?! Opet ti kod žena! Doktore, šta je tamo? Kakvo je to izležavanje?!" čuo se glas stražara koji je dopirao kroz prozor. Natjeravši se ponovno da otvorim oči, ugledala sam stražara nagnutog s terase kako gotovo cijelim gornjim djelom tijela ulazi u našu sobu. Neugodnu tišinu koja je odjednom zavladala, prekinuo je ženski glas: "Pozlilo joj je! Valjda srce ... Doktor nije došao sam. Poslao ga je ..." ne završivši svoj pokušaj opravdanja Esine prisutnosti u našoj sobi, Biba me brzo zaštitnički zagrlila. Laganim pokretom ustajanja, tijelo ispod mene se pomaklo, dok su me dvije velike šake polako polagale na pod.

"Moram ići! Imate li možda jednu cigaretu?" Neka je proklet. Skoro sam umrla, a on misli samo o sebi. Kroz bol se probio gnjev, ponovno natopljen sebičnošću. Kao da mi čita misli, Biba brzo izreče: "I on jadan ima svoje strahove. Tko zna kako im je tamo u "sali". Nije mislio loše, ali nema vremena na pravi način reći". Moja želja za opstankom skupila se u nepredviđenu energiju koja me postavi, doduše, na drhtave noge, ali ipak moje. Stajala sam pridržavana Esinim rukama i sama začuđena ustajanjem. Zatim sam se oprezno spustila na stolac. Nisam niti primijetila kada je Eso otišao.

"Ks, ks, ks .." začulo se kroz prozor. "Crna, priđi!" Okrenula sam se u smjeru glasa i na prozoru ugledala bojnika s kozičavim licem. Smiješio se i pritom rukom pozivao da priđem. "Bože, zar ovaj dan nema kraja?" prošlo mi je kroz glavu.

"Je li ti bolje?" začuh znatiželjni glas bez prijetećega prizvuka. "Evo, donio sam ti malo keksa. Gledam te već neko vrijeme. Svaki dan plačeš. Nemoj. Proći će i ovo vrijeme."

Gledam u njegove oči. Crne, neprozirne, ali ipak se čini kako je u njima odsjaj sućuti. Ispitujem mu pogledom lice. Izbjegavam uniformu, jer ona je personifikacija mojega straha još od prve noći. Bol mi i dalje kida grudi, samo nešto manje oštra. Ne smije vidjeti kako boli, i stoga počinjem kontrolirati mimiku lica. Netko je rekao da bolesne odmah ubijaju.

"Ako odeš do vrata, donijet ću ti nešto", vabio me vojnik dalje. "Idi! Neće ti ništa! Evo, pomoći ću ti. Možda nam dâ nešto jesti" podižući me, govorila je Zlata. Prišle smo vratima, a tamo je već stajao vojnik. Smiješeći se primio me ispod ruku i poveo iz sobe.

"Ne boj se, Crna, neću ti ništa." Zamjećujem kako nema oružje. Instinktivno sam ispružila ruku, u čiju je šaku položio nekoliko komadića keksa. Bol mi se ponovno penjala u grlo, ali ruka je stiskala kekse kao najveću dragocjenost.

"Sutra ću donijeti još!" šaptao je obećanje, nježno me vodeći u sobu. Ležim u tami naše sobe. Tiho disanje žena oko mene. Više me ne boli, ali to me ne veseli. Zapravo, prije mi je žao, i počela sam moliti. Molila sam milost izbavljenja. Molila sam za zaborav s tonjenjem u ništavilo. Nisam se plašila smrti. Prizivala sam je, omatajući se nadom u njezin dolazak. Smiješila sam joj se, lagano prinoseći šaku nosnicama i udišući miris keksa koji su žene u hipu podijelile i pojele. Ja nisam jela, ostao mi je samo miris. Ali nisam osjećala ni glad, samo golemu čežnju za ništavilom. Tonući u polusan ili nesvjesticu, nisam više osjećala bol.

ODLOMAK 4.

A tamo su dvojica stražara vukla teško gumeno crijevo, izvikujući pritom riječi koje nismo mogli razabrati. Iz "bijele kuće" je, u koloni po jedan, istrčala skupina muškaraca. Neki su bili u gaćama, a neki potpuno goli, skrivajući rukama svoja spolovila. Gumeno se crijevo naglo trglo i kao velika blistava zmija srebrnog ovratnika sunulo uvis. Stražari su ga jedva uspijevali držati, dok su zatočenici pod silovitom bujicom vode padali po zemlji štiteći se ispruženih ruku ispred tijela. Mlazovi vode igrali su se omršavljelim tijelima koja su se kotrljala pri svakom neuspjelom pokušaju ustajanja.

Pod tendom se začula nova provala gromoglasnog smijeha. Samo ovaj put smijali su se jedino stražari, dok su žene koje su do maloprije s njima dijelile raspoloženje izazvano jakim suncem i pivom, skamenjeno ustale zureći u jadnu skupinu ljudi pod vodenim mlazom. Neki su se uspjeli podići iz blata koje se napravilo u sprženoj travi, čineći prljave lokve u kojima su se koprcali oni koji nisu imali snage ustati. Šum vode nadglasavali su uzvici stražara, a jedan se okrenuo i prema nama: "Kvočke! Bi li i vi jedno kupanje?!"

Ali na našu sreću, bila je to samo zlobna dosjetka koju su ostali stražari popratili još jačim i zlobnijim smijehom. Taj je smijeh ključao od mržnje pogleda kojim su nas počeli gledati. Stajale smo nijemo gledajući i očekujući kako ćemo i same morati stati ispred toga crijeva. Vodeno je crijevo izgledalo kao da svake sekunde riga jači mlaz, i meni se učini kako studen ulazi i u moje tijelo. Rajko, mladić prerano sazrelog lica i onižeg rasta, kojeg sam upamtila po visokim zaliscima svijetloplave kose i smrknutom licu, povika: "To je da ne kukaju kako su žedni!" Kao da je riječ o najuspjelijoj šali, gurnuo je ruke u džepove vojničkih hlača i, okrenuvši se prema nama, zapitao: "Zašto se ne smijete?"


Iskoristila sam trenutačnu nepažnju stražara i dvadesetak metara dugi put do zahoda, čini se, prešla u sekundi. Uronila sam u malu tamu hodnika, želeći se skloniti od vanjskoga prizora. Tada mi se učinilo kao da je nešto eksplodiralo, te sam jedva razabrala pitanje: "Da ti tamo pod tušem netko opere leđa?"

Do tada, zaokupljena prizorom pred "bijelom kućom", nisam primijetila u ovom hodniku nikoga. No za malim stolićem, na kojem je bilo nekoliko praznih pivskih boca, sjedila su dvojica stražara. Niz leđa su mi ponovno kliznuli trnci studeni koja mi je uskoro obuhvatila cijelo tijelo. Pokušala sam se nasmiješiti, ali mi to ni uz najbolju volju nije pošlo za rukom. I tada sam ugledala. Pogled mi se prikovao na kožnoj narukvici čvrsto vezanoj na ruci jednog od stražara. Upamtila sam je jer sam samo nju vidjela kada su me doveli da vidim pretučenog Silvija. Bila je to ruka koju do kraja života, znala sam to, neću zaboraviti. Podigla sam pogled, zagledavši se u lice toga mladića.

"Krle!" odjeknulo je u meni. Nadimak koji je tko zna gdje i tko zna od koga ovaj mladić dobio. Gledala sam lice ljepuškastoga seoskog mladića i u trenutku pomislila kako na njemu nezgrapno djeluju te velike, gotovo blage smeđe oči. Kraj njega je sjedio proćelav, svijetlosmeđi muškarac. U njegovu licu, gotovo dječačkom, prepoznala sam Željka Mejakića, zapovjednika logora. Kao i svih ovih dana i sada mu je pogled bio skriven zatamnjenim naočalama. U meni je ponovno na trenutak zaiskrila misao kako ovaj čovjek ima lice koje ljudi opisuju kao lice dječjeg ubojice.

"Hoćeš već odlučiti? Izaberi jednog od nas!" obratio mi se s porugom u glasu. "Hvala ne bih! Mislim kako je voda hladna, a ja ionako za vas suviše ledena. Ne bi nikom od nas bilo ugodno!" Moj je glas u tami hodnika odjeknuo presmiono i preoštro i ja uplašena pomislih: "Koji mi je vrag? Zašto se upuštam u odgovore?" Plašeći se da me ne zaustave, brzo sam ušla u malenu prostoriju s tušem i zahodom. Za sobom sam čula: "Operi se dobro! Dosadno nam je i poslije podne ćemo napraviti predstavu. Baš razmišljam kako bi bilo da se sve skinete i da vidimo koja je najljepša?! Što ti kažeš na to?"

Pitanje je eksplodiralo u mojoj glavi. Brzo sam zatvorila vrata i pustila vodu iz tuša. Šum vode nadjačao je reski, prijeteći smijeh dvojice muškaraca vani. "Misle li oni stvarno to učiniti? Što nam to sada spremaju? Kako reći drugim ženama? Trebam li ih upozoriti? Pa neće nas valjda? A i zašto bi? Zar nas ne kažnjavaju dovoljno? Zar nema dovoljno vriske po noći? Zar ne dokazuju stalno svoju nadmoć? Gdje će se zaustaviti?

Svako novo pitanje donosilo je bolne otkucaje srca za koje mi se činilo kako je prešlo u grlo. Niz bolno napeto tijelo slijevao se mlaz studene vode i nesvjesno sam izlagala sebe bar dijelu kazne koju su muškarci vani trpjeli. Nisam znala koliko je vremena prošlo. U tom umirujućem hladnom prostoru, kada je hladna voda paralizirala svaki djelić tijela, odjednom se u mene vratila mrvica hrabrosti. Obukla sam se i izašla u hodnik. Tamo više nije bilo nikoga, i samo prazne boce svjedočile su kako nisam halucinirala. Hrabrost me je ponovno napustila i u mene se uvukla strepnja. Sa strahom od mogućega prizora koji bih mogla zateći, ušla sam u "restoran".

ODLOMAK 5.

Jutro, iako okupano suncem, donese sve posljedice prethodne večeri. Zavukavši se u zahod, pokušavala sam pregledati leđa, što mi nije polazilo za rukom. Na desnom boku širio se, ili mi je tako izgledao, golemi hematom. Svaki pokret prouzročio je novu navalu boli, ali to mi je odvraćalo pažnju od krvavog mokrenja za koje nisam znala je li posljedica udaraca ili se mokraća miješa s menstrualnom krvlju.
Sva smušena, pridružila sam se koloni žena, moleći svoju svakodnevnu molitvu." Majko Božja, ako moram i dalje ovako, podari ... nemoj, pošalji mi smrt ... Oče naš, koji jesi ..."

I tad odjeknu: "Ti tamo! Ti što se krstiš! Vidim li te još jednom kako to radiš, bit će ti to zadnje krštenje!" Plave oči iznad naglašeno zašiljenog nosa visokog plavokosog tridesetogodišnjaka isijavale su mržnju, parajući moju molitvu svakom riječi, i ja pomislih da mi je molitva možda i uslišana.

"Rugaš se krstu? Ha ...?" U ruci mu se klatila gumena palica koju sam toliko puta vidjela dok ju je danomice spuštao na leđa nekog jadnika u "restoranu". Šutjela sam. A on, odustavši od daljnjeg izljeva gnjeva, odjednom okrenuvši leđa, usmjeri svoju pozornost na novu skupinu od 30 mučenika koja je pristigla na objed.
"Uh! Sad je bilo gusto, ha, drugar?!" I Suada, dobrohotno se smiješeći, dodirnu moje ledene prste, pokazujući kako nisam sama.


Dan je protjecao svakodnevnim ritmom logora. Nisam radila, nego, sjedeći u svojem kutu na radijatorskoj cijevi, pokušavala ponovno dozvati sinov lik. Bila sam sigurna kako ga nikada više neću vidjeti.
"Imaš li ti stan u Prijedoru?" pred mene je stao, s ovim iznenadnim pitanjem, Krle. Pitanje se zarilo kao oštrica u moje misli, i ja oprezno odgovorih pitanjem: "Zašto?" "Pa znaš, moj ti brat ima kuću u Zagrebu. U Dubravi. Mijenjao bi se. Pa sve mislim, koja od vas ima za to mogućnosti. Ti si ono iz Zagreba?"
"Odselili smo davno iz Zagreba", još opreznije odgovorih. Svih ovih dana u meni je tinjala skrivena nada kako možda ovi stražari ne znaju moju kućnu adresu. Plašila sam se da neki od njih ne bi dobio poriv za maltretiranjem moje obitelji. Veoma smo često međusobno razgovarale o tome, skrivajući pred stražarima svaku riječ koja bi mogla nagovijestiti naše strahove. A sad je ovaj mladić od mene tražio upravo to zanimajući se imam li, i gdje, stan ili kuću.
Razmišljala sam strahovito brzo, a onda odgovorila: "Znaš, ja ti i nemam stana. A nemam niti kuću. Moj otac ima, a ja bez njega ne mogu ništa".


Ne primjećujući moj strah, Krle nastavi glasno razmišljati. "Bilo bi dobro, ako ovo sve prođe, da nas dvoje razgovaramo s tvojim ocem ..." i dalje ga više nisam slušala, jer se ulovih za njegove riječi koje su prvi put nagovještavale buduće vrijeme, ali pozitivnim naznakama. "Možda trebaš sapun?" odjednom Krle izreče pitanje koje me svojim sadržajem toliko zateklo da nisam znala smijem li i disati. Najprije nagovještaj budućnosti, a sada pitanje koje čovjek upućuje čovjeku. I ne čekajući nikakav odgovor, on nastavi: "Donijet ću ti jedan, a ti razmisli o zamjeni. Kad izađeš, razgovaraj s ocem pa ćemo se čuti".
"Nemoj da bi mu rekla adresu!" začuh Bibin glas pokraj sebe. "I ne zaboravi kad je neki dan divljao i ubijao radi onog zeta što mu je poginuo?"

"Misliš Govedaricu?!" umiješa se Nusreta i odmah nastavi: "Taj Govedarica Zdravko, taj ti je bio one noći kad je Silvo pokojni .."
"Ma šuti, budalo, hoćeš da nas čuju?" prekinu je Suada, a moje misli odlutaše nekoliko dana prije.

Sišle smo u "restoran" u kojem je već bilo nekoliko stražara. Među njima, na moj užas, prepoznala sam i stražara iz noći kada su Silvu pretukli do smrti. To jutro stajao je sa svojom crnom bradom i bahatim držanjem ispred prozora, tako da sam ga po našem dolasku odmah uočila. Morala sam sjesti blizu mjesta gdje je stajao, a bilo me je više nego strah. I ne znam kako sam došla u razgovor s njim, ali se sjećam, u jednome trenutku njegove su riječi zvučale kao da osjeća neko žaljenje. Nakon nekoliko dana, Krle se u "restoranu" pojavio pijan, agresivan i opterećen mržnjom. Zdravko Govedarica koji je, kako je Krle u svom bijesu rekao, poginuo je kod Gradačca od ruke Alijinih, a Krletova sestra, koja mu je bila žena, ostala je ucviljena udovica. Taj dan, Krle je osvećivao smrt svoga zeta, sijući svoju mržnju, hraneći se žestokim gnjevom, i prazneći tu svoju, kako je rekao, bol na nejakim, već izubijanim zatočenicima.


Sada je Krle nagovijestio budućnost, nudeći mi zamjenu s bratom. Ili je to opet bila jedna u nizu malih podlih varki kako bi došao do moje obitelji. Ma, iznenada se pojavi zlokobna sumnja. Oni i tako znaju. Znaju i tko sam i gdje sam stanovala. Nešto drugo smjera, ali nisam mogla dokučiti što.

"Evo! Donio sam ti sapun! I to onaj fini! Vidi, miriše. Sva ćeš mirisati kao ruža" i, završavajući to najnormalnijim riječima, Krle mi tutnu u ruke veliki, mirisavi sapun. Sklapajući prste na ovoj dragocjenosti, prestadoh misliti o mogućoj podvali, te ohrabrena njegovom iznenadnom dobrohotnošću, zapitah: "A možemo li u našu sobu? Inspektori su otišli ranije, a Zdenkina soba radi ..." Pogledao me malo iznenađeno, ali na moj mirni ton, odgovorio je istim: "Možete! Ali budite tihe. Ima ih i koji rade ...", i neodređeno mahnuvši rukom, okrenu se stražaru na vratima "restorana": "Odvedi ih u sobu! I ne daj im hodati po zgradi!"
Koraknuo je prema sredini "restorana", a ja iznenada potaknuta njegovom dobrohotnošću, nastavih iskušavati sreću krenuvši za njim. "Krle!"
"Što još hoćeš?", pomalo nervozno okrenuvši se prema meni, zastade u očekivanju. "Ma znaš ... ona djevojka što su je jučer doveli u moju sobu ..."
"Šta s njom?" sada već pomalo ljutitim glasom odgovori pitanjem.
"Ima ogromnu rupu od šrapnela. Ružno izgleda, možda bi trebalo da je pogleda doktor ..."


Sada već vidno nervozan, Krle procijedi: "Da ne bi još i u bolnicu?! Kakav doktor?! Šta to pričaš?" Ne razmišljajući, nastavih: "Ma ne treba u bolnicu. Može to i doktor Sadiković ... Nek joj sašije ..."
"Hoćeš reći, treba je zakrpati. Pa ako ima s čim, neka to uradi!" i prije nego što sam bilo što drugo rekla, Krle pozva stražara na ulaznim vratima: "Božo, pošalji doktora ovim ženama u sobu! Ali neka neko pripazi na njega! Možeš i ti ..." i laganim korakom, okrenuvši mi leđa, napusti "restoran".


Suada i ja napravismo rukama nosila na koja je sjela Azra te zajedno s ostalim iz naše sobe, u pratnji stražara kojeg nam je Krle odredio, popesmo se na kat. Ubrzo za nama stiže i Eso. Doveo ga je mladić ljepuškastog, pomalo precrvenog lica, kojeg je Krle zazvao Božo. Imao je negdje malo više od dvadeset godina. Tamnosmeđe kose i krupnih dječačkih očiju, da je bio u civilu, djelovao bi kao mnogi njegovi vršnjaci. Ovako, policijska uniforma koju je nosio, cijeloj njegovoj pojavi, davala je ton prijetnje.


"Imaš li onu iglu s koncem?" zapita me Eso. "Misliš, onu s crnim koncem?", začuđena pitanjem, zapitah, misleći što će s mojom iglom. "Ma crni ili bijeli, svejedno. Glavno da je konac", odgovori Eso vadeći iz džepa svojega kožnog prsluka nešto što je sličilo nožu.

"Otkuda ti skalpel, brate?" iznenađeno ga zapita Biba. "Ma našao se u džepu kad su me uhapsili. Nego ti i Koka morate je sada držati. Malo će boliti, ali moram očistiti. Momak! Hoćeš nam pomoći?" Promatrajući nas s iznenada probuđenim zanimanjem, policajac na Esino pitanje odgovori potvrdno klimnuvši glavom.

"Dušo, sada lezi i stavi glavu Koki u krilo. Bibo, ti ćeš joj držati ruke, a ti, momak, noge. Mora biti potpuno mirna." Primajući Azrinu glavu u krilo, fascinirano sam promatrala iznenadnu preobrazbu zatočenika u profesionalnog liječnika.
Mirno, kao da je u kirurškoj sali, Eso izvadi upaljač i njime spali vrh skalpela. Pognuvši se iznad Azre, šapnu: "Sada je držite kako sam rekao!" I skalpel uđe u iskidano meso ostavljajući za sobom tanku krvlju obojenu prugu. "Joooooooooj ...!" zaurlala je Azra, na što se Eso obrecnu: "Šuti! Ne deri se!" I Azra osupnuta njegovim oštrim tonom, umjesto jauka, okrenuvši iznenada glavu, zari zube u moje bedro.

"Pusti ...! Što radiš? Boli me ... jooooj ...!" sada sam zajaukala ja. I da bih je spriječila u griženju, pritisla sam svoje ruke na njezine sljepoočnice, promatrajući policajca koji joj je držao noge. "Bibo! Sada joj čvrsto drži ruke! Moram ovo sašiti! A ti, mala, prekini jaukati i plakati. Ja bih dao svoje lijevo jaje kada te ne bi bolilo! Ali mora ... Nemam ništa drugo ... trpi ... ili će nam svima doći glave ...", pokušavajući se šaliti, drhtavom je rukom skupljao krajeve rane, provlačeći sada već krvavi konac kroz nabreklu kožu.

"Vidi kako vezem! Ni majka mi nije bolje znala ...", nastavio je zabadajući iglu i svaki put pritom nagnavši Azru na jauk sličan režanju. Sirota djevojka, stišćući zube, kolutajući očima i usopljena daha, tonula je glavom sve dublje u moje krilo, dok je policajac Božo sve vidljivije postajao blijed. Jedino su Biba i liječnik zagledani u ranu na nozi djelovali daleko i nestvarno.
"Evo, gotovo je! I nemoj par dana jesti meso, a niti dizati noge. Mlada si, proći će!", smiješeći se brbljao je Eso ispravljajući svoje visoko tijelo iznad nas. "Brate, baš si izvezao kao pravi", smijala se Biba s olakšanjem, dok je mladi policajac stavljajući ruku na usta iznenada izašao i sobe.
"Nešto mu se složilo!" nasmija se Biba, namignuvši Esi. "Bolje da bježim, dok se ne vrati", odgovori on. Dobacivši nam osmijeh, cokćući jezikom kao da nekog ljubi, izađe kroz vrata i ostavi nas zadovoljne proteklom operacijom. Bio je to opet jedan od naših malih uspjeha.

ODLOMAK 6.

Smračilo se veoma brzo i autobus, napustivši razorena sela i naselja, uklizi u rijeku svjetla koja se slijevala na cestu sa širokih, visokih, betonskih elektrostupova. Baš kada sam htjela zažmiriti, začuh Mikija: "Ovdje ima toliko mnogo svjetla!"
Žagor postade jači, a sve glave naslonjene na prozorska stakla kupale su se u raskoši osvijetljenih ulica Zagreba u koji lagano uđosmo. Pratila sam kretanje, grleći poznate zgrade pogledom i stišćući Mikijevu oznojenu ruku prisiljavajući ga da ostane sjediti dok se ne zaustavimo.
"Razmišljao sam, gospođo Cigelj. Zašto Vi i sin ne biste otišli našim avionom večeras. Vaši sugrađani odlaze u Norvešku kroz koji sat. Želite li? Ako želite, dođite, nema problema!", smiješeći se, nudio je veleposlanik. Potražih lice svoga sina koji odrečno odmahnu glavom, pa pogledah čovjeka i odgovorih: "Hvala Vam na Vašoj plemenitoj ponudi. Ovo je moj grad u kojem sam rođena i na čijim sam ulicama prohodala. Vjerujem kako bi nam u Vašoj zemlji bilo dobro, ali ovo je naša Domovina". .....

Nastavak 1.

Nastavak 2.

Vezani članak:

Kriv si, jer si živ!

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU