U Skupštini grada Zagreba 22. veljače 2011. g. vijećnici su jednoglasno usvojili prijedlog udruge Žene u Domovinskom ratu, koji je iznijela zamjenica predsjednika gđa. Tatjana Holjevac i proglasili

"18. siječanj Danom mirovnih inicijativa"

u povodu 20 godišnjice prve mirovne inicijative žena Zagreba 17.-18. siječanj 1991. g.

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya

Nijedna vlada u politici, kao što nijedan trgovac u trgovini,

ne pozna plemenitost i velikodušje.

1. Skica za Šufflayev portrait

Pljuštala je hladna kiša kada je jedne večeri zagrebačke kasne jeseni godine 1930. Milan Šufflay uletio u mračni ulaz zgrade u Gundulićevoj ulici 27 i, stresavši kišobran, koji je u tom višekratnom i brzom otvaranju i zatvaranju oživio - kao što u takvim trenucima oživljuju svi kišobrani, jer tada podsjećaju na dugodlake pse pri izlasku iz vode, u času kada brzim pokretima tresu vodu sa sebe - popeo se zurno na prvi kat, vraćajući se doma, kao i svake večeri, u isto doba, oko 20 sati.

Prije ulaska u stan skinuo je baloner. Nije morao otključavati vrata jer ih je, čuvši zvukove pred vratima, otvorila Marija Tomašić, žena s kojoni je živio i koja ga je svaku večer dočekivala kod kuće. Šufflay je ušao u predsoblje, a Marija je uzela mokri baloner i kišobran i zadržala ih u ruci.

U sitnoplemićkoj zagorskoj obitelji u Lepoglavi 1879. godine rođen je povjesničar Milan Šufflay. U Zagrebu je završio gimnaziju, a potom studirao povijest na Folozofskom fakultetu.

Na studiju se počeo zanimati za balkanologiju i albanologiju, što će mu u kasnijem znanstvenom radu ostati glavno područje bavljenja. Godine 1901. doktorirao je s disertacijom "Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1035-1180)".

Od 1902.-1903. Radio je na Institutu za austrijsko istraživanje povijesti u Beču, a od 1904.-1908. u Mađarskom državnom muzeju u Budimpešti. 1908. se vraća u Zagreb gdje dobiva katgedru za pomoćne povijesne znanosti, na kojem će mjestu ostati sve do umirovljenja 1918. godine.

Zločin bez kazne: u partizanskim logorima od gladi i bolesti umrlo je gotovo 70 tisuću folksdojčera

Proljeće 1945. godine nagovještavalo je kraj dugog i krvavog Drugog svjetskog rata u kojemu je poginulo između 55 i 70 milijuna ljudi. Na prostoru bivše Jugoslavije nova zvjerstva tek će uslijediti. Brojne izbjeglice, među njima i dijelovi poraženih vojski, krenut će prema Austriji bježeći pred partizanima i Crvenom armijom.

Jedan dio uspjet će se probiti i pronaći sigurnost izvan granica Jugoslavije,no neki nisu bili te sreće.

Hrvatska službena politika, nezrela da shvati i nesposobna da se suprostavi igrama koje se vode u Bruxellesu, već deset godina nema strategiju razvoja, osim rasprodaje svega što vrijedi - od banaka, telekomunikacija, medija, nafte, itd.

Rezultat je više nego očit: politička, moralna i kospodarska kriza

Redoviti profesor zagrebačkog fakulteta dr. Miroslav Tuđman nedavno je imao zapaženo izlaganje na predstavljnju Zbornika radova "Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvatska kroz stoljeća", koje je ostalo bez odjeka u hrvatskim tiskanim i elektronskim medijima. Budući da se u Hrvatskoj sve više pokušava ugasiti drugo mišljenje, pogotovo kritički glas hrvatskih intelektualaca, zamolili smo ga za razgovor kroz koji je iznio neke od stavova prezentiranih u Zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest.

Vraćam se iz Vukovara, boli me glava, zvoni mi u ušima. Pet dana slušala sam žene nad kojima je izvršeno strašno nasilje, priznali su ga kao ratni zločin. Govore mi svoju tešku životnu istinu s nadom da postoji bar netko tko to želi čuti. Ako netko sluša i zapisuje onda taj užas možda neće prekriti zaborav.

Ohrabruje ih nada da će se možda od negdje pojaviti pravda, možda će netko ipak priznati da je to što su proživjele strašno, nehumano, neljudski, da im je teško samima živjeti s tim.

Dok su prolazile pakao pada Vukovara bile su potpuno nezaštićene. Bile su vlasništvo poremećenih umova koji su radili od njih što su htjeli. Prošle su istinski pakao.

Tada ih nismo mogli zaštititi, sačuvati od tog strašnog životnog iskustva. Bili smo slabi, nemoćni, Domovina je tek ovim žrtvama i životima mnogih dobila mogućnost preživjeti.

KAKO JE DARKO SAGRAK RAZBIJAO NEKE DUGOGODIŠNJE MITOVE U SVEZI S NEZAVISNOM DRŽAVOM HRVATSKOM

Knjiga Nezavisna Država Hrvatska - prijepori i mitovi, autora i urednika Darka Sagraka, neprijeporno spada u dosada relativno mali broj publicističko-znanstvene literature, koja je "srušila" nekoliko desetaka vrlo markantnih stereotipa o NDH, koja je - svidjelo se to nekome ili ne - ipak prethodnica naše današnje Republike Hrvatske (za koju u preambuli Ustava, ali ne i u tekstu, piše da ima svoj korijen u ZAVNOH-u, tj. AVNOJ-u).

Darko Sagrak je u okviru pravila struke nepobitno dokazao da je NDH bila pravni subjekt koji je početkom Drugog svjetskog rata, što de iure, de facto ili konkludentnim činom priznalo više od 23 europskih, azijskih i južnoameričkih država. Nemojmo zaboraviti da je 1941. godine u svijetu bilo međunarodno priznatih ne više od 58 država (npr. Australija, Kanada, Novi Zeland, Južnoafrička Unija, Indija itd., nisu bile države, već pripadnici Britanskog dominiona!). Time je ostavio bez daljnjih argumenata neke istaknute povjesničare, među kojima ima akademika: Petar Strčić, Dušan Bilandžić, sveučilišnih profesora: Ivo Goldstein, Neven Budak, pa i jedan, od docenta na brzinu stasali sveučilišni profesor - Tvrtko Jakovina, koji opetovano tvrde da NDH nije bila država ni Hrvatska.

Ako ne želimo izgubiti svoj jezik, moramo ga prigrliti. Jezik je živ, moramo ga njegovati. Mislim da hrvatske škole koje djeluju u Švicarskoj više nisu dovoljne. Treba probuditi i ostale, ne samo djecu.

Kada upoznamo svoj jezik i zaljubimo se u njegove posebnosti, nitko više neće moći tvrditi da on ne postoji!

Dobrodošli u 'jezični kutak', Vaša Anela

"... Iz Zagreba sam otišao posjetiti ostarjelu majku i sestru jedinicu, ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti... Ali u razgovoru s majkom i sestrom pobuđivali mi se kao iz sna slatki izrazi djetinjske dobe i nakon osam nedjelja, koje š njimi provedoh prilično sam opet naški govorio."

Napisao je to Petar Preradović u svom autobiografskom radu "Nacrt moga života", 1862. godine.

crtež: Krunomir Dvorski

Kao što lijepe, šarene opravice u gradskom izlogu zanesu oči djevojčice pa ih zaželi pošto-poto posjedovati, odjenuti, tako i oku ugodne naslovnice knjiga zanesu čitatelja pa, ne sluteći što se krije na stranicama knjige, počnu ju čitati. To se i meni dogodilo s knjigom Marijana Karabina "Usputna stajališta".

Zasićena i razočarana tužnom hrvatskom svakidašnjicom u tuđini i u Domovini, tiskovinama koje obasipaju kupce golotinjom već ogoljele jave ili pak ponavljanjem već ponovljenog, nisam ni pomislila da će me sadržaj knjige Marijana Karabina toliko zainteresirati da ću ju i po drugi put, pa čak i u nekoliko navrata, početi iznova čitati, sve više i dublje prodirući u autorove odnose prema istini o ljudima i događajima koje iznosi hrabro, ne uljepšavajući, ali i ne krivotvoreći činjenice.

Premda knjiga "Usputna stajališta" nije ni roman, ni pripovijest, ni pjesma, ni ogled, ni drama, ni basna, već od svega toga ponešto, ona ostavlja dojam zrelog, promišljenog i snagom iskrenog domoljublja prožetog književno-dokumentarnog djela koje neizravno poučava, a često i dira senzibilnošću izraza, kao i iskrenošću i čistoćom kazivanja.

Društvo koje je ravnodušno na desetke (možda i stotine) tisuća žrtava komunističkog partizanskog pokreta i komunističkog režima, te država koja ništa ne poduzima da bi procesuirala odgovorne za te zločine, ma koliko danas malobrojni i stari oni bili, ne mogu se smatrati zdravim, pravednim, demokratskim ili proeuropskim.

Takvo društvo i takva država još uvijek žive u strahu - onom istom strahu što su komunisti ustanovili svojim terorom, masakrima i represijom.

Ni Vukojevićeva komisija ni Crkva nisu istražni organi, a u istraživanju zločina u ratu i poraću ipak je bilo stanovitih uspjeha od pada komunizma. No, ovdje nije riječ o znanstvenom istraživanju nego o otkrivanju zločina, po mogućnosti i počinitelja. Ovdje je metodologija sasvim drugačija i ne može se diskreditirati pozivom na Vicu Vukojevića. Osim toga, može li policija ignorirati bilo koje pronađeno mrtvo tijelo? Zar ona po zakonu ne mora istražiti sve okolnosti svake nasilne smrti? A ovdje se upravo to preporuča i gotovo redovito događa.