Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   
 

SULDA TEZA O PODJELI BIH IZMEĐU PREDSJEDNIKA TUĐMANA I MILOŠEVIĆA

Neosnovane objede kako je predsjednik Franjo Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu i Herzegovinu odavno su dokazima srušene. Stoga me neugodno iznenadilo ponovno oživljavanje te teme i to od hrvatskih Pravaša. Gospodin Šime Tolić, predsjednik Autohtone-Hrvatske Stranke Prava Europe, "zatrpao" me ovih dana tekstovima koji navodno dokazuju suprotno. Znakovito je da su svi nepotpisani i objavljeni na stranicama "Hrvatska stranka prava 1861."

Matematički preciznom logikom i slikovitim riječima, prof. Josip Pečarić je opisao svu besmislenost te sulude teorije u članku "Hrvati pretplačeni na Haag". Evo kako:


Jedna novinarka htjela je zbog rata u BiH izjednačiti predsjednike Tuđmana i Miloševića. Upitao sam je: Znači, vi mislite da su Tuđman i Milošević dijelili BiH u Karađorđevu?
- Da - odgovorila je.
- Dakle, i vi spadate u one koji vjeruju da je Milošević dobar čovjek!?
- Ne, to nisam rekla. Odakle vam tako nešto?
- Pa, vaša tvrdnja o podjeli BiH istovjetna je tvrdnji da je Milošević dobar čovjek.
- !?
- Kako vi zamišljate razgovor u Karađorđevu? Vjerojatno ovako - Kaže Slobo Franji: "Znaš, Franjo, ja ti imam toliko i toliko aviona, toliko i toliko tenkova, toliko i toliko teške artiljerije, toliko i toliko... A ti imaš nekoliko stotina kalašnjikova koje ste prokrijumčarili preko Mađarske, nekoliko topova, dva-tri oklopna vozila koje ste na brzinu sklepali. Ali, Franjo, ja sam ti, bre, dobar čovek. Evo ruke! Pola Bosne meni, pola tebi!"
A te priče bile su osnova za osudu generala Blaškića. Nevinog čovjeka su osudili na 45 godina. Čak su im i Tuđmanove knjige u kojima on ispravlja neke falsifikate u povijesti bile dokaz.
(Josip Pečarić)

"Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti" ispričana je u istoimenoj knjizi prof. Miroslava Tuđmana, izdanje Naklada P.I.P. Pavičić 2002. godine. Knjiga je nažalost rasprodana, ali sadržaj možete pročitati u nekoliko nastavaka na našoj stranici. Dunja Gaupp

Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti

Uvod: Na rubu pameti

Lord Ashdown od Norton-sub-Hamdona, odnosno Jeremy John urham Ashdown, koji se najčešće služi nadimkom Paddy Ashdown, i hrvatskoj javnosti postaje poznat 1995. po svojim izjavama o "Tuđmanovoj salveti". Izjavama koje su niz narednih godina sustavno i planski punile kako svjetske tako i domaće medije. Prema izjavama Paddyja Ashdowna, njemu je osobno, u Londonu, 6. svibnja 1995., prigodom obiIježavanja 50. obljetnice pobjede nad fašizmom, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman "odao" svoju ekspanzionističku i aneksionističku politiku spram Bosne i Hercegovine. Tada je predsjednik Tuđman - na nagovor Paddyja Ashdowna, kojeg je prvi put sreo u životu - iscrtao famoznu "salvetu" u kojoj su izričto ocrtane hrvatske imperijalističke težnje prema Bosni i Hercegovini.

Paddy Ashdown sa svojom Tuđmanovom salvetom ući će u anale europske i svjetske povijesti kao jedan od najbesramnijih primjera međunarodnog političkog mešetarenja s konca 20. stoljeda. Priča je ponavljana po stranim i domaćm medijima kao nepobitan dokaz hrvatske ekspanzionističke politike, ponavljana tako uporno i često da je postalo neizbježno da je Paddy Ashdown ponovi i na Međunarodnom kaznenom sudu za područe bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića.

Ashdownovo "svjedočenje odnosi se u optužnici na članke 5.0 i 5.1, koji se tiču postojanja međunarodnog oružanog sukoba, odnosi se na sve točke teškog kršenja u optužnici, to jest 5, 8, 11, 15, 17 i 19". Svjedočenje lorda Ashdowna, dobilo je svoju potvrdu u presudi generalu Blaškiću kao dokaz o "međunarodnom oružanom sukobu". A "nacionalizam predsjednika Tuđmana i njegove teritorijalne ambicje postale su očite mnogima s kojima je razgovarao, uključujuči Lorda Owena i svjedoke Paddyja Ashdowna, II i X (svjedoka) saslušanih pred sudom (nekad smo primorani koristiti pseudonime radi zaštite svjedoka)".

Danas, s distance od gotovo dvije godine od izricanja prvostupanjske presude generalu Tihomiru Blaškiću, cijela konstrukcija tužitelja Harmona i iznijeti dokazi o ekspanzionističkoj i aneksionističkoj politici predsjednika Tuđmana izgledaju groteskno. Na žalost, ta groteska ima tragične posljedice po sudbinu generala Tihomira Blaškića, ali i drugih Hrvata koji se nalaze ili bi se po tako konstruiranoj osnovi mogli naći pred Haškim sudom.


Već jednostavna logička analiza ovog segmenta optužnice, odnosno presude, ukazuje na njezinu problematičnost. Naime, jedini svjedoci za "međunarodni oružani sukob", tj, agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu su Paddy Ashdown i dva tajna svjedoka.

A    Oružani sukob između Muslimana i Hrvata završio je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. Prema tom sporazumu bosansko-hercegovački Hrvati i Muslimani formirali su Federaciju koja treba ući u konfederaciju s Republikom Hrvatskom.


B     Paddy Ashdown svjedoči o karti koju je nacrtao predsjednik Tuđman 6. svibnja 1995. Dakle, 14 mjeseci nakon prestanka sukoba i dogovora o Federaciji, predsjednik Tuđman je "nacrtao kartu" kao odgovor na upit Ashdowna kako će izgledati Bosna i Hercegovina za deset godina.


C     Salveta na kojoj je nacrtana karta, krunski je dokaz na temelju kojeg je donijeta presuda o "međunarodnom oružanom sukobu" koji je trajao 1993./94. Karta na salveti je "nacrtana" dvije godine nakon početka, a 14 mjeseci nakon završetka sukoba.

Pitanje prvo
Kako je lord Ashdown 6. svibnja 1995. za 20 minuta razgovora s predsjednikom Tuđmanom post festum otkrio tajnu koju nitko drugi osim njega od predsjednika Tuđmana nije saznao?

Pitanje drugo
Kako projekcija stanja Bosne i Hercegovine u 2005. može biti argument o karakteru sukoba 1993./94?

Pitanje treće
Kakav je to "međunarodni oružani sukob" u koji su uključne dvije države, a za njega znaju samo dva tajna svjedoka (jedan od njih je Stjepan Mesić), ali ni oni ne mogu o tome svjedoćiti javno zbog svoje sigurnosti?

Svako od ovih pitanja povlači za sobom niz novih pitanja. Većina tih pitanja, i mogućih potpitanja, ima pripremljenu priču kao pokriće. Ali te prikrivne priče mogu zadovoljiti samo površne i inertne umove.
Na primjer. Odgovor na prvo pitanje može zvučati posve logičtio. Predsjednik Tuđman na svečanom banketu 6. svibnja 1995. bio je pijan, jer se vino točilo u potocma, i u trenutku opijenosti, on je priznao lordu Ashdownu ono što ni svojim najbližim suradnicima nije. Ashdown je oslikao atmosferu: "Pošteno je, mislim, ako kažem da je tamo teklo vino u potocima, i da je predsjednik Tuđman popio ponešto od toga". A sudac Riad prihvatio: "Imali ste tu priliku voditi nesputan dijalog s predsjednikom Tuđmanom i možda je vinski tok od njega napravio in vino veritas".

Teza "in vino veritas" mogla je nać svoje mjesto i u presudi, jer se mjesecima vrtjela po medijima. Mjesecima je stvarana atmosfera koja je trebala nadomjestiti ono što lord Ashdown nije rekao. Pažljivim čitanjem njegove izjave, i on je navodio druge na takav zaključk, a sam je rekao sljedeće: "da je predsjednik Tuđman popio ponešto od toga", i "njegova se čaša s vinom činila punom veći dio vremena"; odnosno "To je napisano - napisano od čovjeka koji je popio dvije-tri čaše vina i najeo se dobro".

Dakle, Ashdown nije rabio uvredljive riječi, jer se radi o poglavaru države koji je imao ispred sebe čašu s vinom koja se čnila punom veći dio vremena. Kada kažemo da netko ima punu čašu ispred sebe želimo reći da ne pije, a ne da je pijan. Tako Ashdown nije rekao ono što je rekao: "Pošteno je, mislim, ako kažem da je tamo teklo vino u potocima", i rekao je ono što nije rekao "da je predsjednikTuđman popio ponešto od toga".


Odgovor i na drugo pitanje ponudio je sam Jeremy John Durham Ashdown, bivši mornarički časnik, zapovjednik komandosa u Belfastu, britanski diplomat u Genevi, član parlamenta u Ujedinjenom Kraljevstvu i vođa tamošnje Liberalno-demokratske stranke.

Što je natjeralo lorda Ashdowna da promijeni mišljenje i organizira tiskovnu konferenciju 7.8.1995, na kojoj je izjavio: "Vidio sam kartu podjele Bosne"?


"ODGOVOR: ... hrvatski napad na Krajinu, mislim da sam u pravu ako kažem, 6. ili 7. kolovoza te godine, i dok sam gledao taj pad, a zapravo gledao kako hrvatske postrojbe zauzimaju Knin, što je nešto što sam smatrao da ne mogu napraviti bez velikih gubitaka, postao sam uistinu vrlo zabrinut da je ono što sam gledao de facto bila podjela tog područja između Hrvatske i Srbije, dakle, vjerovao sam ispravno da bih informaciju koju sam imao trebao staviti u javnost, jer bi to bio način upozoravanja međunarodne zajednice o tome što su namjere predsjednika Tuđmana.
Želio sam da ljudi znaju. Jedan je od ciljeva, kao što jasno kažem ovdje, osigurati da krajinska operacija, ako je trebala ići dalje, a imao sam razloga misliti da se to može, ako bi otišla daIje, ne uđe u Bosnu.... moj cilj je bio upozoriti međunarodnu zajednicu što sam mislio da su namjere, dugoročne ili kratkoročne, predsjednika Tuđmana, na osnovi nformacije koju mi je dao na onoj večeri i o karti." (Slobodna Dalmacija)

Dakle, Paddy Ashdown otvoreno tvrdi da je tek tijekom operacije "Oluja", postao zabrinut za sudbinu Bosne, da mu je 7. kolovoza 1995. postalo jasno da karta na salveti od 6. svibnja 1995. nije više procjena o budućnosti BiH, već da su to kratkoročne i dugoročne namjere predsjednika Tuđmana, koje on upravo tog dana realizira "napadom hrvatskih postrojbi na Krajinu" i "zauzimanjem Knina"; da je to "de facto bila podjela tog područja između Hrvatske i Srbije". I on je tek tada postao zabrinut da se ta operacija ne preseli u Bosnu i ne završi onako kako je to prikazano na salveti.

Dakle, prema rijećima lorda Ashdowna (bivšeg mornaričkog časnika, člana parlamenta u Ujedinjenom Kraljevstvu i vođe tamošnje Liberalno-demokratske stranke) na Haškom sudu u slučaju generala Tihomira Blaškića; da nije bilo operacije "Oluja", "napada na Krajinu" i "zauzimanja Knina", Lord ne bi bio zabrinut za sudbinu Bosne, Jeremy John Durham Ashdown ne bi organizirao tiskovnu konferenciju 7.8.1995. i poručio "Vidio sam kartu podjele Bosne", a Paddy Ashdown se ne bi pojavio pred haškim tribunalom, te bi svijet ostao prikraćen za svjedočnje o ekspanzionističkim namjerama predsjednika Tuđmana, a međunarodna pravda bi ostala bez salvete - krunskog dokaza o "međunarodnom oružanom sukobu" završenog godinu i pol dana prije operacije "Oluja" - a koja je toliko potresla engleskog lorda zabrinutog za sudbinu Muslimana, za koje nakon "OIuje" nema mjesta u Bosni, jer to je očito po namjerama koje je predsjedmk Tuđman počeo ostvarivati kada je zapovjedio operaciju "Oluja".

Kako je predmet ove analize smo "salveta", odnosno vjerodostojnost svjedočenja Paddya Ashdowna, to se nećemo upuštati u raščlambu svjedočenja dva tajna svjedoka.

Presuda generalu Tihomiru Blaškiću i uloga Paddyja Ashdowna

Svjedočnje Paddyja Ashdowna u cijelosti je prihvaćeno kao dokaz koji u potpunosti tereti generala T. Blaškića. Citirat ćemo onaj dio presude koji se poziva na Ashdownovo svjedočenje.

"106. Težnje Franje Tuđmana za pripajanjem 'hrvatskih' područja Bosne nastavile su se očitovati za čitavo vrijeme sukoba. Dana 6. maja 1995. predsjednik Tuđman je na jednoj večeri, na kojoj je sjedio do Paddyja Ashdowna, predsjednika Liberalne demokratske stranke Velike Britanije, kojeg je tužilac pozvao kao svjedoka, jasno potvrdio da Hrvatska ima teritorijalne pretenzije prema Bosni. Nakon što je na poleđini jelovnika ugrubo nacrtao kartu bivše Jugoslavije koja je prikazivala situaciju za deset godina, Franjo Tuđman je objasnio g. Ashdownu da će jedan dio Bosne pripasti Hrvatskoj, a drugi Srbiji. On je takođe rekao da tada više neće biti muslimanske oblasti u bivšoj Jugoslaviji, te da će ona biti samo jedan 'minorni element ... hrvatske države'. Franjo Tuđman je bio uvjeren da će Srbi na kraju mijenjati Banja Luku za Tuzlu. Predsjednik Tuđman je takođe rekao da ima namjeru povratiti Knin i područje Krajine (što je Hrvatska poslije doista i učinila). Prema riječima ovog svjedoka, čini se da je između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića došlo do sporazuma u pogledu nekih teritorija".

Sud nije prihvatio postavke obrane i opovrgavanje iskaza lorda Ashdowna od strane obrane:
"107. Odbrana, međutim, tvrdi da je predsjednik Tuđman izrazio iskljućivo svoje osobne stavove i da oni ne odražavaju službeni stav Republike Hrvatske. Razlika između osobnih stavova predsjednika Tuđmana i službene politike Hrvatske načelno je svakako opravdana. Međutim, Pretresno vijeće napominje da je predsjednik Tuđman do te mjere dominirao Vladom Hrvatske da su njegovi osobni stavovi u stvari predstavljali stav službenih vlasti. Prema riječima svjedoka P, predsjednik Tuđman je obavljao svoje dužnosti u okviru jednog autoritarnog režima u kojem je jedino on imao vlast. Zbog toga se pomenuta razlika ne može primijeniti na ovaj slučaj".

Na temelju ovih navoda moglo bi se zaključiti:


prvo:
kako Paddy Ashdown govori istinu da je predsjednik Tuđman nacrtao spornu kartu na salveti te se sporazumio sa Slobodanom Miloševićem o podjeli teritorija;
drugo:
obrana prihvaća Ashdownovo svjedočenje ali tvrdi da je predsjednik Tuđman "izrazio isključvo svoje osobne stavove i da oni ne odražavaju službeni stav Republike Hrvatske";
treće:
Raspravno vijeće pak smatra da nema razlike između privatnih i sluižbenih stavova predsjednika Tuđmana jer je on "obavljao svoje dužnosti u okviru jednog autoritarnog režima u kojem je jedino on imao vlast".
Na žalost, ove tri strane koje se slažu u bitnome a ne slažu u nebitnome, u suprotnosti su s činjenicama i istinom, što ima pogubne posljedice po sudbinu generala Tihomira Blaškića.

Nastavak slijedi!

1. dio, Na rubu pameti

2. dio, Predsjednik dr. Franjo Tuđman o izjavama Paddyja Ashdowna

3. dio, Strategiski atlas i podjela Bosne

4. dio, Umjesto zaključka

18.10.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU